Sve što se god radi, radi se u interesu gole vlasti
Nije mi namjera nikoga, ni od čega i ni od koga braniti, pogotovo, ako nije govorio istinu. Naime, ovih dana kada korona virus puni medije diljem svijeta, kad se stvara svojevrsna panika, širi strah i svraća opća i posebna pozornost na novu “kugu” iliti “kinesku gripu” koja se širi svijetom, kad važne i bitne stvari nezapaženo promiču, što mnogima odgovara, naročito političarima na vlasti, kod nas je bitno i važno je li predsjednik države bio član SK. Budimo realni i zapitajmo se: Tko nije bio, pogotovo ako su ga vrbovali u srednjoj školi ili u JNA. Nije od njega lijepo, niti fer, ako je to zatajio. Ne bi zbog toga bio manje vrijedan i podoban, niti mi dobio manje glasova na predsjedničkim izborima. Kad bi sad počela nabrajati tko je sve od sadašnjih i bivših političara, biznismena, upravitelja, ravnatelja, diplomata, novinara, znanstvenika… za koje znam, bilo bi mi potrebno nekoliko stranica papira. A tek za koje ne znam. Trajalo bi to cijeli dan i bilo uzalud izgubljeno vrijeme. Pucanj u prazno.
Krenemo li od našeg prvog predsjednika države, utemeljitelja HDZ-a i čovjeka koji je s ostalima stvorio samostalnu, suverenu, neovisnu državu Hrvatsku, moramo se pomiriti sa činjenicom, kako su većina njih bili članovi SK, partizani, generali JNA, visoki dužnosnici u bivšoj državi (OZNA…), direktori velikih tvrtki, predstavnici vlasti od MZ, općine, grada, pokrajine, republike i na saveznom nivou. Sam predsjednik Tuđman je nekoliko puta rekao da je stvarao državu s onima koji su to znali i htjeli, da nije gledao tko je gdje bio i to je radio u onom sustavu. Oni su kao i on znali da moraju biti formalno odani režimu, ako žele opstati. Koliki su mladi ljudi ušli svjesno i nesvjesno u SK, bilo da su zavedeni ideologijom ili iz čiste pragme, jer se nisu mogli školovati, zaposliti i napredovati bez tog članstva. Doduše neki su mogli. To je sasvim jedna druga priča. Sad pričaju kako su teško živjeli i bili u mraku, a imali su stipendije, školovali se u SAD-u, dobivali stanove, besplatno ljetovali, gradili vikendice…, čak i njihova djeca imala su određene povlastice, pred ostalima. Jako me smeta kad danas takvi pljuju po onom sistemu, besramno izmišljaju kako im je bilo teško živjeti, bez prava, slobode, pravne jednakosti… a koristili su obligatno sve benefite i pogodnosti onog sustava. To znam iz osobnog iskustva.
Unatoč, tome što sam cijelo školovanje bila najbolja učenica, nisam dobila stipendiju od općine, jer sam tada bila “kulačka” i “ustaška” kći, a za ove danas sam bila “komunjara”, iako nikad nisam bila u Partiji. O mojem potvrđivanju za ravnateljicu škole odlučivala je predsjednica kvartovskog HDZ-a, inače šankerica u jednom motelu uz autocestu, ali važna osoba. Naime, hvalila se kako je Tuđman kod nje boravio kad je bio u Švedskoj. Bilo, pa prošlo. Nije bolje niti danas. Pogledajte tko su ravnatelji škola, u većini. Uglavnom članovi HDZ-a. Svaka čast izuzecima. Neki su uspjeli probiti tu barikadu, uz pomoć svojih kolega i društvene zajednice, koja je njima prepoznala stručnjake, poštene, iskrene i dobre ljude, kojima je cilj unaprjeđenje rada škole, osobito nastave, poboljšanje uvjeta rada učenika i nastavnika, bolje suradnje s roditeljima, stručnim službama i lokalnom zajednicom. To se vidi iz pojedinačnih i kompletnih ishoda i realizacije programa, kao i djelovanja škole u lokalnoj sredini. Ravnatelji tih i takvih škola, ne piju po okolnim kafićima s lokalnim šerifima, ne dijele ocjene učenicima, ne prisiljavaju nastavnike da daju više ocjene od zasluženih i ne obećavaju kako će proći učenik s nekoliko negativnih ocjena, bez učenja i zalaganja, proći u viši razred. Nema veze, što su neki od njih bili u SK.
Smatra se kako je SDP slijednica SKH i kako tamo ima najviše bivših komunista ili njihove djece, u zadnje vrijeme i unučadi, što nije točno. Najviše bivših članova SK ima u HDZ-u. Ima ih i u drugim strankama. Kad bi njih sve “lustrirali” – maknuli, tko bi ostao. Uostalom, članstvo u bilo kojoj političkoj stranci prije i sada nije bitno. Bitno i važno je kakav je tko čovjek, s obzirom na temeljne ljudske vrijednosti, što ga vodi u politiku, što mu cilj i koja i kakva sredstva koristi da bi svoj cilj ostvario. Danas je mnogima cilj uhljebiti se, što manje raditi, imati što veću plaću i ostale benefite. To se dobiva za “lojalnost” političkoj stranci, posebice onoj koja je često na vlasti, većinskoj, državotvornoj, domoljubnoj, hrvatskoj. Ideologija stranke, koju svojim članstvom preuzima i potvrđuje pojedinac, nema s tim nikakve veze, što potvrđuju i dokazuju mnogi prebjezi iz stranke u stranku, naročito oni iz suprotnih političkih polova. Kad shvate gdje će im biti bolje, gdje će više ugrabiti osobne koristi, preko noći se prešaltaju, baš kao i komunisti ranih devedesetih u HDZ. Preko noći su postali praktični vjernici, veliki domoljubi i Hrvatine, uzor drugima, ponos i dika svojim familijama. Ništa nisu morali učiti i prilagođavati se. Sve su znali i mogli. Imali su pravu člansku iskaznicu. Ništa nije bilo bolje niti na drugom političkom polu. Kad su sposobno i vješti pojedinci shvatili kako SDP dolazi na vlast, prešli su k njima. Nema veze što su prije bili protiv njih, što su se na neki način materijalno obogatili i društveno napredovali, pomoću svojeg članstva. Nema veze. To se zaboravlja i nastoji što više približiti vrhu stranke, te glumiti lojalnost, biti što glasniji i pljuvati po bivšoj stranci.
