Naziv kurikulum je u suprotnosti s gramatičkim pravilima o tvorbi riječi hrvatskoga standardnog jezika

U javnu raspravu o nacrtu Prijedloga nacionalnoga kurikula Hrvatskoga jezika uključujem se drugi put s obzirom da recenzije Znanstvenoga vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a, koje su objavljene u dvjema knjigama („Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi - kritike i vizije“, Hrvatski pedagoško-književni zbor, 2017. i „Prilozi za raspravu o Cjelovitoj kurikularnoj reformi“, Sveučilište u Zagrebu, 2016.) kao ni recenzija Razreda za filološke znanosti HAZU-a ni u jednoj inačici kurikula nisu prihvaćene. U recenziji HAZU-a ističu se u ocjeni kurikula: „nedosljednosti, nesuvislosti (...), a koriste se i znanstveno neutemeljeni pojmovi“, što je nedopustivo ignoriranje akademske struke u najnovijoj inačici kurikula.

Antonia Sikavica Joler

• Odmah na početku osvrćem se na nedopustiv naziv ovoga iznimno važnoga nacionalnog dokumenta, a to je kurikulum, što je u suprotnosti s gramatičkim pravilima o tvorbi riječi hrvatskoga standardnog jezika i na što je svaki put u recenzijama i javnoj raspravi upozoreno. (A ovo je već četvrta inačica kurikula Hrvatskoga jezika.) Zašto autori novih inačica kurikula nisu slijedili preporuke koje je dao HAZU: „treba sustavno i dosljedno koristiti termin „kurikul“?!? Kako (i zašto) autori kurikula - a samim time i odgovorne osobe u Ministarstvu znanosti i obrazovanja - od učenika kao ishod njegova školovanja očekuju da „primjenjuje jezičnu normu hrvatskoga standardnog jezika: pravopisnu (...), gramatičku, leksičku i stilističku“ (str. 177.) ako ju oni sami u nazivu ovoga dokumenta ustrajno ignoriraju?!?

• Sljedeća primjedba tehničke je prirode, ali je na nju također u recenzijama već upozoreno, a to je nepreglednost teksta ovoga dokumenta, tj. kurikula, što je osobito važno s obzirom da su zajedno predstavljeni kurikul za osnovnu školu i za gimnazije. Naime, u pregledu Sadržaja ne postoji broj stranica pojedinih naslova (od ukupno 243 stranice), što znatno otežava snalaženje, posebice zbog uglavnom tabličnoga prikaza sadržaja kurikula. U recenziji HAZU-a ističe se i: „nejasnoća i zamoran didaktički metajezik“. Također je već napisano da abecedni popis autora književnih djela nije dobro rješenje, posebice stoga što je naveden kroz cikluse, a ne po razredima, što svaki nastavnik u sklopu važećega zadanog plana i programa rada svake školske godine mora planirati. Štoviše, zašto su u razradi ishoda navedeni razredi s pripadajućim tjednim nastavnim brojem sati,  a u popisu lektirnih djela navode se ciklusi, što stvara određenu zbrku?!

• Također se i dalje inzistira na orijentaciji na ishode učenja („dogmatski pristup“ prema recenziji HAZU-a), a ne na temeljna znanja kojima bi učenik trebao ostvariti odgojno-obrazovne ishode. HAZU u recenziji navodi da su ishodi („neodređena riječ“): „donekle primjereni i neprimjereni dobi učenika“. U kurikulu se za svaki razred uglavnom neprekidno ponavljaju - najčešće samorazumljive – fraze („čita i interpretira reprezentativne tekstove razvijajući iskustva čitanja“, „stvara pisane i govorne tekstove“, „opisuje i pripovijeda (...), analizira i uspoređuje (...), oblikuje natuknice“, „ razgovara“) uz eventualnu promjenu glagola ovisno o razredu o kojemu je riječ: „odabire informacije“ ili „istražuje informacije“ ili „prepoznaje različite moguće izvore informacija“, što su zapravo nijanse istih ili sličnih značenja riječi. (Podcrtala ASJ.)

• U tablicama su detaljno razrađeni ishodi i razine usvojenosti, a da se tek rijetko navode sadržaji (plan i program rada) koje bi učenici trebali usvojiti kako bi se ostvarili navedeni odgojno-obrazovni ishod. Za sve razine usvojenosti ponavlja se sintagma „primjenjuje pojmove“, ali nije navedeno koje pojmove i što znači glagol 'primjenjivati' na određenoj razini. Jednako je ostao nejasan glagol 'opisivati' u sintagmama kao što je „opisuje funkcionalne stilove“ s obzirom da je učenik prethodno naučio da se opisuju osobe ili predmeti, a ne književno-znanstveni pojmovi. Također, na razine usvojenosti već je u prethodnoj javnoj raspravi i recenzijama upozoreno da one sugeriraju ocjene. Također ponovno nije pojašnjeno niti razrađeno vrednovanje ZA učenje, vrednovanje KAO učenje i vrednovanje naučenoga, nego se isto samo ponavlja u svakoj od tablica.

