Kroz postmodernizam u kulturi se pokušava nametnuti jedan novi marksistički koncept dominacije nad pojedincem

Kako bih sažeo jedan tako široki i komplicirani pojam kao što je kultura, prvo treba definirati što kultura zapravo jest. Ukratko, kultura nije nešto s čime smo mi kao ljudi rođeni, kultura je skupina obrazaca koja se ugrađuje u našu svijest u ranim godinama i ti obrasci su temelj na kojima razvijamo svoje djelovanje prema okolini, a koje utječe na kulturu koja nas okružuje. Drugim riječima, ljudska kultura nije i ne može biti individualna, ona je konsenzus ljudske, odnosno društvene zajednice koja pomoću kulture interaktivno djeluje međusobno, ali su ljudi kao pripadnici društva individualni i zato je potreban konsenzus. Dakle, ja sam kao čovjek sam prihvatio interaktivno djelovati na druge ljude unutar svoje društvene zajednice, također time automatski prihvaćam kako će ti ljudi jednako interaktivno djelovati na mene. To je osnova iz koje se razvila, a i dalje se razvija ljudska civilizacija. Kultura, kao i društvo, nije statična, ona je stalna mijenja, njena promjena je usko povezana s neprestanom društvenom interakcijom koja kulturi daje sposobnost te neprestane mijene.

To ne predstavlja činjenicu kako kultura time što je stalna mijena, koja se pokreće društvenom interakcijom, raste, razvija se i konačno označava isključivo progres. Nažalost, sama povijest nas uči kako kultura ima svoje trenutke napretka, jednako kao i svoje trenutke nazadovanja. To se događa zbog nepredvidljivosti i spontanosti društvene interakcije. Kada bi društvo, pa s njim i kultura konstantno napredovali prema nekakvom prirodnom slijedu, tada se kroz povijest ne bi razvijale humanističke znanosti, pa tako ne bi niti bili potrebni znanstvenici, humanisti i umjetnici koji se bave tim širokim područjem. No, činjenica jest kako kultura nije prirodna, već društveno uvjetovana pojava koju to isto društvo mora s određenom pažnjom usmjeravati kako bi se prilagođavala i nastavila razvijati, jer u suprotnom prepuštamo društvo samo sebi i njegovim prirodnim nagonima.

Sociokulturni problemi koje danas u svijetu imamo nisu pitanje samo Hrvatske kao jedne male društvene zajednice, već je to pitanje puno šireg zapadnog sociokulturnog kruga s kojim se identificiramo. Osvještavanjem društvene svijesti i poticanjem na propitivanje i raspravu o sociokulturnim pitanjima današnjice je nešto što odgovorni humanist, pa tako i umjetnik, dužan činiti. Ozbiljni problem proizlazi iz situacije kada odrađena ideološka skupina unutar društva počinje nasilno nametati sociološke i kulturološke koncepte ostalim članovima društva kao jedine ispravne.

Cijelo zapadno društvo, pa tako i hrvatsko, je jedno duže vrijeme mirno promatralo kako im se u sve sfere njihovih života uvlači jedan koncept ljudskih prava, slobode govora i političke korektnosti koji su ljevičari kod nas, ali i u cijelom zapadnom svijetu počeli promovirati kao progresivnu ideju koja jedina zastupa očuvanje društvene jednakosti, odnosno ravnopravnosti, dok su sve ostale ideje i koncepti počeli biti etiketirani kao nazadni, a kasnije i fašistički. Siguran sam da je mnogo ljudi u tom spomenutom konceptu društvene jednakosti za sve vidjelo smisao. Na površini on i djeluje tako te vjerujem kako je mnogo ljudi čija su uvjerenja liberalna tražilo u toj ljevici taj liberalizam na koji se oni toliko pozivaju. Znam da sam ga ja tražio. Činjenica jest kako ga nismo našli, umjesto toga, kada se zagrebe po toj površini sazdanoj od te tzv. društvene jednakosti, otkriva se jedan potpuno drugačiji koncept koji nije slijedio logiku koja bi trebala biti iza zalaganja za društvenu ravnopravnost, već je ovdje bila riječ o nečemu sasvim drugačijem. Možda je tu pojavu bilo teško identificirati jedno vrijeme, ali nije bilo potrebno dugo kako bi se iza te nove ideologije otkrila nekakva vrsta suvremenog kulturalnog marksizma, jednostavno nazvanog postmodernizam.
 

