Više Škorinih birača – izvjesnija Kolindina pobjeda

Jedino što je izvjesno, to je kako Škorini birači ne će dati glas kandidatu Partije

• Drugi izborni krug predsjedničkih izbora pretvorio se u borbu oko birača koji su svoj glas u prvome krugu dali Miroslavu Škori. Iako su to uglavnom tzv. protestni birači, koji su zbog toga što opravdano i logično ne vole Andreja Plenkovića, svoj glas, umjesto da ga već u prvom krugu dadu Kolindi Grabar-Kitarović, dali su ga nezavisnom kandidatu iz Višnjevca zapadno od Osijeka. Cijela nacija, politička i medijska, sada vodi bitku i rasprave oko toga komu će se Škorini birači opredijeliti. To je nepotrebna rasprava i dvojba, jer se uglavnom radi o biračima domoljubne, hrvatske opcije, koji ne će svoj glas dati kandidatu rigidne ljevice Zoranu Milanoviću. Ali, ne znači niti da će svi oni dati glas Kolindi Grabar-Kitarović. Ne zbog nje, nego uglavnom zbog – ponavljam – Plenkovića, koji je svjesno HDZ odveo na centrističko-liberalnu stranu bez mirisa i okusa. Unatoč Plenkoviću i našem poslovičnom neznanju, većina Škorinih birača svoj će glas dati kandidatkinji HDZ-a. Jedino što je izvjesno, ne će ga dati kandidatu Partije Milanoviću. I nakon svega, ostaje glavni problem, koliki će postotak Škorinih birača, među kojima sam u prvome krugu bio i ja, izaći na izbore u drugome krugu. Što nas više izađe u drugome krugu, to će konačni rezultat biti izvjesniji – pobjeda aktualne predsjednice.

Kolinda Grabar-Kitarović

• Miroslav Škoro ne zna politiku. To je potvrdio objavom na internetskoj društvenoj mreži – facebooku kada je napisao kako na izborima ne će podržati nikoga, već će na listiću nadopisati brojku 3 i zaokružiti "hrvatski narod". Škoro se najprije obratio tom istom "hrvatskom narodu" da ima povjerenja u njega, i da zna da će – taj "hrvatski narod" – znati i u drugom izbornom krugu što je najbolje za Hrvatsku. I onda je objavio ovu već spomenutu glupost, koja doslovno glasi: »Uzet ću svoj listić na biračkome mjestu i vlastitom kemijskom olovkom zaokružiti, ali ne ni broj 1 ni broj 2. Nadopisat ću i zaokružiti broj 3 – VAS, svoj hrvatski narod«. U životu sam svašta čuo, doživio i vidio, ali ovakve gluposti još ne. A to mogu izreći s punim pravom jer sam u prvom krugu svoj glas upravo dao tom i takvom Škori. Istina, ne zato što mi je on jako mio i drag, nego zato da se riješim najvećega zla u ovo vrijeme u Hrvata – Andreja Plenkovića – koji nas sve zajedno vodi u propast. Isto kao što i kršćanska Zapadna Europa, a s njome i Europska unija, tonu u bezdan. Ne samo u demografski, nego i u identitetski. Gdje sljedbenici protuživotne Francuske revolucije ubijaju judeo-kršćansku Europu.

