Umro sin Oskara Jazbinšeka

Prijatelju Zlatku Jazbinšeku – hrabrom hrvatskom domoljubu

 

 

Govor na pogrebu na splitskom groblju Lovrinac

Čovjek je mrtav onda kad ga se više nitko ne sjeća. A ti, Zlatko, živiš u našem sjećanju kao veliki skromni hrvatski patriot. Disao si i pisao o Hrvatskoj i za Hrvatsku. Tvoje napisane  knjige o strateškim problemima Hrvatske, vrlo su aktualne i danas i dokazuju tvoj patriotizam:

Zlatko Jazbinšek

 

„Izvrnuta utroba politike“, „Hrvatska pod čizmom svjetske politike“ i „Svjetlo na kraju tunela“, naglašavajući da je turizam najjača karika za izlazak naše domovine iz krize. Bio si povezan sa čitavom Hrvatskom i s narodom. Majka iz Osijeka gdje si proveo djetinjstvo, u Zagrebu si odrastao, uz oca, slavnog igrača i trenera „Dinama“, a u Dalmaciji si proveo najveći dio života. 

 

Zlatko svi smo ponosni na tebe jer si ostao hrvatski patriot uz sve izazove u tvom životu:  pratio si Tita na putovanju  „Galebom“ do Sri Lanke na 5. samit nesvrstanih, susreo se s britanskom kraljicom Elizabetom, predsjednikom Tuđmanom i mnogim osobama iz raznih kultura. Tvoje životno iskustvo je impresivno. Bio si nogometaš, vojnik, pomorac, zapovjednik broda, pravnik, znanstveni radnik, izvršavao državne poslove najviše razine u diplomaciji, obavještajnim poslovima, poduzetnik, novinar, izdavač, računalni tehničar, investitor i konzultant. Izravno si surađivao s nekim od najvećih svjetskih tvrtki kao što su Foster+Partners; Blohm & Voss; Savills, Jestico + Whiles; Ready Mixed Concrete /Ytong/, i radio s mnogim poznatim hrvatskim poduzetnicima. Sasvim je sigurno da je takvo životno iskustvo bitno pridonijelo širini tema i uvjerljivosti tekstova koje si pisao.

 

Godine 1985. u Velikoj Britaniji završavio si Kraljevski koledž u Greenwichu s diplomskim radom o Ratnoj mornarici Sjedinjenih Američkih Država i njenoj ulozi u vanjskoj politici. Pripremao si disertaciju iz svjetske geopolitike, no  zbog okolnosti koje su promijenile tvoj život nisi je uspio završiti. Tada si izabran za vojnog izaslanika u Velikoj Britaniji pa si 1988. godine premješten na dužnost u Generalštab u Beogradu, a zatim 1989. u London. TADA SI U LONDONSKOJ JUGOAMBASADI (zajedno sa suprugom), DOKAZAO DA SI PRAVI HRVATSKI PATRIOT I TU SI ME NAJVIŠE IPRESIONIRAO. Raspao se SSSR i čitava Istočna Europa, UK u kojoj si akreditiran vodi veliki Zaljevski rat, a, SFRJ KOJU PREDSTAVLJAŠ POČINJE NESTAJATI S KARTE SVIJETA. U Londonu, ti i tvoja izuzetna supruga Mila prolazite velika i stresna iskušenja, a 6. 8. 1991. zajedno napuštate diplomatsku službu i stavljate se na raspolaganje hrvatskim vlastima. U potpunom velikosrpskom okruženju veleposlanstva u Londonu zajedno sa svojim pomoćnikom, tajno i bez ičije pomoći, pripremaš i pokrećeš političku akciju zatvaranja jugoslavenskog vojnog izaslanstva u Velikoj Britaniji,  dokazujući osobnu hrabrost i patriotizam. Bio si među prvima izvan Hrvatske, ako ne i prvi, koji su pružili snažan otpor budućim balkanskim ratnim zločincima, u vrijeme kada je s njima još uvijek koketirao čitav svijet. Istodobno, koliko je danas poznato, to je bila prva cjelovita institucija JNA koja se samostalnom odlukom stavila na raspolaganje Vladi nacionalnog jedinstva Republike Hrvatske. Godinu dana živjeli ste u ilegali na relaciji Zagreb-Ljubljana. Uza sva životna i profesionalna iskustva, bitno je što ste ti, Zlatko i tvoja obitelj proživjeli nakon raspada Jugoslavije. Dijelili ste sudbinu onih građana Hrvatske, koji su ostali bez zaposlenja, bili izbjeglice, prošli kroz ratne traume, kao većina hrvatskih građana. Niste sudjelovali ni u kakvom obliku privatizacije.