• Pitanje izbornosti lektire izazvalo je velike rasprave i u okviru struke i u javnosti, koje se ovo pitanje svakako tiče jer i roditelji imaju pravo sudjelovati u odgoju i obrazovanju svoje djece (u skladu s njihovim vjerskim ili filozofskim uvjerenjima). Stoga je izbor lektirnih naslova u kurikulu prepušten nastavniku i učeniku, što nije u skladu s metodologijom nastave. Ističem dva ključna elementa potrebna u pristupu poučavanju književnosti i u popisu lektirnih autora i djela: a) dijakronijski pristup proučavanju književnosti i b) kanonski popis lektire. Popis obveznih književnih tekstova za cjelovito čitanje u 4. i 5. ciklusu ukupno sadrži 14 autora, što je iznimno malen broj (tri autora po razredu), od čega su samo dva autora iz starije hrvatske književnosti (Držić, Gundulić) na kojoj počivaju naša pismenost, kultura i tradicija. Također je i premalen broj kanonskih djela svjetske književnosti (8), što znači dva autora po razredu. Zaključak je, stoga, da bi gimnazijalci trebali godišnje pročitati samo pet obveznih djela, a sva ostala bila bi izborna. Pritom popis izbornih djela nudi mnoge naslove upitne vrijednosti (prvenstveno književno-umjetničke), a zatim zbog svoga sadržaja popis lektire otvara i čitav niz kulturoloških i svjetonazorskih pitanja uključujući i primjerenost dobi čitatelja, tj. učenika. Preporuka da: „učenike valja poticati na čitanje iz užitka“ iznimno je dvojbena u određivanju pojma užitak, posebno iz perspektive učenika. Učenik nije 'osposobljen', tj. nema potrebnih književnoteorijskih znanja da bi procijenio što je dovoljno kvalitetno da u njemu pobudi užitak radi literarnoga čitanja. Naglašavam da velik dio ponuđenih izbornih autora i djela nije još uvijek dobio potrebnu književno-znanstvenu (pr)ocjenu i recepciju a da bi postali sastavnim dijelom ovoga izbornog popisa. Također, sporna djela, koja su izazvala velike prijepore u javnosti (zbog elemenata pornografskog i pedofilskoga sadržaja), trebalo bi odbaciti, a posebice ona na koja ukazuju i uvaženi teoretičari književnosti, nositelji kolegija na hrvatskim sveučilištima.

• Ideja da „Učitelj i nastavnik, na temelju analize potreba učenika, planira i programira poučavanje strategija kojima njihovi učenici nisu ovladali (...)“ ne pokazuje način na koji nastavnik provodi analizu niti su svi učenici u razredu jednako ovladali nastavnim sadržajima. Stoga nije jasno kako i prema kojim kriterijima nastavnik treba izraditi plan i program rada te potrebne strategije poučavanja.

• Poveznice nastave Hrvatskoga jezika s drugim međupredmetnim temama iznimno su bitne, no postavlja se pitanje proširenja sadržaja i realnih mogućnosti ostvarivanja plana i programa rada te samim time i ostvarivanja ishoda nastave Hrvatskoga jezika gdje u prvome planu ne bi smjela biti komunikacijska komponenta.

HAZU je u svojoj recenziji upozorio na sljedeće pa to ovim putem ponavljam i zaključno naglašavam:

„Da bi se ova recenzija mogla smatrati pozitivnom, autori kurikula moraju ga ispraviti i dopuniti:

1. Satnicu hrvatskoga treba povećati barem za jedan sat tjedno.

2. Pravopisna pitanja iznimno su malo zastupljena u osnovnoj školi.

3. Naglasna norma hrvatskoga jezika posve je izostavljena.

4. U književnosti prevelika je izbornost u lektiri (...) uz tendenciju smanjivanja kanonskih naslova.

5. Nedopustiv prijezir prema tradiciji i nespornim vrijednostima (uz opća mjesta i trivijalnosti).“

U svim kurikulnim dokumentima samo se na formalnoj razini ističe odgojno-obrazovna komponenta, što je već u svome nazivu nedjeljivo gotovo u svim stranim jezicima (education). Ova komponenta mora biti razrađena u svim predmetima i na svim razinama, a ne samo u okviru međupredmetnih tema.

