Evolucija od predsjednika može učiniti poglavicu

Nitko iz državnog vrha nije bio u Brezovici na proslavi Dana antifašističke borbe pa su Kolinda, Jandroković i Plenković dobili ukor u mnogim medijima. Činjenica je da je partizanska borba protiv okupatora i “domaćih izdajnika” bila borba za neko oslobođenje, za Jugoslaviju pa u njoj i Hrvatsku, ali isti ti partizani stvorili su politički sustav poput fašističkog – totalitarno društvo s jednim vođom, s jednom partijom, s ukinućem bitnih građanskih prava i ljudskih sloboda, s eliminacijom nepoćudnih iz svojih redova, s groznim zatvorima za političke protivnike, s ubojstvima političkih emigranata i s dominacijom jedne nacije.

Najveće je zlo “antifašista” što su njihovi najistaknutiji čelnici izvršili agresiju na Hrvatsku. I Milošević, i Adžić, i Kadijević i drugi pripadali su istoj partiji, istoj ideologiji, istom Titovu naslijeđu kao i slavitelji u Brezovici. A istoj partiji pripadali su i oni koji su oružje hrvatske Teritorijalne obrane predali zločinačkoj JNA. Što je, dakle, ostalo od antifašizma koji se danas veliča? Ostale su samo prazne riječi iz partizansko-komunističke mitologije, povremeno labavljenje komunističkog terora poslije kojeg bi uslijedile represije i Ustav iz 1974. godine. Kad bi sve to hrvatski “antifašisti” priznali, drukčije bi slavili a i državni vrh mogao bi doći.

Ratni vuk postao Vučić, a Srbija postala Srbijica

Nitko, naravno, nije mogao očekivati da će SP u nogometu u Rusiji proći bez politike. Evo dva primjera. Poznata ljevičarka, feministica i zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini Rada Borić ironično je na facebooku komentirala gledanje nogometnih utakmica ispred jarunske crkve u Zagrebu – “Oni se znaju organizirati: nogomet & crkva”. Župnik joj je Damir Stojić uzvratio da se priključi, ima i “piva i ćevapa”.

Srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću zasmetalo je što su neki hrvatski nogometaši zapjevali “Čavoglave” nakon pobjede nad Argentinom: “Vidio sam da su pjevali bando, četnici, srpski dobrovoljci. Da sam na njihovom mjestu, radovao bih se sportskom uspjehu, ali ako im je najveća hrana mržnja prema srpskom narodu, nek im bude”.

Thompson i saborski zastupnik Miro Bulj odgovorili su mu kako se u pjesmi, gdje se spominju banda i četnici, prepoznao, a Bulj je objavio i snimku njegova huškačkog govora u okupiranoj Glini. Prijeratnom, ratnom i poslijeratnom zagovorniku granice velike Srbije – Virovitica - Karlovac - Ogulin - Karlobag – nije smetala toliko pjesma koliko hrvatska nogometna pobjeda koja ga, kao i svi hrvatski uspjesi, podsjeća na hrvatsku pobjedu u ratu koja je ratnog vuka vratila u Vučića, a veliku Srbiju u Srbijicu.

Poglavica Plenković

Kad sebe uspoređuješ s najgorim, prema najgoremu utireš svoj put. Takvim usporedbama svoju moć mjeriš minimumom razlike prema nemoći, svoje siromaštvo minimumom razlike prema bijedi, svoj opstanak minimumom razlike prema nestanku. Kad to čini državnik, svoj narod vodi u ništavilo tješeći ga da još ipak nije ništa. Tu sramotnu, ciničnu, prezrivu utjehu izrekao je za Dan državnosti premijer Andrej Plenković istaknuvši kako postoje “ogromni plus demografski trendovi u zemljama Afrike i Srednjeg istoka gdje je sasvim drukčija situacija, tamo je takvo siromaštvo da bi svi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj” (u “demantiju” Vlade ne opovrgavaju te riječi nego kažu da su “izvađene iz konteksta”!!!).

Zamislite da je izbornik Dalić na SP-u u Rusiji doživio katastrofu te se branio govoreći kako unatoč neuspjehu možemo biti zadovoljni jer Andora i San Marino mogu samo vapiti za rezultatima kakvi su naši. Proglasili bi ga ludim. Tuđmanu su se rugali kad je Hrvatsku vidio kao regionalnu silu, od tada do danas u samopoštovanju i osjećaju vrijednosti pali smo do najniže točke, do usporedbi s Afrikom, do “sreće” koja nas treba veseliti zato što nismo kao mnoge afričke zemlje, što ne umiremo od gladi, od epidemija, od side... Očito će evolucija premijera dovesti do poglavice.