• Rajko Grlić (Zagreb, 2. IX. 1947.) jugoslavenski je "reditelj" iako na vikipediji piše da je "hrvatski hrvatski filmski redatelj, scenarist i producent, američki i slovenski sveučilišni profesor filmske režije…" (https://www.google.hr/search?source=hp&ei=OR0KXrvXJ4mwrgSE8LKYDA&q=rajko+grli%C4%87&oq=rajko+grli%C4%87&gs_l=psy-ab.3..0l9j0i22i30.937.5155..5426…3.0..0.151.1466.5j9……0….1..gws-wiz…….0i131j0i10j0i13j0i13i10.Me-7qcyq0kY&ved=0ahUKEwj718Oj3d3mAhUJmIsKHQS4DMMQ4dUDCAk&uact=5#spf=1577721150985). Premda od uspostave hrvatske nezavisnosti uglavnom izbjegava živjeti u rodnom Zagrebu i smuca se po svijetu i autonomaškoj IDS-ovoj jugo-srbo-talijanskoj tazbini, često se oglašava u balkanskim srbo-bošnjačkim medijima, s kojima nalazi zajednički jezik u mržnji prema svemu hrvatskome. Uglavnom se javlja oko Božića, Uskrsa i Oluje kako bi dodatno unio nemir u ionako nemirnu hrvatsku političku svakodnevicu koju sinkrono ugrožavaju iz Beograda, Ljubljane i Sarajeva. Sada ga je na razgovor pozvao bošnjački dnevni list Dnevni avaz u vlasništvu Crnogorca Fahrudina Radončića (Berane, 24. V. 1957.), koji slovi kao jedan od najvećih "balkanskih mafijaša" (https://glasistine.com/feljton-fahrudin-radoncic-mafijas-u-podzemlju-balkana-vi-dio/). Riječ "avaz" je turska riječ koja znači glas, zvuk ili povik, a u prenesenom značenju znači i obavijest, informaciju, konkretno u ovom slučaju novinsku vijest. I za taj i takav vrhbosanski "Avaz" sin filozofa Danka Grlića (Gračanica, BiH, 18. IX. 1923. – Zagreb, 1. III. 1984.), Rajko, u vrijeme Božića i mira u obiteljima i srcima svih dobrih ljudi širi nemir i zaziva nova klanja. Za one koji ne znaju, i Danko Grlić je uz Jugoslaviju još više volio komunizam i boljševizam, što ga je 1948. koštalo kratkotrajne robije na Golom otoku. Nu, ni tu se Danko nije smirio, šezdesetih godina postao je praxisovac, dakle najmilitantnji marksist. Crveniji i ljeviji od samih tadašnjih hrvatskih članova Partije i Titi odanih političara. U Zagrebu mu je bilo previše "demokracije", a premalo boljševizma pa je otišao u Beograd predavati na tamošnji "univerzitet". Rajkovu majku Evu Izrael Domani Grlić (Budimpešta, 20. VII. 1920. – Zagreb, 30. VII. 2008.) upoznao sam u ljetu 1982. u velološinjskoj vili/restoranu Mignon i razmijenio nekoliko političkih teza. Iako je kao Židovka imala teško djetinjstvo u Mađarskoj i težak život u Sarajevu, i iako je doživjela teške trenutke tijekom robovanja u Titinoj Jugoslaviji u dva navrata – osam mjeseci zatvora i dvije godine robije na Golom otoku – ostala je vjerna jugokomunističkoj protuhrvatskoj ideji. U razgovoru s Nermom Ajnadžić (https://avaz.ba/vijesti/bih/538011/rajko-grlic-za-avaz-hrvatska-bh-hrvate-drzi-u-kavezu-proslosti-zvanom-herceg-bosna) Rajko Grlić je odmah od početka počeo s napadom na Hrvate i Hrvatsku i podilaziti unitarnim Muslimanima-bošnjacima. Optužio je Hrvatsku da, »gledajući sa strane«, ima »dojam da od početka rata do danas HDZ, pa tako i aktualna vlast u Hrvatskoj, Hrvate u BiH upotrebljavaju kao automat u koji se ubacuje novac, a zauzvrat dobivaju kutije s upakiranim glasovima. To su za njih očito presudni glasovi. Očekujućida se u drugom krugu ovih predsjedničkih izbora dogodi isto čudo, HDZ je za te glasove spreman platiti koliko god je potrebno, ne pita se za cijenu. Jedino nisam siguran da to, na dužu stazu, pomaže Hrvatima u BiH. Čini mi se baš obrnuto. Drži ih zatvorenim u ovisničku enklavu, u kavezu prošlosti zvanom "Herceg Bosna" koji još vode ljudi iz tog pravremena, osobe nadasve sumnjivih moralnih, da o materijalnim vrijednostima i ne pričam. S druge strane granice to čini građane Hrvatske, koji direktno iz svog džepa plaćaju tu političku korupciju, da budem blag pa kažem nepotrebno sumnjičavim prema Hrvatima u BiH. To, nažalost, nije samo problem hrvatske zajednice«.

