S referendumima preferencijalno i oprezno

Najskupljih 15 godina bez pravog predsjednika Hrvatske

Hrvatsku već čekaju dva referenduma, vukovarski te onaj o čistačicama u državnim i javnim ustanovama. Po svemu sudeći, kako trenutačno „stoji pravni grah“, oba će pasti na Ustavnom sudu. Prvi, koji je u biti vapaj za Vukovar, past će politički (vanjsko) bez obzira što će o njemu odlučivati „pravo“. Ćirilićne ploče pak na javnim i državnim ustanovama u Vukovaru pitanje su pijeteta, nezacijeljenih rana, nepridržavanja Ustavnog zakona te provokacija vlasti.

Drugi će pasti ekonomsko-slobodarski na tzv. slobodi poduzetništva, tržišnog natjecanja, koja bi, „sveta“, njegovim izglasavanjem bila dvostruko ugrožena – i za državu i za privatne poduzetnike. Tešku dvojbu i u ovom slučaju razriješit će Ustavni sud: Je li učinkovitije, razvojno za hrvatsko gospodarstvo i Hrvatsku „mesti“ pod paskom države, Josipovića i Milanovića ili privatnih poduzetnika, recimo Todorića, Tedeschija, Mudrinića… Ustavni sud? Ma dajte me najte. Pa što on ima s tim u čijim je rukama komanda, „zapovijedna odgovornost“ nad metlom? Onda Vlada odustala od izdvajanja čistačica, pa se priklonila njihovom spajanju. Dvojbi, trojbi, još tu more, ali neka se s njima pati Ustavi sud.

Vrijeme  referenduma

Nadaju se i drugi referendumi, onaj o prodaji zvanoj koncesija, autocesta, a najaktualniji je onaj koji se pača u nadolazeće parlamentarne izbore. Neke političke stranke traže prijevremene izbore, drugi predlažu prethodni referendum o tome kako će se oni održati, preciznije na njima glasovati. Što je njihov smisao? Kad dobijete listu, stranačku, partijsku, „nezavisnu“ mogli biste birati na jednoj između Stazića, Picule i Antičević-Marinović, Linića kume Marine… Na drugoj biste mogli izabrati između Šuice, donedavno, Kosorice i Luke Bebića, a na trećoj od volje vam Pusićeva, donedavno Čačić, Beus-Richembergh, na „nezavisnoj“; oš' seku, oš' bracu Kerume. Biraj, dakle, preferencijalno, kao na prošlim za EU parlament. A kako bi tako birao „zatefterit“ će se to još i referendumom u bidni Ustav RH.

Ne držim ni i do ovdašnjih stranaka ni Partije, a kamo li da bi ih smatrao u „iznutrici“ demokratskim, ali ustavno mijenjati samo kotačić izbornog sustava, neposredno prije izbora, ne dirajući pritom teritorijalni ustroj države, pa i cijeli politički sustav, jednostavno nema smisla. Djeluje mi to kao trošenje referenduma na važno ali ipak u bitnome nepodobno pitanje za unošenje u Ustav. Za razliku primjerice od referenduma o braku ovo više djeluje kao izborna tehnikalija, doduše s demokratskim efektom, a sustavu je potreban temeljiti pregled i remont mnogim njegovim dijelovima.

Petnaest gladnih predsjedničkih godina

Hrvatska živi već skoro petnaest gladnih godina, deset predsjednik-Mesićevih i pet skoro predsjednik-Josipovićevih, „neposredno“ izabranih. Samo njihovi izbori, trajne predizborne kampanje, pantovčački savjetnici, putovanja za tih gladnih godina, godina nazadovanja po svemu, koštale su milijarde. Osim ostaloga i zato se odavno zalažem za ukidanje neposrednog izbora predsjednika države, već za njegov izbor, uz smanjenje ovlasti u Hrvatskom saboru. To za početak, simbolički, izborne reforme.