I na kraju, no ne i manje važno, jest snalaženje na internetu u potrazi za mrežnim stranicama na kojima su objavljeni kurikulni dokumenti, što je iznimno otežano (posebice uz četiri inačice, dvije javne rasprave: 2016. i 2018., dvije vrste kurikula – za OŠ i gimnazije te za strukovne škole, dva roka za e-Savjetovanje: prosinac 2018. i veljača 2019. itd.), a dostupnome dokumentu na poveznici: https://mzo.hr/sites/default/files/slike/2018/OBRAZOVANJE/Nacionalni-kurikulum/Predmetni-kurikulumi/nacionalni_kurikulum_nastavnog_predmeta_hrvatski_jezik_cetvrta_inacicax.pdf (pristupljeno 13. XII. 2018.) nedostaju čak 74 (!) ključne stranice (od 165. do 239. stranice).

Čitanjem i proučavanjem četvrte inačice kurikula Hrvatskoga jezika u odnosu na prethodne stječe se dojam da se autori kurikula za Hrvatski jezik nisu obazirali na već navedene primjedbe nego su mijenjali samo redoslijed nastavnoga sadržaja (tema, nastavnih cjelina i nastavnih jedinica). Bilo je uputno i poželjno da su pročitali sve recenzije kurikula s obzirom da su javno objavljivane i u tiskanome izdanju izašle, a osobito je neshvatljivo da su zaobišli recenziju Razreda za filološke znanosti HAZU-a. Smatram da je temeljni dokument za nastavni predmet Hrvatski jezik nužno bitno izmijeniti i prilagoditi ga onoj metodologiji na temelju koje se još uvijek obrazuju budući nastavnici svih nastavničkih fakulteta u Republici Hrvatskoj, a učenici pripremaju za ispit držane mature - iz četvrte inačice Prijedloga kurikula Hrvatskoga jezika ne uočava se da su autori kurikula tu činjenicu uzeli u obzir pišući kurikulne dokumente.

Antonia Sikavica Joler, prof., I. gimnazija, Zagreb

U novom prijedlogu Građanskog odgoja i obrazovanja nema odgoja

PRIJEDLOG KURIKULUMA MEĐUPREDMETNE TEME GRAĐANSKI ODGOJ I OBRAZOVANJE

Odlukom gđe ministrice Divjak o donošenju prijedloga navedenog u naslovu, a s krivim nazivom kurikuluma umjesto kurikula, za šk. godinu 2019./20. stavlja se izvan snage kurikul Građanskog odgoja i obrazovanja iz kolovoza 2014. godine. Tada smo reagirali i ukazali na temelju mnogiih znanstvenih činjenica i argumenata da je to loš uradak, neprimjeren dobi i kognitivnim sposobnostima učenika, štetan i neprihvatljiv program za većinu građana RH. Moramo pohvaliti da su u novom prijedlogu izbačene neke natuknice koje smo smatrali jako neprihvatljivim kao npr.:  Ono što je bilo u ondašnjem Građanskom odgoju posebno nedopustivo za maloljetnu djecu školske dobi jest eksplicitno pozivanje takozvanih nevladinih i udruga civilnog društva da djeca sudjeluju na ulicama „u akcijama sprječavanja nedemokratskih postupanja vlasti“. Tada smo upozorili na destruktivne namjere civilnih društava. To je bio apsurd. Škola i djeca ne smiju biti sluškinje dnevne politike. Budemo li djecu vodili na ulice, bojimo se da ćemo ih teško vratiti u škole, a djeci je mjesto u školi a ne na ulici. To je dobar primjer i drago nam je da je to izbačeno i da se civilnim društvima ne dopušta uvoditi politikanstvo u škole, ali nažalost ostalo je mnogo toga od prije i u novom prijedlogu: nejasne, nestručne, antipedagoške i nedorečene natuknice koje proturječe Ustavu, Zakonu o odgoju i obrazovanju te pedagogijskoj teoriji i pedagoškoj praksi.

Ivica Đaković

U novom prijedlogu Građanskog odgoja i obrazovanja (GOO) nema odgoja. Taj se termin samo formalno navodi, a o njemu nema ništa,  intencionalni odgoj nije uopće zastupljen. To je „odgoj“ bez odgoja. To je odgoj za lažnu slobodu ili za slobodu raspadanja. Sve je svedeno na obrazovanje i informiranje isključujući odgojnu funkciju i škole i obitelji. Mi imamo Zakon o odgoju i obrazovanju, a ne o informiranju. Škola je i odgojna ustanova, a ne tvornica za informiranje ili za proizvodnju neznastvenih činjenica. Pedagogija je znanost o odgoju čovjeka. Odgojna sredstva i metode ogojnog rada uopće se ne spominju u GOO. Razne oblike rada i nastavne sustave pogrešno navode kao metode rada. Didaktika je, kao grana pedagogije, znanost o obrazovanju, o poučavanju, o učenju, o nastavnim metodama, o nastavi, o ciljevima i zadatcima, o obrazovnim postignućima ili ishodima učenja, o vrednovanju ili ocjenjivanju znanja učenika čime se posebno bavi i pedagoška dokimologija.   Da bi neki program bio zaista stručan program mora zadovoljiti određene znanstvene postulate i načela. Ponuđeni prijedlog GOO nema sadržaja, nego su samo navedene natuknice iz kojih se može samo djelomično pretpostaviti i nagađati o čemu bi tu možda mogla  biti riječ. Cilj i svrha su nedorečeni i nemaju potpuno jasne stavove o mnogim pojmovima. Suhoparno i neodređeno navode se pojmovi, ali u pravilu o njima nema sadržaja, definicija, stavova, argumenata i znanstveno utemeljenih činjenica i tvrdnji. A što se sve iza toga krije, kakav je pristup problemima i kakva će se ponuditi moguća rješenja i realizacija odgojno-obrazovnih postignuća velika je nepoznanica.