 

I završit ću stihovima hrvatskog pjesnika Gustava Krkleca:

NE! ŽIVOT SE NEDA RAZBITI

TAJ VJEČNI GORDI DŽIN. 

SMRT JE TEK STANKA KRATKA,

KADA SE U DRAMI NJEGOVOJ

SVRŠAVA JEDAN ČIN.

SVJETLOST VJEČNA SVJETLILA

TEBI NA PUTU PREMA TVOJOJ SUPRUZI MILI.

TI ŽIVIŠ I DALJE U SVIMA NAMA

KOJI SMO TE VOLJELI, CIJENILI I POŠTOVALI.

AMEN!

Oskar Ico Jazbinšek – otac Zlatka Jazbinšeka

 

Zlatko Jazbinšek je rođen 1946. godine u Zagrebu gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Odrastao je okružen nogometom zahvaljujući ocu koji je bio jedan od najvećih hrvatskih igrača i dugogodišnji trener Dinama. Koliko je to bilo zanimljivo za mladog čovjeka, toliko je bilo teško nositi breme tuđe slave. Zbog toga vrlo rano donosi prvu tešku životnu odluku kojom se namjerava izvući iz očeve sjene i početi vlastiti život. Na jesen 1965., poslije završene gimnazije i velike mature, odlazi u Vojnopomorsku akademiju u Divulje pokraj Splita. Nakon završetka školovanja upoznaje suprugu Milu i sklapaju brak. Prve dužnosti obavlja u Floti Ratne mornarice i ubrzo postaje zapovjednik broda. Istodobno polazi više specijalizacija i studira pravo. Kasnije diplomira Višu akademiju, da bi 1980. godine počeo obavljati zadaće u Vojnopomorskoj oblasti zadužen za praćenje NATO–a. Od tada je u svakidašnjem dodiru s inozemnim tiskom, piše brojne analize o političkim i vojnim temama, objavljuje članke u Mornaričkom glasniku. Napisao je jednu stručnu knjigu i bavi se i znanstvenim radom.

 

Priprema disertaciju iz svjetske geopolitike, no nju zbog okolnosti koje su promijenile čitav njegov život nije uspio završiti. Godine 1985. u Velikoj Britaniji završava Kraljevski koledž u Greenwichu gdje za diplomski rad piše o Ratnoj mornarici Sjedinjenih Američkih Država i njenoj ulozi u vanjskoj politici. Nakon povratka u Split u natječajnom postupku izabran je za vojnog izaslanika u Velikoj Britaniji pa je 1988. godine premješten na dužnost u Generalštab u Beogradu, a zatim 1989. u London. U londonskom veleposlanstvu, zajedno sa suprugom, prolazi kroz teška i neponovljiva iskušenja. Raspada se SSSR i čitava Istočna Europa, država u kojoj je akreditiran vodi veliki Zaljevski rat, a, na kraju, država iz koje je došao počinje nestajati sa zemljopisne karte. U takvoj atmosferi i u potpunom velikosrpskom okruženju veleposlanstva u Londonu zajedno sa svojim pomoćnikom, tajno i bez ičije pomoći, priprema i pokreće političku akciju zatvaranja jugoslavenskog vojnog izaslanstva u Velikoj Britaniji.

 

Početkom kolovoza 1991. godine zajedno s obitelji i obitelji svoga pomoćnika svojevoljno napušta London i na nekoliko mjeseci prekida rad najprestižnijeg predstavništva JNA u inozemstvu. Tako su vjerojatno bili među prvima izvan Hrvatske, ako ne i prvi, koji su pružili konkretan institucijski otpor budućim balkanskim ratnim zločincima, i to u vrijeme kada je s njima još uvijek koketirao čitav svijet. Istodobno, koliko je danas poznato, to je bila prva cjelovita institucija JNA koja se samostalnom odlukom stavila na raspolaganje Vladi nacionalnog jedinstva Republike Hrvatske. Nakon dolaska u Hrvatsku autoru i obitelji osigurana je zaštita. Unatoč susretima s najvišim dužnosnicima, uključujući i predsjednika Republike, nikada nije pokazano zanimanje za korištenjem iskustava i znanja koja su u tom trenutku Hrvatskoj bila više nego potrebna. U jednu ruku to je bilo i dobro jer je 1991. godine završena autorova vojna karijera i počela je druga, poduzetnička.

