Satvet Lutfi Tozan, jedno od najmračnijih lica Turske
Ne bih se složio s naslovom koji je novinar Gursel Ayaydin “Satvet Lutfi Tozan, jedno od najmračnijih lica Turske”. Obitelj Resulbegović osnovala je Trebinje kao grad u XVIII. stoljeću, nakon povlačenja Turaka iz Herceg Novog. Podigli su begovu kuću i Osman pašinu (Resulbegovića) džamiju kao centar današnjega Trebinja. Vrlo lukavo i proračunato su se držali tijekom ustanka Bošnjaka pod Husein kapetanom Gradaščevićem (1802. – 1834.). Winston Churchill je proglasio Resulbegovića jednim od najboljih “informatora”, a engleski filozof J. G. Benett hvali lojalnost i mušku bošnjačku ljepotu Resulbegovićevu. Ne nađoh potvrdu da je Resulbegović bio mason, ali postoje brojne potvrde da je spašavao Židove i Srbe. Da postoji popis najmračnijih ljudi u Turskoj, on bi bio osoba koja bi mogla biti na vrhu liste. Je li bio špijun? Je li bio sanjar? Ili je bio velikodušan bogataš? Ovdje je Satvet Lütfi Tozan sa svojim talentima i onim što je učinio… Tko je on, odakle je, što je radio, kako je dospio tako visoko? Ovim redovima pokušat će se nakratko ukloniti upitnici u glavama. Razgovarajmo o njegovoj prošlosti prije nego što pišemo o njegovim pokvarenim vezama i optužbama.
Satvet Lütfi Tozan, rođen u Trebinju, u Bosni i Hercegovini 1889. godine, kao najstariji od osmero braće i sestara. On je član dinastije Resulbegović-Resulbeyzade, jedne od obitelji grada. Njegov otac je Resul Beyzade Süleyman Bey, poznat kao “Mir-i Miran” u današnjem smislu “Beylerbeyi”. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, preselio se u Istanbul. Ondje je nastavio školovanje, Satvet Lütfi Tozan studirao je u Istanbulskoj vojnoj gimnaziji, Mercan (Merdžan) srednjoj školi i Pravnom fakultetu. Tijekom školovanja u Mercanskoj gimnaziji II. igrao je vodeću ulogu u uspostavi oporbene organizacije pod nazivom “Cemiyet-i İnkılabiye” protiv tiranije sultana Abdulhamida. Za njegovo se ime počelo čuti zahvaljujući tim događajima kad je imao petnaest godina. Uhvaćen je nakon što mu je Abdülhamidova špijunska agencija krenula za petama. Nakon toga, Tozanovo protivljenje je poraslo, i on je otkrio princa Sabahattina, sultanovog nećaka, i bio je pod utjecajem shvaćanja “osobnog poduzetništva i polu centralizma”, vidio ga je kao gospodara. Njegov oporbeni život nije se smanjio ni nakon Druge ustavne monarhije, ovoga puta postao je protivnik Odbora zajedništva i napretka. Pridružio se Udruzi časnika Halaskar, koja je bila protivnik Unije i Napretka, i preuzeo aktivnu ulogu u njoj. U budućnosti je uspostavio kontakte s princem Sabahattinom, kojeg je vidio kao gospodara, te je postao njegov tajnik. Nakon neuspjelog pokušaja revolucije društva 1913., Satvet Lütfi Tozan je uhićen, suđen i osuđen na doživotni teški rad. Ovu je kaznu izbjegao zahvaljujući bliskosti s princem Sabahattinom. Odmah nakon oslobođenja, odmah je otišao u Francusku. Satvet Lütfi Tozan, koji je bio u zemlji tijekom Drugog svjetskog rata, protjeran je u Bursu, a potom u Ankaru. U Ankari nije ostao besposlen, već je osnovao društvo pod nazivom “Sulh-u Selameti Osmaniye”.
