Rat koji se vodio u Hrvatskoj i BiH nije posljedica dogovora Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, to je velikosrpska agresija, čiji je nositelj bila JNA!
Svako malo „istinoljupci“ nas u medijima podsjete da je Domovinski rat bio dogovoren. Tako je i nedavno na prvoj stranici „Slobodne Dalmacije“ osvanuo ogroman naslov „RAT (Domovinski) JE BIO DOGOVOREN“, napisan velikim slovima da bi bio što uvjerljiviji i sugestivniji. Naravno, izazvao je trenutne i žestoke reakcije većeg dijela hrvatskih branitelja. S obzirom na njihovu ustrajnost na tezi da je Domovinski rat bio „dogovoren“, ponovit ću: Rat koji se vodio u Hrvatskoj i BiH nije posljedica dogovora Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, to je velikosrpska agresija, čiji je nositelj bila JNA!
Istina, pitanje je ima li smisla komentirati tezu da je Domovinski rat „dogovorni rat“, jer onoga tko tako misli nikakve činjenice ne mogu uvjeriti u suprotno. Naravno, ne mogu komentirati nečija osobna iskustva i mogu razumjeti ogorčenje zbog određenih događaja koji se nisu trebali, niti smjeli dogoditi, jer nema dvojbe da je prilikom ustrojavanja Hrvatske vojske bilo grešaka i organizacijske i kadrovske naravi. Jednako tako, svaka objektivna raščlamba pokazat će da je bilo pogrešaka i u organizaciji obrane, ali da bi raščlamba zaista bila objektivna, ne smije zanemariti kontekst vremena i političke okolnosti u kojima se 1990. i 1991. nalazila Hrvatska. No, to ne znači da je rat bio dogovoren, naprotiv, izvori pokazuju da je rat Hrvatskoj bio nametnut te da su tijekom 1990. i u prvoj polovici 1991. srbijansko vodstvo i vrh JNA kao rješenje krize u Jugoslaviji dopuštali samo dvije opcije: a) ili će Jugoslavija biti strogo centralizirana država sa sjedištem u Beogradu i dominacijom najbrojnijeg (srpskog) naroda; b) ili će JNA „pokriti srpska područja“ (kako se navodi u memoarima visokih srpskih dužnosnika) i osigurati zapadnu granicu (velike) Srbije na crti Virovitica-Pakrac-Karlovac-Ogulin s dijelom Gorskog Kotara-Karlobag; otprilike teritorij koji se preustrojem JNA u drugoj polovici 1980-ih (prema planu „Jedinstvo“) našao u dvije od tri novoutemeljene vojne oblasti.
U takvim okolnostima, uz činjenicu da je JNA već sredinom svibnja 1990. oduzela oružje hrvatske Teritorijalne obrane i praktično razoružala Hrvatsku, hrvatskom vodstvu nije preostalo ništa drugo, nego pod svaku cijenu što je moguće više odgoditi početak sve izvjesnije agresije JNA. Brojni izvori potvrđuju spremnost predsjednika Tuđmana na razgovore i nastojanje da nađe mirno rješenje krize. Stoga je tvrdnja koju nam serviraju u medijima, da su se „Tuđman i Milošević sreli 42 puta dogovarajući stvaranje velike Hrvatske i velike Srbije“, tendenciozna i netočna! Njome se želi izjednačiti odgovornost predsjednika Tuđmana i Miloševića za rat, što je u suprotnosti s činjenicama u izvorima. Naime, istine radi, izvori svjedoče o 48 takvih susreta (svjedočenje nedavnog predsjednika RH na MKSJ u Haagu), a spominje se još i broj od 11 („dokumentarni“ film „Tuđman i Milošević – dogovoreni rat“, mlade novinarke i mladog redatelja iz Beograda), odnosno 13 sastanaka izaslanika hrvatskog predsjednika s Miloševićem tijekom rata (svjedočenje na MKSJ u Haagu). U „informacijskom ratu“ iznošenjem brojeva želi se fascinirati javnost (u historiografiji to je poznato već od Herodota), a ako se pritom svjesno zanemaruje jedno od temeljnih načela u znanosti, pa tako i u historiografiji, da brojeve treba objasniti, jer količina u ovom slučaju ništa ne znači ako nije prezentiran i sadržaj razgovora na tim susretima, pokušaj manipulacije iznesenim brojkama sasvim je izvjestan. Iznošenjem samo broja sastanaka, bez objašnjenja njihova sadržaja, svjesno se prešućuje puna informacija o tim susretima, te falsificira njihova uloga. Naime, činjenica je da su se u spomenutih 48 puta (ako se računaju susreti od 1991.) – od prvog sastanka 25. siječnja 1991. kad je prije sjednice Predsjedništva SFRJ održan susret hrvatskog i srpskog izaslanstva o krizi u SFRJ, pa do 48. susreta 14. prosinca 1995. u Parizu na „Svečanosti potpisivanja mirovnog sporazuma o BiH“, predsjednik Tuđman i Milošević „u četiri oka“ sastali samo dva puta – u Karađorđevu (25. ožujka 1991.) i Tikvešu (15. travnja 1991.). O oba sastanka izvijestila je HINA, dakle nisu bili tajni. Nakon sastanka u Karađorđevu HINA navodi da je zaključak prvog sastanka bio „da se odredi vrijeme za rješavanje postojećih jugoslavenskih problema najduže do dva mjeseca, što će biti zajednički predloženo na predstojećem sastanku predsjednika republika“, a kao razlog sastanka u Tikvešu navodi se „nastavak započetih razgovora o odnosima tih dviju republika te da se razmotre rezultati rada zajedničke grupe stručnjaka“.