Kulturni marksizam na djelu

Kada stvari nazovemo pravim imenom, onda je puno lakše vidjeti obrasce tog kulturalnog marksizma koji su nam bili pred očima cijelo vrijeme, ali su bili vrlo vješto upakirani u liberalizam. Doktrina suvremenog kulturalnog marksizma ili postmodernizma je preotela liberalizam i potpuno ga osakatila kako bi odgovarao toj filozofiji. Kroz povijest nam je jasno kako se takve stvari ne događaju slučajno. Taj postmodernizam u suštini se odmiče od čovjeka, kao individualnog pojedinca, te postavlja skupinu kojoj toj čovjek pripada dominantom nad pojedincem. Skupina drži kontrolu nad pojedincem, u njegovo ime progovara i time ga predstavlja, htio to pojedinac ili ne.

Najbolji primjer toga jesu LGBT udruge. Predstavnici tih udruga su se u javnosti predstavljali ne kao predstavnici određene udruge poput Iskoraka i sl., već kao predstavnici LGBT zajednice. U mnogim razgovorima sa svojim gay prijateljima ili poznanicima, dakle pripadnicima LGBT zajednice, jasno se moglo od njih samih čuti kako oni baš ne zastupaju ideje koje promoviraju navedene udruge te ne smatraju da ih te udruge predstavljaju, ali percepcija javnosti je stvorena kako su baš sve gay osobe jednake, kako zastupaju jednake interese, odnosno javnost više nije percipirala pojedince, nego grupu. Ono što je tu još veći i opasniji problem, pojedinac je snosio odgovornost pred društvom za djelovanje tih udruga. Tu već postaje potpuno nejasno kakve veze liberalizam ima s tim. Liberalizam je okrenut pojedincu i definira odgovornost pojedinca, a ne grupe. Da budemo posve točni, kada bi neka organizacija ili udruga imala legitimno pravo reći kako je predstavnik neke zajednice, prvo bi trebala biti izabrana od te iste zajednice kao predstavnik, ako živimo u demokraciji.
 

Opasna "Nova europska drama"

Početkom novog milenija, odnosno negdje 2002. godine u hrvatski teatar je počeo pristizati nekakav novi trend poznat kao "In-yer-face theatre", a kod nas nazvan "Nova europska drama", iako s europskom klasičnom dramom nema baš previše poveznica. Najpoznatija predstavnica tog novog kazališnog smjera je Sarah Kane uz još neke pisce. "In-yer-face theatre" je rođen u Velikoj Britaniji i brzinom munje se je proširio Europom kao nekakav moderni pristup klasičnom teatru i iako ga većina europskih kazališnih kritičara, ali i dramaturga, pa na kraju i publike tada nije prihvaćala, on im je jednostavno nasilno nametnut. Isto se dogodilo i u Hrvatskoj.

