Korijensko pisanje

Korijensko (etimološko, morfonološko, tradicijsko, tvorbeno) pisanje je ispravnije, jasnije i poželjnije

Na trinaestoj Književnoj večeri četvrtkom Hrvatskoga književnoga društva Sv. Jeronima, održanoj u četvrtak 7. travnja, Branimir Petener, hrvatski uznik u bivšoj državi i dragovoljac u Domovinskom ratu, te predsjednik udruge HOR – Hrvatski obranbeni red, održao je predavanje “Koriensko pisanje – spomen i baština”. Predavač je sasvim jasno rekao kako se za izgovorno (fonetsko, fonološko, vukovsko) pisanje ne može reći da nije hrvatsko, ali je korijensko (etimološko, morfonološko, tradicijsko, tvorbeno) pisanje ispravnije, jasnije i poželjnije.

Dajući sažeti prikaz razvoja hrvatskoga jezika, počevši od Ozaljskoga jezično-kulturnoga kruga (XVII. st.) koji je nastojao spojiti sva tri hrvatska narječja, preko Zagrebačke jezikoslovne škole koja primjenjuje štokavicu i korijensko pisanje, zatim Riječke jezikoslovne škole s Franom Kurelcom na čelu, koji ustraje na spoju štokavice, čakavice i kajkavice, te Zadarskoga jezično-kulturnog kruga s Antom Kuzmanićem na čelu koji zagovara ikavicu kao najbolje rješenje za hrvatski jezik, predavač je iznio kako su sva ta tri hrvatska središta bila složna u protivljenju izgovornom pisanju. No, strani i politički činbenici bili su ti koji su nametali izgovorno pisanje. Prije svega, to je bio bečki ministar policije Aleksandar Bach koji je 1850. godine, radi ostvarenja habsburške politike “prodora prema Istoku” okupio hrvatske, srbske i slovenske jezikoslovce u Beču i s njima postigao tzv. Bečki književni dogovor koji je u suprotnosti s načelima Ozaljskoga jezično-kulturnoga kruga i dotada postignutih standarda pisanja. Mađarski hrvatski ban Dragutin Khuen-Hedervarski zabranio je 1892. godine korijensko pisanje, koje se u književnosti ipak održalo sve do uspostave Banovine Hrvatske, kada je Vladko Maček (koji svoje ime ipak ustrajno piše korijenskim načinom!) uveo izgovorno pisanje, ali koje nije trajalo ni dvije godine, jer je vlast Nezavisne Države Hrvatske već 1941. ponovno uvela korijensko pisanje. Nakon prevrata 1945. godine korijensko pisanje proglašeno je duhovnim zločinstvom. Drugi Aleksandar, ovaj puta Ranković okupio je 1954. godine sve jezikoslovce s područja države u Novom Sadu sa zadaćom da stvore jedinstveni jezik, čega je plod tzv. Novosadski pravopis.

Budući da hrvatski jezik nikada nije pisan ni čisto korijenski, ni čisto izgovorno, posljednjih desetljeća u slobodnoj Republici Hrvatskoj primjećuje se postupni povratak korijenskom pisanju, koje se očituje u četiri osnovna načela: 1. nema sljubljivanja ili jednačenja suglasnika po zvučnosti ili bezzvučnosti (npr. gladko, težko, vrabca); 2. nema ispuštanja suglasnika (npr. častnik, povjestničar); 3. nema promjena po mjestu i načinu glasovne tvorbe (npr. stanbeni, činbenik, jedanput, radničtvo, družtvo), te 4. dugi se odraz starohrvatskog glasa ‘jat’ piše dvoslovom ie, što je jedan slog i ne rastavlja se (npr. cviet, biel, snieg).

Svakako je značajno to da odklon od korijenskoga pisanja u hrvatskom jeziku nije učinjen zbog jezikoslovnih razloga, već zbog politike, i to uvijek tuđinske politike. Budući da bi u slobodnoj Republici Hrvatskoj konačno trebala prevladati hrvatska politika, očekuje se sve snažniji povratak korijenskom pisanju, jer ono je jasnije i s velikim tvorbenim prednostima u odnosu na izgovorno pisanje. Nakon zanimljivoga i bogatoga predavanja u zanimljivoj raspravi sudjelovali su Marito Mihovil Letica, dr. Drago Žubrinić, Goran Ante Blažeković, Josip Jurčić, voditelj večeri i drugi.

Dr. sc. Stjepan Razum