U zadnje vrijeme se događa nešto drugačije. Unutar pojedinih političkih stranaka, gotovo svih nastaju i opstaju frakcije, koje se bore za premoć, odnosno vlast u stranci. Neki dan jedan istaknuti član, jedne frakcije (alternative), govori kako se oni ne bore jedni protiv drugih i drugačijih, nego je to borba ideja u želji za promjenama. Kaj god! Kojih ideja? Opća ideja svih politika i političara bi trebala biti borba za bolji život pojedinca i cijele zajednice, te postavljanje države na prave ravnopravne pozicije unutar EU-a. Posebne i specifične ideje pojedinih stranaka, koje su im u temeljima, koje su im vodilje, po kojima su prepoznatljive, koje ih nose i po kojima se razlikuju od ostalih stranka, su izblijedile ili nestale. Sve je manje-više čista pragma. Zgrabi što više vlasti, za sebe i svoje, a onda i svega ostaloga što vlasti pripada. Toga ostaloga ima sve manje i manje, jer se podijelilo, rasprodalo, urušilo i nestalo. Zapravo nije nestalo. Promijenilo je vlasnika. Od društvenog je postalo privatno. Od desnog se prenijelo na lijevo i obratno. Za ono malo što je u centru grabe se mnogi, posebice kad skrahiraju na dijametralno suprotnoj strani. To su oni koji hoće i mogu sa svima. Oni tobože spašavaju aktualnu vlast i državu. Kaj god! To su najveće ulizice, prevaranti, lopovi i komedijaši. Međutim, oni ostaju i opstaju. Premazani su svim mastima, nedodirljivi, svakome prihvatljivi, jer o njima ovise.
Vrijeme je da se takvi prepoznaju, prokažu i postanu irelevantni. Oko njih i s njima se razvila unosna politička trgovina, na svim nivoima od lokalnih zajednica do samog vrha vlasti (trojedine). Dovoljno je pogledati sabornicu. Tko sve tamo sjedi, gdje sjedi, kad i kako diže ruke pri glasanju. To je slika, odraz i djelo naše demokracije, ponajviše dobivenih preferencijalnih glasova, što je pokazatelj direktne i indirektne demokracije u političkim strankama. Lideri stranaka sastavljaju stranačke liste. Oni su Bog i batina u stranci. Sad je to zorno pokazano u HDZ-u gdje se vodi dosad neviđena unutarstranačka borba za vodstvo stranke. Nema to veze s ideologijom, koja se s vremenom kod nekih stubokom promijenila. To je borba za vlast i moć. Stranka se rascijepila, podijelila i oslabila u svakom pogledu. Možda je po zakonu velikih brojeva do toga moralo doći. Kad smo već kod brojeva, znaju li ti koji se bore za vodstvo, koliko njihova stranka uopće ima članova. Ovih se dana svašta može čuti i pročitati. Brojke idu od pedeset preko dvjesto tisuća.
Dokle ćemo se lagati? Dokle ćemo glumiti kako je sve u redu u stranci (bilo kojoj) i među članovima, a jedan drugome postavljamo zamke, osporavamo učinjeno, predbacujemo neučinjeno, tražimo dlaku u jajetu, pozivamo ga na sučeljavanje, na nekoliko stranih jezika, poručujemo da ga ne ćemo izbaciti iz stranke, već ga pozvati u predsjedništvo stranke… Kaj god! Tko god postao novi šef, bilo koje političke stranke, koje god mu namjere bile u početku, postat će s vremenom Bog i batina, sve ono što je prethodniku zamjerao. To nam je jednostavno u mentalitetu. Biti glavni, imati moć. Tad se zaborave početne ideje, ako ih je uopće ikada i bilo. U pomanjkanju bilo kakvih ideja, vraćamo se na prokušane i djelotvorne igre ustaša i partizana. Propitivanja i ispitivanja gdje je tko bio u prošlom sustavu, '91., '95., 2005., 2020…, tko je s desna više ulijevo i obratno.
Ovih je dana nastala nova stranka Domovinski pokret Miroslav Škoro, kako reče njezin utemeljitelj dr. Miroslav Škoro, ne zbog htijenja, nego čiste potrebe, da se napravi red u državi, odnosno da se država spasi od potpune propasti, ponajprije da se stvore takvi radni i životni uvjeti kako mladi ne bi bježali iz države i tražili negdje vani, u normalnim državama, život dostojan čovjeka. Pitanje je tko će se toj stranci, odnosno pokretu pridružiti ili komu će se ta stranka prikrpati. Navodno će biti u centru. Za vjerovati je kako će joj se pridružiti, mnogi “otpadnici” s lijeva i desna. Hoće li se pri tom istraživati i osuđivati one koji su bili članovi SK? Uostalom je li to uopće važno? Mnogi su onda, kao i danas u pojedinu političku stranku ušli iz osobnog interesa, najviše zbog unosnog uhljebljenja.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više