Zoki očistio sam sebe

Zamislite Vladu u kojoj je Krešo Beljak "Prvi potpredsjednik"!

Sad kad je Zoki nakon mnogih „počistio“ i samoga sebe iz Partije počinje njegov „petokrakin put“, put čistke – nešto kao partijski križni put. Gađat će ga metalnom zvijezdom petokrakom, udarati čekićem po glavi, a srpom nastojati rezati mu „požirak“. Da su druga vremena poslužio bi za svečano otvorenje »otoka  Golog« kao njegov prvi stanovnik. Sve je danas, i zasad, „virtualno“, ali boljet će više nego kad ga je nokautirao slavni boksač Damir Škaro u mladim danima među inim sparing partnerima.

Kako i koliko li će mu se tek krvi napiti njegovi medijski apologeti i apologetkinje, njegovi medijski aktivisti – već zapravo i jesu. Ne bi me čudilo da su mu već negdje pronašli „drvo za vješanje“ ili će mu oni „urbani“ među njima, a svi su oni urbani fašisti, dati sklepati prava vješala. Tek će sada vidjeti što o njemu misle partijske ulizice koje su se skrivale pod njegovim „šinjelom“ za njegove (straho)vlade Partijom, koliko su ga stvarno cijenili, uključivo i oni koje je podržavao u „nepodopštinama“, da ne rabim riječ „korupcija“ i ine. Tek sada bi mu se na tapetu mogli naći članovi uže obitelji (brat) koje su mediji uglavnom štitili na način da su sumnje u njihove rabote prešućivali, a drugima slične udarali na sva zvona. A oni koje je usput još i nagazio, od Linića (koji ga je i doveo na čelo Partije, jedan od…) pa ostali kad krenu, orit će se pjesma. Kamo li će sad oni zagrebački komsomolci koje je odnjegovao i othranio Milan Bandić, oni mu nabili nož u leđa, uključivo i starmalog Ivu Jelušića, pa prešli Zoki, a sad ih on ostavio na vjetrometini. Bez njega su obične nule, a politički na točci smrzavanja.

Možda, kako bi se iskupili, predlože promjenu imena Iblerova trga u Trg žrtava Zorana Milanovića, a prilaznu ulicu u Ulicu „pale“ esdepejke Aleksandre Kolarić. I to bi prije izglasali nego promjenu Maršalovoga u Kazališni. Dok je bio na čelu SDP-a, a zatim na vlasti, kritizirali smo ga žestoko, i za ponašanje, poglavito „čistke“ u Partiji,  i u državi, a kako sada stvari stoje možda ćemo biti jedini koji će ga braniti.   

Loš izbor „kadrova“ presudan

Razni analitičari, prije svega njegovi optužuju ga da je izgubio jer se dodvoravao braniteljima, ružno govorio o Srbima te priznao (konačno) kako je imao i didu ustašu (po majci). Ne mogu za te analize nego reći: glupost. Milanović je branitelje kao što je općepoznato dao višekratno mlatiti, ružno o njima govorio, a za ministra im odredio Predraga Matića, za pomoćnika Glavaševića, objavio njihovu masovnu potjernicu – registar, koji je prije toga „iscurio“ najvjerojatnije pod paskom Ive Josipovića, ili je barem žmirio na oba oka. Ni u „tajno“ snimljenom razgovoru uglavnom s braniteljima tzv. „šatorašima“ nije im se dodvoravao. Srpsku vlast blago je, starokomunistički uostalom oslikao „beogradskm čaršijom“, što bi zapadno od Drine značilo „malograđanskom“. I „šakom jada“ – a ona je malo gora, naime četnička. Tu je dobio nešto simpatija, ali nije sigurno „pobrao“ desne glasove – nije ih pobrala ni mnogobrojna pravaška i kvazipravaška desnica, a kamo li bi to mogao Milanović.

Što se Srba tiče, ako im je itko išao na ruku od članstva u Vladi pa do protuzakonitog šiljenja pitanja ćirilice u Vukovaru, onda je to Milanović. Ne vjerujem ni kako je priznanje o „dedi ustaši“ zakocenilo njegove birače i ostavilo ih doma u stotinjak tisuća. Tko uostalom od tih „poštenih“ simpatizera ljevice nije u obitelji imao nekog „narodnog neprijatelja“ – ustašu, četnika, klerikalca, kulaka, liberala… ibeovaca. Nisu birači, makar birali i tzv. „ljevicu“ toliki bedaci pa bi takvo što presudilo. Milanoviću je presudila njegova kadrovska politika i neuspjeh njegove Vlade od 2011. do 2015. Te izbore je izgubio, vrlo vjerojatno i s većom razlikom, a kako je  „smanjena“ još uvijek možete pročitati na ovom portalu. Zamislite momčad: Maras, Komadina (taj uteko odmah) Matić, Jovanović, Mrsić, Pusić, Linić nakratko, Grčić…