"In-yer-face theatre" je koncept koji predstavlja potpuno marginalan pristup dramskom tekstu, pa tako predstavu, ili bolje reći performans na sceni potpuno liši likova kao karaktera koji su od Aristotela temelj dramskog teksta, pa tako i samog kazališta. Drugim riječima, likovi više nemaju svoje individualno ja, oni su tek marginalni elementi cijelog tog performansa na sceni dok je koncept unutar kojega se ti likovi nalaze taj koji ima interakciju sa publikom. To je samo jedan od elemenata, drugi element koji odlikuje "In-yer-face theatre" je prikaz izrazitog nasilja i devijantnosti na sceni koji ide toliko daleko da su postojale pojedine predstave u kojima glumci, između ostalih gluposti, vršili veliku nuždu na sceni i sadržajem gađati publiku, zbog toga je taj koncept još nazvan "Drama krvi i sperme". Naravno da "In-yer-face theatre" nema nikakvu umjetničku vrijednost i u skoro svim slučajevima je potpuno besmislen. Publika je jasno dala do znanja što misli o takvim konceptima, tako da su takve predstave skidane sa repertoara nakon samo jedne izvedbe.
 

"In-yer-face theatre" - nametnuti kulturni koncept

U Hrvatskoj također "In-yer-face theatre" ne pronalazi svoju publiku, a svatko će vam reći, tko je imao tu čast pogledati takvu predstavu, kako su takve predstave izrazito iscrpljujuće za gledanje. Unatoč tome što se je publika jasno opredijelila protiv takvih predstava, do danas se sve nasilnije nameće taj koncept kao nešto progresivno i moderno svim kazališnim umjetnicima, a kada se netko pobuni protiv takvog nametanja nečega potpuno besmislenog, onda ga njegova profesionalna zajednica etiketira kao nazadnog, konzervativnog i vrlo brzo počinje gubiti svaki kredibilitet. Nerijetko se dogodi da takvi ljudi na kraju, uz sve ostalo, zarade i etiketu fašista. Kako je "In-yer-face theatre" kao pojam postao nepopularan kod publike, sada se takve predstave sve više počinju pojavljivati pod krinkom satire. Naravno, zvijezda hrvatske "Drame krvi i sperme" je Oliver Frljić, a svi znamo koliko je nasilan njegov javni diskurs kada se radi o ideologiji.

Sličan koncept se sve više i više počinje pojavljivati u filmovima, pogotovo kod nas gdje su filmovi pod snažnom kontrolom filmskog fonda, a to opet znači da samo određeni ljudi odlučuju o financiranju filmova.

Kada smo uzmemo u obzir gore navedeno, jasno se vidi kako se kroz jedan nametnuti kulturni koncept pokušava izbrisati pojedinca kao relevantne osobe u društvu te postaviti njegovu grupu ili zajednicu kao tu koja pojedinca identificira i s kojom bi se pojedinac trebao identificirati. Ako taj pojedinac smatra da bi se njegov stav trebao čuti i još k tome taj svoj stav jasno iznese, kosi se sa stavovima njegove zajednice, onda ga ta njegova zajednica počinje odstranjivati kao nepodobni element. Izravno sam to doživio na svojoj koži. Kroz postmodernizam u kulturi se pokušava nametnuti jedan novi marksistički koncept dominacije nad pojedincem. Gore opisano nije ništa drugačije od partijskog sistema, samo u ovom slučaju partija je disperzirana na brojne manje kulturne i umjetničke grupe i zajednice unutar kojih pojedinac profesionalno djeluje, pitanje je vremena kada će se jednak sistem početi primjenjivati i na ostalim društvenim poljima.

Ovo gore se odnosi na kulturnjake, koji su se našli prvi na udaru tog obrasca i većina sada već i jasno prepoznaje što se tu događa. Ljudi koji nisu vezani za kulturu i umjetnost puno teže mogu ovaj obrazac pročitati, ali svakako se može primijetiti kako i samo društvo prepoznaje da nešto nije u redu. Zato imamo ovu borbu lijevih i desnih kod nas, ali kao što možete vidjeti, vodi se ta bitka diljem zapadnog svijeta. Ne želim ovdje braniti desničare da se razumijemo, smatram da je njihov pristup potpuno promašen, ali kada slušate od ljudi, pa ne samo u medijima i društvenim mrežama, nego i privatno o Jugoslavenima, Udbi i sl., pa s druge strane gledate cijelu organiziranu akciji koja se tada provodi protiv njih upravo od strane ekstremnih ljevičara, a svi su nekako vezani za kulturu, koji ih odmah proglašavaju fašistima i puna su im usta rehabilitacije ustaštva u Hrvatskoj, to se ne događa bez veze.
 