Tako se između ostalog spominje brak, ali o njemu nema sadržaja pa se ne zna o kojem i kakvom braku se tu radi. Brak je ustavna kategorija kao zajednica žene i muškarca i ona je jednostavno drugačija od istospolnih partnerstava po fiziologiji, funkciji i svrhovitosti pa je prirodno različito nazivati različitim nazivima. Istospolni partneri ili zajednice nisu i ne mogu se nazivati i izjednačavati s brakom. Znanost je dokazala da je spol određen genetski s X i Y kromosomima pa je svaki drugi pokušaj određivanja spola i braka neznanstveno i nasilno nametanje  i lažno obmanjivanje učenika. Nikoga ne osuđujemo, ali učenici imaju pravo na istinu. Nedopustivo je i neprihvatljivo da nas profesore i učenike netko neobrazovan pokušava indoktrinirati neznanstvenim tumačenjem znanstvenih postignuća u biološkoj evoluciji i genetici. Znanstvene zakonitosti su iznad ideoloških i političkih ograničenosti, manjkavosti, pristranosti, sitnih interesa, manipulacija, obmana i zabluda. Civilnim i nevladinim udrugama nije mjesto u školama. Imaju oni svoje područje rada i previše prostora i vremena u medijima i na ulicama. To je u odgojnim ustanovama nedopustivo.  Zar da dopustimo pored tolikih učitelja, profesora, magistara i doktora znanosti u sustavu odgoja i naobrazbe da nam neobrazovani aktivisti tkz. civilnih društava i udruga odgajaju i obrazuju djecu, a nemaju pojma o pedagogiji, didaktici i metodičkom pristupu odgoju i obrazovanju učenika.  Školstvo pripada onima koji su za to kompetentni, koji su akademski obrazovani za to, koji i odgajaju a ne samo informiraju učenike, koji grade kod djece i mladeži dostojanstvo, ponos, istinsku slobodu, povjerenje i samopoštovanje, nacionalnu svijest i poštivanje drugih s njihovim različostima, koji žive i prenose na učenike ljudska prava i obveze, slobodu izbora ali i odgovornost, a to su učitelji, profesori, nastavnici, pedagozi, psiholozi, defektolozi, odgajateljice i dr. zaposleni u procesu odgoja i obrazovanja.

Jedan od izuzetno velikih nedostataka Prijedloga GOO-a je zanemarivanje ciljeva i načela odgoja i obrazovanja,  čl. 4., stavak 2., koji se eksplicite navode u Zakonu o odgoju i obrazovanju: „razvijati učenicima svijest o nacionalnoj pripadnosti, očuvanju povijesno-kulturne baštine i nacionalnog identiteta“. O tim vrijednostima nema sadržaja u GOO. To je nedopustivo. U Građanskom odgoju  navedene su natuknice o ljudskim pravima, demokraciji, civilnom društvu, pravima manjina, medijima, korupciji itd. Nigdje nema nešto o pravima većinskog stanovništva, o nacionalnoj svijesti, identitetu i domoljublju, o odnosu nacionalnih manjina prema domovini Hrvatskoj, o demografiji i pronatalitetnoj politici, o vjerskim pravima i slobodama, o odnosu prema domovinskom ratu i braniteljima, o važnosti braka i obitelji za razvoj zdravog društva, o konstruktivnom odnosu prema hrvatskom jeziku, povijesti i drugim nacionalnim vrijednostima. Ne zagovaraju generičke i univerzalne vrijednosti na kojima se temelje stabilna i uspješna društva u svijetu, a bez zdravih obitelji i obiteljskih vrijednosti nema zdravog društva. Autori GOO-a o ulozi obitelji u promicanju građanskih i generičkih vrijednosti šute, nema nikakvih sadržaja.  U Hrvatskoj posljednjih godina mortalitet je mnogo veći od nataliteta. Godišnje se stanovništvo smanjuje za 17 do 20 tisuća i taj trend raste.  Među mladima je više tisuća  narkomana, aklkoholičara, rastavljenih brakova, a oko 20  %  školske djece živi samo s jednim roditeljem. Desetci tisuća mladih starijih od 35 godina nisu oženjeni. Sve  kasnije ulaze u brak. Hrvatska pomalo, ali sigurno izumire. Stotine tisuća mladih iseljava iz Hrvatske. Podplaćenost, društveni i materijalni status zaposlenih u školstvu je zabrinjavajući. Ponižavanje i nasilje nad učiteljima i profesorima poprimilo je neizdržive razmjere, a međuvršnjačko nasilje ugrožava učenike psihički i fizički. Prosvjetna inspekcija svojim postupanjima štiti nasilje među učenicima i nad učiteljima i profesorima. Neka od takvih postupanja je uvedeni upravni postupak pri izricanju takozvanih pedagoških mjera, njihova pristranost, neobjektivnost i protuzakonita činjenja. Zakon tumače onako kako njima više odgovara u datom trenutku, ovisno o subjektivnim minteresima. Može li maloljetni učenik biti stranka u upravnom postupku? Ima li pravo na odvjetnika?