Ako se agresija nastavlja, neka se nastavi i Oluja

Agresija se nastavlja! Tako bismo mogli objasniti ispad srbijanskog zastupnika (Šešeljeva sina) koji je u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, dok je naša ministrica odgovarala na pitanja, izjavio da je Hrvatsku osnovao zločinac i fašist te je upitao kad će Republika Hrvatska vratiti “krajinu”. Da sam tamo bio, odgovorio bih mu – dođite i uzmite je! Kao što se tako agresija nastavlja, treba nastaviti i Oluju.

Mogu i naša predsjednica i Vučić davati pomirljive izjave, mogu se i susretati, možemo se nadati da će se susjedi s vremenom urazumiti – ali njima je neprijateljstvo protiv Hrvatske i Hrvata u krvi, rekao bih, u nacionalnom genu, u razlogu samog postojanja Srbije. Stoga bi oprez prema njima i spremnost da ih, zatreba li, opet pometemo (za što možda ne bi bila nužna Oluja nego malo jači vjetar) trebali biti trajna obilježja hrvatske politike.

Jer srbijanske političare i srbijansku javnost ne vodi razum, nego iracionalni naboji mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj koji svako malo prsnu i zagade i Srbiju, i Hrvatsku, i Europu. Naravno, ohrabruju ih i petokolonaši u Lijepoj Našoj, koje bi, kao i Beograd, dobri odnosi između Hrvata i Srba u Hrvatskoj i između dviju država učinili nesretnima, jer ne bi mogli podnijeti gubitak svrhe zbog koje postoje na ovom svijetu.

Vatikansko preuzimanje međugorske župe

Posljednjih sam godina u povodu dvojbi u Vatikanu glede Međugorja nekoliko puta izrazio bojazan da bi možda službeno priznanje Marijina ukazanja u hercegovačkom kamenjaru moglo tome svetištu oduzeti privlačnu osobinu zabranjenoga i progonjenoga. Kad su već prvih godina vjernici počeli hrliti u Međugorje, kad su svećenici proganjani i zatvarani, nitko nije mogao ni zamisliti vijest koju smo upravo pročitali – u Sarajevo će 4. srpnja sletjeti apostolski vizitator Svete Stolice mons. Henryk Hoser te poslije sastanka s crkvenim vrhom BiH krenuti u Međugorje i preuzeti upravljanje župom!

Njegova će zadaća, kaže vijest, biti isključivo pastoralna, a gradnjom kapele proširit će se crkveni prostor te će se poboljšati infrastruktura (lokalne prometnice, opskrba strujom itd.). Vidjet ćemo kako će to vatikansko preuzimanje međugorske župe utjecati na pohode iz svijeta, no osjećaji koji tamo obuzimaju ljude, ozarenost na licima hodočasnika s cijeloga planeta kao da je u njih ušao Bog, zbliženost između ljudi koji se ne poznaju i u kojoj nestaju međusobne goleme daljine, rasne, nacionalne, civilizacijske pripadnosti ostat će isti. Sve to nadoknađuje negdašnju privlačnost zabranjenog susreta s Marijom i Bogom, pa na početku spomenute izraze straha ne bih ponovio.

Njiše se njihalo nepotizma, a represivce to ne brine

Kad se policija bavi nevažnim stvarima, mogao bi to biti znak da važne zaobilazi. U ratu silovane žene svjedoče kako svoje silovatelje sreću na vukovarskim ulicama, a slobodno šeću i drugi srpski ratni zločinci, ali ni policiju ni tužiteljstvo to ne zanima. Ni korupcija i kriminal, koji se često vežu s osobama s imenom i prezimenom, baš ih ne privlače. Mnoge se pak nepodopštine zbog kojih bi neki moćnici tebali završiti na sudu i u zatvoru i koje se kriju iza simpatične sintagme “sukob interesa” ili prebrišu ili završe smiješnim novčanim kaznama. Od Milanovićeva brata do Plenkovićeve rodbine i rodbine ministara posljednjih godina njiše se njihalo nepotizma, ali represivcima to nije nikakva briga. Ali ima “zločina” koji se marljivo otkrivaju i procesuiraju.