Zatim, svi su trenutačno navalili na županije, gradove i općine od Predsjednika RH, stranaka, civilnih udrugara, medija, poduzetnika, nema tko ih nije „oprao“, te tako značajno uzdrmali cjelokupni teritorijalni ustroj, delegitimirali lokalnu tek izabranu vlast. Dobro, hajdemo onda s tim u remont i „reformu“. Uz reformu regionalne i lokalne samouprave, odnosno prije neophodna i nova uloga  Hrvatskoga sabora. Potpuno sam uvjeren kako je pritom nužno vratiti dvodomni parlamentarni sustav, dakle Županijski dom (ma kako se zvao) koji bi se mogao birati i po većinskom sustavu.

U Županijskom domu svakako bi trebalo usidriti i izabrane predstavnike nacionalnih manjina, s pravom veta na pitanja iz kulturne autonomije, ali bez prava utjecaja i s tristo glasova na državnoj razini  u sastavljanju Vlade RH itd. Zatim je važno pitanje predizbornog koaliranja, među onima sam koji smatraju kako ga treba onemogućiti, pritom možda izborni prag po izbornim jedinicama spustiti na tri posto. Bitno je i financiranje predizbornih kampanja, no ono je u situaciji kad javni mediji „guraju“ jednu stranku, kad koju, zapravo potpuno besmisleno – „fimi“ medija je za njih tada čisti sitniš.

Kolika je važnost medija najbolje svjedoče luft balon stranke koje su oni napuhali – laburisti, zatim Gabrićeva te u najnovije vrijeme Orah.  Nezaobilazna je i uloga parapolitičkih organizacija zvanih „civilne“ udruge koje se s jedne strane pačaju u (pred)izbore, najčešće za istu partiju-stranku, što opet čine uz pomoć javnih i etabliranih medija pri čemu im se daje više prostora i pozornosti od većine parlamentarnih stranaka. Usput svima sole pamet o „unutarstranačkoj demokraciji“ a njihova unutar udrugarska je većinom ravna nuli – funkcioniraju po načelu „jedna udruga, jedan vođa, jedan glas“. Financiranje im je netransparentno, ali transparentno dolazi iz čudnih i Hrvatskoj, njenim građanima i naciji često neprijateljskih izvora. Nakon dvadeset i tri godine došlo je vrijeme za temeljitu reviziju političkog sustava, a izbori, način glasovanja i sl., su samo jedan element.  

Svi bi organizirali „preferencijalni“ referendum

Pitanje „preferencijalnog glasovanja“ trenutačno je toliko popularno da se ne zna tko o tome ne bi želio organizirati referendum. Osim u „U ime obitelji“ to bi GONG, kad bi mogao, pa ide preko Hrvatskog sabora. Tu su još Kregar, pop u miru Grubišić, Jadranka Kosor, laburisti, a i Ivo Josipović, ali malo kasnije, nakon što pobijedi na narednim izborima, kako govori. Međutim organizirati ga može samo inicijativa „U ime obitelji“ ostalo su referendumske prazne puške. Njihov referendum o braku svesrdno smo podržavali, za razliku od velike većine medija. Konačni rezultat: referendumska definicija braka ušla u Ustav, a zaobilazno pomoću lukavstva „političkog uma“ (Peđa, Antičević-Marinovič, Bauk) se nebrak istospolno orijetiranih zakonom izjednačio – s brakom.

Vremena se mijenjaju pa sada Incijativu podržava čak i Jelena Lovrić, a „pere“ Milanovića i Karamarka jer da su oni protiv preferencijalnog glasovanja kao predsjednici nedemokratski ustrojenih stranaka. Kad je Lovrića „za“ već fundamentalni refleks me usmjerava „protiv“. Kako sada stvari stoje nisam siguran da bi Inicijativa jednostavno prikupila potpise, odaziv bi bio slab što je bitno za legitimitet, vrijeme održavanja referenduma suviše je blizu parlamentarnim izborima, predsjednički su već „nedodirljivi“. „Preferencijalno glasovanje“ (i ostalo što bi se tražilo) u odnosu na probleme u političkom sustavu čini mi se, doduše primitivna usporedba, kao klanje vola zbog jednog odreska te se plašim kako bi Inicijativa s ovim referendumom mogla pokvariti svoj referendumski, dakle i demokratski potencijal odnosno percepciju o njemu.

Mato Dretvić Filakov