Druže Ivo, opet krivo!

 

"Ljudi koji su stvorili probleme,  

ne mogu biti dio rješenja"

 

...Kao predsjednik Republike nikada se ne ću umoriti u borbi za pravedno, bolje i bogatije društvo i bit ću beskompromisan u iskorjenjivanju korupcije, gdje god se ona pojavila. Nova pravednost znači novo domoljublje i povratak morala u politiku... Pravednost je moj program. Želim novu Hrvatsku, pravednu Hrvatsku. Nitko se ne smije moći sakriti iza funkcije ili položaja. Kao predsjednik Republike nikada se neću umoriti u toj borbi za pravedno društvo i bit ću beskompromisan u iskorjenjivanju korupcije gdje god se ona pojavila. Samo se tako može vratiti moral u politiku i povjerenje u institucije sustava.

- Baš je “moćno“ tada govorio, moram to iskreno priznati, naš drug Ivo. To je bio pravi pravcati predsjednički govor!  A bilo je to… bilo je to… skoro prije deset punih godina.

Što li je sve taj, majko moja mila, tada obećavao? Milina jedna kako ga je tada bilo lijepo i slušati i gledati!!!

Lice milo, sladak osmijeh, blag i topao pogled, a riječi mu teku k'o med i mlijeko. I  cvrkuće li, cvrkuće... Takvog šarmera još ni jedna majka rodila nije.

Ali, štošta se krilo iza one njegove  uglađene maske, kako su mnogi mislili, pravog gospodina.

„Ne ću vas razočarati" poručio je tada, „pobijedivši“ na izborima.

„Pobjeda nije samo moja. To je pobjeda svih poštenih ljudi. Pobjeda koju slavimo svi. Svaki građanin ove zemlje, večeras je pobjednik. Jer duboko vjerujem u to da je svačiji cilj bolja Hrvatska."

Zaklinjao se on, zaklinjao... I u boljitak, i u pravednost i pravdu. I u bolju Hrvatsku…

Ali, mu je, izgleda, ubrzo nakon toga, nastupila totalna amnezija, a pravda i pravednost isparila. Nestala. Ostala mu je samo, kao i njegovim istomišljenicima, njegova prevelika ljubav, za nikad neprežaljenom Jugom.

Zato, niti on niti oni, nikako ni ne odustaju od toga svog puta, već unaprijed zacrtanog, Zato i viču i urliču: „Ili mi ili oni... Ne damo vlast!!! Dolje fašisti! Smrt fašizmu...“ 

I nije to od njih nešto čemu bismo se trebali čuditi. Tako to rade, od pamtivijeka, svi drugovi!!! Tako se i drug Ivo, u prosincu 2014. godine, kada je hodočastio, u predizborno vrijeme, svugdje gdje ima Hrvata, našao i u Širokom Brijegu. Pa je u prevelikoj ljubavi prema nama Hrvatima-ma gdje bili-izjavio kako je za njega širokobriješki franjevački samostan, ”kolijevka kulture i vjere”.  

Da bi ga danas, desetak godina poslije, prekrstio i proglasio ustaškim gnijezdom.

 „Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja, bili su legitiman cilj vojnih djelovanja.“,kaže danas   profesor  prava i bivši  hrvatski predsjednik  Ivo Josipović,  koji smatra kako je svirepo

partizansko-komunističko ubojstvo 66 širokobrijeških fratara u veljači 1945.,   bio „opravdan i legitiman čin“.

 

Prošlo je od te njegove sadašnje izjave, nešto više od mjesec dana, ali svaki put kada počnem nešto čitati o ovim događajima i odlučim pisati o tome, osjetim neku mučninu u želudcu i po cijelu cjelcatu noć ne mogu ni oka sklopiti. Miješa mi se tu i gađenje i bijes, i nevjerica i prijezir. A slike ubijenih fratara na Širokom Brijegu, Kočerinu, Mostaru, na Daksi…i diljem cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine  i šire,  miješaju mi se sa slikama svih onih  masakriranih Hrvata iz Hude jame, onih na Macelju, na Križnom putu i na Bleiburgu…

-Bože moj dragi, Bože dragi! DOKLE!???

