Još jedna nova lukava kombinacija nekih lobija i spretnih poduzetnika za bezočno isisavanje novca hrvatskih i europskih poreznih obveznika?
Evo napokon i jedne sretne vijesti: Hrvatska je otkrila golemi, novi, dosad posve nepoznat izvor energije, i to na Sjevernom Jadranu, preciznije na Kvarneru. Taj novi izvor energije je vodik. Ne, nije prvotravanjski vic.
Za posjeta Beču 20. listopada ove godine hrvatski predsjednik Vlade Andrej Plenković otkrio je Hini kako su slovenski, austrijski, bavarski premijeri i on poslali pismo Europskoj komisiji o namjeri izgradnje plinovoda od terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) na Krku do Bavarske europskim novcem. A taj bi plinovod, rekao je Plenković, “u budućnosti mogao prevoziti i vodik”.
“Plinovod će biti građen da može prevoziti i vodik, čime će pridonijeti energetskoj tranziciji kontinenta”, naglasio je Plenković. Naime, “Hrvatska, Slovenija i Italija početkom godine ispunile su uvjete za dodjelu bespovratnih sredstava za projekt ‘Dolina vodika Sjeverni Jadran’, čime će proizvoditi taj energent u blizini terminala na Krku”, piše Hina.
Da bi neki cjevovod s kompresorima i ostalom opremom od Krka do Münchena transportirao prirodni plin, to razumijemo. Hrvatska namjerava povećati kapacitet uplinjavanja na postojećem plutajućem terminalu u Omišlju sa sadašnjih 2,9 na 6,1 milijardu prostornih metara plina na godinu te povećati protočnost plinovodnih cijevi od Krka prema unutrašnjosti, a dodatni će ukapljeni metan na Krk stizati brodovima iz Sjedinjenih Država, Katra, Libije, Rusije i drugih zemalja proizvođača i izvoznica plina. Projekt neće biti jeftin, ali je izvan svake sumnje izvediv. No vodik, “Dolina vodika” (ime je očito odabrano da asocira na kalifornijsku Silicijsku dolinu), “proizvodnja vodika u blizini LNG terminala” – što je to?
Skup proces
Otkud vodik na Sjevernom Jadranu u količini koja se može transportirati cjevovodom na udaljenost od više stotina kilometara? Ima li za tim vodikom potrebe, ima li njegova proizvodnja ikakvog smisla i opravdanja, energetskog, ekološkog i ekonomskog? Ili je to sve još jedna nova lukava kombinacija nekih lobija i spretnih poduzetnika za bezočno isisavanje novca hrvatskih i europskih poreznih obveznika?
Zna li Andrej Plenković uopće o čemu tako samouvjereno govori?
Samo za početak: prirodni se plin hrvatskim magistralnim plinovodima s Krka transportira kao komprimirani plin pod tlakom od 75 bara, a lokalno s 50 bara, s relativno lako savladivim problemima i opasnostima poput curenja, zapaljenja ili eksplozija. Vodik je, međutim, sasvim drukčija zvjerka.
Cijevima se vodik transportira pod tlakom od 200 do 250 bara, najmanja je molekula u prirodi pa mu je curenje jako teško i komplicirano zaustaviti, eksplozivan je i s vrlo malo umiješanog zraka. “Za razliku od nafte ili prirodnog plina, transportiranje vodika na velike udaljenosti nije laka zadaća”, piše oxfordenergy.org.
Za ilustraciju: dok se ukapljeni naftni plin za vrlo čest pogon automobila koristi pod tlakom od šest do osam bara, vodik mora biti stlačen do 700 bara. Koliko je to zahtjevno najbolje ilustriraju spremnici jednoga od rijetkih komercijalnih automobila s pogonom na vodik, Toyote Mirai druge generacije. Tri njegova spremnika izrađena su u tri debela sloja karbonskih vlakana i polimera, zapremine su 141 litre, a u njih stane 5,6 kilograma stlačenog vodika, koji čini samo šest posto ukupne težine goriva i spremnika.
Treba li onda zaista od Krka do Bavarske graditi cjevovod za prirodni plin s brtvljenjem, čvrstoćom i osiguranjima koja za prirodni plin nisu potrebna, a za vodik su neizbježna? Možda bi trebalo ako bi zaista na Kvarneru neki vodik postojao.
Prirodni plin
Odnosno, budući da znamo da ne postoji, kad bi za njegovu proizvodnju na Sjevernom Jadranu postojale neke osobite lokalne predispozicije i kad bi za tu proizvodnju bilo energetskog opravdanja, te lokalno i u zaleđu dovoljne potražnje.
U podlozi korištenja vodika kao pogonskog goriva za automobile i energenta za mnoge druge potrebe nalazi se, kako je to rekao Andrej Plenković, energetska tranzicija kontinenta ili dekarbonizacija. Da budemo precizniji, zamjena pogonskih goriva koji u atmosferu ispuštaju ugljikov dioksid (ugljen, benzin, dizel, plin…) energentima koji ne ispuštaju ugljikov dioksid niti druge stakleničke plinove koji uzrokuju zagrijavanje zraka i globalno zatopljenje. Vodik se pritom čini idealan.
