Mladac ne stariji od 13 ili 14 godina s neviđenom strašću ubijao nas je
Jedno vrijeme su nas vodili nekom sporednom cestom, pa onako izmoreni i izcrpljeni dolazimo do nekog provizornog mosta i tu nas dočekiva pravi pakao. Kao da je sve ovo do sada bila šala! Prilaz mostu je uzak, a stražari ne dopuštaju da dođe do zastoja. A pred mostom i na mostu stoje krvnici i ubijaju. Pištoljem, nožem, kundakom… Kao da su poludjeli. Kao da ih umirući u njihovoj orgiji još više raspaljuju. A umirućih je svuda naokolo. Samo se čuje lelek, zapomaganje, pucnji i psovke. I u tom krkljancu i očekivanju smrti, odjednom ugledam mog prijatelja iz Dubrovnika Zlatka Koprivicu. Dugo se već vremena nismo vidjeli. Bio je nešto stariji od mene i već časnik PTS-a. Pali smo u zagrljaj, ljubeći se pred smrt. "Nikad više u naš sunčani Dubrovnik" – govori mi Zlatko. Kako smo se iznenada našli, tako smo se isto naglo izgubili. Ja sam prešao preko mosta. Kako – to ni sam ne znam. Zlatka više nikada nisam vidio. Nikada nije došao doma. Je li ubijen na mostu ili negdje kasnije, ne znam. Po dolasku u Dubrovnik sam saznao da mu je i otac ubijen. A dr. Niko Koprivica je bio ugledni hrvatski pravnik, načelnik grada i dužnosnik Hrvatske Seljačke Stranke.
Na drugoj strani mosta nas je čekala nova, svježa jedinica i sada će nas ona dalje pratiti. Stara se je zamorila ubijajući, a nova je tek željna krvi. Odmah je palo naređenje da se trči. I trči se bez predaha. Kilometar, dva, pet. Tko zna koliko? Trči se, pada, ponovo trči i ponovo pada. A oni se sotonski cerekaju i pucaju u nas. Većina ih je na konjima. Jedan razbojnik leži pored ceste sa strojnicom uperenom u kolonu, pa kada mu se prohtije, pritisne na obarač. Tako se zabavlja. Ruski rulet u jugoslavenskoj obradi! Tko prođe, prođe. A mi trčimo, sapličemo se o mrtve i umiruće, padamo, i opet trčimo. Ljudi bacaju sve iz džepova. Žele biti što lakši, pa se pored puta vide novčanici, fotografije, češljevi… Prije povlačenja iz Zagreba, kupio sam bio dva džepna albuma i u njih složio moje drage uspomene – fotografije članova obitelji i dubrovačkih prijatelja. U toj trci, koja me je totalno iscrpila, bacio sam oba. Prvo jednog a neduga zatim i drugog. Izgledalo mi ja da ću tako postati lakši, da su mi preteški i da ću radi njih izgubiti glavu. Nevjerojatno za onog, koji to nije iskusio.
Nikada ne ću zaboraviti jednog malog balavca, vraga, razbojnika. Sigurno nije bio stariji od 13 ili 14 godina. Jahao je na konju zajedno s jednim partizanskim oficirom, te dok je kolona stajala, u dva navrata je sišao s konja, odabrao zarobljenika, koji mu se, valjda po izgledu, nije svidio, odveo ga par metara dalje od kolone i pucao mu u glavu. Praveći se važan, puhnuo bi u cijev od pištolja i ponovo ga zataknuo u futrolu, te se smijući vratio oficiru. Odahnuli smo kad su se ova dva krvnika od nas odmakla. Pitam se, kako se taj čovjek, ako je još živ, danas osjeća. Muči li ga savjest.
Konačno, predgrađe Maribora. Pri duši nam je olakšalo. Sretni smo, da smo se dočepali grada, jer mislimo, da će sada zvijerstva prestati. Žene iznose pred vrata lonce vode, pa premda ih čuvari tjeraju i vodu proljevaju, one je opet iznose. Mi letimo na vodu usprkos kundačenju. Tuku i psuju ali u gradu ne ubijaju. Uspio sam se dočepati jednog lončića, pa jednog popio a drugog istresao po sebi i tako redom. Koliko sam ih popio ne znam, ali sam se napio. Tu je kolona neko vrijeme zastala pa smo popadali mrtvo umorni po kolniku. Kad odjednom, kao grom iz vedra neba zapovijed: "Na levo krug!" Pa zar je to moguće? Zašto opet nazad? No, uzalud se je bilo pitati. Ne znam, koliko smo dugo tako trčali, dok opet nismo čuli "na levo krug", te ponovo trčali prema Mariboru. Vjerojatno nas nisu bili dovoljno pobili a normu je trebalo ispuniti. Koji bi inače drugi razlog mogao biti za ovakvo mrcvarenje?
