Uhićen je za povlačenja u Austriji u svibnju 1945. i kasnije ubijen kod Slavonskoga Broda
Ismet Žunić bio je islamski bogoslov i pjesnik. Ismet Žunić je književnik islamske vjere koji se svrstavao u hrvatski književni krug. Rodio se u Tuzli, 27. prosinca 1914. godine, a ubijen je kraj Slavonskog Broda 1945. godine. U svibnju 1945. godine povlačio se u Austriju odakle je vraćen i predan jugoslavenskim komunističkim režimskim vlastima. Sproveden je u Sarajevo, gdje nikad nije stigao. Svaki trag mu se gubi u okolici Slavonskog Broda. Pročitajmo dio iz njegove pripovijetke Pobjednik.
Pobjednik
— … i kad se prikaza toliko otegla, da se je činilo, da s neba najvisočije oblake svlači, on je osjetio, da su ga niz nogavice za-škakljila dva tanka topla potočića. Strah je strah.
— Es, jest, ma ne mere bit’ — bocka Zeko Buljubaša raspoloženog pripovjedača u osobi najvrednijeg postolara kasabe Mehu »Batu«.
— Ti si, Zeko, još zelen ko zelena trava u gori zelenoj — podcjenjujući odgovara Meho i nastavlja: — Šćeo bi on bižat’, al noge ko od olova …
— Ma tko to!? — bocka Zeko, tobože ne znajući o kom se govori, premda je iz početka nazočan pripovijedanju.
— Ti prećeruješ, Zeko — prekorava Kućan Ago, koji se također tu zadesio, a koji je, usput bilo rečeno, najviši ašiklija čitave općine. — Prećera ti, prećera, Zeko. More se zasvirat, al treba i za pas zadit.
— Ma reko sam ja njemu — upire Meho zahvalni pogled na Agu i pravi se kao da taj treći, taj bezobrazni Zeko, ne postoji. I kad se Meho malko smirio i taman zazinuo nastaviti pričanje, Zeko ga je ponovno prekinuo, ali jednom posve nepriličnom besjedom. Ta besjeda nije nikog uvrijedila, pa ni bocnula, ali je ipak bila neprilična, da su se druga dvojica vladali kao ljudi, koji vide odjednom nešto, što nisu uopće vjerovali da postoji. Ono istina u priči o prikazi govoreno je i o ženidbi, ali on, Zeko! to ne bi nitko vjerovao. Pa ipak, doslovce je rekao:
— Ja se hoću ženiti i to večeras!
Zeko Buljubaša ima jedva osamnaest godina. Od imetka nema ništa do nešto kavanskog pribora, koji skupno s kašikicama ne dosiže broj njegovih godina. Osim toga polahke je pameti. Voli i bekrijati. I on da se ženi! — klicali su u sebi i Meho i Ago, gledajući ga uzduž i poprijeko, kao da ne vjeruju da je doista on. Inače Zeko je srednjeg rasta, prikladan, kusa kad govori, pjeva divno, veseo je gotovo uvijek. Voli ašikovati i vole s njim ašikovati, ali ni jedna ne bi pošla za njeg, Bože sačuvaj! Zar za lolu, za šmrkavca, za pukog sirotana! A on se ipak hoće ženiti. Vela havle i kuvete!
— Ma ljudi, šta se čudite, veg ako ste mi jarani, hajte mi u svatove!
— Pa dobro, al tko će te, jadan ne bio?i — graknuše obojica u isti mah.
— Samo vi obećajte, a za ostalo nek vas ne j’de briga! — Mehi i Agi kao ozbiljnijim i treznijim, a bogme i zrelijim moćima, bilo je kao dan jasno, da od toga svega ne može ništa biti. Ništa. Zato su mu rado rekli, ako ima prsten i ostali amanet za djevojku, da će mu biti svati. Meho je dodao:
— Povrh toga, ako se doista oženiš, ne večeras veg od sad pa do mjesec dana, donije’ ću ti na ovom ćesatluku deset kila šećera i dvije kile kahve.
— A ja ću — nadovezao je Ago — platiti prijevozno sredstvo i sve ostale svatovske troškove.