Hoće li te troškove snositi nadležno Ministarstvo? Jesu li učitelji ti koji moraju voditi upravne postupke? Sve to treba iz temelja izmijeniti ako želimo red i rad, nenasilje i normalno funkcioniranje škola. Što odgovorni čine?  Autori Građanskog odgoja i obrazovanja (GOO-a) o tim gorućim problemima hrvatskog društva ili nemaju spoznaja ili nemaju rješenja za njih. Zbog čega Ministarstvo već konačno ne napravi dobar Zakon o odgoju i obrazovanju te ostale akte i propoise u školama? I oni su kamen spoticanja i nereda. Zašto u GOO-u o svemu tomu šute? Zašto ne daju prijedloge da se uvedu obvezni sadržaji ili izborni predmet u srednjim školama za pripremanje mladih za brak, obitelj i odgovorno roditeljstvo. Nismo primijetili da se predlaže  osnivanje Hrvatske banke koja će mladim bračnim parovima pomoći pogodno rješavati stambena pitanja i zapošljavanje. Prijedlozi GOO-a nisu ponudili mjere za saniranje takvoga stanja. Alarmi zvone strašno, ali oni koji bi ih trebali čuti ostaju nijemi, ali zato vrlo širogrudno financiraju i daju podršku civilnim društvimna za neprihvatljivo i štetno djelovanje koje je usmjereno protiv općeg dobra većine građana u Hrvatskoj. Školski sustav je samo jedna od važnih karika u tom lancu, ali i u njemu autori propuštaju priliku pridonijeti rješavanju tih sudbonosnih pitanja hrvatskoga društva. Autori Prijedloga GOO-a kao i takozvane Cjelovite kurikularne reforme očito ni to ne vide niti smatraju shodnim i opravdanim po tim pitanjima poduzimati bilo što u sustavu. Njih muče neke druge „važnije“  preokupacije ideološke provinijencije, financijski honorari iz državnog proračuna i europskih fondova za koje su spremni kao slijepo poslušni mediokriteti služiti im pa čak pod cijenu da su u funkciji razaranja braka, obitelji, ljudskih prava, zdravoga društva i hrvatske suverenosti. Na kraju se treba upitati koji je smisao i zašto Hrvatska iz državnog proračuna daje stotine milijuna kuna za tkz. civilna društva? Neka mijenjaju svoj program rada ili ih u protivnom treba prestati financirarti sa sredstvima hrvatskih građana  protiv čijih interesa se zdušno i kontinuirano zalažu.

Drago nam je de je jedna domena u GOO-u posvećena  civilnim društvima jer smatramo nužnim njihovo djelovanje u poticanju istinskih građanskih vrijednosti koje hrvatsko društvo stoljećima izgrađuje i na kojima temelji svoju autohtonu opstojnost. Međutim, neka  civilna društva već su se tko zna koliko puta i u koliko situacija i primjera pokazale i potvrdile kao okorijeli protivnici i zatirači tih vrijednosti, apriori odbacuju sve što ima obilježja hrvatskoga i kršćanskoga.  Ona samo sebe poistovjećuju s civilnim društvom, isključujući druga civilna ili laička društva koja su drugačija od njih, te bi po svojim ukusima mijenjali našu stvarnost. Tako oni u nedostatku stručnih i znanstvenih argumenata, da bi branili svoja deplasirajuća i štetna nastojanja, diskriminiraju civilna društva kršćanske provenijencije etiketirajući im nazadnost, primitivnost i negativne pojave iz srednjeg vijeka. Pokušavaju nametnuti tezu da su jedino oni pozvani govoriti o građanskom odgoju. Većina takvih takozvanih civilnih društava vuče korijenje iz lijevih političkih opcija iz bivšeg jednopartijskog i totalitarističkog režima pa kada su takvi na vlasti šutke prelaze preko apsurdnih zbivanja u društvu na štetu demokracije i ljudskih prava, a kada su na vlasti oni koji njima nisu po  volji, onda bi maloljetne učenike izvodili  na ulice i u demonstracije protiv Vlade RH. Već su davno razotkrivene i nama dobro poznate kulise i farse iza kojih se skrivaju. Pod krinkom demokracije i građanskih prava obmanjuju građanstvo. Ravnopravnost spolova i spolne orijentacije oni temelje na rodnoj ideologiji koja je u posljednje vrijeme  izvrgnuta snažnim kritikama i osudama u svijetu i u Europi.  Po njima samo mediji i civilne udruge promiču demokraciju, a  školu, obitelj, Crkvu, civilna laička društva, državne i dr. institucije ignoriraju. Agresivno nameću sebe i svoje vrlo upitne i dobrim dijelom neprihvatljive stavove i predrasude. Natuknice ponuđenog kurikula potvrđuju da je pristup toj kompleksnoj tematici vrlo upitan, pristran, jednostran, nedemokratski i isključiv jer nema sadržaja i programa, a time su GOO otvoreni za bilo kakve nepoželjne i štetne nevrednote.

