Prašnjavi sokaci

Tad asfalta nigdje nije bilo

 

 

Uvijek su se za mnom prašili sokaci…

Tad asfalta nigdje pa i nije bilo.

Ma šalim se malo,

nije zbog prašine,

svako malo nešto uvijek bi se zbilo…

Trčale su za mnom,

šaputale tajne.

Divanile kako i što kaže selo.

Izmišljale laži

i sočne detalje

svjetlo dana što ga nije ni vidjelo.

 

Al' ja se ne jedim na te bedastoće.

Rastao mi rejting na skali švalera…

Čak i kada sam noću prolazio šorom

rijetko bi se čula lajanja od kera.

 

I oni su znali, točno po koraku,

tko to šorom šeće u te kasna sate…

Penđere seoske

noćom bi obleto

i pazio samo da me ne uhvate.

 

Priznat ću vam sada,

bilo je udatih.

Obično su ljude u nadnicu slali.

Bila bi sramota bližnjem ne pomoći,

ne upitat susjedu: „Je l' joj što god fali ?“

 

Ajd' joj reci, rode, da joj ne'š pomoći…

 

A onda, sam čuo, ima jedna mala.

Pričalo se, slatka je da te Bog sačuva.

Ekspres reagiram

uvjerit se odoh

i saznati pobliže od kud vjetar duva…

 

Kad vrata otvorih napade me kera…

Skoro mi je čakšire, skroz nove, iscijepo.

Izletila mala,

prvi put je vidjah.

„De, otjeraj đukelu“, zamolim je lijepo.

 

Trnci su mi prošli do nožnog prsta,

leptiriće osjetim tu niže stomaka…

Sad žalio ne bih da su me pojeli,

draga mi je bila s njom sekunda svaka.

 

Ju-hu-huuu, ti si moja!

 

Naš'o sam te, srećo! 

Pomislim u sebi.

Za ljepotu takvu vridilo se rodit.

Odoh u nadnicu,

prsten ću joj kupit.

S njom, ruku pod ruku oltara pohodit…

 

Nema više.  Dosta! S lutanjem gotovo.

Upisah u sreću svoje zadnje slovo…

Volem je i to ludo!

 

Pa šta!!

 

Vladimir Živaljić, Vukovar