— Šahit ola, ljudi! — kliknuo je presretni Zeko prema skupini,’ koja se uto zbirila, da sluša čudo nečuveno. — A sad idem. Kroz pola sam sahata ovde.
— Ne recite ništa, ljudi. Fiškal je naš Zeko — bojažljivo je prekinuo tajac Avdo Selimov, ni sam ne vjerujući što govori, nakon Zekina odlaska.
— Šta petljaš džaba. Dje će deva kroz iglene ušice!?
— Eh, eh, samo ja ko ‘nako kažem, a ono da vjerujem, ne vjerujem, al opet, hm, ništa ne reci.
Nije prošlo ni koliko se može cigareta ispušiti, a već je Zeko došao u bajramskom odijelu sa dopadljivim zlatnim prstenom na prstenjaku lijeve ruke. Sad je tek nastalo zaprepašćenje.
— Nemoj, Zeko, budalahati, dina ti, večeras je kasno, a put je dalek! — gotovo očajno govorio je Ago, kad je Zeko odlučno rekao: — Hajdemo!
— Čuješ, poslušaj Agu, pametniji je i iskusniji od nas obojice. Ići ćemo sutra — dodao je Meho.
— Aja bogme, to vam ne pali kod mene — zaintačio je Zeko.
— Zao ljudima troska — bocka jedan iz gomile.
— Idi ti … ma nemoj da ti kažem gdje! — razbjesnio se Meho. — Ja i Ago govorimo pametno; ali ako je on toliko navro, neka mu bude. Hajdemo, Ago!
Bilo je rano predvečerje. Kroz tarabe ih gledale znatiželjne oči ženskinja. U mahalama su ih mahali svilenim jaglucima s pen-džera, a onda dočekala ih cesta siva, prašna, kvrgava i vijugava. U gradu nagaziše u mrak, koji je požudno usisavao zrak, da je bilo gotovo tamno, jer svjetlost mahalskih fenjera malo je pomagala. Bili su toliko uznemireni i nespokojni, da ni jedan nije ćutio vatru u tabanima nastalu zbog dugog pješačenja. Nije šala isprositi djevojku za čovjeka Zekina kova, i to onako na brzu ruku, kao puce zakopčati! A kad se temu doda kasna večer, tuđi grad, Zekino posvemašnje nepoznavanje ni jedne djevojke, onda. nije čudo, što se naši svati vladaju kao pokisli.
— Kamo ti cara, jadan ne bio!? — prekorava Ago.
— Džaba nas dovede, da se brukamo — dodaje Meho, a Zeko stupa nujan i kaharli, a vilice mu podrhtavaju, ponutrica se trese i on bi najradije zaplakao. Najednom mu se lice razvedri.
— Eno cure, pohitite!
— Poznaš li je, jadan ga ne bio?
— Nije to važno, samo brže, molim vas!
— Aja, bogme, mi ćemo te ovde čekati. Zašto da se mi crvenimo, kad ti moreš sam?
— Curo, hoćeš li ti mene? — Djevojka, koja je na česmi abdest uzimala, umivajući „prebijelo lice“, iznenadila se tim neobičnim upitom i Zekom, koji je banuo iz mraka kao svitac. Nije joj bio mrzak. Ona misli, da se Zeko tek šali, pa tako i odgovara.
— Hoću, dušo, jakako!
Meho i Ago dvadesetak koraka udaljeni propadali su u zemlju od stida, podgurkujući se, smjehuljeći se i strepeći. Međutim razgovor se nastavljao:
— Pa hajde daj ruku, da idemo, srce drago!
— Lakše, lakše, neznana delijo! Ne mora to biti večeras.
— Večeras ili nikad! Pa ako hoćeš.
— Bogme, dragi, ne mogu. Nisam ja repa bez korijena. Valja ruho spremiti. Babu pitati …
— Ne mereš — gorko je procijedio prosac. — Ako hoćeš, ne moraš. — I napustio curu.
— Eto ti ga na! — dočekaše ga podrugljivo.
— Slabo je to, što vi mislite. Večeras će se Zeko oženiti jal’ poginuti.
— Pa eto ku’ćeš, jadan ga ne bio?
