Prilog HAZU-a kurikulnoj reformi (45)

Prijedlog CKR-a ima ozbiljne metodološke pogrješke i nejasne formulacije

 

 

(Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi – kritike i vizije (HAZU, 2017., urednik Vladimir Paar)

 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, prof. Osnovna škola Kneza Mislava, Kaštel Sućurac

 

S obzirom da je Okvir nacionalnog kurikuluma (ONK) u sklopu Cjelovite kurikularne reforme(CKR) zamišljen kaoosnovica pojedinih i specifičnih kurikula, nije dobro da on u sebi sadrži nedorađene, dvoznačne, višeznačne, kontradiktorne ili čak kontroverzne zamisli.

 

Primjedba na tekst: "Promjene predložene Cjelovitom kurikularnom reformom nisu kozmetičke prirode već početak smislene, sustavne i korijenite promjene sustava odgoja i obrazovanja Republike Hrvatske." Znače li riječi „početak smislene (…)" da su dosadašnje promjene bile besmislene? Očito ne jer se ONK poziva na „brojne i vrijedne pokušaje i inicijative" iz prošlosti, a posebno na svoga izravnog prethodnika Nacionalni okvirni kurikulum (NOK), koji je prije nekoliko godina stavljen u stranu, a sada se opet oživljava kroz ONK. Postavlja se pitanje zašto autori ONK-a otvoreno podcjenjuju stručnjake koji su se proteklih četvrt stoljeća angažirali u reformskim nastojanjima, a na čiji se rad ONK poziva.

Nevio Šetić

 

U tome je smislu upitno može li ovakav ONK pridonijeti zaštiti profesionalnoga digniteta učitelja. Deklarativna izjava „(…) osnaživanje uloge i jačanje profesionalnosti, veću autonomiju u radu, kreativniji rad, smanjenje administrativnih obveza, motivirane učenike i smanjivanje vanjskih pritisaka" ne znači mnogo. Naime, Zakon o hrvatskom kvalifikacijskom okviru donesen 2013. godine,koji je trebao postatijamac vrednovanja znanja i profesionalnih kvalifikacija, nije još uvijek zaživio i ima slab ili nikakav utjecaj na jačanje položaja obrazovnih djelatnika. Osim toga, opseg kurikula kao i činjenica da je to, po svemu sudeći, neka vrsta obvezatnoga propisa, dovodi u pitanje obećanu autonomiju isto kao što dovodi u pitanje mogućnost da učitelji budu zaštićeni od rastuće birokratizacije prosvjete. Da je tome tako, svjedoči i odlomak na str. 6. u kojemu se izrijekom kaže: "Kurikulum je osmišljen, sustavan i skladno uređen način reguliranja, planiranja izvedbe i vrednovanja odgojno obrazovnog procesa (…)". Zato je odjeljak Individualizacija i izbornost na str. 19., ako se zaista misli provesti ono što u njemu piše, nedostižan san na kojemu u ovome trenutku nema smisla inzistirati.

 

Primjedba na tekst na str. 7.: „Europska dimenzija obrazovanja Osposobljavanje za suživot u europskom kontekstu". Ova formulacija ili je sasvim nedorečena i nedorađena ili je izraz privatnih svjetonazorskih pogleda autora kojima nije mjesto u ovakvome službenom dokumentu. Čitav koncept ovoga odlomka jest zabrinjavajući jer izgleda kao zazivanje političke ispravnosti koja smo imali iza 1945. godine. Ovime se, također, namjerno ili slučajno zanemaruje činjenica da Hrvati u Europsku uniju nisu ušli kao obična etnička zajednica koja mora ostvariti suživot s drugim etničkim zajednicama na području jedinstvene Europe nego kao nacija-država koja svojim građanima treba omogućiti da svoj život obogate zajedničkim europskim vrijednostima na kojima se Europska unija kao savez država-nacija temelji. Zato ovaj odjeljak treba formulirati na sljedeći način: „Europska dimenzija obrazovanja – Osposobljavanje za hrvatsko građanstvo i život u kontekstu prihvaćanja europskih vrijednosti".

 

Dobar i važan odlomak Identitet u cijelosti je preuzet (prepisan) iz NOK-a. U današnjim okolnostima veliku težinu ima njegovanje hrvatskoga jezika, kako u smislu njegove pravilne uporabe, tako i u smislu očuvanja njegove individualnosti kao jednoga od službenih jezika Europske unije na čemu se, na žalost, nedovoljno inzistira u CKR-u. Umjesto žurbe treba nastaviti otvorenu i široku raspravu u koju bi se uključile i institucije koje su do sada bile izostavljene iz rasprave, kao što je to npr.Hrvatski institut za povijest ili Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. Uz to, u raspravama treba više uzeti u obzir nasljeđe HNOS-a i NOK-a te tako obnoviti i učvrstiti profesionalni, društveni i materijalni ugled obrazovanja. Također, nastavak rasprave trebao bi otkloniti dvojbene svjetonazorske sadržaje, koji su posebno prisutni u kurikulu za nastavu Povijesti.

