Tek u mirovini susreo sam se rableovštinom

U svemu se slažem i s Bunjevcem i s Zbunjevcem

 

 

Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom mojih otvorenih pisama.

U pripremi je knjiga „OTVORENA PISMA I“ (knjiga prva), zbirka odabranih mojih otvorenih pisama, zaključno sa posljednjim, koje je objavljeno i na portalu Tjednika za kulturu, znanost i društvena pitanja „Hrvatski fokus“, Zagreb, br. 485. od 20. rujna 2019. godine u rubrici „Iseljeništvo“ pod naslovom „Proročke riječi Vojislava Sekelja“. Naime, komentar dvoje čitalaca pod pseudonimima „Bunjevac“ i „Zbunjevac“ na ovo otvoreno pismo oslikavaju na originalan način baš sve o čemu je riječ u mojim otvorenim pismima.

 

Bunjevackaže: »Čov'če koliko si se ti gluposti nalupao?! (kod lupanja gluposti smo na “ti”, prim. a.) Bunjevci su politički retardirani oblik Hrvata iz razloga što nikad nisu živjeli na hrvatskom matičnom teritoriju, kao n.pr. Hrvati u Srijemu. I zato tim Bunjevcima treba pomoći da nadoknade tu retardiranost i počmu politički egzistirati kao pravi Hrvati što nikako ne smije ići nauštrb ostalih Hrvata u Vojvodini. Zato mislim da treba istovremeno otkupiti i kuću bana Jelačića u Petrovaradinu i izgraditi "Hrvatsku kuću" u Subotici. Bojim se da se ovim stvara antagonizam među Hrvatima u Vojvodini, raspiruju nesloga i sukobi, a onda se valja zapitati u čiju tikvu pišate g. Tomlekin (kod pišanja smo na “vi”, valjda iz poštovanja prema kvaliteti urina, prim.a)!?«

 

AZbunjevackaže:»Ako Bunjevac kaže da su Bunjevci politički retardirani oblik Hrvata, to je dovoljno da ne mogu biti na čelu svih Hrvata u Republici Srbiji, posebice ne onih u Srijemu, a ti retardirani Hrvati će napraviti "hrvatsku" kuću u Subotici ali neće otkupiti rodnu kuću bana Jelačića u Petrovaradinu«. U svemu se slažem i s Bunjevcem i s Zbunjevcem (zato i pišem otvorena pisma) osim što su upravo Bunjevci već odavno stvorili antagonizam među Hrvatima u Vojvodini! Ja, i kada bih htio, ovako mali ne bih mogao nikako to učiniti! A što se tiče “pišanja u tikvu”, to radim jedino u onu u kojoj bi svi koji se imalo osjećaju Hrvatima u Republici Srbiji trebali biti samo Hrvati i ništa drugo!

 

 KAKO SU NASTALA OTVORENA PISMA

 

Naše društvo od desetak studenata u Hrtkovcima tih šezdesetih godina prošlog stoljeća otkrilo je sjajnu knjigu Francoisa Rabelaisa „Gargantua i Pantagruel“, u kojoj je autor na kalamburan način (u šest poglavlja, koje naziva knjigama) opisao i ismijao sve gluposti ljudskog roda za sva vremena. Naime, likovi iz te knjige nastale u šesnaestom stoljeću hodaju i danas svijetom i očito će hodati dogod postoji ljuski rod, a čija je glupost nemjerljiva, kako kaže i veliki Krleža. „Gargantuu i Pantagruela“ je svatko od nas tada pročitao najmanje pet puta, a ulomke čitamo i danas, i obrazujući se na toj literaturi i živjeći u tom duhu, cijelog života smo sretali likove iz ovog Rabelaisovog genijalnog djela.