— Ima jedna cura u Sumbul mahali, s kojom sam prije dva mjeseca malo ašikovao. Begenisala me je i sevdisala plaho, a i njena mati gleda me lijepo.
— Dobro je to, a kad ćemo se vratiti? … — zabrinuto će Ago.
— Bogme ti, Ago, imaš pravo. Mogli bi nam i odmetnici, sačuvaj Bože, pasti u busiju … — dodaje Meho.
— Kukavice! — zgraža se Zeko. — Pilim ja njima svima.
— Kome, svima?!
— Čudna pitanja, kome! I odmetnicima i partizanima i nasta-šama! Eto kome!
— Dobro, dobro, vidje’ ćemo, ko je junak bolji — ponosno govori Meho.
— Dje će vrana sa sokolom?! — bocka Ago.
— Eh, eh — ehće Zeko — vidje’ ćemo, ko je soko, a ko vrana.
Ipak tuga je spopala svu trojicu. Nije šala ni zanoćiti u tuđem gradu, kamoli još lutati, bez razumnog cilja. Neznano i neodređeno. Kad te svatko poprijeko gleda ili ti se podsmjehuje. Gore je to nego psetu, koje prolazi ispred ratobornih, utegom oboružanih mesara. Možda se pseto u modernijim zemljama više cijeni, možda je negdje prvi član obitelji, ali ovdje na ovom kutiću Orijenta tako je, a pseto i stranac na istoj deredži. Ono istina, ovdje je gostoprimstvo legendarno, ali to’ važi za ozbiljne strance, koji imaju najbolje namjere, a što se vidi iz svake crte lica, dok naši jarani ni najmanje nisu odavali taj zahvalni izgled. Zeki se stislo na duši kao djevojci, kad joj ne daju sa voljenim momkom ašikovati. Ako se ne oženi večeras, bit će bruka golema. Prasnut će glas poput roja ognjenih iskara, koje prate kompoziciju vlaka kao galebovi lađu, kako se Zeko našao u šejtanskom kolu. Osramotio se. Ženio se, al se ne oženio. Oh, pa taj mrak! Pa ta tuga golema! Ti škiljavi fenjeri i to bezobrazno zvektanje drvene obuće: zadnje riječi ratnog obrta. Pa to tugaljivo kucanje sazova negdje u avlijama, gdje se akšamlukom razapinju teške brige današnjice. Sve to Zeku uzbuđuje i djeluje buntovno, sladunjavo, žalobno i uznemirujući. Pa taj sjetni zov mujezina sa munara! Šta može on sve na to?! Nema snage, da to jednim treskom svoje mladićke pesnice sori. Nema suza, da bi mogao požaliti tu turobnost bosanskih mahala! Jedino ima glas:
Ima l’ jada, ko kad akšam pada,
Kad mahale fenjere popale …
Pjesma osjećajna, sevdalinska, snažna, prodiruća, slijevala se iz Zekina glatkog grla kao svjež mlaz vedrine, kad se toči u tmurne sokake, u kojima kraljuje noć.
Kad def bije u prve jacije
i tanani šapću šadrvani …
Pjesma je jača i dopadljivija, jer se i Meho pridružio. Blijedi noćni bekrija izvirio tek malko iz gustog oblaka, žmirnuo i opet kao spuž uvukao se u svoju meku sapunastu kućicu. Lahor je nosio nekakvu perku. Ago se kune, da je to paunova perka, premda ga pjevači ismjehuju veleći: Otkud paun ovdje?!
— Vi ste budale — bunio se Ago. Posavina je odmah za Maje-vicom, a tamo koliko hoćeš paunova.
— Nisu to paunovi, veg fazani — ispravlja Meho.
— Jedan je to matrak. Ja vrat, ja šija.
— Što budala misli, ni sinje more ponijeti ne mere — bocka Zeko.
— Zelen si ti, Zeko, ko zelena trava u gori zelenoj — isprsava se Ago.
— Eh, eh, evo nas!
Zeko je opet sam izvikivao curu, dok su oni u pristojnoj -daljini čekali novu bruku. Cura je doista izašla, ali ni za živu glavu nije htjela odmah. Pa ni mati njezina:
— Zeko, sinko, pričekaj makar do sutra.