Prisjetimo se nakratko rasprava od prije par godina o tkz. Cjelovitoj kurikularnoj reformi kada su nas neki pojedinci i civilna društva javno vrijeđali i ponižavali suludim etiketiranjima, izrugivanjem biblijski sadržaja  i nijekanjem prava na slobodu, stavove i nastojanja utemeljena u znanstvenim postignućima. Tako je jedan visoko pozicionirani član SDP-a u Hrvatskom saboru podržavao civilna društva, a sve one koji su drugačije mislili i zagovarali drugačije vrijednosti od njih, u pravilu vjrnike, ismijavao kako mi  vjerujemo i Crkva naučava da je Bog stvorio svijet za šest dana, a oni znaju jer je znanst dokazala da je svijet nastao Velikim praskom. Upoznali smo ga u pisanom obliku da je autor teorije Velikog praska belgijski svećenik, teolog, fizičar i astronom Georges Lemaitre (Žorž Lemetre) te da to ne proturječi biblijskoj metafori prikaza kako je Bog stvarao svijet kao što ne proturječi ni biološka evolucija i mnogi otkriveni prirodni zakoni kojih su autori ne samo pojedinci ateisti, nego mnogo češće i teolozi, vjernici, svečenici znanstvenici i redovnici poput Ruđera Boškovića i dr. Nije nam odgovorio a niti se javno ispričao za ponižavanja i izrugivanja. Nismo to ni očekivali od takvih, ali su i time još jednom pokazali kakvi su oni i njihovo poimanje demokracije, građanskog odgoja, ljudskih sloboda i prava, ravnopravnosti, znanstvenog pristupa, pluralizma, uvažavanja različitosti i odnosa prema onima koji ne misle kao oni.

Autori GOO-a eksplicite navode da bi se te i druge međupredmetne teme realizirale unutar svih nastavnih predmeta na štetu stručnih sadržaja i postojeće satnice što ozbiljno dovodi u pitanje ostvarenje sadašnjeg odgojnog i obrazovnog nastavnog plana i programa. Budući da autori nisu ponudili javnosti sadržaje pa čak ni popis literature na kojoj zasnivaju svoja nastojanja ne možemo se oteti ne samo dojmu, što više i indikacijama, da nemaju poštene namjere, da skrivaju i podmeću te zlorabe ukazano im povjerenje i prava građana. To potvrđuju i sljedeće činjenice. Natuknice i neka upitna poticanja iz područja  Građanskog odgoja, kao sastavnice međupredmetnih tema „CKR“-a,   utemeljeni su i preuzeti  upravo iz diskutabilnog i neprihvatljivog Zdravstvenog odgoja  s kojim smo već prije nekoliko godina imali ozbiljnih problema sa stručnog, znanstvenog, moralnog i vrijednosnog aspekta, koji se odnose na početak života, na pravo na život od začeća, na nuspojave i posljedice neodgovornog ponašanja (vidi čl. 21. Ustava RH).