Nema ustaša – ima ljevičara

Ajde ovako, na stranu tko od nas ima kakve stavove. Pitanje: detektira li bilo tko od vas u svojoj okolini, ako izostavimo internet i televiziju, bilo kakvo rehabilitiranje ustaštva ili bilo kakve fašističke ideje koje nam se nameću od strane ekstremnih desničara? Ja vidim da nam se takve ideje nameću od ljevičara i to preko medija, koji onda u isto vrijeme nas kao spašavaju od toga. Mi svjedočimo jednoj borbi koja može postati potencijalno vrlo opasna. Desnica detektira neki problem, ali ga nije u stanju identificirati, pa onda to ljevičarenje kod nas povezuje s komunizmom jer to jako podsjeća na taj režim, što vraća cijelu priču u krivom smjeru, a to odgovora ekstremnim ljevičarima jer onda mogu tako prokazivati te famozne "ustaše" kojih zapravo uopće nema. Budimo iskreni, ona šačica crnokošuljaša koji se povremeno prošeće po Jelačićevom trgu, njih svih dvadeset, govori u prilog da ne postoji nikakva rehabilitacija fašizma i da to bilo tko podržava. Ljudima je dosta ugnjetavanja ove ekstremne ljevice i počeli su se boriti protiv toga kako god znaju, a čini mi se da su prihvatili igru prema njihovim pravilima, pa je tako Željka Markić zapravo odlično iskoristila platformu civilnog društva i stručno ljevičarima zadaje bolne udarce, zato je desnica, a pogotovo ekstremna desnica toliko i cijeni. Nažalost, upravo zato što igraju i jedni i drugi po jednakim pravilima, posljedice mogu biti katastrofalne po slobodno društvo, jer i jedni i drugi nameću svoje koncepte, ljevica kroz kulturu, a desnica kroz društvo, a kako sam rekao na početku - kultura i društvo su usko vezani.

Ova situacija nije od jučer, ova situacija traje jako dugo, a da bismo znali gdje je problem, prvo ga treba detektirati i problem nazvati pravim imenom, tek onda možemo napraviti nešto. Treba početi prepoznavati i inteligentno se boriti protiv cijelog tog koncepta postmodernizma, odnosno suvremenog kulturnog marksizama jer on nije ništa drugo nego novo osmišljeni sistem ugnjetavanja društva i kontrole nad istim, a cijela situacija je već sada van kontrole. Već sada imamo posljedice, a ako se nastavi posljedice će biti i puno gore za sve nas.

Matija Jakšeković, http://liberal.hr/clanak.php?id=1563

S bošnjačkim krivotvorinama Hrvati se pomiriti ne će

Nakon niza incidenata što su ih po zapovijedi svoga vodstva, smišljeno i planski izazvali pripadnici „Armije BiH“ (u Vitezu, Novom Travniku, Konjicu, Busovači, Zenici, Bugojnu, okolici Visokog i na drugim mjestima) kako bi izazvali rat s Hrvatima i krenuli u osvajanje njihovih prostora, diljem krajeva u kojima živi hrvatski narod započela je serija masovnih zločina nad civilima i zarobljenim pripadnicima HVO-a. Kad je riječ o spomenutim incidentima, važno je napomenuti da su to bile planske akcije (zarobljavanje i ubijanje lokalnih zapovjednika HVO-a ili civila, paljevine kuća, napadi na sela itd.) a ne serija slučajnih događaja – kako se ponekad sve želi predstaviti – te da Hrvati koji su tada bili brojčano i vojno u podređenom položaju (5 do 10 puta slabiji od muslimana, ovisno kako na kojem području), nisu imali nikakvog razloga ni motiva za otvaranje fronte s dojučerašnjim saveznikom.