— Aja, bogme, ja se večeras moram oženiti. Jal’ djevojkom, jal’ zelenom travom.
— Hajirli ti bilo, sinko! — ispratila ga je nesuđena punica, dok je djevojka rosila oči. Žao joj bilo Zeke.
— A sad?! — dočekaše ga.
— Ima još jedna cura ovdje u blizini. Prije dvije godine osmjehnula se na me. Hajmo njoj!
Da nije bilo kasno doba i da se nije na veliko razbubnjala ova čudna ženidba, oba jarana izgubila bi strpljenje. Rekli bi: — Dosta, mi ne želimo biti za nečije ćejfove magarci. — Ali kad se je zagazilo, moralo se ići naprijed, pa makar i besmisleno, djevojci koja se osmjehnula prije dvije godine …
— Išla bi’ ja, al’ ne mogu s muškinjem — bio je konačni odgovor djevojke.
— Hoćeš li sa ženom ići? — pitao je drhtavi glas prosca.
— Pa … eto hoću!
— Oh, slatka gurabijo moja, ti se spremi! Kroz sahat najdalje bi’ će sve gotovo. A je li ‘no tvoj otac fijakerist?
— Jes’, a što?
— Nije kući još došo?
— Nije, a što pitaš?
— Ništa, ništa, srce, tako, kako ti rekoh!
Kad se Zeko našao s drugovima u nevolji — ta valjalo je naći ženu — otkucao je prvi sitni sat.
— Zamoli’ ću nesuđenu punicu! — prekinuo je mučnu tjeskobu.
— Ma gdje to ima smisla, hajvanu zeleni?
— Ne će žena šćet, ne budi lud. Prvo, šćeri si joj mušterija, a drugo komšiluk.
Međutim se Zeko nije obraćao na opravdane primjedbe Mehe i Age.
— Veg — nastavio je — vi tražite fijaker, pa me čekajte kod malte! — Pristali su, htjeli ne htjeli.
Kad se je u fijakeru udobno namjestila mlada i nesuđena Zekina punica, a njima nasuprot Meho i Ago, mladoženja je, uz fijakeristu, s boka zapjevao „tanko glasovito“ pun sreće i gordosti:
Gorom jašu kićeni svatovi …
Njegov snažni glas savršeno je dočaravao prijašnje ženidbe. Kad nije bilo cesta ni fijakera. Kad je dobar konjić više bio cijenjen, nego i sam čovjek. Kad se za curu moralo na mejdan izlaziti. Rana dopanuti. Kad su pjevale nagorkinje vile, i gora s listom govorila. Nesuđenoj punici, kojoj nije pomoglo opravdano nećkanje i koja nije mogla odoliti Zekinim molbama, nije bilo nimalo ugodno. Nije šala svojoj kćeri priječiti sreću, a kamoli nesuđenom zetu poma biti s tuđom curom. Pa onda, što će reći komšiluk, jer Zekina suđenica, ta što sjedi uz nju, njezina je prva kona. Oh, pa ne poludjeti!
Isto tako Meho i Ago proživljaju neugodnosti.
— Po Bogu brate, govorio je Mehinu uhu Ago. — Ovo se nije zapamtilo! Ja ne znam, na što će ‘vo izići. — Da Bog da na dobro! — odšaptavao je Meho, a Zeko je pjevao. Fijakerist, ništa ne sluteći, zadovoljan zbog dobre spoloženo je vikao na konja: — Hajd, riđo, đi, zelenko! Djevojka se pri svakom glasu fijakeriste tresla cijelim tijelom, tiho, ali zdušno jecajući i očajno šapućući ženi kraj sebe:
— Uh, jadna mi majka, kad sazna!
— Šuti, bona, šuti! Svako čudo za tri dana — tješila je ona, iako usiljeno, jer je sama trebala utjehu.
— Kud baš njega nađoše? Haram im bilo!
— Ne kuni, bonićko, nisu ni oni krivi, nije bilo drugog. Međutim se fijaker dobrano približio kasabi. Meho i Ago su
odahnuli. Veliki teret, teret odgovornosti, koji ih je nemilosrdno tro, sada je naglo kopnio pred kasabom, koja se kupala u kasnoj mjesečini.