 

Ja sam završio arhitekturu i sve vrijeme radio u struci i uz to napisao desetak pjesama. No, tek u mirovini, imajući vremana, u relativno kratkom periodu napisao sam pjesama za najmanje dvije podeblje zbirke, kao i desetak knjiga proze. Skupilo se to za sedamdesetak godina prilično kalamburnog života, što nije nikakav izuzetak na ovim prostorima, ali mnogi su lijeni da pišu ili nikada nemaju vremena za to. A kritičari skoro u svim mojim književnim radovima nalaze humor i satiru, odnosno prepoznaju u njima „rableovštinu“. Međutim, baveći se pisanjem tek u mirovini, susreo sam se s likovima iz te branše ne znajući da postoje i takvi, jer ih Rabelais nije stigao opisati. On je inače rekao da će napisati dvanaest poglavlja-knjiga o Gargantui i Pantagruelu, ali sukobivši se sa opasnim silama u to mračno vrijeme, jer su se mnogi pronašli u njegovim djelima, napisao je samo šest i tako se spasio inkvizicije!

 

Ja sam, upustivši se u intenzivnije pisanje, a okidač su bili moji Hrtkovci i njihova sudbina, kao pripadnik hrvatske nacionalne manjine u zemlji nastaloj neposredno prije mog umirovljenja, počeo redovito čitati takozvani Informativno-politički tjednik „Hrvatska riječ“. Imao sam primjedbe na njegov sadržaj i pokušavajući da stupim u kontakt s uredništvom, uočio sam nevjerojatnu zatvorenost za bilo kakvu komunikaciju, a ubrzo shvatio da časopis čini uski krug ljudi po sistemu „ja tebi, ti meni“ i da je u pitaju novac (plaće, honorari, dnevnice i sl.), da sadržaj nikako ne odgovara naslovu časopisa te člancima isključivo pokriva Suboticu i okolicu, odnosno mali donjotavankutski trokut, a što je još gore uredništvo i suradnike čine u ogromnoj većini Bunjevci, pa su i teme u većini bunjevačke.

 

Raniji naraštaji srijemskih (i nekih drugih) Hrvata vojvođanske Bunjevce poslije događaja 1918. godine smatraju izdajnicima hrvatstva. Imam dovoljno godina i iskustva u vezi života srijemskih Hrvata da to znam, a doživjeli smo i devedesete godine prošlog stoljeća kada su srijemski Hrvati nasilno desetkovani, a bački Bunjevci tretirani kao „oni koje ne treba dirati, jer su naši“! No, mlađi naraštaji Hrvata u Srijemu, ali i u cijeloj Vojvodini i šire, posebice u Hrvatskoj, nisu toga svijesni i sve Bunjevce smatraju Hrvatima. Bunjevci to znaju i lijepo su se ovdje raskomotili. Jedni su rekli da sa Hrvatima nemaju nikakve veze i da su poseban narod. Takvih je danas u ovoj državi točno 16.706. Oni su ostvarili svoj tisućljetnnji san, potvrdili mišljenje srijemskih (i nekih drugih) Hrvata o njima i treba im skinuti kapu. Međutim, dio Bunjevaca, a broj im se nikako ne može saznati, proglasio se „bunjevačkim Hrvatima“ i preuzeo sve hrvatske institucije, sva plaćena mjesta u njima i sav novac koji pripada svim Hrvatima u Republici Srbiji.

 

Uz sve popisne parametre može se dosta egzaktno izračunati da „bunjevačkih Hrvata“ ima samo nekoliko tisuća i svi žive na krajnjem sjeveru ove zemlje u već pomenutom donjotavankutskom trokutu.

Po zvaničnom popisu u Republici Srbiji ima točno 57.900 Hrvata. To su ljudi koji su, i pored svih okolnosti, imali hrabrosti da se ovdje na zvaničnom mjestu podpišu da su Hrvati. Za pretpostaviti je da Hrvata ovdje ima puno više ali se ne usude to javno potvrditi, no svakako svim hrvatima ovdje ne mogu upravljati par tisuća “bunjevačkih Hrvata“.

Ovu, još jednu u nizu velikih prijevara Bunjevaca u odnosu na Hrvate u Vojvodini, ovdašnji Hrvati, posebice srijemski, ne mogu tolerirati.