Na drugoj strani, muslimani su (nakon što ih je srpski agresor potisnuo s njihovih teritorija iz istočne Bosne i Posavine) tražili svoj životni prostor okrećući se osvajanju hrvatskih enklava u srednjoj Bosni i to tako da su tamo najprije ubacivali desetke tisuća svojih civila (izbjeglica), te nakon narušene etničke strukture ovih krajeva kretali u njihovo opkoljavanje i osvajanje. Ta strategija prepoznatljiva je od Lašvanske doline nadalje, a da je sve bilo rađeno planski i organizirano – preko zapovjedne strukture vojno-političkog vrha na čelu s Alijom Izetbegovićem – potvrđuju službena dokumenta „Armije BiH“ i snimke njihovih međusobnih telefonskih razgovora. To u cijelosti potkrjepljuje ono što je u svojoj knjizi dokazao američki vojni stručnjak i znanstvenik Charles R. Shräder (Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – Vojna Povijest 1992.-1994.; Zagreb, 2004.) svojom pomno provedenom dugogodišnjom ekspertizom (na temelju dokumenata, izjava svjedoka, istraživanja na terenu itd.). Shrader nedvojbeno dokazuje kako je apsurdno tvrditi da su Hrvati napali muslimane i navodi sve relevantne činjenice, koje (kako smo već naveli) dobivaju svoju potvrdu uvidom u arhivsku građu „Armije BiH“.

Uostalom, gotovo sve ratne operacije tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba odvijale su se na područjima s hrvatskom većinom (onima koja su po Vance-Owenovom planu spadala u hrvatske provincije) i po pravilu tako da su Hrvati opkoljavani od strane „Armije BiH“ i njihovih mudžahedina. Muslimanska propaganda uz pomoć medijskih centara u svijetu proširila je lažnu sliku o tomu kako je eskalacija oružanih sukoba između Hrvata i muslimana izazvana hrvatskim napadom na Ahmiće (16 travnja 1993. godine), što nema nikakve veze s istinom i činjenicama.

Već 11. siječnja (1993.) predvečer, „Armija BiH“ (305. i 317. brdsko-planinska brigada iz sastava Trećeg korpusa pod zapovjedništvom Fahrudina Agića) pomognuta mudžahedinima je napala općinu Uskoplje (Gornji Vakuf) i ofenziva na ovo područje trajala je punih 14 dana (do 25. siječnja). Cilj te operacije bio je presijecanje komunikacija prema sjeveru (Novi Travnik) i jugoistoku (Rama/Prozor) čime bi srednja Bosna ostala praktično izolirana, te stvaranje preduvjeta za spajanje ovih snaga „Armije BiH“ s onima u dolini Neretve. U isto vrijeme napadnuti su Hrvati u Kaćunima, dijelovima općine Fojnica, Kiseljaku i Busovači. Civili iz tih mjesta ubijani su, zarobljavani i protjerivani, tako da je za kratko vrijeme iz ovih područja protjerano njih preko 3.000. Dan poslije napada na Uskoplje (12 siječnja) pripadnici muslimanske vojske počinili su masakr nad Hrvatima u selu Lužani, općina Uskoplje, gdje je ubijeno 64 pripadnika HVO-a i više civila a ranjeno 19 branitelja.

