Ako Kina ne može pobijediti Europu, ona će ju kupiti
Nije problem u tome što kineske kompanije kupuju u inozemstvu – nego što Peking kod kuće postavlja velike prepreke. Četiri vrste jela i jedna juha, bez alkohola. To je simbolično jeo kineski predsjednik Xi Jinping u posjetu provinciji Hebei 2012. godine dok je slamao korupciju među stranačkim dužnosnicima. Poslao je signal da ne smije biti rasipne gostoljubivosti ili jestivog mita. I strane kompanije koje žele kupiti tvrtke u Kini susreću se sa sličnom dijetom. Na jelovniku se nalazi samo nekoliko jela, a i njih je teško progutati. To nije nimalo slično onome što predsjednik EU-ove trgovačke komore u Kini Jörg Wuttke naziva „banketom“ kojim Kinu dočekuju u inozemstvu.
Iako Njemačka sada možda traži da banket prestane ili da se sa stola odnesu neka jela. Ona je ovaj tjedan povukla dozvolu da investicijski fond Fujian Grand Chip preuzme proizvođača čipova Aixtron za 670 milijuna eura. To i kašnjenje preuzimanja švicarske Syngente, za koje je ChemChina predložila 44 milijarde eura, govori da Europa iznova gleda račun. Oprez je opravdan, ne zato što ima nečeg lošeg u tome da kineske kompanije kupuju u inozemstvu, nego zato što Peking stranim kompanijama koje čine to isto na svom tržištu postavlja teške prepreke. One sežu od pravnih ograničenja stranim vlasnicima do mreže propisa i neformalnih barijera.
Mala i srednja poduzeća u Njemačkoj nisu jedini cilj. Dalian Wanda kupuje u Hollywoodu, a HNA grupa ovaj je tjedan ponudila 6,5 milijardi dolara za 25 posto hotelskog lanca Hilton. Kineske kompanije više nisu zadovoljne samo proizvodnjom odjeće, igračaka i elektronike, a pametniji dio da rade drugi. Neki od tih poslova završit će isto kao japanske akvizicije kasnih 1980-ih, koje su također ohrabrile visoke cijene imovine i jeftin novac kod kuće. Japanske su kompanije preplatile imovinu s kojom nisu znale što će i zapale u nevolje. Ali Njemačka pokazuje zašto bi rast direktnih kineskih investicija trebalo uzeti ozbiljno.
Sumnje u kupnju Aixtrona pojavile su se nakon serije akvizicija njemačkih kompanija s naprednom tehnologijom. Proizvođača industrijskih robota Kuku kupio je ove godine proizvođač elektronike za domaćinstvo iz Guandonga za 4,5 milijardi eura. Kineske kompanije kupile su i njemačke proizvođače pumpi i strojnog alata. Nije tajna zašto se to događa. Plan Made in China 2025. otkriven prošle godine traži da Kina u deset industrijskih sektora krene u naprednu proizvodnju, u strojnim alatima i robotici, aeronautici, medicini i informacijskoj tehnologiji. Ako ne može pobijediti napredne kompanije u Njemačkoj ili SAD-u, Kina će ih kupiti. To samo po sebi nije loše. Ima prednosti pred bivšom kineskom taktikom, koja je bila potaknuti „domaće inovacije“ tako što je europske i američke kompanije navodila da s kineskima stvaraju joint ventures, a cijena ulaska bila je transfer njihove tehnologije.
Kineski kupci njemačkih i američkih kompanija moraju platiti veliku premiju za naprednu tehnologiju koju onda mogu usvojiti. Taj je pristup privlačniji nego kad su primjerice Siemens, Kawasaki i Alstom morali podijeliti svoje tajne da bi dobili ugovore za brzu željezničku mrežu u Kini. Nije problem ni u kineskim ambicijama. Ona ne može ostati tamo gdje je bila dok se laka proizvodnja premješta u zemlje s nižim plaćama, recimo Bangladeš. Ona ne potkopava sigurnost zapada kupnjom na području robotike i naprednih alata. Problem je u tome što tijek investicija postaje neodrživo jednostran. Kineski gospodarski rast i pristup WTO-u 2001. stvorili su velik trgovinski jaz, a Kina je postala najveći izvoznik robe na svijetu. Njemačka i druga napredna gospodarstva obično se nisu morala brinuti zbog neravnoteža u spajanjima i akvizicijama, ali sada se brinu.
Pristupanje WTO-u trebalo je globalnim kompanijama omogućiti bolji pristup Kini, a tako je i bilo u područjima kao što je proizvodnja automobila. Ali Kina je zadržala niz formalnih i neformalnih ograničenja inozemnim vlasnicima u zdravstvu, logistici, telekomunikacijama i drugim granama. China Oceanwide ovaj je tjedan mogao kupiti Genworth Financial, američkog osiguravatelja, za oko 2,7 milijardi dolara, ali inozemni osiguravatelji još uvijek imaju samo malen udio na tom tržištu u Kini. Ograničenja su imala legitimnu svrhu – spriječiti da kinesku industriju pregaze investicije koje ulaze u zemlju. Ali njezin brz gospodarski rast u posljednjih 15 godina nije doveo do veće liberalizacije: čak i kad su zakoni postali manje strogi, vlade u provincijama i lokalni dužnosnici na tisuće načina favoriziraju kineske kompanije.
Njemačka je u osobito nezgodnoj situaciji, jer joj nedostaju mehanizmi za kontrolu napredovanja Kine: u EU-u ne postoji ekvivalent američkog Odbora za inozemne investicije koji ispituje osjetljiva preuzimanja. EU vrši pritisak na Kinu da europskim kompanijama olakša ulazak, ali Peking se ne da i neravnoteža mu odgovara. To ne može potrajati. Ili će Kina više servirati ili će američki i europski banketi postati manji. Mijenjat će se propisi i blokirati poslovi. A tada će svi morati živjeti skromnije.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više