Tozan, koji nije mogao postići željeni uspjeh u svom političkom životu, završio je svoj politički život proglašenjem Republike i dao se u poslovne vode. Za neke ljude on je turski James Bond, za neke britanski špijun, izdajica, za druge avanturist koji uključuje sve to… Sada, u danima koji su mu priskrbili “mračnu” reputaciju…
U nemogućnosti da postigne uspjeh koji je želio u svom političkom životu, Tozan je usvojio ideju “Enterprise-i Personal” (poduzetnost i osobnost), drugo načelo princa Sabahattina, kojeg je prihvatio kao svog gospodara, i odlučio postati poduzetnik. Kao prvi korak svog poduzetništva uspio je dobiti tursko zastupstvo Royal Dutcha, najveće naftne kompanije tog vremena, nizozemskog podrijetla. Satvet Lütfi Tozan, koji je počeo činiti važne korake u svom komercijalnom životu, okrunio je te uspjehe savršenim brakom. Ovaj brak sklopio je s Regger (Zeynep), kćerkom njemačkog proizvođača oružja. Tako je uz naftnu tvrtku počeo trgovati oružjem. Nakon ovog incidenta, Satvet Lütfi, čije su se mračne mreže počele širiti, dvadeset godina je opskrbljivao oružjem i streljivom Ministarstvo nacionalne obrane. Preporučio ga je Basilu Zaharoffu (1849. – 1936.), njemački industrijalac grčkoga podrijetla. Najveći trgovac oružjem prije i poslije Prvoga svjetskoga rata) da pronađe oružje i strjeljivo tijekom Grčkog rata. Satvet Lütfi Tozan postao je počasni generalni konzul Finske u Istanbulu 1938. Godine 1939., godine kada je počeo Drugi svjetski rat, Tozan je razmjenjivao oružje i strjeljivo za isporuku Varšavi, glavnom gradu Poljske. Pobjegao je u Rumunjsku kad je počelo njemačko bombardiranje. Tu je bio njegov vrlo važan prijatelj Juliu Maniu (1873. – 1953.), vođa Rumunjske seljačke stranke, i od njega je dobio vrlo važne informacije. Među tim informacijama bila je i informacija da će Rumunjska dobiti veliko strjeljivo od Grčke. Znajući da će biti teško pronaći veliko strjeljivo u ratnim uvjetima, Tozan je odmah poduzeo akciju i, uz pomoć podtajnika Ministarstva nacionalne obrane Hakkı Murada i veleposlanika Turske u Grčkoj Enisa Akaygena, uspio kupiti pedeset milijuna metaka od Grčke. Ali najveći dioničar ovdje bio je Tozan, jer je tvornica u kojoj su meci kupljeni bila milijardera Bodasakija rođena u Niğdeu, jednog od Tozanovih bliskih prijatelja. Tozan, koji je napravio veliki posao, dočekat će veliko iznenađenje od turske vlade. Turska vlada zatražila je od grčke vlade da ne da proviziju Tozanu. Nakon ovog incidenta počeo je putovati iz zemlje u zemlju kao trgovac oružjem, riskirajući život i posjećujući ratna područja. Prodajući oružje i strjeljivo na mjestima koja je posjećivao, Tozan je stekao međunarodnu slavu. On ne trguje samo oružjem, Savezničkim državama prodavao je podatke koje je dobivao od visokih dužnosnika s kojima se susretao. Kad je Italija objavila rat Grčkoj, otišao je u Jugoslaviju opskrbiti Grčku streljivom, gdje je ranjen u njemačkom napadu.
Nakon ovog događaja došao je u svoju vilu u Istanbulu i povukao se na počinak. Nakon ovog odmora, ponovno je otišao u Grčku, pokušao organizirati Grke protiv Nijemaca i uspio.
Suradnja s Britancima…
Nakon ovih događaja, Tozan, koji je počeo surađivati s Britancima, odnio je podršku savezničkih snaga u Rumunjsku pod njemačkom okupacijom, a kasnije su se pojačale optužbe da je britanski špijun. Činjenica da ga određena skupina vidi kao britanskog špijuna je to što ima fotografije s Jasperom Scawerom Bluntom, britanskim vojnim atašeom u Grčkoj. Osim toga, kao rezultat bliskosti koju su im Britanci pokazali nakon završetka rata, engleski kralj VI. Đuro mu je dodijelio medalju “Počasni časnik Britanskog Carstva”. (Nijedan drugi Turčin nije dobio ovu medalju u posljednjih pedeset godina, osim Satveta Lütfi Tozana.)