Dokle ćemo trpjeti ovaj teror njihovih laži i obmana?

Dokle ćemo, ne reagirajući,  prelaziti preko tolikih njihovih prijevara? 

Dokle? Dokle???

-Ma, nemoj tako, Lucija! Možda je to rekao čovjek u afektu!

-Ne lupetaj, Monika, majke ti! Kakvom afektu? Ta, nije to prvi put da Josipović pljuje po Hrvatima i Hrvatskoj.

To ti je, draga moja, čovjek sa stotinu lica i bezbroj maski. Neka mu se izliže, neka mu je prozirna, a neke mu ih ne treba ni mijenjati, jer je davnih dana pročitan.

Pa, se, eto sada, konačno otkrio i kao loš političar,   i kao još gori pravnik i profesor prava, a najgori kao čovjek.

„Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je  po svemu  sudeći došao,  jer mu je otac Ante bio visoko  pozicionirani član komunističke partije.  Ali, neka ga  to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego  glazbenik. Nu, neka ga  ni to ne  obeshrabri jer  je on puno bolji  glazbenik nego  političar“.

Eto, tako to radi „poštovani“ doktor znanosti!

I ne da se. I u tome ustrajava. Te, poimenično nabraja (trebalo bi provjeriti jesu li i ti na popisu u Jasenovcu) sve pobijene partizane, „mlade momke i junake“ koji su junački izgubili živote, u borbi prsa u prsa, sa ostarjelim fratrima. Od onih u dobi od 55 godina do onih nepokretnih od 80 i više godina, kojima su, gle čuda, pomagali i Nijemci i ustaše.

On priznaje, ali i opravdava, da su partizani ubili fratre u Širokom i na drugim mjestima, da su ih ubijali hitcem u potiljak, da su ih onda polijevali benzinom, zapalili i pobacali na različita mjesta.  a mještanima zabranili da ih pokopaju.

Ali, svi su oni, po Ivi Josipoviću, bili „legitiman cilj vojnih djelovanja“. Jer su bili na krivoj strani. A svi oni koji govore i pišu drugačije od našega povijesnog znalca Ive Josipovića,   povijesni su revizionisti ili ustašofili.

-Nemoj tako, Monika! Drug Ivo je, ipak, ostao gospodin!!!. Jer, svima nama koji pišemo ono što se gospodinu, hoću reći drugu Ivi ne sviđa, zamislite molim vas, drug Ivo šalje drugarski pozdrav.

-Baš lijepo od njega! Gospodska gesta, nema što!

Ali je taj gospodin, hoću reći drug,  2000. godine, odmah nakon smrti predsjednika Tuđmana, zajedno s udrugom Dokumenta i HHO-om,   predvodio kampanju i informativni napad na operaciju Oluja, s tezom da je „u Oluji ubijeno preko 600 srpskih civila“, a što je na našu sreću, oboreno na sudu u Haagu.

Deset godina kasnije, točnije 2010. godine, dolazi na

Pantovčak i na Markovom trgu svečano priseže da će štititi ustavni poredak RH.

Ali, naš drug Ivo, nastavlja i broditi i hoditi Mesićevim utabanim stazama revolucije. Pa je i on, kao i Mesić, protuustavno  i protuzakonito  dilao dokumente, kako je tvrdio bivši srbijanski diplomat Cvetičanin, koji u svojoj knjizi piše kako mu je „Josipović predao celu  hrestomatiju dokumenata“ koji  su pomogli Srbiji da se  obrani od optužbe za genocid. Pa je tako zločin u Vukovaru, umjesto presude za genocid, ostao i bez pravde, i bez presude,  i bez pravne sankcije.

