Mizaru, Kikazaru, Iwazaru i Plenković
Nitko od velikih proroka i mistika, poput Nostradamusa, Babe Vange, Braće Tarabić, sve do suvremenih proroka, tarot majstora, numerologa, astrologa… kojima se utječu naši političari za savjete, metode i usklađivanje pojedinih djelotvornih datuma oko pojedinih izbora, nisu mogli predvidjeti koliku će ulogu u lokalnim i regionalnim izborima 2021. godine, u neovisnoj, suverenoj, samostalnoj, demokratskoj europskoj Republici Hrvatskoj imati “tri mistična majmuna”: Mizaru, Kikazaru, Iwazaru, posebice ako im se pridruži četvrti majmun Shizaru. To su ona čuvena tri majmuna koji zajedno utjelovljuju izreku: “ne vidi zlo, ne čujem zlo, ne govorim zlo.”, jer rukom prekrivaju oči, uši i usta. Četvrti majmun nije u stalnom postavu. Ponekad se samo pridruži spomenutoj trojci. On ima prekrižene ruke čime poručuje: „ne činim zlo”. Trojica majmuna od kojih jedan ne vidi, drugi ne čuje, a treći ne govori utjelovljuju moralnu vertikalu uma, govora i djelovanja. Rezbarija tih poznatih likova (tri majmuna) potječe iz XVII. stojeća. Nalazi se iznad vrata jednog od čuvenih japanskih hramova (svetišta) Töshö-gü. Predstavlja Konfucijev moralni kodeks: utjelovljenje moralne vertikale uma, govora i djelovanja, odnosno: ne čini zlo gledanjem, slušanjem i govorenjem.
Na Zapadu imaju drugačiju percepciju prikaza tri mistična (mudra) majmuna. Njihova fraza “ne vidim, ne čujem, ne govorim” ima negativnu etičku konotaciju. Označava osobe i situacije kojima se i gdje se progledava kroz prste, onima kojima se to ne bi smjelo. U raznim bandama, organizacijama kriminala i mafiji spomenuta fraza tri mudra majmuna znači kodeks šutnje. Što se događa tamo gdje su fizičke državne granice na crti, što dijeli Balkan i Europu, odnosno Istok i Zapada, u neku ruku? Koju će “majmunsku filozofiju” većina građana, odnosno pojedini političari prihvatiti, na kraju Balkana i na početku Europe, ovisi o vremenu i prostoru, kao i izbornoj situaciji, prošloj i budućoj. Prošla situacija implicira buduću situaciju. To je jasno. Međutim, kad je ta buduća situacija neizvjesna, odnosno ne odvija se prema zacrtanom planu i programu, svaki dan sve više izmiče iz ruku, izaziva u političkom vodstvu nesigurnost i strah, te navješćuje poraz, onda se pribjegava svemu mogućem i nemogućem, što bi eventualno moglo pomoći, da taj poraz bude što manji.
Tu su dobra došla “tri majmuna”. Ne oni iz japanskog hrama, već iz kafića u Rijeci. Naime, iziritiran, nezadovoljan, revoltiran, lockdownom gotovo uništen vlasnik kafića, uslijed mjera Stožera i odluka vlade i premijera, izjavio je i napisao na svoj kafić poruku da članovi HDZ-a i njihovi simpatizeri nisu dobro došli, niti po kavu za van. Od toga je nastala prava štorija, koja se danima vrti, priča i prepričava na svim medijima. U tu priču se vrlo aktivno uključio aktualni predsjednik Vlade Plenković, sa svim svojim znanjem, sposobnostima, vještinama, karakterom, voljom, moći i uvjeravanjem svih nas kako se u tom kafiću rađa fašizam, spominjući Židove, Rome, Srbe, spominjući našu i svjetsku prošlost u vezi mnogih zabrana pojedincima, udrugama, narodima. Čudi ga kako se na tu pojavu ne reagira. Čudi se kako nitko ne brani HDZ, vladu i njega. Rade to njegovi bliski suradnici, s čime sve više pokazuju u kakvom su stanju i ustrojstvu.