 

Prof. dr. sc. Nevio Šetić, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli i Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb

 

Recenziju pišem i s naslova iskustva organizacije, izrade i primjene prvoga kurikula u praksi za osnovnu školu u Republici Hrvatskoj, to jest Hrvatskoga nacionalnog obrazovnog standarda (HNOS) kada sam od 2004. do 2008. obnašao dužnost državnoga tajnika za osnovno školstvo u Ministarstvu znanosti obrazovanja i športa. Tada smo posebno intervenirali i razvili sve elemente kurikula, to jest sadržaj poučavanja, metode i strategije poučavanja, ocjenjivanje i vrednovanje i tako dalje. Bio je to veliki tim s 448 stručnjaka u koji su bili uključeni praktičari sa škola, razni stručnjaci iz akademske zajednice te pripadnici državne i lokalne administracije.

 

Prijedlog Cjelovite kurikulne reforme (dalje CKR), gotovo neprimjenjiv u praksi, ima ozbiljne metodološke pogrješke i nejasne formulacije. Prije svega nudi odgojno-obrazovni eksperiment bez sigurnih i provjerljivih rezultata. Doslovno presađuje razne strane modele, koncepte i iskustva, prije svega iz konteksta zapadnoeuropske civilizacije (ponajviše iz anglosaksonskoga svijeta) u hrvatsko školstvo a tako i društvo bez opipljive i provjerene poveznice s hrvatskom školskom tradicijom. Smisao svakoga nacionalnog kurikula jest razraditi prijedloge i dokumente koji, prije svega, proizlaze iz vlastita stanja i razumijevanja života te osiguravaju svima razumljiv kontinuitet. Za to je potrebna kvalitetna valorizacija naših prilika i stanja te solidna priprema svih subjekata u obrazovanju, što sadašnja razina izgradnje kurikula nikako nije uspjela. Nameće se pitanje zašto nisu uzeta u obzir i iskustva HNOS-a na temelju kojega je učinjen i sadašnji nastavni plan u našim osnovnim školama. Iskustvo izrade prve kurikulne inačice u Republici Hrvatskoj za osnovnu školu od 2003. do 2008. – Hrvatskoga nacionalnog obrazovnog standarda – ukazuje na nužnost postizanja stručnog i političkog konsenzusa oko odgoja i obrazovanja među političkim, akademskim i stručnim elitama. Iskustvo HNOS-a ukazuje na važnost hrvatskoga učiteljstva i iskustva najbolje školske prakse u osuvremenjivanju sadržaja, nastavnih strategija i metoda poučavanja te praćenja i ocjenjivanja.

 

Metodološki gledajući, najveći rizik i ozbiljno pitanje nakon čitanja i analize Prijedloga CKR-a vidim u njegovoj primjeni u sustavu odgoja i obrazovanja, zapravo prijedlogu novih ciklusa obrazovanja, a u stvari promjeni škole koju svi poznajemo u onu koju u praksi nitko ne zna niti poznaje, a što se figurativno može prikazati kao 3+3+3+4. Ova koncepcija otvara previše pitanja, komplicira odnose, a daje malo odgovora. Ta nova forma škole (novi ciklusi odgoja i obrazovanja) ne pružaju ništa što postojeći ciklusi 1+4+4+4 već ne omogućuju. Sve analize pokazuju kako prvu cjelovitu inačicu Hrvatskoga nacionalnog kurikula ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, osnovnoškolskog te srednjoškolskog odgoja i obrazovanja valja izgraditi na postojećoj školi 1+4+4+4. Prije svega jer je to škola koju svi poznaju, a jednostavnije je postići nacionalni konsenzus i primijeniti nove odgojne i obrazovne ciljeve i načela.

 

Metodološki gledano, Prijedlog CKR-a ima vrlo ozbiljne probleme s pisanjem

ishoda učenja, koji su pisani vrlo površno, a tome treba u budućim nastojanjima posvetiti posebnu pozornost. Također posebnu pozornost treba posvetiti ishodima učenja i zbog  činjenice što je to dosad i u europskome kontekstu, a posebno u hrvatskoj školskoj praksi, nedovoljno provjereno iskustvo. Isto tako, u strukturiranju ishoda vidljivi su nedostaci temeljnih dokimoloških znanja. Naime, ocjenjivačke aktivnosti u praksi nisu naznačene, a obrazovni standardi (norme) po kojima će se učenici mjeriti često su neuravnoteženi. Metodološki gledano, Prijedlog CKR-a ne samo da je previše opsežan, tehnički loše pripremljen, neusklađen i nepregledan, nego ima ozbiljnih poteškoća i u prijedlogu materijala za učenje. Pitanje udžbenika ovim prijedlogom uopće nije riješeno. K tome valja ukazati kako je uz sadržaj poučavanja potrebno jasno ponuditi metode i strategije poučavanja. Isto tako, hrvatske nacionalne vrijednosti nisu dovoljno i adekvatno zastupljene u Prijedlogu CKR-a, što nije dobro. U ponuđenoj metodologiji izrade prijedloga CKR-a ima još vrlo dvojbenih prijedloga i zamki. Bilo bi kudikamo bolje kada bi se sadržaji poučavanja kurikula povezali s općeprihvaćenim i poznatim znanstvenim i umjetničkim područjima znanosti.