Čitam naslov - “Policija upala u dom Koprivničanina koji se na Facebooku narugao zrakoplovima F16 uz smiješnu fotku jointa”. Na Facebooku je objavio sliku aviončića napravljenog od rizli i marihuane s potpisom “prvi F16 sletio na Pleso”. Sucu će za prekršaje zbog promicanja droge, ali drugo je posrijedi – čovjek se našalio s nabavom zrakoplova kojima su mjesecima paradirali Plenković, Krstičević i cijela Vlada, premda zbog svoje nesposobnosti kojom tjeraju ljude iz zemlje u dogledno vrijeme neće imati koga braniti.

Milan Ivkošić, https://www.vecernji.hr/premium/srbijanski-celnik-vucic-prepoznao-se-u-cavoglavama-pa-vrisnuo-1255350

Hodajmo i molimo za Hrvatsku!

Ovogodišnje, Četvrto zavjetno hodočašće 'Marijanski zavjet za Domovinu' započelo je 9. lipnja (misnim slavljem u 9,00 sati u konkatedrali u Osijeku), otkuda se prva skupina hodočasnika uputila u Aljmaš iz kojega kreće glavna ruta, a završava u Dubrovniku 22. kolovoza. Hodočasnici će u 75 dana prehodati ukupno više od 1.700 kilometara (računajući uz glavnu i priključne rute), u molitvi našoj zagovornici Majci Božjoj – za hrvatski narod i Domovinu. Pri tomu će posjetiti sva marijanska svetišta i svakodnevno pohoditi svete Mise u mjestima u kojima se zateknu.

Ono što naročito raduje, jest činjenica da je hodočasnika, a pogotovu mladih, iz godine u godinu sve više, a rute se šire, tako da jedna od njih ove 2018. godine kreće iz Italije i vodi preko Slovenije do Istre. Time hrvatski 'Marijanski zavjet za Domovinu' prerasta granice naše Hrvatske i dobiva međunarodni karakter.

Bratovština 'Marijanski zavjet za Domovinu' (koju su osnovali branitelji 2015. godine), kao organizator hodočašća  upoznala je javnost s njegovim nakanama i ciljevima, te je stoga predsjednik ove udruge, umirovljeni časnik HV i branitelj Anđelko Đerek, uoči početka ovogodišnjeg hoda za Domovinu gostovao s kapelanom Župe Srca Isusovog (sa sjedištem u Palmotićevoj – Zagreb) paterom Tomislavom Rukavinom na Laudato TV (https://youtu.be/5BtR82dPwY4). Oni su gledateljima pojasnili svrhu 'Marijanskog zavjeta za Domovinu'  kojega uz pomoć svojih duhovnika (svećenika u župama) kreiraju i osmišljavaju sami hodočasnici. Oni, naime, dogovaraju otkuda kreću sporedne rute iz njihovog kraja, koje se potom priključuju glavnim – i to je jedno potpuno novo i vrlo dragocjeno iskustvo za sve hodočasnike i svećenike.

U ovom vremenu kad se grubo narušavaju temeljne vrijednosti naše vjere i univerzalne vrjednota Čovjeka i Života, duhovna okrjepa i moralna obnova sve su nam potrebitiji. Mijenjajući svoje srce, mijenjamo svijet u kojem živimo i vraćamo se korjenima naše žive vjere – Kristove vjere bez koje nam nema opstanka. Zato se i zavjetujemo svojoj Djevici Mariji, Majci Spasiteljevoj, da nam kao naša zagovornica na nebu pomogne u tom naumu i osnaži nas kako bi istrajali.

U hodočasničkim povorkama koje se poput velike rijeke i njezinih pritoka slijevaju prema marijanskim svetištima i crkvama diljem Domovine, naša mladež, ratni veterani, građani – među kojima osim vjernika uvijek ima i znatiželjnika – tijekom hodnje se upoznaju, razmjenjuju svoja životna iskustva i promišljanja i tako obogaćuju jedni druge i to je ono što je u ovom vremenu raznih pošasti kojima smo izloženi i međusobnog otuđenja, jedno nezamjenjivo i dragocjeno iskustvo za svakoga tko je u stanju žrtvovati djelić svoga vremena i podnijeti napor sudjelovanja u hodu – svojom dobrom voljom i prema mogućnostima.