Tako smo došli do mariborskog logora, smještena s druge strane grada. Ledine, opasane bodljikavom žicom, a na ulazu upozorenje da svatko mora stati u odjel koji mu pripada, jer da će u protivnom na licu mjesta biti strijeljan. Treba, naime reći, da mi više nismo sličili na bivšu vojsku, ni na zarobljenike. Većina od nas je bila obučena u partizanske dronjke, bez oznake činova i roda vojske, a između nas je bilo raznih rodova: domobrana, oružnika, raznih ustaških jedinica, redarstvenika, zrakoplovaca, mornara… Onaj pak, koji je još imao svoju odoru, oštetio ju je i dijelom rasparao, kako bi izbjegao "đoranje". "Drugovi" su sada htjeli točno znati tko je tko. Govorili su, da će se tu izvršiti registracija, pa tko nije uprljao ruke krvlju", da će biti slobodan. Naravno, kako skoro nitko od nas nije "uprljao ruke krvlju", u našoj naivnosti je dio moje Škole stao u mjesto rezervirano za časnike. Malo po malo, tu nas se je skupio lijepi broj. Osim časnika i pripadnika Časničke škole iz Ilice, od moje jedinice nas se je skupilo oko 200. No, gdje su ostali? Zar je moguće da su svi mrtvi? Ustrijeljeni, zaklani, umlaćeni toljagama? Tješili smo se da su možda dio kolone odvojili i uputili drugom cestom.
Tu smo okusili prvu hranu. Malo mršave kukuruzne juhice, i to za onoga kaga je zapalo. No, glavno nam je bilo odmoriti se. Povaljali smo se po travi i zaspali mrtvačkim snom. Ne znam koliko sam vremena spavao , ali već se je bilo dobro smračilo, kad me je prijatelj probudio i rekao, da se naša Škola mora prebaciti ispod žice u domobranski odjel, koji je graničio s našim. Oprezno i neupadljivu nastavili smo buditi druge i u tišini, jedan po jedan uvlačiti se među usnule domobrane. O čemu se je, naime, radilo? Remo Karakaš iz Slavonskog Broda, pitomac naše Škole, doznao je, da se između partizana nalazi jedan njegov prijatelj i bivši školski kolega, te da je taj sada partizanski oficir, pa je uspio s njim uspostaviti vezu. Taj ga je nahranio i dao mu cigareta, te ga savjetovao, da se ćim prije prebaci među domobrane, jer da bi tu noć časnički odjel mogao dobiti pokret. Remo to nije zadržao samo za sebe, već je obavjestio i nas ostale, i tako, prebacivši se među domobrane, bili smo barem za tu noć spašeni. Premda mrtvoumorni, teško je bilo više zaspati, tim više, što smo nedugo zatim u časničkom odjelu čuli nalog za pokret. Za pokret u smrt! Iznemogle ljude su budili uz psovke i udarce, a mi, koji smo predpostavljali što taj pokret znači, molili smo krunicu za duše još živih ljudi. S lica mojih drugova sam puno toga čitao. Nije to bila grižnja savjesti, ali svakako neki osjećaj srama. Mi smo, bar za sada, još na životu, a oni, naši uzori, odlaze u smrt. No onda, kao i danas 63 godine poslije te strašne noći, znam, da mi, koji smo igrom slučaja tu noć preživjeli, a ma baš ništa nismo mogli poduzeti. Mogli smo jedino zajedno umrijeti. Tu noć su strojnice štektale bez prestanka, i sigurno je, da tada nisu umrli samo časnici iz našeg susjedstva, već tko zna koliki još broj hrvatskih ljudi. S njihovim tijelima su oslobodioci zatrpavali redove rovova oko Maribora, što konačno danas, zahvaljujući slovenskim udrugama, izlazi na javu. To je moralo biti u noći između 17. i 18. svibnja.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više