Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Oslobađanje Petrinje tijekom Oluje

Srpski borci su izlazili iz svojih zaklona, iza ograda ili iz kuća. Bivali su razoružani i sredinom ulice su hodali ispred hrvatskih jedinica s rukama na potiljku

 

(Priča iz romana „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)

Roman Martina Branimira Miroslava Tomlekina istovremeno je povijesni roman i tzv. familienroman, pri čemu su višegeneracijaska povijest jedne vojvođanske obitelji i opća novija povijest tog prostora neraskidivo povezane. Martina je hrabar i dirljiv roman, posebno važan za povijesno sjećanje onih Hrvata koji su još preostali u Vojvodini, ali i za njihove sunarodnjake u Hrvatskoj.

Denis Peričić

Promjene u svim republikama koje su se dogodile do kraja 1990. godine tražile su hitno rješenje jugoslavenske krize i već početkom 1991. godine počinju pregovori šestorice predsjednika jugoslavenskih republika. U tim pregovorima Milošević se, uz podršku Momira Bulatovića, zalagao za koncept centralizirane Jugoslavije, predsjednik Slovenije Milan Kučan i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman za konfederaciju, odnosno savez suverenih država, a predsjednik BiH Alija Izetbegović i predsjednik Makedonije Kiro Gligorov za kombinaciju tih dvaju koncepata. Međutim, pregovori održavani po gradovima diljem zemlje, nisu dali rezultat.

Oslanjajući se na vojne i policijske snage, Milošević želi po svaku cijenu provesti ideju o centralističkoj Jugoslaviji i time konačno ostvariti velikosrpski san. Dokaz da nije bila u pitanju borba za Jugoslaviju je taj što je Milošević bio spreman dopustiti izdvajanje Slovenije i dijelova Hrvatske u kojima nema Srba.

Skupština Slovenije u Ljubljani i Hrvatski sabor u Zagrebu izglasali su 25. lipnja 1991. godine deklaraciju u kojoj se Republika Slovenija, odnosno Republika Hrvatska proglašavaju samostalnim i suverenim državama. Kao granice novih država proglašavaju se granice koje su republike imale unutar Jugoslavije, takozvane “avnojevske granice”. Republika Makedonija učinila je isto 9. rujna 1991. godine, a Republika Bosna i Hercegovina 15. listopada 1991. godine.

Jedinice srpskih pobunjenika protiv neovisnosti Hrvatske, uz pomoć JNA, koja se vremenom otvoreno svrstala uz njih, te jedinice teritorijalne obrane i četničkih dobrovoljaca iz Srbije, koje Srbija zdušno pomaže u naoružanju, opremi i drugim potrebnim stvarima, do 1995. godine držale su pod kontrolom područja Republike Hrvatske na više mjesta, u ukupnoj površini od jedne trećine ove države, i nazivale ih “krajinama”.

Sektor “Krajina – jug” se naslanjao na sjeverozapadne granice s Republikom BiH, odnosno na ondje formiranu srpski oblast, i obuhvaćao je veća naselja Drniš, Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac i Titovu Korenicu, s izlaskom na Jadransko more kod Maslenice i pritiskom na Zadar i Šibenik.

Sektor “Krajina – sever” bio je cjelina s “Krajinom – jug” i zauzima veća naselja Slunj, Vojnić, Vrginmost, Glinu, Petrinju, Kostajnicu i Dvor, s pritiskom na Sisak i Karlovac, odnosno potpuno presijecanja Hrvatske na tome mjestu sve do granice sa Slovenijom.

Sektor “Krajina – zapad” bio je povezan s “Krajinom – sever” tankom prevlakom kod Jasenovca, ali se također naslanjao na sjeverozapadnu granicu Republike BiH, odnosno tamo formiranu srpsku oblast. Obuhvaća veća naselja Pakrac i Daruvar, s pritiskom na Novsku i Novu Gradišku, između kojih je presječena sva najvitalnija infrastruktura Hrvatske (autoput, željeznička pruga, naftovod i sl.) s pritiskom na Bjelovar, Viroviticu i Podravsku Slatinu, odnosno potpuno presijecanje Hrvatske na tome mjestu sve do granice s Mađarskom.

Sektor “Krajina – istok” se naslanja na zapadne granice Vojvodine i obuhvaća veća naselja Beli Manastir (sa cijelom Baranjom), Borovo i Vukovar, s pritiskom na Osijek i Vinkovce.