Avanturist koji ne može pobjeći iz svog veslačkog zatvora…
Uhvaćen je i suđeno mu je zbog kaznenog djela prenošenja obavijesti od saveznika ustanicima u Mađarskoj. Tozana, koji je pao u ruke Nijemaca, ispitivala je Hitlerova tajna policija, Gestapo. Neki pišu da je prošao niz tortura, a navodi se i da je Tozan u jednomjesečnom ispitivanju izgubio sedamnaest kilograma. S Tozanom, kojem je suđenje počelo 19. travnja 1942., bile su još četiri osobe. Općenito, dok se suđenje vodilo o pokušaju dizanja u zrak tvornice oružja, zločina za koje je Tozan gonjen bilo je više. Ti su zločini bili: pokušaj svrgavanja mađarske vlade, davanje radija i lozinki stranim agentima. Kao i u svakoj zemlji, kazna za te zločine bila je smrt. No, Tozan je osuđen na dvanaest godina teškog rada. Mogu vas čuti kako govorite kako se možete osloboditi ovih zločina, recimo odmah: znajući da će Tozan biti osuđen na smrt, Engleska je preko neutralne države dala notu mađarskoj vladi, a prema toj noti je navedeno da će, ako se Tozan pogubi, dvadeset i dva mađarska taoca u rukama Engleske biti pogubljena. Tako se Tozan izvukao sa smrtnom kaznom i osuđen na prinudni rad.
Turci koji su spasili Beograd…
Turska vojna delegacija putovala je u Njemačku 1943. Tijekom ovog putovanja, Nijemci su Turskoj vojnoj delegaciji pokazali svoje snage i fronte i natjerali delegaciju da se sastane s Adolfom Hitlerom. Ali Fuat Elden, Hüseyin Hüsnü i Emir Erkilet, koji su bili u ovoj delegaciji, žele dati obrok zahvalnosti njemačkim vojnicima koji su ih pratili na putovanju. Tozan, koji je u to vrijeme bio u Bukureštu, bio je aktivan u organizaciji večere i osobno je prisustvovao događaju. Tozan, koji je vodio dijalog s njemačkim vojnim dužnosnicima, nakon dugih razgovora od njih je dobio informaciju da će Beograd biti uništen zračnim napadom, te se odmah nakon ručka vratio u Tursku i tu informaciju prenio savezničkim snagama u svojoj poznatoj vili. U skladu s ovom informacijom, SAD i Engleska odmah pripremaju priopćenje koje se preko neutralnih država dostavlja Berlinu. Želja Nijemaca da unište Beograd, uključujući i ljude koji tamo žive, u svjetskom tisku ocjenjuje se zločinačkom i nehumanom. Formira se ozbiljno javno mišljenje protiv Njemačke.
Nakon što je plan otkriven, Nijemci se nisu usudili realizirati ga, čak su i negirali postojanje takvog plana. (meni se ovo čini čistom propagandnom izmišljotinom, op., T.T)
Što su radili poslije rata?
Tozan II. nakon završetka Drugog svjetskog rata obratio se 1950. Demokratskoj stranci i ponudio im ured u Londonu. Najvjerojatnije taj zahtjev nije prihvaćen te je politiku ostavio po strani i zainteresirao se za trgovinu tijekom desetogodišnje vladavine Demokratskom strankom. Uvijek je bio blizak s princem Sabahaddinom sve do njegove smrti.
Zbližio se s Çemalom Madanoğluom, jednim od aktera puča 1960., te ga upoznao s nekim britanskim dužnosnicima. Opet, nakon državnog udara 1960. protiv Tozana je pokrenuta strogo povjerljiva istraga. Nakon istrage koju su proveli stožerni kapetan Bülent Türker i sudac natporučnik Ertem Erener, Tozan je proglašen krivim. Unatoč činjenici da Tozan nije bio u srodstvu s britanskim i ruskim obavještajnim jedinicama u izvješću koje je istanbulski zapovjednik ratnog stanja Muzaffer Alankuş poslao Odboru nacionalnog jedinstva i da je za njim izdana tjeralica, on nije uhićen. Njegovi prijatelji, koji su ga spasili u Mađarskoj, ponovno su intervenirali i spasili ga.
