Nebitno

Zaostali "narodni sud" odmah ukinuti

Točno tako kako je na pitanje o odluci Povjerenstva o sukobu interesa u slučaju Tomislava Karamarka i njenoj važnosti, koju minutu prije njena donošenja, odgovorio Zoran Milanović: „Nebitno“. Tako se prema njegovim odlukama u slučajevima njegovih ministara odnosio, on sâm nije postao njegovim predmetom iako je trebao (brat Krešo),  takav je njezin značaj u ovom slučaju, pa i budućim. To Povjerenstvo kao „nebitno“ treba odmah, u okviru ušteda u Državnom proračunu, ukinuti.  Kakva uostalom  mlaka vodica od „sukoba interesa“ na nekom povjerenstvu. Nešto što bi se smatralo „sukobom interesa“, nekom vrstom kriminala kojom se stjecajem položaja u vlasti mogu baviti samo političari, treba biti predmet redovitog sudskog postupka, a ne kojekakvih ispolitiziranih „komisija“, kao što je ova.  Ona me, a to i jest njezino glavno vanjsko obilježje, podsjeća na poslijeratne „narodne sudove“ koji su čak donosili i presude o likvidaciji, a javno su zasjedali, kao i ovo.

Od 1946. do 2016.

O sramoćenju „narodnih neprijatelja“ da i ne pišem. Ako tko misli kako se ovdje ne radi o vrsti likvidacije, gadno se vara ili samozavarava. Likvidacija je doduše virtualna, ne teče krv, kao ni u hollyvoodskim filmovima, svakako je politička, ali i daleko opasnija, poslovna i tako onda redom. Svu besmislenost ovakvih „komisija“ može se vidjeti i u njihovoj selektivnosti – izvlače, ili im nabacuju, samo neke, dok drugi u istim ili čak gorim „slučajevima“ ostaju netaknuti. Primjer iz ovoga slučaja: Karamarku izvlače poslovanje iz 2003. s Inom, a nitko od onih koji su u  bescijenje te iste godine prodali i faktički predali Inu Mađarima nikad nije bio ni u „sukobu interesa“. Razmatranje „sukoba interesa“ unazad, kod Karamaraka trinaest godina unatrag, stvarno pripada kategoriji „moralno političke podobnosti/odgovornosti“  o kojoj uostalom Božo Petrov stalno propovijeda. Nekada davno „drug„ Karamarko je bio moralno posrnuo pa mu to treba prišiti u aktualnom političkom obračunu. Naravno  i sadašnja supruga, a tada djevojka još 2012., kad je Karamarko bio skoro ništa u vlasti, bila je posrnula, pa daj na Povjerenstvo. Čudi me da za nju nije predviđena kazna šišanja na nulericu.

Samo javno, televizijsko, suđenje, a prethodni medijski linč, pa je Karamarko odavno „na banderi“ politička je predstava koja dodatno pridonosi, neredu, kaosu, a ne možda smirenoj „pravnoj državi“, no to je izvan vidokruga ovdašnjih političkih „pik zibnera“, mostaša i ostalih. Nikako im nije jasno kako upravo to potpuno suprotno nacionalnim interesima. Meni je pak najzanimljivije što „komisija“ najviše Karamarku stavlja na teret, pored svih silnih papira koje je dobila: njegovo razmišljanje kako bi možda bilo najbolje sporazumjeti se s Mađarima a ne tjerati „mak na konac“ po arbitražama po svijetu. I to gdje, na nekom neformalnom tijelu, koordinaciji Domoljubne koalicije i Mosta. Skoro pa u birtiji sastali se neki pa raspravljaju. I onda neki mostaš cinka sadržaj razgovora. Ne čudi me, ali sam zaprepašten da tamo neko državno povjerenstvo takvo što uzima kao dokaz za bilo što. U lipnju anno domini 2016. I zato ukinuti, poglavito nakon što šefica Povjerenstva Dalia Orešković (sukob interesa po prezimenu trebala se izuzeti!?) ustvrdi kako će se možda pokazati da je Karamarko glede tih arbitraža bio u pravu. Svaka čast, mišljenje je  krimen, iako će jednom, kad bude kasno biti za – orden. E pa stvarno ukinuti.

I dakako, uopće se ne radi o Tomislavu Karamarku, što uporno ponavljamo.

Mato Dretvić Filakov