Svi sektori se imenuju u Republiku Srpsku Krajinu.

Uz pritisak na jug Slavonije i Dubrovnik iz Bosne i Hercegovine, novoproglašena neovisna država Hrvatska je u teškom položaju.

Međunarodni faktor, kada je bilo jasno da se Jugoslavija ne može sačuvati, za njen raspad po već navedenim avnojevskim granicama šalje mirovne snage između sukobljenih strana i traži bilo kakav dogovor.

Posljednji je bio tzv. “Plan Z-4”, po kojem Krajine unutar države Hrvatske dobivaju široku autonomiju: vladu, parlament, predsjednika, policiju, grb, zastavu, svoju valutu i samostalnost u obrazovanju, kulturi i gospodarstvu.

Međutim, osjećajući se superiornima, Miloševićevi ljudi odbijaju taj plan iako znaju da poslije toga slijedi eskalacija sukoba, za što se Hrvatska već dugo i temeljito pripremala jer je u njoj prethodno oduzeto čak i oružje nekadašnje teritorijalne obrane.

U operaciji pod imenom “Bljesak”, koja je počela 1. svibnja 1995. godine u pet sati ujutro, za trideset i jedan sat Hrvati zauzimaju sektor “Krajina – zapad”, praktički cijelu zapadnu Slavoniju.

Srpske snage za odmazdu gađaju s nekoliko raketa Zagreb, a Karlovac i Sisak topovskim granatama.

A već 4. kolovoza 1995. godine, opet u pet sati ujutro, uslijedila je operacija “Oluja”, u kojoj su za četiri dana zauzeti sektori “Krajina – sjever” i “Krajina – jug”, odnosno Hrvatska je pod kontrolom držala cjelokupno područje svoje države u okvirima avnojevskih granica, s tim da je “Krajina – istok” ušla u period mirne integracije unutar te države.

Svjesni neminovnog poraza i čvrstog obećanja da će štititi srpsko stanovništvo na području Krajina, Ministarstvo obrane Republike Srpske Krajine već dan uoči službene najave početka “Oluje”, 3. kolovoza 1995. godine, izdaje Plan pripreme za evakuaciju i odmah zatim i Naredbu, u kojoj stoji:

Zbog napada ustaške vojske koju očekujemo,

a zbog obezbeđenja uslova za izvođenje odsudne odbrane

NAREĐUJEM

da se celokupno civilno stanovništvo povuče

iz rejona borbenih delovanja smerom:

Benkovac-Žegar-Srb i Knin-Plavno-Lička Kaldrma.

Komandant GŠ SVK

puk. Mile Mrkšić

Naredba je distribuirana lecima, a pravci odlaska vojske i naroda očito su dogovoreni s hrvatskim snagama.

I podiglo se sve. Na kraju su beskrajne kolone preplašenog naroda s djecom i starima u traktorima, automobilima, kosilicama i zaprežnim kolima, pretovarenima svim i svačim što su mislili da treba spasiti ili da će im trebati, išle kroz Hrvatsku Autoputom bratstva i jedinstva i došle su u Vojvodinu.

Najhrabriji pojedinci već u ovoj koloni su govorili da je srpski narod u Hrvatskoj prevaren i izdan.

A za Martinine unuke, Stjepana i Konstantina, “Oluja” je donijela novu nevjerojatnu priču.

Sve hrvatske jedinice pred operaciju “Oluja” su se prestrojile i jedan od prvih frontalnih napada, odmah prvog dana u pet sati ujutro, bio je napad 2. gardijske brigade Sisak, zvane “Gromovi”, na Banijski korpus na prvoj borbenoj liniji Šestanj brdo – Sibić – Luščani.

Tenkovska paljba, minobacači, haubice, mitraljezi, snajperi i puške grmili su dvanaest sati neprekidno! Tresla se zemlja i gorjelo je nebo. Obje strane su imale velikih gubitkaka, ali se Banijski korpus povukao na drugu borbenu liniju Luščani – Pecki – Gornja Bačuga. Ponovio se prvi dan poslije čega je Banijskom korpusu ostala jedino odstupnica u Bosnu i Hercegovinu, odnosno Republiku Srpsku, preko Zrinske gore. Petrinja je tako opkoljena i nije se više mogla oduprijeti hrvatskim borcima.