Tada je uslijedilo otrovno islamističko pitanje novinarke Nerme, čije ime na arapskom i perzijskom znači junakinja, koliki je prema Grlićevu mišljenju utjecaj religije, Katoličke Crkve, "na zagovaranje da Hrvati u BiH političku, ali i drugu vrstu zaštite traže u Hrvatskoj, a ne u svojoj domovini – BiH?" Dakako, pitanje je neutemeljeno i krajnje bezobrazno, ali to se ne vidi iz Rajkova odgovora. »Katolička crkva u Hrvatskoj, takozvani Kaptol, danas je, uz HDZ, najveće i daleko najprofitabilnije trgovačko poduzeće u državi, koje, bez obzira na to što radi, ne može propasti. Na državnim je jaslama, ne plaća porez, ušlo je u sve pedagoške ustanove od jaslica pa nadalje, raspiruje mržnju prema manjinama, od seksualnih do nacionalnih, i pritom zdušno pokušava gubitnike Drugog svjetskog rata pretvoriti u pobjednike. Jednom riječju – hrabro vodi Hrvatsku naprijed u devetnaesto stoljeće. Za tu poziciju, za taj novac, oni su spremni HDZ-u pomoći u Tuđmanovom snu koji se zove "Herceg Bosna", to jest odcjepljenju i pripojenju jednog dijela države BiH Hrvatskoj. Znaju da je to neostvarljiv san, ali ga, za potrebe države, odnosno stranke koja ih financira, i dalje propovijedaju i podgrijavaju. Papa, koji ima sve moje simpatije, čisti tu nacionalističku popovsku družinu, ali u Katoličkoj crkvi sve traje dugo i odvija se polagano, pa i ova čistka koja će se, prije ili kasnije, ipak dogoditi«, rekao je sin Eve i Danka Grlića. Na kraju je "reditelj" Grlić izrekao nekoliko gluposti. »Domoljublje je voljenje svoje zemlje prema kojoj si kritičan jer bi želio da bude bolja. Nacionalizam je ljubav prema svojoj državi koja živi zahvaljujući mržnji prema drugima. Hrvatski nacionalisti iz Hrvatske financiraju hrvatske nacionaliste iz BiH i ta transakcija nacionalističkih trgovaca očito ne može proći bez rasplamsavanja mržnje. Mržnja je u ovim krajevima uvijek bila gusta magla koja je najbolje sakrivala velike krađe«. Toliko ovoga puta od Rajka Grlića. Do novoga razgovora za Uskrs.

• Moramo priznati kako Aleksandar Vučić zna voditi politiku, pa i kada mu okolnosti nisu naklonjene. Već godinama u Beogradu odugovlače s priznanjem Kosova. Taj vrući krumpir zapao je i njega i pokušava na razne načine sve učiniti da se ne opeče. Kako i dolikuje sposobnim političarima, ide zaobilazno. Prečicom. Angažirao je i umirovljenoga i iskusnog srbijanskog novinara, urednika, diplomatu, političkog analitičara i publicistu Boška Jakšića da u beogradskoj Politici u rubrici gledišta iznese svoj stav o tomu kako je za Srbiju najbolje da prizna Kosovo. Bivši višedesetljetni novinar i urednik Politike Jakšić je 25. XII. 2019. između ostaloga napisao i ovo: »Beograd zna što ne će. Ne i što hoće. Prije 12 godina napisao sam da bi Srbija trebala priznati Kosovo, a da ispregovara sve bitne teme: imovinu, srpske zajednice, crkvenu baštinu, spomenike kulture… Ponovio bih poslije toliko izgubljenih skupih godina da je vrijeme da Srbija povuče nepriznavanje Kosova. To je jedini vidljivi način da prestanemo sebi zagorčavati život. Da se konačno svom energijom okrenemo pravljenju ozbiljne, prosperitetne, demokratske države. Bio bi to hrabar korak koji bih zdušno podržao. Uostalom, zar Vučić nije najavio da "nije važna politička cijena koja treba da se plati". Lakše reći nego ostvariti. Ali ukoliko za relativno kratko vrijeme ne uspije na brdovitom Balkanu, Trump bi, u svom naprasitom stilu, dosje Kosovo mogao baciti na sag Ovalnoga ureda i zaboraviti na najveći problem regije. Za nas bi propuštena prilika bila katastrofa« (http://www.politika.rs/scc/clanak/444388/Srbija-da-prva-povuce-nepriznavanje-Kosova). Nakon ovih napisanih i objavljenih riječi uglednoga analitičara i Vučiću će biti lakše.

• U Srbiji se nastavlja trend napuštanja ružnih srpskih riječi i preuzimanje lijepih hrvatskih riječi. Ovih dana preuzeli su i hrvatsku riječ "domovina" (http://www.politika.rs/scc/clanak/444649/Puska-kneza-Milana-ponovo-u-domovini). A kako to nezgrapno izgleda na ćirilici u beogradskoj Politici, pogledajte: »Пушка кнеза Милана поново у домовини«.