 

Prijedlog Cjelovite kurikulne reforme u ponuđenoj formi nije spreman za primjenu u praksi. Ima previše metodoloških i drugih pogrešaka. Preporučam nastaviti razvijati ga prije svega u skladu s hrvatskom i srednjoeuropskom školskom tradicijom.

 

Prof. dr. sc. Goran Šimić, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatski institut za istraživanje mozga, Zagreb

 

Mogu li se računalo, odnosno tableti i slično, koristiti za veći dio nastavnih programa na školama i fakultetima ili bi bilo bolje da se njihova uporaba ograniči samo ne neke segmente nastave?U svemu treba naći neku mjeru, a tu mjeru treba prepustiti nastavnicima koji rade s učenicima / studentima. Nastavnike treba podupirati, adekvatno cijeniti i ulagati u njihovo usavršavanje. Nikakva tehnologija za sada ne može u potpunosti dokinuti presudan utjecaj nastavnika jer ni video isječci ni online predavanja ni ostali dostupni materijali (unsupervised learning) ne mogu u potpunosti zamijeniti živoga učitelja, baš zbog toga jer su nedovoljno životni pa stoga i nedovoljno emocionalni. A činjenice koje su emocionalno jače nabijene bolje se pamte.

 

Osim toga, svako učenje sa sobom povlači i usvajanje vrijednosti, što, naravno, uključuje i svjetonazorske vrijednosti. Tu ni jedan učitelj, čak i kada bi htio, ne može ostati rezerviran jer ako ostane neangažiran, prenijet će i tu svoju bezličnost na djecu. Zato nije dovoljno suhoparno prenošenje činjenica nego je učitelj i osoba koja nas odgaja i uči nas vrijednostima. Svako dijete osjeti i uči te vrijednosti i neverbalnom komunikacijom. Nažalost, meni se čini da je baš taj pegagoški aspekt učenja sve slabiji jer nedostaje ljudske povezanosti između učenika i učitelja. U tome je možda neka bit i korijen problema koji je teško artikulirati, a na koji utječu brojne okolnosti. Ako npr. učitelj grca u egzistencijalnim problemima, teško će se moći u potpunosti posvetiti radu sa svojim učenicima. Jednako, možda još i više, vrijedi i u obrnutome smjeru.

 

Svima nam treba više razgovora, poštovanja i tolerancije. Tolerancija u svakodnevnome životu u obitelji, školi, s prijateljima, na poslu i drugim različitim situacijama obogaćuje, a neopravdana netolerancija narušava naše odnose s drugim ljudima. Opravdana netolerancija, to jest nepodnošenje neprihvatljivih oblika ponašanja (npr. mržnja i nepoštenja) doprinosi povećanju kvalitete zajedničkoga življenja. Precjenjivanje vlastite i podcjenjivanje tuđe tolerancije može se ispraviti boljim upoznavanjem samoga sebe i drugih ljudi, a vjerojatno najbolji način za to jest da se djeci od najmlađih dana vlastitim primjerom snošljivosti i uljuđenosti jasno pokazuju prihvatljivi oblici ponašanja. Jer djeca uče ono što žive. Odgojem se učimo empatiji odnosno kako biti boljim i tolerantnijim čovjekom – prihvaćati, suosjećati i voljeti bez obzira na različitosti.

 

Udoba „digitalne revolucije" koja je uloga drugih izvora znanja? Škole trebaju pratiti razvoj suvremenih tehnologija, ali se ne smiju zanemarivati ni ostali izvori znanja i kompetencija. Tako se ne smije zanemariti važnost kretanja, gibanja, druženje s vršnjacima i igre, što je sve izuzetno važno za normalan razvoj mozga. Važnije od tehnologije (Što su pametni telefoni „pametniji“, mi se sve više oslanjamo na njih i postajemo sve „gluplji“.) jest poticajno okruženje za razvitak sposobnosti izražavanja, komunikacije i kritičkoga razmišljanja te iskustveno učenje, na primjer praktičan rad rukama (što je važno za razvitak grafomotorike). Jedna od takvih najvažnijih grafomotoričkih aktivnosti jest i pisanje pisanih slova.  

 

(Nastavak slijedi)

 

Vladimir Paar, urednik, Zagreb, 7. svibnja 2017.