Silina i brzina cijele operacije “Oluja” toliko je iznenadila srpske borce i srpsko stanovništvo u Petrinji da nisu ni davali neki veći otpor. Vladala je prilična pometnja i po ulicama su već formirane kolone automobila i traktora civilnog stanovništva, natovarene stvarima i spremne za pokret. Iako nisu vidjeli letak pukovnika Mrkšića, strašni glas o naredbi za evakuaciju je stigao i do njih.

Stjepanovi suborci su, u sudjelovanju s 12. domobranskom pukovnijom Petrinja i 20. domobranskom pukovnijom Glina, već u ranim jutarnjim satima trećeg dana operacije “Oluja” krenuli iz obruča oko Petrinje po njezinim ulicama.

U kolonama s obje strane ulice, uz same kuće, na velikim razmacima jednog od drugog borca, provjeravali su svaku kuću i dvorište i tek uz koji rafal ili ispaljen metak s hrvatske strane, srpski borci su izlazili iz svojih zaklona, iza ograda ili iz kuća. Bivali su razoružani i sredinom ulice su hodali ispred hrvatskih jedinica s rukama na potiljku. Mnogi su se ranije izdvajali iz svojih jedinica i pokušavali samostalno izaći iz Petrinje, ali to nije bilo moguće i takvi su zarobljavani ili, ako su davali otpor, ubijani na licu mjesta.

Stjepan je bio posljednji u koloni s desne strane ulice i ni sam ne zna zašto je nogom otvorio drvena vrata na ogradi jednog dvorišta, kao da je imao nekakav predosjećaj. Sačekao je Pričekao je jedan trenutak da izbjegne eventualnu pucnjavu iz dvorišta ili iz kuće i onda naglo uletio unutra zaštićen s leđa otvorenim vratima na ogradi.

Na desetak metara od njega stajao je kraj bunara, potpuno nezaštićen, borac u srpskoj uniformi s automatom uperenim u Stjepana. Mogli su obojica pucati, s potpuno neizvjesnim ishodom, ali ova dvojica ratnika su odmah prepoznala jedan drugog. Konstantin nije pucao jer je znao da će poslije svakako biti ubijen ako sada ubije Stjepana, a Stjepan nije pucao jer je vidio neočekivanu priliku da Konstantinu uzvrati za ono što je ovaj njemu učinio u Vukovaru.

– Kako si stigao dovde? – upitao je Stjepan Konstantina.

– Dobrovoljno preko Šešelja. A ti?

– Ilegalno preko Mađarske – sjećali su se svake riječi Stjepan i Konstantin pri njihovu prvom susretu u Vukovaru, samo su sada uloge bile zamijenjene.

– Rekao sam da ću te ubiti ako te drugi put sretnem, ali za razliku od Vukovara, ovo je tvoj grad i to ne bi bilo u redu. A svakako bi onda ubili i mene – rekao je Kosta, bacio automat pored svojih nogu i stavio obje ruke na potiljak.

– ‘ajde, brzo ulazi u kuću! – rekao mu je Stjepan.

U kući nije bilo nikoga.

– Svuci tu uniformu i potraži unutra nešto civilno – govorio je Stjepan zapovjedno, s automatom još uvijek uperenim u Kostu.

Imali su sreću, živio je ondje netko Kostinih mjera.

– Sad kroz bašte, pa u centar! Tamo ćemo skupiti sve vojnike i sve civile. Vojnici idu u zarobljeništvo, a civili za Beograd.

– I nemoj da te sretnem još jednom na ovoj hrvatskoj zemlji! Zbogom! – rekao je Stjepan Konstantinu i izašao na ulicu.

Njegovi suborci su već podaleko odmakli.

 Konstantin je s narodom Autoputom bratstva i jedinstva stigao u Vojvodinu, a Stjepan je istog dana predvečer poginuo pri ulasku u sljedeće mjesto kraj Petrinje.

Kao da je četverogodišnji krvavi rat preživio samo da bi izvršio još taj veliki zadatak, da uzvrati svom bratu od tetke poklonjeni život.

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

Udžbenici na hrvatskom jeziku

HF

Nije li trebalo – ići do kraja!?

hrvatski-fokus

Bog šuti i gleda u Anne Elisabeth

hrvatski-fokus

Slijedimo švicarski domoljubni put

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više