I nije to prvi put da Ivo Josipović otkriva svoje pravo lice. Pa je, tako, još dok je bio predsjednik Republike Hrvatske, 2012. godine u izraelskom Knessetu pričao o ustaškoj guji u srcima, koja je oslabljena, ali je još uvijek tu:“Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju. Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba”,a u njihovom parlamentu još i dodao, naravno da bi pojačao dojam o istinitosti svoje tvrdnje da je u Hrvatskoj tijekom II. svjetskog rata postojao široki antifašistički pokret otpora i da su svi predsjednici u modernoj Hrvatskoj bili antifašisti, te da je i on osobno „sin Titovog partizana“.

-Moja Lucija, moja Lucija! Ima li toga igdje na ovome svijetu? Ima li igdje u suvremenoj povijesti  i jedan jedini predsjednik države, naravno osim njega,  ali i Mesića, koji je izjavio nešto slično na račun svojega vlastitog naroda?

I što očekivati od takvih!?

- Ta, ne kaže se, moja Monika, uzalud:NE  PADA  JABUKA  DALEKO  OD  STABLA.

 

Istina je kako za grijehe očeva ne trebaju ispaštati djeca! Ali, kako ih od grijeha odvojiti, kada su svi oni nastavili koračati, „očevim  stazama“? Pa   tako i Josipović koji nam s visine dijeli lekcije iz povijesti i podastire „dokaze o ustašluku u Hrvatskoj i o genocidnosti Hrvata“.

A njegovi su tzv. antifašisti, na čelu s njihovim voljenim maršalom Titom (tko zna kojim i tko zna čijim) poubijali   684 000 tisuće Hrvata (u tamnice zatočili 3. 777. 000 nedužnih ljudi), zbog čega se njihov voljeni

nalazi na listi -od osmog, devetog, desetog do trinaestog mjesta (zavisno od izvora) najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća.

-A što su to tako strašno uradile njihove žrtve  na Širokom Brijegu?

Pa, bili su Božji pastiri.

Bdjeli su i branili stoljećima svoj hrvatski puk.

Hrabrili ga…

Ulijevali mu Nadu…

Širili pismenost i kulturu…

 Čeličili ga u Vjeri… i uvijek s molitvom:

 „U Tebe se uzdam, Gospode!“

-E, to je za komuniste, moja Monika, bio neoprostiv grijeh. Jer, partija je rekla nema Boga. I točka!!!

 „I sve one koji su protiv  KAPEJUTA, ubićemo kao skota“, kleli su se drugovi.

I tijekom rata i nakon rata. Te zdušno i besprijekorno izvršavali zadano.  

 A drugovima su, to je poznato, glavne mete  uvijek i bili hrvatski intelektualci, a posebice hrvatski svećenici.

Takosu u Mostarskom Gracu  6. veljače 1945. strijeljali fra Augustina Leopolda Zubca, fra Krešimira Pandžića, fra Rolanda Zlopašu, fra Zvonka Grubišića, fra Radu Jurića i fra Kornelija Sušca; – zatečenih u župnoj kući;

7. veljače 1945., nakon upada u samostan u Širokom Brijegu, ubili su 12 franjevaca zatečenih u podrumskom skloništu samostana: fra Stanka Kraljevića, fra Ivu Sliškovića, fra Krstu Kraljevića, fra Arkanđela Nuića, fra Borislava Pandžića, fra Tadiju Kožula, fra Dobroslava Šimovića, fra Marka Barbarića, fra Žarka Leventića, fra Miljenka Ivankovića, fra Viktora Kosira i fra Stjepana Majića.

Najprije su ih ubili metkom u potiljak, potom zapalili i zatrpali svih 12, uključujući i 80-njeg fra Marka Barbarića, koji je ležao nepokretan u bolesničkoj postelji.

A u okolici Širokog Brijega, smakli su još devetoricu,

pa je ukupno, samo iz Hercegovačke franjevačke Provincije,   ubijeno 66 franjevaca.