Dokle nestručnost i birokratski apetiti rastu i da nemaju granica u školstvu ukazuje još jedan vrlo ružan primjer iz novoga Prijedloga GOO-a koji  učitelje i profesore gura u robovlasničke odnose i degradira njihovo područje rada i njihove kompetencije. Uz postojeću i dostatnu pedagošku dokumentaciju o praćenju i ocjenjivanju znanja učenika u GOO-u predlažu uvođenje Mapa za posebno praćenje i vrednovanje Građanskog odgoja za svakoga učenika i iz svih nastavnih predmeta. To nema nikakvog utemeljenja u Zakonu o odgoju i obrazovanju kao ni u Nastavnom planu i programu. To je apsurdno, nestručno, provokativno  i na svu sreću neprihvatljivo i neprovedivo. Problem nije samo u vođenju tih mapa za svakoga učenika i iz svakoga predmeta kao tehničko pitanje. Ovdje se radi o mnogo ozbiljnijem i težem stručnom i pedagogijskom problemu. U GOO-u se eksplicite navodi da je „važan dio vrjednovanja – praćenje razvoja učenikove osobnosti“.  Takvo vrednovanje u postojećem sustavu praćenja i ocjenjivanja znanja učenika ne postoji. Utvrđene kriterije i normativne pedagogijske determinante za takvo vrednovanje nisu ponudili, prepušteno je autonomiji svake škole. Tu nije jasno što to treba a ni kojim sredstvima se to može vrednovati. Da biste nešto mogli mjeriti ili ocjenjivati morate imati predmet mjerenja, sredstva ili kriterije mjerenja i osposobljenog mjerača ili ocjenjivača. Toga nema u Prijedlogu. Ništa manji problem od toga nije ni u ocjenjivanju znanja iz GOO-a. Svaki učitelj, profesor i nastavnik mora iz svoga predmeta ocjenjivati i to područje. Koja će  biti konačna ocjena na kraju nastavne godine? Na temelju aritmetičke sredine svih predmeta? Ili će ocjena iz GOO-a u svakom nastavnom predmetu utjecati na ocjenu iz znanja svakoga nastavnoga predmeta. Izabrali jedno ili drugo, ne zna se što je gore i što je veći apsurd. Apsurdno je da netko ima vrlo visoku ili negativnu ocjenu iz matematike, fizike, kemije pa i drugih predmeta zbog učenikove osobnosti ili usvojenog znanja iz GOO-a. To bi bila anarhija i lakrdija u sustavu praćenja i ocjenjivanja.

U našem školstvu nazočna je hiperinflacija odličnih  ocjena i odličnih učenika. Takav pristup vrednovanju učinio bi postojeće loše stanje  još neozbiljnijim, još gorim, još neobjektivnijim, a ocjene bi izgubile temeljni smisao i funkcije zbog kojih postoje što bi dodatno degradiralo stručni rad profesora, njihov autoritet i ulogu u nastavi. Dakle, rješenje za te probleme nisu ponudili. Zapravo su mislili da su prepuštajući autonomiju svakoj školi sve riješili, a ne samo da te probleme nisu riješili, nego su time stvorili nove za koje nema dobroga rješenja. Što sada činiti? Od takva pristupa mora se odustati. Rješenje je moguće u tomu da se odustane od uvođenja mapa, ocjenjivanja ili vrednovanja GOO-a, da se uvede kao novi redovni nastavni predmet ili bar kao izborni ili fakultativni što proturječi nastojanjima rasterećenja učenika. Možda bi bilo najbolje i najefikasnije rješenje koje ovdje neću iznijet, malo ću ga odgoditi, jer se bojim da bi se neka civilna društva jako naljutila i osjećala povrijeđenim.

Ako autori  GOO-a nisu u potpunosti odbacili kurikul građanskog odgoja iz tkz. Cjelovite kurikularne reforme, onda je sigurno da imaju prekriveni cilj pod farsom slobode i građanskog odgoja instalirati rodnu ideologiju, istospolna partnerstva i vulgarni marksističko ateistički pristup tumačenju svijeta, društvenih odnosa, Darwinizma, začeća, života, braka i obitelji. Takvim kurikulnim promjenama Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika (HKDPD) ne samo da neće dati podršku, nego će permanentno ukazivati na te anomalije i manipulacije kojima se ozbiljno i tendenciozno ugrožavaju i razaraju brak i obitelj, zdrav razvoj hrvatskoga društva, njegov nacionalni i vjerski identitet, demografski prosperitet, moralni preobražaj, ljudska prava i slobode te demokratski sustav odgoja i obrazovanja. 

U „Građanskom odgoju“  navedene su natuknice o ljudskim pravima, demokraciji, civilnom društvu, pravima manjina, medijima, korupciji itd. Nigdje nema nešto o pravima većinskog stanovništva, o nacionalnoj svijesti, identitetu i domoljublju, o odnosu nacionalnih manjina prema domovini Hrvatskoj, o demografiji i pronatalitetnoj politici, o vjerskim pravima i slobodama, o odnosu prema domovinskom ratu i braniteljima, o važnosti braka i obitelji za razvoj zdravog društva. Ne zagovaraju generičke i univerzalne vrijednosti na kojima se temelje stabilna i uspješna društva u svijetu, nego ih žele potisnuti i zamijeniti kvazi vrijednostima koje uvoze iz zakuženih skladišta europskog smeća.      