— Pucaj! — krisnuo je Ago vedar i olakšan.
— Zabranjeno je, a i da nije, nema smisla buniti svijet.
— Hajde ba, tko će te pitati? Zna svatko, da se Zeko ženi. Ako ti ne ćeš, puca’ ću ja.
Puška, ustaška, puška kao pomamna zagroktila je u Aginoj ruci. Sve je živnulo. Jedino Zeko začudo mramorkom ušutio. Konji jurili bijesno. Fijakerist nešto nerazumljivo pjevušio. Žene se namještale, da kad budu izlazile ostave što bolji dojam. Mehino se srce razigralo i nešto mu se nadalo pjevati. Ali nešto nepjevano, uzvišeno. Da zapanji, da oduševi.
Puška puca, a top riče
Grmi kano grom,
Sada Zeko dragu vodi
U svoj sretni dom.
— Kad ti, bolan, pjesnik posta? — bocka Ago jednako puca-
— Lahko je od Poglavnika krasti — dobacuje nekako ozbiljno i ukrućeno Zeko.
— Eh, eh, samo vi trabunjajte. Ima nešto i mog, a Poglavnik je naš, moj — odgovara Meho, da neumorno počne pjevati istu kiticu, ponosan na svoju umjesnu preinaku.
Fijaker je stao. Zeko je ugledao svoju kućicu, ohrdanu, oru-njenu i naherenog protrulog krova. Otac mu je osijedio i iznemogao. Mati također. On, iako ima tek osamnaest godina, najstarije je njihovo dijete, a ima ih još sedmero. Sve je jedno drugom do uha. Bez zarade, a on se ženi! Zeko nema ni banice kod sebe. Ni najjeftinije cigarete, da bi goste počastio, a kamoli ublažio svoj vlastiti pušački žar. On je oci jučer kahvedžija s najoskudnijim kavanskim priborom u zemlji. Ima i polahku pamet, voli bekrijati. Mlad je, jogunast, neodlučan i prevrtljiv. Osim toga. dok njegovi i sređeniji i pametniji i imućniji vršnjaci grle pušku, braneći svoj obraz od razbojnika i rodnu svetu grudu, on, on se ženi. — Ne, ne smijem — mrmljao je Zeko u sebi, kad se našao u najočitijem kovitlacu svih tih turobnih istina. — Danas, a pogotovu za mene, nije vrijeme ženidbi. Nije. Ai njoj, jadnici, bi’ će lakše. Bolje joj je djevojkom čekati svoju sreću, nego pušćenicom ili, tko zna, udovicom. Ona ne bi mogla živjeti u mojoj kući. Ne bi, ne bi, kad je i nas previše. Moje je mjesto među junacima, borcima. Domovina je preča od svega. Jest, jest preča — uvjerava tako Zeko onog drugog Zeku u sebi, Zeku lakomislenog, veselog Zeku, koji se hoće ženiti pošto poto i kojeg je ona prikaza, o kojoj je Meho pričao, kako se do neba otegla, nemilo stegla za vrat i šapće mu jezivo, a opet toplo, materinski:
— Zeko, pusti’ ću te, ako se otrijezniš, opametiš, jer ženidba nije za te.
— Sve to Zeko vidi i čuje, ili mu se to čini tako jasno kao romon kiše.
— Ej, mladoženja, šta si se ukočio u fijakeru ko Šehin jarac, hajd poljubi roditelje u ruku. Eno hin plaču od radosti! — istrgao je Zeku Mehin glas iz sablasnih ruku Mehine prikaze. Bio je trijezan i sabran. Nikad ga ozbiljnijeg nisu vidjeli. U očima pomniji promatrač mogao je nazrieti golemu bol, ali i golemu odluku.
Djevojka je još sjedila u fijakeru. Fijakerist je bio nestrpljiv, jer mu se žurilo. Sve su oči bile uprte u Zeku. A on sa Mehinim parama isplatio je fijakeristu s riječima:
— Evo ti tvoje! Halali, molim te! Tako je bilo suđeno. Vozi natrag, kći ti je u fijakeru!