Ja sam se počeo buniti tako što sam naivno sugerirao „Hrvatskoj riječi“ da uvede rubriku „pisma čitatelja“ i tako se približi cijelom ovdašnjem hrvatskom puku i čuje što on misli. Naišao sam, međutim, na potpuni zid šutnje pa sam počeo pisati otvorena pisma na nekoliko relevantnih adresa, opet bez odgovora. Pošto sam uporan u onom čega se latim dok stvar ne dobije završni oblik dobro izbrušenog dijamanta (profesionalna deformacija arhitekata), danas pišem otvorena pisma „urbi et orbi“, pa su, naravno, počeli i demantiji onog što pišem. No, svi su potpuno  neargumentirani i uglavnom u vidu fekalne terminologije (kenjaš, sereš, letiš ko muha na g., u čiju tikvu pišaš i sl.), ali, mora se priznati, u neočekivano su malim količinama i pristojne tvrdoće stolice (bez velikih izliva proljeva, što ubudiće nije isključeno).

 

I kao što se između pogačara iz Lernea i pudara iz Gargantuine zemlje iznenada i neočekivano otvorila mala rasprava iz koje se izrodio veliki rat, tako sam poslije brojnih otvorenih pisama, mic po mic, iz ničega došao do suštine velikih stoljetnih bunjevačkih prijevara nad Hrvatima u Vojvodini, ustvari nad svim Hrvatima u cijelom svijetu.

 

Da vas potsjetim što piše Rabelais. Pudari iz Gargantuine zemlje zamoliše učtivo prolazeće pogačare iz Lernea, koji su svoje pogače nosili u grad na prodaju, da im ustupe malo pogača za gotov novac po pijačnoj cijeni, jer nema ništa boljeg nego za doručak pojesti grožđe i frišku pogaču. A tko jede samo grožđe može mu se učiniti da je prdnuo, a već se propisno usrao. Za tako što se kaže: „Pričinilo mu se pri berbi!“.

Pogačari, valjda su to jutro ustali na lijevu nogu ili su ih žene rano zorom  iznervirale, krivo razumješe riječi pudara i ne samo što im nisu prodali pogače već ih gadno ispsovaše; te ovakvi ste, te onakvi ste, prostaci, krezubi, bitange, prdivrane, uštve, džukele, pijanice i gola govna, koja nisu zaslužila ovakvih pogača, već treba da žderu mekinjavi kruh od trica i ovsenica.

– Od kada ste se tako orogatili da se toliko bahatite?! Tako mi gospe, iskijaćete vi ovo i imat ćete posla sa nama! – rekao im je pudar Foržje, na što ga je pogačar Marke raspalio kamdžijom, a svi pogačari nastavili svojim putem.

Međutim, tu negdje su zakupci poljskih dobara tresli orahe i čuvši Foržjeovo zapomaganje stadoše svojim grdnim močugama tući pogačare kao da mlate raž. A čobani i čobanice, građani i građanke Gargantuine zemlje, otprašiše pogačare kišom kamenica. 

Pogačari, opet, čim dođoše u Lerne pravo u Kapitol i požale se svom kralju Prenagljenku što im se desilo u Gargantuinoj zemlji. Ovaj smesta pošalje veliku vojsku na građane Gargantuine zemlje, a njegovi vojnici to jedva dočekaše i sretni su jurili, plenili, otimali i pljačkali ljude, žene i djecu do gole kože. Nisu ostavljali ništa, grabili su sve, ništa im nije bilo ni preteško za poneti ni pretoplo za obući. I, iako je u mnogo kuća vladala kuga i svi ljekari koji su ulazili u te kuće pomriješe, ovim prokletnicima, pljačkašima i ubicama, ništa! Razmislite o tome, lijepo vas molim, kaže Rabelais.

Ne znam zašto ja vama sada ovo pričam i ne znam da li je baš tako bilo, ali razmislite i o tome, lijepo vas molim.

A nastavljaju se otvorena pisma i za drugu knjigu i nje će biti, ako me u tome ne spreći naša inkvizicija.

Srdačan pozdrav iz Novog Sada.

 

Branimir Miroslav Tomlekin