Luko Paljetak bio je uho kakvo slavenski svijet od Ukrajine do Češke ne pamti
Čitajući članak zaslužnoga znanstvenika i domoljuba o hrvatskom akademiku Luku Paljetku zamislio sam se nad kulturnim utjecajem Dubrovnika na hrvatski i širi slavenski prostor, te promislio o vrjednovanju istoga, što je složen i zahtijevan zadatak. Sam Luko Paljetak (1943. – 2024.) bio je uho kakvo slavenski svijet od Ukrajine do Češke ne pamti. Slavuj hrvatskoga juga. Njegove prevodilačke sposobnosti (od Shakespearea i Wildea do starogrčkih tragedija, Makedonaca i Francuza) su nenadmašne i nažalost nedovoljno uporabljene. Stihovi za djecu su barokno i villonovski (Francoise Villon, 1431. – 1463., francuski pjesnik luđi od Chaucera) lepršavi i razigrani, tu čovjek dolazi u napast doživjeti Dubrovnik šlagerski, kao kod Vlaha Paljetka i Đela Jusića, Grad turizma i vječitoga ljeta i dječije radosti, rascvale provincije, što Dubrovnik nije. Spomenimo da je pokojnik bio veliki erudit, sjajan likovni kritičar, ali da u romanu i drami nije dao veličajno djelo.
Što onda Dubrovnik jest i što u njemu vrijedi? Svakako da je pogrješno stavljanje Paljetka u niz s Ignjatom Đurđevićem (1675. – 1737.), sladunjavnim pjesnikom “ljuvenim” i začudo “popom”. Manje je pogrješno nizanje s Gundulićem (Ivan Đivo, 1589. – 1636.) koji je muzikalan i kitnjast i čije rime diraju u srce svakoga gospara (Himna slobodi!), ali koji u usporedbi sa španjolskim barokom blijedi kao pjesnik dalmatinske klape sa Jochannom Sebastianom Bachom.
Zgodno je napomenuti da gospari Džono Palmotić (1607. – 1657.) i Gundulić izbjegavaju talijanske riječi toliko udomaćene u Dalmaciji, a da tu i tamo izbijan pokoji turcizam!
Ivo Vojnović (1857. – 1929.) tek je solidan virtuoz koji je dobro poznavao europsku književnost, osobito francusku i talijansku.
Nekada domoljubno patetičan, nekada bombonjerski istančan (išćućen), ali nikada dubok kao Čehov ili Dostojevski.
Držić je originalan, posve suvremen renesansni komediograf (doduše plautovskih lekcija), on je europsko ime!
Mavro Vetranović (1482. – 1576.) zanimljiviji je i svestraniji od Đurđevića svakako!
Nikola Nalješković (1510. – 1587.) se nepravedno zaboravlja.
Zaboravlja se i previđa i biskupa Mata Vodopića (1816. – 1893.), melankolika profinjenoga koji toliko voli svoj narod i u tminama seoskim i malograđanskim i koji je duboko svojom opservacijom utjecao na Vojnovića.
Vlaho Stulli (1768. – 1843.) s “Katom kapuralicom” uvodi vrlo rano gnusni i antidemokratski naturalizam. Značajna, iako antipatična i prostačka pojava.
Možda će budućnosti više značiti Milan Milišić (1941. – 1941.), provokativni enfante terrible, čovjek koji se rugao s Titovom štafetom i Savezom komunista (oduzeta mu je putovnica), autor sjajnoga članka o Daksi, stratištu većinom Hrvata katolika (bilo je i drugih) kojega je jugoslavenska armija ubila kada je usred bombardiranja Dubrovnika prkosno izašao na svoj balkon. Pravoslavni Srbin jugoslavenske orijentacije!
Rade Jarak (1968.) možda će biti ljudima budućnosti zanimljiviji nego sladostrasni i dubrovačko oprezni Paljetak. Daleko od toga da bih bio blizak Jarku idejno i ideološki.
Marko Bruerović (1770. – 1823.) nije puno dao, ali ono što je dao vrlo je zanimljivo.
Antun Krespi (1869. – 1961.) nepravedno je prešućen i zaboravljen dubrovački pisac, iako je njega politika previše iscijedila. Njegov jezik je originalan, utjecao je na Vojnovića, ali nažalost nije ustrajao u književnom stvaralaštvu. Prevodilac je sa njemačkoga i šekspirijanac, kao i Stjepko Španić.
Betondić Josip (1709. – 1764.) je marginalan iako zabavan, a to se odnosi i na Ernesta Katića (1883. – 1955.), Orsata Meda Pucića (1821. – 1882.), Bobaljevića, Hidžu, oba Ranjine, Zlatarića, Bunića Vučića i tolik druge.
U Dubrovniku su djelovali Ahmed Muradbegović, Feđa Šehović, Josip Kosor, Frano Čale te vrsni pjesnik i novinar Ratko Zvrko (1920. – 1998.), Miro Glavurtić (1932. – 2023.), Ante Cettineo (1898. – 1956.). Dubrovnik je neprijeporno dio dalmatinske i hrvatske kulture koji je isijavao svoj utjecaj i na širi slavenski svijet. Teško je odvojiti Grad od njegovih susjeda, Korčulana, Neretvana, Boke i istočne Hercegovine.
Petar Kanavelić (1637. – 1719.) je i dubrovački i korčulanski pisac, kao što i Martin Benetović (1550. – 1605.) pripada i Hvaru i Dubrovniku. Veze sa Hvaranima, osobito Petrom Hektorovićem su intenzivne, a Jeronim Kavanjin (1641. – 1714.) čak “ijekavizira” i “raguzira” svoj jezik. Petar Šegedin (1909. – 1998.), Danijel Dragojević (1934. – 2024.), Mirko Kovač (1938. – 2013.), Stojan Vučićević (1941. – 1984.), Anđelo Vuletić (1933. – 2021.), Mile Jergović (1966.), Ivan Slamnig (1930. – 2001.), Hasan Šuljak (1917.), Vjenceslav Čižek (1929. – 2000.) dio su šireg dubrovačkog okružja.
Zagrebački ilirci zanose se Dubrovnikom i Gundulićevim panslavizmom. Dubrovčani su uvijek, marljivi poput pčela hvatali ono što je u svijetu bilo najbolje (talijansku renesansu, Molierea, Shakespearea…), i to na svoj način priređivali. Veliki broj autora pisao je izvrsno na latinskom, talijanskom, francuskom, engleskom jeziku.
Osim velikih i značajnih kulturnih djelatnika u Gradu je postojala značajna kulturna elita sastavljena od plemića, svećenika, trgovaca, kapetana. Naravno i kod stvaranja jedinstvenog hrvatskog književnog jezika Dubrovnik je od isusovaca Marina Temperice i Bartola Kašića (1575. – 1650.) te Ardelija Della Belle (1655. – 1737.) do Joakima Stullija (1730. – 1817.) odigrao presudnu ulogu. Barski nadbiskup Andrija Zmajević (1624. – 1694.) piše “Slovinsku Dubravu”, posvećenu potresu 1667. u Dubrovniku. On kaže:
“Slavna Dubrava roda slovinskoga
Kruna i slava moga naroda
Zlo je skršena”.