Za većinu pogubljenih, ni dandanas se ne zna za grob.

Tako su i 14. veljače 1945. godine, pripadnici 8. dalmatinskog korpusa, iz mostarskoga franjevačkog samostana odveli i provincijala dr. fra Leona Petrovića, i još šestoro zatečenih fratara. Žicama su im povezali ruke, pješice ih odveli do Čekrka (dio mostarskog prigradskog naselja Rodoč), neke strijeljali, a neke usmrtili noževima, te im tijela bacili u rijeku Neretvu.

A fra Leon je bio prvi  doktor  znanosti među hercegovačkim franjevcima, koji je prije više od jednog stoljeća, još davne 1908. godine,   na švicarskomu sveučilištu u Freibourgu promaknut u doktora znanosti, postavši tako prvi hercegovački fratar s tom titulom.

A partizani su ga, baš zato, i ubili. Jer, bio je franjevački provincijal, dugogodišnji glavni vikar i mostarsko-duvanjski biskup, a kao osoba, i u Mostaru i u Hercegovini, omiljen među pukom. Zato im je i smetao.

Smetao im je  jer je i uživao veliki ugled ne samo među katolicima.

Smetao im je jer je od ustaškoga progona (postoje dokumenti) spašavao, ne samo pripadnike svojega, nego i drugih naroda, a posebice Židove i Srbe.

Smetao im je jer je bio svećenik i Hrvat.

Smetao im je jer je pronosio i prenosio „riječ Božju“.

No, oni nisu bili jedini!

Među  sve te mnogobrojne nevine žrtve, spada i još jedan  veliki intelektualac,  fra Bruno Adamčik, svećenik  koji je (1844.–1944.)  smaknut pred sam kraj rata,   rođeni Mostarac, profesor  glazbe i umjetnički fotograf , koji je iza sebe ostavio neprocjenjivo  dokumentarno blago, fotografije i negative, za koje se mislilo da su nepovratno izgubljeni i uništeni pred partizanskom  najezdom, tijekom uništenja gotovo sve hercegovačke crkvene matice, a s jednim jedinim ciljem… da se uništi i  sva dotadašnja memorija hrvatskoga naroda.

Provincijala su ubili u Mostaru, a fra Bruno, posljednji put viđen svibnja 1945. u Celju, nestaje na Križnomu putu, zajedno s tisućama i tisućama Hrvata. I tek 2008. godine, tijekom obnove Franjevačke knjižnice mostarskog samostana, pronađeni su čak i negativi-iako nagriženi zubom vremena-kojima je fra Bruno bilježio sve članove provincijalne zajednice, sva sakralna zdanja, portrete, pučku svakodnevnicu i tijek svih  priprema za obilježavanje stote obljetnice Provincije.

 

No, ubojstva, pogromi i progoni su se nastavljali i nakon završetka rata. Još godinama i godinama.

Jedan od mnogobrojnih poslijeratnih žrtava bio je i „mons. Petar Čule (Kruševo, 18. veljače 1898. - Mostar, 29. srpnja 1985.) mostarsko-duvanjski biskup od 1942. do 1980. A imenovao ga je,nakon smrti biskupa Alojza Mišićapapa Pio XII.,15. travnja 1942. 

No, novoj komunističkoj vlasti bio je „trn u oku“. Tri je pune godine bio meta njihovih stalnih provociranja,  jer je svjedočio o etničkom čišćenju istočne Hercegovine od katolika- Hrvata i selektivnog progona isključivo katoličkog svećenstva.

Ali, tek nakon što je digao glas protiv pokolja fratara na Širokom Brijegu,  u glasovitom Pastirskom pismu s biskupskog zasjedanja u Zagrebu 22. rujna 1945., u travnju 1948.  komunistička ga vlast pritvara, i na montiranom procesu koji je trajao tri dana, osuđuje na 11 godina i 6 mjeseci zatvora, te na kaznu gubitka svih građanskih prava u trajanju od 3 godine.