Njihove veze i što su mogli učiniti
Satvet Lütfi Tozan živio je avanturistički, užurban život kakav mnogi ljudi ne bi željeli živjeti. Iako je po potrebi radio za državu, uvijek je mislio na svoje interese. Tvrdi se da posjeduje vrlo veliku imovinu, pa čak i pola Istanbula. Međutim, nepoznat je izvor takvog bogatstva i područja na kojima je potrošeno. Uza sve to nekima je neizravno pomogao. Jedan od tih ljudi je Kasım Gülek. Za njega je pisao pisma mnogim engleskim plemićima i dužnosnicima. Kao što princ Sabahaddin, kojeg je zvao “moj gospodar”, nije mogao nadvladati britansku politiku, tako je i on bio zahvaćen tim vjetrom i uvijek im je pomagao. Nakon što je umro, potrudio se vratiti pogrebno poduzeće princa Sabahaddina, te je čak napisao pismo Celal Bayaru.
Njegovu smrt, njegovu ostavštinu i njegovu kuću pripovijeda Raffi Portakal
Satvet Lütfi Tozan, koja je živjela u strahu od stalnog napada na nju, dizajnirala je svoju kuću u skladu s tim mogućim prijetnjama. Spavaća soba njegove kuće doslovno je služila kao utvrda protiv svakog napada izvana. Prema Raffiju Portakalu, dizajn interijera kuće je sljedeći: “Kad uđete kroz teška, ogromna drvena vrata, sada ste u mramornim vratima vile. Gore su se penjale dvostrane stube… I odjednom šok! Nevjerojatna dvorana! Opremljena francuskim artefaktima, stilom Luja XV., pozlaćenim dnevnim boravcima, izvanrednim uredom u stilu Luja XVI., francuskim mramornim satom Vernis Martin u stilu Luja XV. na bahru i dva svijećnjaka. A onda vitrine, vitrine pune pomno biranih kolekcija Sevresa, Meissena i bjelokosti… Svi ti predmeti bili su na perzijskim tepisima koji su ležali na podu. I slike i ogledala po zidovima… Opet u toj dvorani III. Vaze iz doba Napoleona. Stolić za kavu u dnevnoj sobi prekriven korijenskim ametistom (nikada nisam vidio ništa slično u svijetu) francuska, engleska i osmanska srebrnina, tombak tanjuri, kineske bleu-blanc zdjele, vaze. I dodaje: “Radovi u kuriji Tozan bili su vrhunski radovi. Po prvi put u povijesti Republike, Istanbul se pripremao za aukciju civila takvih razmjera“.
Unatoč svoj egzistenciji, vezama i zaštićenom domu, Tozan ovoga puta nije mogao izbjeći smrt; Preminuo je 11. prosinca 1971. jednog hladnog zimskog dana. Njegovu ostavštinu ostavio je Darüşşafaki odlukom koju je donio dok su on i njegova žena bili živi, budući da nije imao nasljednika. Stavke ostavljene Darüşşafaki su sljedeće: zemljište počevši od bolnice Haydarpaşa u Kadıköyu do Seyit Ahmet Deresi, stambena zgrada Tozan i samostojeća kuća koju je izgradio arhitekt Mongeri u ulici Hüsrev Gerede u Teşvikiye, mnoga partnerstva i tvornice u inozemstvu ( Grifin, Miraj, itd) i mnoge antikvitete. Rečeno je da sve ovo nasljedstvo premašuje milijardu TL.
Satvet Lütfi Tozan, jedna od najmisterioznijih osoba Turske, mogla bi se opisati samo s toliko redaka. Iako nismo uspjeli u potpunosti razotkriti veo misterije, pokušali smo otkriti kolika je moć i kako je tu moć dostigla…
Princ Sabahaddin Mehmed (1879. – 1948.) majka mu je sultanova kći. Ovaj osnivač Liberalne stranke bio je u egzilu kao izdajica dinastije. Pripadnik pokreta Mlada Turska bio je sljedbenik ideja Émilea Durkheima, demokrat, koji se zalagao za decentralizaciju i privatni biznis. Njegova autobiografija je dobar povijesni izvor.
(Autor: Gursel Ayaydin)
