Srce da nas vodi ponosita stijega

Zemljo moja, kamena i vuka

Mjeseče na nebu pokaži nam put,

domovinu da bi sačuvali svoju

jer je Hrvat tužan, zamišljen i ljut

dok se mora pitat: Pa na stranu koju?!“

Tko te zemljo vodi, a tko ti se smije

pa ti njedro muče pijavice, zmije,

tko ti vodu pije,

mržnjom barjak vije?“

Svaki takav „čovjek“… dostojan te nije.

Draga moja zemljo, kamena i vuka,

polomljene hridi, osušena polja,

dušmanima ti si produžena ruka,

ali svjesni nisu da si… Božja volja.

Podanici tvoji, sokolovi sivi,

raširit će krila ako treba sad

jer…

istina u svima vjekovima živi,

ti si selo, otok i slobodan grad.

Zablistao mjesec, sjaji rodna gruda,

ko na Velebitu vrhovi od snijega,

kazat će nam pute… kamo ić' i kuda,

srce da nas vodi ponosita stijega.

Franka Fani Kohn, Dubrovnik