Spajanjem vodika s kisikom iz zraka u gorivim ćelijama nastaju električna struja i čista voda. Strujom se pogone elektromotori najrazličitijih vrsta vozila, plovila, pa i letjelica, a voda se može ispustiti po cesti, po tračnicama ili u zraku. No postoji mali problem: slobodni vodik u prirodi ne postoji.
Vodik, koji čini tri četvrtine materije svemira, uvijek je vezan uz druge atome u molekulama i treba ga osloboditi, proizvesti. Zasad se najviše vodika proizvodi iz prirodnog plina, za potrebe rafinerijske prerade nafte, ali to za dekarbonizaciju nije rješenje jer se pritom opet oslobađa ugljik pa ćemo to zanemariti. Preostaje elektroliza vode otkrivena još pradavne 1800. godine. Za elektrolizu je, međutim, potrebna električna struja. Nema struje, nema vodika.
I to ne bilo kakve struje, nego struje čijom se proizvodnjom ne ispuštaju ugljikov dioksid i ostali staklenički plinovi i zagađivači, što znači “zelene” struje proizvedene, najjednostavnije, vjetroelektranama i fotonaponskim (solarnim) elektranama. Pomoću elektrolizatora vode napajanih takvom strujom dobiva se “zeleni” ili “čisti vodik”, predmet najveće žudnje suvremenog čovječanstva, pa tako i aktualnih europskih političara.
Isprazne fraze
No kakve su realne mogućnosti da se za pogon automobila, koji su uz termoelektrane najveći emiteri ugljikova dioksida u atmosferu, goriva poput benzina, dizela ili plina (rafinerijskog ili prirodnog) zamijene zelenim vodikom? Koliko bi zelenog vodika u Hrvatskoj trebalo proizvesti da barem jedan značajniji dio svih registriranih automobila počne voziti na vodik i za sobom ostavljati samo vodu po cesti? Koliko bi za to trebalo struje, odnosno vjetrenih i solarnih elektrana? Postoji li uopće takva računica? To nam političari ne govore, od njih se mogu čuti samo populističke, šuplje, isprazne fraze.
“Moramo biti svjesni da bi vodik mogao postati značajan izvor energije i snažan alat za smanjenje ovisnosti o uvozu energije, kao jedno od najvažnijih pitanja…”, istaknuo je ministar gospodarstva i održivog razvoja Davor Filipović (mingor.gov.hr). Ministru energetike nitko nije došapnuo da vodik nije izvor energije. “Smanjenje ovisnosti o uvozu energije?” Da, ako znatno povećamo vlastitu proizvodnju struje jer trošenje postojeće hrvatske zelene struje na vodik samo će povećati, a ne smanjiti hrvatsku ovisnost o uvozu struje (energije).
Ljudima koji za to nisu specijalisti nije lako pronaći kvalificirani podatak koliko vodika troše električni automobili s gorivim člancima pa ćemo se pri rješavanju te zagonetke morati amaterski osloniti na internet i reklame. “Procijenjeno je da je jedan kilogram čistoga vodika dovoljan da automobil prevali sto kilometara po autocesti”, piše portal knaufautomotive.com. Toyota u vrlo detaljnom opisu Miraija na internetu piše da s punim spremnicima, odnosno s 5,6 kilograma vodika, Mirai druge generacije ima doseg od oko 650 kilometara, što daje prosječnu potrošnju od 0,86 kilograma na sto kilometara.
Srećom su kolege specijalizirani novinari iz 24sata imali prilike Toyotin Mirai testirati na ulicama i cestama Zagreba i oko njega i izmjeriti mu stvarnu potrošnju na sto kilometara te doseg s jednim punim spremnikom: 1,11 kilograma vodika i 500 kilometara. Te podatke uzet ću kao relevantne za Hrvatsku.
Nema računice
A koliko je struje potrebno za proizvodnju jednog kilograma vodika elektrolizom? Raspon te elektrokemijske veličine koji se može naći na internetu prilično je velik. “Za idealni postupak bez gubitaka potrebno je za jedan kilogram vodika H2 utrošiti nešto više od 32 kilovatsata (kWh) električne energije”, piše hrvatska Wikipedija u članku “Vodikova ekonomija”. No zbog električnih otpora u krugu nastaju gubici pa se potrebna energija povećava na 37 do 53 kWh/kg. Google javlja da “je procijenjeno kako je za svaki kilogram čistoga vodikova goriva proizvedenoga za automobil potrebno od 40 do 70 kWh energije” (struje). Za potrebe ovog članka poslužit ćemo se sredinom: 55 kilovatsata za kilogram vodika.