Muljanje s Mostom, zatim s Beljakom

Onda ga je nakon izbora 2015. dočekao Most na ćupriji, pa je „ekipa“ sve potpisala. Baš sve. Od Iblerovga trga do mostaša u Smičiklasovoj prošli su igrajući kolo. Tu je Milanović po drugi puta, postizborno, pogubio simpatije (bogme i HDZ, malo kasnije) – jer s kim si takav si. Zatim taj rusvaj od Vlade, pa novi izbori. I opet ista ministarska momčad, uz na jedvite jade tjeranje ministra poljoprivrede T. Jakovine. Uze u koaliciju i Krešu Beljaka, za nevjerovati ali predsjednika HSS-a da bi mu glumio „narodnu koaliciju“ seljaka i radnika u vrijeme kad nit' seljaka nit' radnika. (Piše ovih dana Mirela Holy kako se za prethodne izbore Beljak nudio Orahu, dok je taj još postojao, što je jedan forumaš kometirao: „Šteta što ga nije prihvatila, mogli su imati odličan slogan: Krademo održivo!)

Poklonio im pet mjesta, HNS-u, za Boga miloga čak devet, penzićima dva, što su „pravi“ SDP-ovi birači morali kazniti, a glasači „pošlepanih“ nisu morali ni izlaziti na izbore, njima sigurno. Naravno, opet ista gubitnička ekipa i još Krešo Beljak Prvi podpredsjednik, mali sprdonja s braniteljima Glavašević ministar kulture… Što je previše, previše je i odoše glasovi, a Apis bio malo izvan kondicije. Treba još imati na umu kako su i mediji poprilično prigrlili novu HDZ-ovu briselsku ekipu, barem ju nisu gazili kao Karamarka Najnepopularnijeg, malo raspalili i po Mostu, malo pohvalili Živi zid i, bez velikih i mudrih analiza – tu smo. Još je Zoka dobro i prošao.

SDP-ova kola u glibu

Nego, usput i da ne zaboravim: Zoka je zapravo prvi predsjednik jedne parlamentarne stranke koji nam je stigao iz Bruxellesa. Kad nam se vrate Picula i Petirka Zagreb ćemo moći mirne duše prozvati „Malim Bruxellesom“. Ipak, glavni razlog SDP-ovog poraza na ovim izborima je njegova kadrovska politika još od Račana a zatim Milanovića koja je sada stigla na naplatu. Koga će članstvo izabrati za Zorana poslije Zorana. Tonino Picula je sigurno katastrofalan izbor, on uostalom ne može ni proći, a budimo iskreni – niti je za takav tip posla sposoban, niti ga želi. Sjediti u Bruxellesu i voditi SDP u Hrvatskoj nije isto što i sjediti u Zagrebu i biti gradonačelnik Velike Gorice, a i to je loše obavljao. Picula je tipičan proizvod Račanovog kadroviranja. Ostali kandidati – sve bolji od boljega, svi Milanovićevi poslušnici, kako će se sada osamostaliti? Treba ovdje srušiti i tu bajku o SDP-ovim pobjedama na izborima. Izuzimajući gradske i lokalne razine SDP je na izborima za Hrvatski sabor pobijedio samo jednom: Zoran Milanović Jadranku Kosor koja ionako nije dobila niti jedne izbore, odnosno „dotukao“ je HDZ kojega je Sanader, i mediji, bio već srušio na pod.

Poslije toga SDP je od Karamarka pogubio nekoliko raznih izbora, uključivo i ove zadnje, sad od Plenkovića. Doprinos tome suradnika, kako u Partiji, tako koalicijskih, tako i ministara je također nemjerljiv, zajedno su navezli partijska kola u glib. Kola u glibu, svađa oko izvlačenja, pa kad se još pridruži Aleksandra Kolarić, također Račanov kadar, veselje, krika i vika može početi. Kolarićka bi zapravo počistila cijeli ovaj SDP, učlanila sebe i počela „obnovu i izgradnju“.  

Inače one prve izbore dvije tisućite nije dobio SDP, već Dražen Budiša, ostalo je bila klasična boljševička tehnologija iz doba „narodnih demokracija“ poslije Drugoga svjetskog rata u sovjetskom bloku – čišćenje političke scene od višestranačja, tako je bilo i u tadašnjoj Jugoslaviji. Stiglo vrijeme za tzv. „katarzu“ ovoga puta partijsku. Najprije će morati vidjeti što sa socijaldemokracijom („ideologija“), hoće li ju vraćati ili mijenjati ime, a zatim sve ostalo.  U poslijeizbornom glibu su i HSS i HNS i njima je došlo vrijeme „biti il' ne biti“, pa još ako Most donese zakon o zabrani prijeizbornih koalicija, eto nove političke scene, vrlo vjerojatno bez njih, osim na lokalnoj razini.

Mato Dretvić Filakov