U dolini Lašve, 26. siječnja iste (1993. godine), 7. muslimanska brigada predvođena odredom „El Mudžahid“ napala je, spalila i razorila hrvatska sela Gusti Grab i Dusina. Ubili su 17 civila i vojnika. U selu Dusina počinili su barbarski masakr nad zapovjednikom HVO-a iz tog mjesta Zvonkom Rajićem kojemu su izvadili srce. Ti masakri – kao i ritualna odsijecanja glava – izvođeni su planski i bili su moćna metoda etničkog čišćenja, stoga su od strane „Armije BiH“ i mudžahedina provođeni sustavno, tijekom cijelog trajanja hrvatsko-muslimanskog oružanog sukoba.  O kakvim se bestijalnim zvjerstvima radi, govore snimke odsječenih glava i unakaženih tijela žrtava i video kasete što su ih snimali sami krvnici i koristili kasnije u svojoj propagandi po islamskim zemljama u cilju prikupljanja donacija za rat u BiH.

I ne treba se zavaravati. Sve to bilo je osmišljeno u kabinetu Alije Izetbegovića i njegovih suradnika. Mada je ekstremna islamistička postrojba (sastavljena uglavnom od poznatih međunarodnih terorista i zločinaca iz radikalnih krugova islamskih zemalja) „El Mudžahid“ formalno ušla u sastav „Armije BiH“ 13. kolovoza 1993. godine naredbom tadašnjeg komandanta „AR BiH“ Rasima Delića (Treći korpus, 7. muslimanska brigada – zapovjednik Mahmut Karalić), ona je od samoga početka korištena u ratu protiv Hrvata i to već u siječnju 1993. u napadu na Busovaču. I sve to događalo se 3 mjeseca prije Ahmića koji su zahvaljujući već spomenutoj propagandi došli u žižu javnosti i postali „krunski dokaz“ navodnog „etničkog čišćenja“ koje su provodili Hrvati.

Doda li se tomu i činjenica kako su AHMIĆI BILI LEGITIMAN VOJNI CILJ – što pokazuju ekspertize provedene zadnjih godina od strane međunarodnih stručnjaka, dolazi se do spoznaje kako je prevlađujuća verzija hrvatsko-muslimanskog oružanog sukoba (koja kola u medijima) u potpunosti izokrenuta i ima jako malo zajedničkog s istinom i stvarnim događajima. Nitko razuman ne opovrgava da su u tom sukobu i Hrvati činili zločine, jer spiralu nasilja je bilo teško zaustaviti, ali o tomu se razgovarati ne može ne uzme li se u obzir geneza tih događanja i njihov kronološki slijed.

Priča koju su u svijet proturili muslimani o tomu kako je 17 posto Hrvata napalo 43 posto muslimana u BiH i nad njima počinilo „genocid“ i „etničko čišćenje“ i to na područjima GDJE HRVATI ČINE VEĆINU, doista je apsurdna i predstavlja ništa drugo do bezočnu laž i krivotvorinu. Ta očita LAŽ  naročito izlazi na vidjelo danas, kad smo svjedoci da je gotovo polovica Hrvata iz BiH (prema popisu iz 1991. godine) već napustila svoje domove (uglavnom trajno) i da ih u mjestima najvećih masovnih zločina koji su nad njima počinjeni gotovo i nema. S takvim krivotvorinama Hrvati se pomiriti ne će, neovisno od toga iz kojega centra se one plasirale i kolika se buka dizala kako bi se onemogućilo da prava i puna istina o svemu izađe na svjetlo dana.

12. siječnja 1993.

• Lužani (Uskoplje) - Muslimanske snage su napale hrvatsko selo Lužani i učinili pokolj nad Hrvatima (ubijeno i masakrirano više civila) . Cilj je bio ovladati prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade. U tim borbama poginula su 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno.

19. siječnja 1993.

• Gusti Grab (opcina Busovača) - pripadnici ABiH masakrirali 5 staraca u dobi izmedju 70-80 godina.

26. siječnja 1993.

• Dusina (Lašvanska dolina), otet je zapovjednik HVO-a, a 4 od 5 njegovih pratilaca je ubijeno. Nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…) je etnički očišćeno, prognano je više od 3.000, a dio civila je korišten kao živi vojni štit.

Zlatko Pinter