O dječjim i ljudskim pravima koja su artikulirana u konvencijama i deklaracijama, o toleranciji i demokraciji, o pluralizmu, suživotu u različitosti, pravima manjina itd. učenici su jako dobro upoznati. Međupredmetna tema Građanski odgoj i obrazovanje, koji su nam pokušali nametnuti,  u nekim dijelovima i stavkama potiće, uime lažne ravnopravnosti, štetne odrednice   rodne ideologije ograničavajući ustavna prava i slobode roditelja učenika (čl. 64. Ustava RH). Ignorira interese, prava i slobode većine građana  podređujući ih slobodama pojedinaca i manjina. Nameće jednostrani  svjetonazor na svijet, ne poštuje pluralizam,  manipulira s određenjem i pravima istospolnih zajednica i braka kao zajednice žene i muškarca.  Protežira pojave u društvu od  0,01 posto na štetu onih koje zastupa 95 posto građana te interese  većine podređuje manjini. Rodna ideologija, sa znanstvenog i s vrijednosnog aspekta nije prihvatljiva: ni biologija ni   medicina niti bilo koja znanost još uvijek nije dokazala da je anus spolni organ pa sve što se temelji na tim „vrijednostima“  treba imati status i tretman sukladno tomu, a ne poistovjećivati i  izjednačavati različite pojave, postupke i  skupine s brakom i obitelji. Takve pojave ne mogu biti ni cilj ni ideal niti ishodi odgoja i obrazovanja. Iz ponuđenog Prijedloga GOO-a nije razvidno i ne znamo kriju li se iza natuknica ponovo takvi ili slični stavovi i sadržaji?

Nekim civilnim i takozvanim nevladinim udrugama puna su usta demokracije i ljudskih prava, pluralizma i različitosti, ali samo onda kada to traže od drugih za sebe. Kada se drugi pozivaju na ta ista prava u odnosu na njih, onda su  pristrani, autoritarni, isključivi i nesnošljivi. Onda nam takvi etiketiraju da širimo govor mržnje i da diskriminiramo pojedince ili manje skupine. A upravo nam takvi pokušavaju podmetati rog za svijeću, a prozirnu i isključivu demagogiju te materijalističko marksističku ideologiju i svjetonazor na svijet pod slobodu, prava, demokraciju i ravnopravnost. Takvi su nas nekada osuđivali za verbalni delikt jer nam nisu dopuštali govoriti istinu, a sada nam podmeću govor mržnje čime nas žele ušutkati i nametnuti većini svoja destruktivna i nemoralna stajališta. Prema tome, svi ovakvi i slični pokušaji indoktrinacije i podređivanja prava učenika  interesima civilnih društava moraju školi i učenicima biti strani i tuđi. To je neprimjereno psihofizičkom razvoju učenika.

Sukladno ustavnim odredbama upravo smo dužni zaštititi djecu, njihova prava i slobodu od takvih nasrtaja, diskriminacije i političkih podjarmljivanja. Prisjetimo se samo kako nam je ministar Jovanović drastično srezao plaće ukidajući 0,5 posto na minuli rad a u to isto vrijeme slao je, skupo plaćene, pojedince i grupice neobrazovanih aktivista, takozvanih civilnih udruga, da nam po školama drže „instrukcije“ o zdravstvenom odgoju ili bolje reći o rodnoj ideologiji kojom smo trebali zabluđivati učenike. Nije im to prošlo. Brzo su nestali iz škola. Ne smijemo im  to dopustiti ni sada. Mi nemamo ništa protiv toga kako će oni odgajati svoju djecu, od volje im, ali neka to ne nameću našoj i većini djece u hrvatskom školstvu. Mi smo demokrtaski otvoreni da oni za svoju djecu imaju slobodu izabora programa građanskog odgoja i obrazovanja koji njima odgovaraju, ali isto tako moraju poštivati naša prava da i mi izabiremo u školama programe GOO-a koji nama odgovaraju. Mi ne želimo njima nametati svoja uvjerenja, stavove i sustav vrijednosti koji se temelje na kršćanskoj civilizaciji pa neka ni oni nama ne nameću takav GOO-a koji su nama neprihvatljivi. Slobode i prava imaju samo jedno ograničenje, a to je sloboda i pravo drugoga čovjeka. Na tomu se treba zasnivati demokracija, pluralizam, poštivanje različitosti, ljudska i dječja prava, nacionalne i vjerske slobode, manjinska prava, građanske vrijednosti i ostala prava, ali i  obveze i odgovornost svih zainteresiranih za te vrijednosti. Pozivamo sve one koji nisu do sada prihvaćali takve odnose da prestanu s pokušajima preodgajanja većine u Hrvatskoj te da najprije vide što mogu kod sebe mijenjati ako istinski žele biti nositelji i promicatelji generičkih i univerzalnih vrijednosti koje su svakom poštenom i dobronamjernom čovjeku prihvatljivije.

Mr. sc. Ivica Đaković, predsjednik HKDPD-a