 

Početci su, kao i uvijek i u svemu, bili teški. U tim danima Zlatko se morao baviti svim i svačim. Od transfera znanja, razvoja poslovnih projekata, preko grafičkog dizajna, marketinga, menadžmenta, investicijskih projekata do tranzicijskog i kriznog konzaltinga. Zahvaljujući brojnim i raznorodnim poduzetničkim projektima, stjecao je iskustva te je tako svome razmišljanju dodao dimenziju poslovnog svijeta, a bez čega je nemoguće na pravi način razumjeti politiku. Za tekstove u ovoj knjizi je svakako bitno i to što je imao susrete s mnogim zanimljivim osobama, od Tita, preko britanske kraljice Elizabete do predsjednika Tuđmana. Putovao je školskim brodom Ratne mornarice Galeb od sredozemnih luka do udaljene Šri Lanke gdje je pratio 5. skup nesvrstanih u Colombu. Na tim putovanjima je susretao ljude iz različitih kulturnih podneblja što je još više pridonijelo širenju njegovih vidokruga i poimanja političkih procesa.

Hrvatska reprezentacija 7. rujna 1941. u Požunu (Bratislava) na utakmici protiv Slovačke 1:1 (0:0). Stoje: Gustav Lechner, Krešo Pukšec, Ivan Oskar Jazbinšek, Franjo Wölfl, August Lešnik, Ernest Dubac, Franjo Glaser. Čuče: Milan Antolković, Mirko Kokotović, Miroslav Brozović i Slavko Beda

 

Umjesto zaključka, možda je najbolje reći da je Zlatko u jednom životu osobno iskusio mnoga profesionalna područja ljudskog djelovanja – nogomet, vojsku, pomorstvo, zapovijedanje brodom, pravo, znanstveni rad, politiku i geopolitku, izvršne državne poslove najviše razine, diplomaciju, obavještajne poslove, poduzetništvo, novinarstvo, izdavaštvo, računalnu tehnologiju, investicije, konzalting… Između ostaloga, izravno je surađivao s nekim od najvećih svjetskih tvrtki kao što su Foster+Partners; Blohm & Voss; Savills, Jestico + Whiles; Ready Mixed Concrete / Ytong /, a radio je i s mnogim poznatim hrvatskim poduzetnicima. Sasvim je sigurno da je takvo životno iskustvo bitno pridonijelo širini tema i uvjerljivosti tekstova koji su predstavljeni u knjizi. Uz sve to, nije manje bitno je što je pisac na neki način povezan s čitavom Hrvatskom i s narodom. Majka mu je iz Osijeka tako da je u Slavoniji proveo dane bezbrižnog djetinjstva, u Zagrebu je odrastao, a u Dalmaciji je proveo najveći dio života. Vjerojatno sve to samo potvrđuje ono što se i inače zna – autorova životna iskustva uvijek imaju odlučujući utjecaj i na njegovo djelo.

 

Uza sva životna i profesionalna iskustva, za tekstove u ovoj knjizi isto je toliko bitno što su autor i njegova obitelj proživjeli sve što su nakon raspada Jugoslavije proživjeli mnogi građani Hrvatske. Ostali su bez zaposlenja, bili su izbjeglice, prošli kroz ratne traume, kao ni većina hrvatskih građana, nisu sudjelovali ni u kakvom obliku privatizacije.

 

Zbog svega toga uspjeli su održati potpuni osobni integritet i ostati duboko povezani sa sudbinom svoga naroda. To se vjerojatno osjeća i prepoznaje u komentarima. Iako se autor veći dio svoga života bavio složenim političkim i strateškim problemima, do 2000. godine nije imao prigodu ništa javno objaviti. Tek pojavom Vjesnikove rubrike Stajališta započeo je redovito i javno komentirati političke događaje. Sve do sredine 2004. godine. Nakon što je ukinut veliki format Vjesnika i rubrika Stajališta autor je praktično prestao objavljivati u tisku. Unatoč tomu, nastavio je povremeno pisati isključivo zbog osobne potrebe i zadovoljstva. Od tada je napisao tri knjige koje su praktično bile povezane i sistematizirane zbirke eseja o raznim strateškim problemima Hrvatske. Većina tih eseja i danas je vrlo aktualna.

 

Autor je do sada napisao tri knjige: Izvrnuta utroba politike, Hrvatska pod čizmom svjetske politike i Svjetlo na kraju tunela? Kroz pisanje tih eseja i knjiga postupno se uobličivala cjelovita ideja o krizi u Hrvatskoj i regiji, a kasnije i o mogućnostima njezina rješavanja. S takvom idejom na umu početkom 2014. autor je počeo oblikovati cjeloviti koncept mogućnosti izlaska iz velike krize u koju je upala Hrvatska, kao i ostale države iz bivše Jugoslavije. Rezultati tog rada su oslonjeni na prijašnje pisanje i razmišljanje i sada su ispred vas u obliku četvrte autorove knjige.

 

Josip Kljaković Šantić