Пушка кнеза Милана поново у домовини

• Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (fr. La Déclaration des droits de l'Homme et du citoyen), jedan je od osnovnih dokumenata Francuske revolucije, koji određuje pojedinačna prava (i kolektivna prava naroda prema državi). Donesen je od strane Ustavotvorne skupštine (Assemblée Nationale Constituante) 28. VIII. 1789., a prihvaćen dan kasnije, kao prvi korak k donošenju ustava. Ta deklaracija jasno izražava pravo ljudima da budu nacionalisti. Oni čine veliki postotak francuske populacije. Nacionalisti nisu nikakvi neprijatelji demokracije, jer da jesu bilo bi im zabranjeno sudjelovanje na izborima. Činjenica je da su na posljednjim francuskim predsjedničkim izborima 2017., nacionalisti Marine le Pen osvojili 34,32 posto glasova. Više od trećine glasova. Prema sadašnjem političkom uređenju nacionalisti su svi Kinezi i Indijci, ljudi iz dvije najmnogoljudnije države svijeta. Posebno je "nacionalistička" Indija u kojoj je na vlasti nacionalistička Baratija Janata stranka. "Nacionalisti" su i Putinova Rusija, američki glasači koju su izabrali Donalda Trumpa, oni koji su na Otoku bili za brexit… Iz ovoga proizlazi da su i nacionalizam i građanska opcija legitimni i da moraju koegzistirati. Prema srbijanskom politologu Miroljubu Jevtiću "nacionalisti" su progresivniji od tzv. građanista. Odnosno "građanisti" su regresivniji. U nastavku Jevtić piše: »Kad bi se mjerilo tko je progresivniji a tko nazadniji, vrlo brzo bi se vidjelo da su, s moje točke gledišta sasvim legitimni "građanisti", regresivniji od nacionalista. Progresivno je ono što napreduje, što ima budućnost. Ideologija koja neizbježno vodi svoje sljedbenike u nestajanje ne može biti progresivna. A to je građanska opcija. Golim okom je vidljivo da što je veći stupanj primjene građanskih vrijednosti u jednoj etničkoj naciji, to je broj djece po majci manji. S tendencijom da vrlo brzo te nacije izumru. I to pokazuju demografski zavodi svake države u kojima je građanski koncept dominantan. Nema nijednog jedinog izuzetka. Nestaju svi: Nijemci, Francuzi, Japanci, Danci… Svi bez izuzetka. Za razliku od toga, muslimani su od 817 milijuna 1997. narasli na preko 1,7 milijarde 2019. godine. Prema tomu, ako netko samovoljno želi nestati, neka mu je sretan put. Pogotovo je sasvim neracionalna osuda nacionalizma državnika nacija koje nestaju pred našim očima. I uporno nastojanje da se pojmu nacionalizam pridaje negativno značenje. Mi smo tu poseban primjer. Vujaklija je umro 1955. Dakle, prije toga je pojam šovinizam preveo kao "raspaljivanje nacionalne mržnje". Dok enciklopedija Larrousse tu francusku riječ čak desetljećima kasnije objašnjava kao "pretjeranu ljubav prema domovini". Gdje se tu vidi raspaljivanje mržnje prema drugim nacijama? I što koga briga ako netko pretjerano ljubi svoju otadžbinu i ne nanosi štetu drugima? Ali nažalost, politička klima i strah od silaska s vlasti učinila je da vladajuće garniture namjerno siluju jezik, pa ovom pojmu sada počinju davati neprihvatljivo značenje, sve sa ciljem da ljudima ogade ljubav prema naciji i privole ih da glasaju za građanske opcije. Baš ih briga što će tako nestati: Balzac, Shakespeare, Goethe… Važno je da oni ostanu na vlasti. Ali ako pogledamo rezultate izbora u svim državama gdje je "građanizam" još uvijek dominantan, vidimo neprekidni rast nacionalnih stranaka jer: Englezi, Francuzi, Nijemci, Talijani i ostali naprosto ne žele nestati«. Tako zbori Miroljub Jevtić, osnivač znanstvene discipline politologija religije u Beogradu (http://www.politika.rs/sr/clanak/443692/Pogledi/I-nacionalizam-i-gradanska-opcija-su-legitimni). Nije naodmet poslušati ga.

• Brazilska producentska kuća Porta dos Fundos snimila televizijsku komediju za Netflix, "Prvo Kristovo iskušenje", u kojem je Isus Krist prikazan kao gay, a nakon toga, kako bi se prikazala žrtvom, sama inscenirala napad zapaljivim bombama na svoje sjedište. Isto kao što su od 1941. radili partizani u NDH paleći kuće i ljetinu pravoslavaca kako bi ih pridobila na svoju protuhrvatsku stranu.

• Ponovno neznanje na HRT-u. Na Hrvatskom radiju na Staru godinu u informativnoj emisiji Aktualno u 17 spikerica je pročitala da »ulazimo u Novu godinu i novo desetljeće«, što je netočno. Godina 2020. je zadnja godina drugoga desetljeća XXI. stoljeća. Urednica je "Vijesti iz svijeta" bila je Snježana Krizmanić, a urednica emisiji Aktualno u 17 bila je Sanja Cota. Tko je bio lektor/lektorica nije nam obznanjeno. Tko li se sve po vezi zapošljava na Prisavlju, i tko li sve uređuje na HRT-u!?

Marijan Majstorović