Pogledajmo sada koliko bi se čistoga zelenog vodika za pogon automobila moglo u Hrvatskoj proizvesti kada bi se na to potrošila sva struja koju proizvode sve hrvatske vjetrene i fotonaponske elektrane ili prošlogodišnjih 2380 milijuna kilovatsati (GWh).
Podijeljeno s 55 dobijemo 43,27 milijuna kilograma vodika, s kojima bi električni automobili s gorivim ćelijama u Hrvatskoj teoretski mogli prevaliti oko 3900 milijuna kilometara. A budući da milijun i osamsto tisuća registriranih automobila ukupno godišnje prijeđe oko 19,8 milijardi kilometara, zeleni vodik dobiven iz sve struje koju su lani proizvele sve postojeće hrvatske vjetroelektrane i fotonaponske elektrane bio bi dovoljan za jednu petinu ili 20 posto udaljenosti koju svi hrvatski registrirani automobili prevale u jednoj godini.
Da bi svi hrvatski automobili mogli cijele godine voziti samo na zeleni čisti vodik proizveden u Hrvatskoj, ne računajući strane automobile koji dolaze u Hrvatsku (neka si oni sami donesu svoj vodik iz svoje zemlje), bilo bi potrebno sadašnju snagu hrvatskih vjetrenih i solarnih elektrana povećati za pet puta i svu njihovu struju iskoristiti za elektrolizu. Naravno, trebalo bi još nešto te zelene struje za komprimiranje i ukapljivanje vodika, njegovu distribuciju (u superizoliranim cisternama u tekućem stanju na minus 253 Celzijeva stupnja), ponovno uplinjavanje i točenje na postajama itd.
Međutim, prema podacima s interneta, “obični” električni automobili s pogonom na elektromotore na struju iz akumulatora za sto kilometara trebaju prosječno oko 20 kilovatsati. No i to jako varira. Mali Renaultov Zoe na Orixovu testu trošio je 12 kWh na sto kilometara, novija i veća Kia EV6, piše portal autonet.hr, sa 77,4 kWh u bateriji može prijeći više od 510 kilometara, no kako za punjenje baterije treba oko 83 kWh, to joj daje potrošnju od 16,3 kWh na sto kilometara. Za potrebe ovog članka tu veličinu uzet ćemo kao relevantnu.
Krive postavke
Kad bi se sva struja koju su lani proizvele sve hrvatske vjetrene i fotonaponske elektrane iskoristila za pogon električnih automobila, s tom bi strujom svi hrvatski registrirani automobili, kad bi bili električni na punjive baterije, mogli prevaliti 14,6 milijuna kilometara ili gotovo tri četvrtine udaljenosti koju sada prelaze većinom na fosilna goriva, benzin, dizel i nešto malo na ukapljeni naftni plin.
To je tri i pol puta više nego na vodik koji se može proizvesti iz te struje, odnosno, njezinim bi se pretvaranjem u vodik gotovo tri četvrtine potrošene zelene struje bacalo u vjetar. Umjesto na struju 73,7 posto, auti bi na vodik prelazili samo 20 posto udaljenosti koju sada prevaljuju. Proizvodnja zelenog vodika iz zelene struje bila bi nevjerojatno rasipanje energije i ekonomski nemjerljivo štetna za društvo.
Naravno, glasnogovornici vodika ističu njegove prednosti, poput brzog punjenja spremnika i većeg dosega s jednim punjenjem. No i ta se prednost brzo topi. Kia EV6, tvrdi specijalizirani portal autonet.hr, za sto kilometara dometa može bateriju napuniti za manje od četiri i pol minute, a od 10 do 80 posto popunjenosti za 18 minuta. S punom baterijom ima doseg od 510 kilometara – baš kao i Toyotin Mirai na vodik.
“Ideja o vodikovoj ekonomiji nije tako nova. Još 1875. francuski pisac Jules Verne prorekao je da komponente vode, vodik i kisik, mogu osigurati neograničene količine električne energije i topline”, piše hr.wikipedia.org/wiki. “Ali sve do danas to je ostala znanstvena fantastika.” Europski političari i hrvatski premijer ne čitaju Wikipediju, a lako im je fantastiku prodati pod realnost. Što ih briga, glavno je da zvuči dobro, moderno, napredno, svoje fantazije ionako ne plaćaju svojim novcem.
Naposljetku, kako će se u “Dolini vodika” na Sjevernom Jadranu godišnje proizvoditi 5000 tona “obnovljivog vodika” kao “konkurentnog izvora energije budućnosti” (koji uopće nije izvor energije)? Osim silnih hvalospjeva projektu po svim medijima, odgovor na to jednostavno pitanje nismo uspjeli naći. Samo jedna od šest hrvatskih tvrtki udruženih u projekt, Active Solera, otkrila je da će “čisti vodik”, odnosno vodik proizveden bez emisije ugljikova dioksida, dobivati “iz nereciklabilnog otpada na arhipelagu Cres-Lošinj”. Još malo znanstvene fantastike za naivne i neupućene.