Uostalom, nedavno je povjesničar dr. sc. Ivo Lučić, s Hrvatskog instituta za povijest, objavio knjigu „Uzroci rata. Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992.“, u kojoj je cijeli treći dio (str. 378.-471.) posvetio raščlambi mita o „podjeli BiH“ u Karađorđevu. Naravno, u tiskovinama, a posebno u informativnom programu HTV-a, ta je knjiga prešućena, iako je riječ o znanstvenom pristupu prvorazrednoj i još uvijek aktualnoj temi (idealnoj, recimo, za gostovanje njezina autora u „Nu2“, ali voditelj te emisije si tako nešto ne može priuštiti, jer bi zbog ograničenog znanja o ratu u BiH, kao i predrasuda koje utječu na njegovu objektivnost, bio u podređenom položaju u odnosu na autora spomenute knjige). Primjerice, u interpretacijama navodnog dogovora Tuđman – Milošević u Karađorđevu spominju se „hrvatsko-srpske ekspertne skupine“ koje su trebale sprovesti taj dogovor – to su „zajedničke grupe stručnjaka“ spomenute u ovdje navedenom izvješću HINA-e o sastanku u Tikvešu, koje pojedini povjesničari navode kao „tajne“ (toliko o njihovoj tajnosti…). Glede njihova rada i izjave jednog hrvatskog povjesničara, člana ekspertne skupine, da mu je “Tuđman saopćio da se s Miloševićem dogovorio o podjeli BiH“, dr. sc. Lučić u svojoj knjizi citira reakciju srpskoga člana te ekspertne skupine Kostu Mihailovića: „Nikada nitko na sastancima ekspertnih timova nije spomenuo nikakav dogovor između Tuđmana i Miloševića“. Dakle, činjenica je da sam broj sastanaka, od kojih se najveći dio održao na marginama zakazanih mirovnih konferencija i najčešće nije bio „bilateralan“, ne dokazuje da se na njima dogovarao rat i podjela BiH (sažetci 48 navedenih sastanaka prikazani su u 7. poglavlju knjige M. Tuđmana „Vrijeme krivokletnika“, Zagreb, 2006., str. 193.-229.).
Istodobno, raspravljajući o navodnom dogovoru Tuđman-Milošević o podjeli BiH, u medijima u Hrvatskoj potpuno se zanemaruje da je u događajima u susjednoj BiH postojala i treća strana, sa svojim ciljevima i planovima. Tako se ignoriraju podaci o pregovorima između predstavnika Bošnjaka-muslimana i Srba, iako je poznato da je predsjednik Srbije S. Milošević razgovarao s Alijom Izetbegovićem „nebrojeno puta u Ženevi i na drugim mjestima“ (Zapisnik sa sjednice Vrhovnog savjeta obrane SR Jugoslavije, kolovoz 1994.; Slobodna Bosna, 5. 5. 2011., str. 29.). Stoga, ako zaista želimo objektivnu informaciju, onda treba pobrojati i cjelovito prikazati i međusobne susrete Tuđman – Izetbegović i Izetbegović – Milošević. Ali i razgovore na „nižim“ razinama, o čemu sam već pisao na ovom portalu.
U svakom slučaju, zanimljivo je i pitanje, ako je Milošević u ožujku 1991. s predsjednikom Tuđmanom dogovorio podjelu BiH, kako to da je potom s najvišim predstavnicima Muslimana u BiH dogovarao ostanak cijele BiH u krnjoj Jugoslaviji? Zašto je onda došlo do rata te golemih razaranja i žrtava u Hrvatskoj, pa i pokušaja ubojstva predsjednika Tuđmana raketiranjem Banskih dvora (7. listopada 1991.), zašto pripadnici najboljih (najobučenijih) postrojbi HV-a u travnju 1992., kad je počela otvorena srpska agresija na BiH, ratuju protiv srpskih snaga u BiH…? Itd., itd.
Osobno držim da je, nakon 1991., hrvatsko-bošnjački (muslimanski) sukob u BiH najveća tragedija za Hrvatsku i Hrvate u Domovinskom ratu (dakako, i za Bošnjake-muslimane) i iskreno žalim što je do njega došlo te suosjećam s obiteljima svih žrtava toga sukoba, no samo se potpunim informacijama i cjelovitim pristupom neki povijesni proces može prikazati objektivno. Takvim pristupom javnosti bi mitologija o susretima predsjednika Tuđmana i Miloševića zasigurno bila mnogo jasnija. Mitologija s kojom će provjereni „istinoljupci“ nastaviti „informirati“ hrvatsku javnost i nakon sutrašnje presude Haškog suda šestorici Hrvata iz BiH, koju čekam sa zebnjom, ali i nadom da će se temeljiti na povijesnim činjenicama.
S obzirom na činjenice, umjesto optužbi da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, pravo je pitanje što bi bilo s dijelom Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, da Hrvatska nije reagirala na rat u BiH, te da hrvatske snage nisu bile u BiH i znatno utjecale na zaustavljanje srpske agresije? Odgovor na to pitanje ne smiju zanemariti ni povjesničari ni političari, ne bi ga smjela zanemariti niti jedna sudska presuda koja govori o ulozi Republike Hrvatske i Hrvata u događajima u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih!