Nije lijepo to što je vlasnik kafića “Tri majmuna” iskazao želju da mu HDZ i njegovi ne dolaze. Međutim, on im nije to zabranio. Niti to želi, niti to može. On je izrazio želju da ih ne želi u “svoju butigu”, jer ih smatra krivima za mnoge ne baš dobre odluke, činjenja i nečinjena, situaciju u koju su nas doveli s pandemijom i bez pandemije. Plenković je iznadprosječno obrazovan, svestrano sposoban, vješt komunikator, polemičar, diplomat i državnik. On dobro zna da to spomenutom kafiću nije diskriminacija, a kamoli fašizam. To je prekipjelo ogorčenje običnog normalnog čovjeka, pokazana nemoć, osjećaj nesigurnosti, osjećaj diskriminacije (mjere), borba za egzistenciju, zazivanje demokracije i borba pravnu jednakost. Vlasnik “tri majmuna” nije odabrao najbolji način da iskaže svoje nezadovoljstvo. Mnogi su ga na to upozorili. Nisu oni time branili HDZ i Plenkovića. Branili su temeljna ljudska prava, demokraciju, ljudsko dostojanstvo i slobodu misli i govora. “Tri majmuna” i “drama” koja se tamo odvija je dobro došla vladajućima i Plenkoviću, kako bi zbili svoje redove. U stranci više nema onoga tko je bičem tjerao članove i simpatizere HDZ-a na glasovanje, te pomno pazio gdje je tko kako glasao. Bilo je prozivanih i kažnjavanih. Osim toga, mnogima je unutar same stranke pomalo svega dosta, a najviše diktature onih na vrhu i pri vrhu. Svjesni su kako to više nije njihov HDZ, u smislu polaznih ideja, strukture i programa. Došli su neki novi klinci, koji ne dišu poput njih, kojima je članska iskaznica ulaznica u politiku i penjanje na ljestvici uspjeha, na svim razinama, naročito lokalnoj, gdje su se formirali, stasali, ostali i opstali mnogi šerifi, koji baš ne šljive i ne slušaju središnjicu.
Zašto pitate se? Sasvim jednostavno i razumljivo. Nema tamo autoriteta, kakvi su bili prije, naročito na vrhu. Autoritet se ne nameće. Autoritet se stvara radom, ponašanjem, vjerodostojnošću, služenjem, a ne ponašanjem poput kralja ili cara. Hrvatska nije ničija prćija. Hrvatska nije niti Uhljebistan, ni za koga. Međutim, njezina percepcija je kako je nekome majka, a drugima maćeha. Ljudi ne vjeruju državi. To se najbolje vidjelo prilikom potresa na Banovini. Pomoć je tamo stradalima bila personalizirana – čovjek je pomagao čovjeku. To je jedini način da se korumpirana država popravi. Loši dio države bi bilo dobro razmontirati. To se može napraviti na slijedećim izborima, izborom pravih, poštenih, dobrih i sposobnih ljudi, bez obzira kojoj političkoj stranci ili opciji pripadaju. Teško se pomiriti s argumentiranim činjenicama i konstatacijom da su se neke političke stranke, kao i njihovi eksponirani predstavnici jednostavno potrošili, više psihički i duhovno, nego fizički. Dobro bi im došao restart, reset i formatiranje, za novo normalno, koje neće brzo nestati. Ne može staro normalno dirigirati novim normalnim. Ne mogu ljudi koji su nas doveli u ovo nezavidno stanje, kao pojedince, skupine, stranke i narod, to popraviti. Oni mogu samo obećavati, kao što to rade tridesetak godina. Ti i takvi bi se morali pomiriti s činjenicom da su njihove “dionice” završile.
Nikakva tobožnja diskriminacija, skriveni fašizam, Potemkinova sela, trčanje diljem Lijepe naše, pretrčavanje iz stranke u stranku, brifirani svileni europarlamentarac, “novi klinci” u vladi i stranci, zastrašivanja, obećavanja, pretvaranja, ulizivanja, politička kupoprodaja, neviđeno licemjerje…, ne mogu prikriti stvarnost u kojoj je korupcija ušla u sve pore rada, djelovanja i života. Ne može crno postati bijelo. Ne može nasilnik, lopov, prevarant, uzurpator, lijenčina, čovjek pod ozbiljnim istragama, beskrupulozni bogataš, koji kad ga upitaju zašto nije točno ispunio imovinsku karticu, ironično primijeti: Tko bi se svega toga sjetio. Zna se da je sve to bilo vrlo upitno i netransparentno što dotičnog nije spriječilo da ide na izbore i postane opet državni dužnosnik. Takvih je primjera na stotine. Eto, zbog toga i takvoga se dogodio “fašizam“ u “Tri majmuna”. Zbog tih i takvih se prazni zemlja. Zbog tih i takvih se ne vjeruje državi.