Nedavno sam razgovarao s jednim od sudionika koji je po prvi put prošao sporednu rutu koja je kretala iz mjesta blizu kojega živi. Iskreno mi je priznao kako mu s obzirom na sve obveze koje ima nije bilo lako odvojiti nekoliko sati za hodnju, ali je nakon tog iskustva potpuno promijenio mišljenje. Uvjerio se ne samo da nije uzalud hodao, nego je sa žaljenjem napustio hodočasničku povorku. Sreo je, naime, osobe koje su proživjele teške i tragične sudbine, slušao njihove priče i kako sam kaže, naučio jednu jako važnu stvar: da nema nikakvoga razloga za nezadovoljstvo, još manje za ogorčenje, jer svi su njegovi problemi i poteškoće u odnosu na to s čime su suočeni ovi ljudi – koji unatoč svemu nalaze snagu i nadu u molitvi i vjeri – gotovo bez značaja. Da bi spoznao sebe, čovjek mora upoznati svoje bližnje. Treba se samo osvrnuti, pronaći vremena i volje, pogledati na svoje bližnje i saslušati ih, pa da čovjek zaključi koliko je ne rijetko zatvoren u sebe i svoj svijet i tako u neku ruku gluh, slijep i neosjetljiv na patnju i potrebe drugih. Tim povlačenjem i stvaranjem ograda, on ne samo da postaje sebičan i samodostatan, nego i sužava vlastiti vidokrug i duhovno siromaši.

Naš Spasitelj Isus Krist kaže: „Što god učiniste jednom od moje namanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,45)

Čovjek je stvoren na sliku i priliku svojega Tvorca i u svakomu od nas prebiva duh Božji. Skromnost, poniznost i osjećaj ljubavi prema bližnjima vrline su kojih se ne smijemo odreći ako želimo biti sljedbenici Krista. On se radi nas odrekao slave i moći, uzeo Križ i naše grijehe, podnio muku i otkupio nas, Uskrsnućem nam pokazao put i izbavio iz ništavila. Imamo li pravo iznevjeriti Ga i oglušiti se na Njegove riječi? Odazovimo se, osnažimo svoju vjeru, pomolimo se Majci Božjoj, HODAJMO I MOLIMO ZA DOMOVINU!

Raspored hodočasničkih ruta- 'Marijanski zavjet za Domovinu' 2018.:

I. tjedan:  09.6.- 15.6.2018.
Ukupno: 150,3 kilometra
Ruta: Osijek-Aljmaš-Vukovar-Vinkovci-Vođinci-Đakovo-Svilaj-Slavonski Brod

II. tjedan: 16.6.- 22.6. 2018.
Ukupno: 178,1 kilometra
Ruta: Slavonski Brod-Pleternica-Požega-Stražeman-Voćin-Daruvar-Veliki Grđevac-Bjelovar

III. tjedan: 23.6.-29.6. 2018.
Ukupno: 141,7 kilometra
Ruta: Bjelovar-Sveti Ivan Žabno-Križevci-Reka-Ludbreg-Varaždin-Ivanec-Lobor

IV. tjedan: 30.6.-6.7. 2018.
Ukupno: 153,3 kilometra
Ruta: Lobor-Marija Bistrica-Sljeme-Zagreb-Jastrebarsko-Krašić-Karlovac-Generalski Stol 

V. tjedan: 7.7.-13.7. 2018.
Ukupno: 160,1 kilometra
Ruta: Generalski Stol-Ogulin-Vrbovsko-Mrkopalj-Hreljin-Rijeka-Drivenik-Novi Vinodolski

VI. tjedan: 14.7.-20.7.  2018.
Ukupno: 172,8 kilometra
Ruta:  Novi Vinodolski-Krivi Put-Sveti Juraj-Krasno Polje-Donji Kosinj-Gospić-Podlapača-Udbina

VII. tjedan: 21.7.-27.7. 2018.
Ukupno: 145,4 kilometra
Ruta: Udbina-Sveti Rok-Tulove Grede-Jasenice-Visočane-Nin-Zadar-Škabrnja

VIII. tjedan: 28.7.-3.8. 2018.
Ukupno: 142,2 kilometra
Ruta: Škabrnja-Benkovac-Rodaljice-Kistanje-Knin-Drniš-Mirlović Zagora-Šibenik

IX. tjedan: 4.8.-10.8. 2018.
Ukupno: 123,1 kilometra
Ruta: Šibenik-Vrpolje-Prgomet-Solin-Split-Dugopolje-Sinj-Trilj 

X. tjedan:11.8.-17.8. 2018.
Ukupno: 166,6 kilometra
Ruta: Trilj-Aržano-Imotski-Posušje-Široki Brijeg-Mostar-Međugorje-Metković

XI. tjedan: 18.8.-22.8. 2017.
Ukupno: 102,8 kilometar
Ruta: Metković-Neum-Slano-Orašac-Rožat-Dubrovnik

(www.marijanskizavjet.hr/ruta-2018/)

Zlatko Pinter