Istinska umjetnost izvire iz nadahnuća u duhu umjetnika
Josip Botteri Dini istaknuti je hrvatski likovni umjetnik, akademski je slikar i donedavni profesor na splitskoj ALU. Autor je respektabilnog opusa, čest izlagač na brojnim samostalnim izložbama. Dao je osobiti i impresivni doprinos sakralnoj umjetnosti.
- Što je važno u nastanku likovnog djela?
– Slikarstvo je samo posrednik, pa može se kazati i jezik,kojim umjetnik nudi svoje umjetničke i ljudske doživljaje povijesti, sadašnjosti i slutnju budućnosti. Posebno moram istaknuti ljudsku patnju, koju doživljavam i izražavam u mojem djelu. U teškim tragedijama jedino mi lebdi nad patnjom trpeći Krist, kao utjeha i nada. Krist nam je blizak, jer on je za nas, za naše vječno spasenje kao Bog, nedužan, iz neizmjerne ljubavi trpio i podnio muku križa, čak, kako su Rimljani govorili: ludost križa.
- Uvijek govorite kako svako umjetničko djelo mora biti neponovljivo.
– Svako umjetničko djelo je u svojoj biti neponovljivo. Istinska umjetnost izvire iz nadahnuća u duhu umjetnika. Stoga valja biti obazriv prema umjetniku i ne ometatitaj stvaralački proces.
Govorim to misleći na nametanje raznovrsnih ograničenja koja se obrušavaju na umjetnika od onih koji imaju politrčku ili neku drugu moć,koja se odijeva u različite autoritete. Najčešće osjećamo skučenost stavova onih koji govore fraze u ime nekih trendova,u ime tzv. Slobode stvaralaštva. Moć klanovske skupine koje su umrežene u lancu od galerija, instituta, sveučilišnih katedri do novinstva i ministarstava, kao i političkih ustanova koje su u mogućnosti i dužnosti materijalno osiguravati stvaralaštvo u kulturi.
Kultura i umjetnost trebale bi se ostvarivati u potpunoj slobodi i dobrohotnosti svih kojima su upućena ta djela i nadahnuća jer su ta djela uvijek: svjedočanstva duhovnog stanja epohe u kojoj nastaju,osim što su karike lanca kontinuiteta umjetnosti i kulture u općem smislu riječi.
- Kako nastaje umjetnost?
– Cvrčci neumorno cvrče u mojem dvorištu, podno Marjana. Vladimir Nazor je zauvijek opisao u Božju glazbu u svojem Podnevnom ditirambu. I tako nas obvezao poštovanju čudesa, koja nam u svako doba dozivlju u svijest Stvoritelja. Ako kome pripada svaka čast, pohvala i slava, onda je to vječnom nepokretnom pokretaču. U tim akordima i ritmovima, bojama i zvukovima kriju se izvori umjetničkih zanosa i rađaju se novi umjetnički svjetovi. Mi ništa ne prepisujemo ili preslikavamo, ali ako osjećamo uronjenost u integralno stvorenje prirode, sa svim bićima, mi po volji Stvoritelja i po nadahnućima Duha Svetoga nastavljamo u svojim djelima ostvarivati Stvoriteljev plan, da sve uvijek bude novo. Da bi sve bilo novo u evanđeoskom smislu, potrebni su žrtvovanje, dobre namjere i čista ljubav.
U ovakvom okviru nastaje uvijek ono dobro i lijepo za čime teži svaka umjetnost, tako preskočimo kao, blago rečeno, „nepotrebne“ tolike samorazarajuće ili antiestetičke trendove koji oput pošasti haraju svjetskim pozornicama i suvremenim sredstvima komunikacija,u čežnji uništavanja svake harmonije i konstrukcije.
- Kada se spomene sakralna umjetnost, na što prvo pomišljate?
– Roualt, Matisse, Bukovac, Medović, Rendić, Meštrović, Kršinić, Rosetti, Kerdić, Babić, Kljaković, Režek, Augustinčić, Dulčić, Chagall, Manessier, Sutherland, Jordan, Bifel i mnogi drugi i veći broj mlađih autora. Nije mi namjera načiniti elektronski popis svih onih umjetnika koji su u umjetnosti modernih, impresionističkih vremena do danas stvarali novu umjetnost, nadahnjujući se evanđeoskim tekstovima i uopće kršćanskom duhovnošću.
Kršćanstvo je religija, koja se, kako je i znano, temelji na biblijskim tekstovima Starog zavjeta i svetim tekstovima Novog zavjeta i dokumentima crkvenih otaca i crkvenih sabora kroz zadnja dva tisućljeća.
Nadahnuća su za kršćanstvo univerzalna. Događa se da se kroz umjetnost susreću i židovstvo i kršćanstvo, kao što je to genijalno sa židovske strane ostvario Marc Chagall.
- Kako umjetnici pristupaju sakralnom motivu?
– Svaki umjetnik pozvan je iznostiti svoj doživljaj ljudske egzistencije otvorene Stvoritelju kroz svoju umjetnost. Mi govorimo o likovnoj umjetnosti, ne zaboravljajući i druge umjetnosti, glazbu, pjesništvo, književnost. U ovom govoru nitko ne može iskazati isključivo nego vlastiti doživljaj mora umjetnosti u kojem se duša kupa i pliva, prepušta zanosima kroz koje je prolazio umjetnik, dok je meditirao svete teme.
