Rezultat je 20:10 u korist Bunjevaca u odnosu na Šokce i 20:2 u korist Bunjevaca u odnosu na sve druge Hrvate ovdje
Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom članka „Rezultati koji daju nadu za budućnost“ u „Hrvatskoj riječi br. 822. od 18. siječnja 2019. godine.
Tomislav Žigmanov i Aleksandar Vučić
U članku „Rezultati koji daju nadu za budućnost“ u „Hrvatskoj riječi“ br. 822 od 18. siječnja čitamo da Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice već 10 godina radi na znanstvenim, stručnim i primjenjenim istraživanjima u području kulture, umjetnosti i znanosti vojvođanskih Hrvata. I sve bi bilo lijepo i krasno da je taj rad transparentan i da se odnosi na sve Hrvate u Republici Srbiji, a ne samo na Hrvate u Vojvodini. To je prvi pokazatelj da djelatnike tog Zavoda (čitaj Tomislava Žigmanova i Katarinu Čeliković) u suštini ne interesiraju ovdašnji Hrvati. Uz netransparentnost rada stalno se potencira i podjela vojvođanskih Hrvata na Bunjevce, Šokce i ostale Hrvate, pri čemu aktivnosti Zavoda nisu proporcionalno raspoređene ni u odnosu na brojnost Hrvata po toj podjeli. Sportski rečeno, igre se odvijaju na pomoćnim terenima uz učešće uskog kruga ljudi, daleko od šire javnosti, a rezultat je 20:10 u korist Bunjevaca u odnosu na Šokce i 20:2 u korist Bunjevaca u odnosu na sve druge Hrvate ovdje!!!
To je tako zbog koncentracije svih hrvatskih institucija u Republici Srbiji u Subotici (o čemu sam mnogo pisao), a što je još gore, sve je danas u rukama jednog čovjeka, Tomislava Žigmanova, i na kraju se svodi na novac. Žigmanov u radu Zavoda (i ne samo Zavoda) angažira samo svoje ljude i zato je takav rezultat u svim segmentima tog rada. Primjerice, od četrdesetak kulturnih hrvatskih udruga u Vojvodini dvadesetak je u Subotici i njenoj neposrednoj okolici (vještačko osnivanje udruga kako bi se tu prelilo što više novca), ili, primjerice, „Leksikon podunavskih Hrvata, Bunjevaca i Šokaca“ ima 13 tomova (i rad na njemu se nastavlja), dok je „Biografski leksikon Hrvata istočnog Srijema“ zapeo već u prvom tomu na slovu „F“. A u članku o kojem pišem upravo doznajemo da je Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata do sada organizirao 57 znanstvenih kolokvija (!), od čega samo nekoliko u Srijemu i niti jedan u Banatu (za Beograd i centralnu Srbiju ne treba ni govoriti, Zavod ih formalno niti ne pokriva).
Ovakve proporcije su i kod svih drugih hrvatskih tijela i institucija ovdje, a koje dobijaju novac za sve Hrvate u Republici Srbiji od poreskih obveznika i iz Srbije i iz Hrvatske. A i 57. Znanstveni kolokvij na temu „Božični običaji srijemskih Hrvata“ održan u Rumi, uz naslov u „Hrvatskoj riječi“ „Rezultati koji daju nadu za budućnost“, je karakterističan primjer. Čitamo da se poslije istraživanja običaja bačkih Hrvata, Bunjevaca i Šokaca, konačno prešlo i u Srijem, a želja je da se ova aktivnost proširi i na Banat! „Cilj takvih istraživanja je ne samo zapisati neke od običaja (srijemskih Hrvata) nego ih očuvati i oživjeti ih ponovo.“ – piše S.D. u predmetnom članku.
I sve tako, lijepim riječima, koje su samo još jedan od tisuće šupljih šarenih balona subotičkih plaćenih Hrvata (o čemu sam također mnogo pisao), od kojih hrvatski puk nema baš ništa. Kolokvij je znanstven jer su dvije studentice Filozofskog fakulteta iz Zagreba i neizbježna promoterica znanosti i kulture ovdašnjih Hrvata, Katarina Čeliković, došli u Rumu da pred desetak članova HKPD-a „Matija Gubec“ (uglavnom u poznim godinama) oživi božične običaje srijemskih Hrvata! Tu je bio nazočan i Darko Sarić Lukendić, koji je u novom sazivu HNV-a zadužen za kulturu, a u članku je pomenuta i profesorica Milana Černelić iz Zagreba, mentorica dvema navedenim studenticama. Svi akteri su navedeni da se zna kome pripadaju zasluge za ovaj znanstveni rad, ali i novac, pri čemu nikada nećemo saznati koliko je tko dobio, a valjalo bi znati za svaku paru.
Studentice iz Zagreba su pri tom iznenađene da u Srijemu uopće ima još Hrvata, a fascinirane su time da oni i danas prakticiraju svoje običaje, dok Katarinu Čeliković iznenađuje da srijemski Hrvati s tolikim ponosom ukazuju na svoju tradiciju i baštinu, pa usklikuje: „Taj ponos nam daje nadu da Hrvati u Srijemu imaju svoju budućnost!“
Dobro jutro, gospođo Katarina, a da srijemski Hrvati nisu takvi Vojislav Šešelj bi došao u Tavankut, a ne u Hrtkovce! Ovom ne treba nikakv komentar jer samo ukazuje na dosadašnju brigu subotičkih plaćenih Hrvata i njihovu sliku o srijemskim Hrvatima, koju su u svom dugogodišnjem radu prenijeli i u našu matičnu državu, gdje se čude da nas u Srijemu još uvijek uopće ima! Naravno da pri svemu tome nikakve zamjerke ne idu studenticam iz Zagreba, koje su sigurno svoj dio posla obavile korektno i najdobronamjernije. Ostalo je čista forna, odnosno etnobiznis. O 57. Znanstvenom kolokviju u Rumi slušamo hvalospjeve u svim televizijskim emisijama i čitamo o tome u svim medijima na hrvatskom jeziku, saznajemo da će sve zabilježeno na terenu ući u registar ili katalog nematerijalne kulturne baštine srijemskih Hrvata u obliku u kakvom se može staviti na listu svjetske baštine UNESCO, a izaći će i monografija o srijemskim Hrvatima. Fantastično! Ali to za izmučeni i desetkovani hrvatski puk u Srijemu ne znači baš ništa, monografiju će prodavati Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i moći će se kupiti samo u Subotici, a srijemkih Hrvata, uz toliku dosadašnju brigu Subotičana i svih drugih o njima, neće biti kada ovdje ponovo ožive njihovi običaji zahvaljujući znanstvenim kolokvijima Katarine Čeliković!
Na kraju, o samim božićnim običajima srijemskih Hrvata nismo čuli ništa (dok ne izađe monografija po koju ćemo morati u Suboticu), a posebno bi bilo zanimljivo što je zabilježeno povodom toga u Hrtkovcima, jer Hrtkovci i Nikinci su specifikum u svemu, pa i u božićnim običajima, koji imaju korijene još od nastanka ovih naselja. O tom potom.
Branimir Miroslav Tomlekin