„Kaznu je služio u zatvoru u Zenici, a prilikom prevoženja s ostalim zatvorenicima u zatvor u Srijemskoj Mitrovici,, teško je ozlijeđen. Pušten je na uvjetnu slobodu tek 1955., a od 1958. je nastavio sa službom biskupa“

Ali, nisu stradali samo svećenici diljem Hercegovine, nego svugdje gdje su djelovali duhovno, prosvjetiteljski i kulturno.  Zato, ne mogu a da ne spomenem i svećenika  Petra Pericu, rođenom  godine 1881. u jednom selu kraj Makarske, koji je kao redovnik bio na službama u Zagrebu, Travniku, Splitu, Šibeniku i Dubrovniku.
Bio je, uz ostalo,i duhovnik katoličke mladeži u katoličkim pokretima, bavio se brigom za najugroženije slojeve društva, a široj javnosti je poznat kao autor pjesama „Do nebesa nek' se ori" i „Rajska Djevo, Kraljice Hrvata ". Pjesmu “Do nebesa nek’ se ori” napisao je, uz još mnoge druge, kao  sjemeništarac na školovanju u Travniku. I danas su te obje pjesme  omiljene među katoličkim vjernicima i smatraju se jednim od   najljepših  hrvatskih duhovnih pjesmama.

Partizani su ga uhitili 22. listopada 1944. godine u dubrovačkom sjemeništu, a nakon kratkog boravka u

zatvoru, zajedno s još 53 uglednika iz Dubrovnika,  a 24. listopada 1944. mučki smaknuli na otoku Daksi.  

Bez ikakve krivice i bez suđenja.   

Među pogubljenima bilo  je, pored Petra Perice, još šest svećenika. A dan nakon njihovog smaknuća, Dubrovnik je osvanuo oblijepljen plakatima, u kojima se izriče  smrtna presuda onima koji su već bili  dan ranije smaknuti. Na plakatima je čak bilo, i istaknuto i ispisano,  koje su i kakve bile  optužbe, te koju je odluku donio sud.

Partizanski sud, partizanska sudska odluka, partizanska sudska presuda… 

SVE NAKON POGUBLJENJA.

Vlasti  tadašnje FNRJ,  vojne i redarstvene, ubili su tada 511 osoba iz redova Katoličke crkve u Hrvata (184 ubijene osobe su iz BiH, od čega na Hercegovinu otpada njih 66),  što potvrđuje da ubijani nisu tek samo pojedinci, nego je sustavno i planski „čupana duša iz zdravoga tijela jednoga cijelog naroda“ …

A  Josipović žrtvi, to jest širokobriješkim fratrima, pripisuje izmišljeni zločin, a njihovim ubojicama partizanima,  pri kažnjavanju toga izmišljenog zločina, daje notu humanosti i ljudskosti, da bi svojoj otrovnoj priči priskrbio kakvu-takvu uvjerljivost, a pogubljenje fratara smjestio u izmišljene okolnosti i okvire. Zato i preuzima izmišljene partizanske priče da su fratri pucali iz samostana i sa zvonika gdje su imali mitraljesko gnijezdo, pa su, po njemu, kao zvijeri po borcima prolijevali vrelo ulje.

-Svašta na ovome svijetu!!! Ma, čovječe božji, odakle fratrima  ulje, kada ga nisu imali? Niti oni niti itko drugi. Jer. u to vrijeme gladi, neimaštine i sveopće bijede, nitko nije imao ništa. Ni kruha, ni masti, ni brašna, a kamoli ulja. Osim, možda obitelji druga Josipovića i njemu sličnih.

 „Preuzimajući to, Josipović je tako Široki Brijeg pretvorio u vojnu utvrdu. Pobrinuo se da ta utvrda ima i svoju posadu – nju mu čine isključivo stari i nemoćni fratri, a do zuba   naoružani, pa su partizanima pružili vrlo snažan oružani otpor“. 

„Druže Ivo, opet krivo!“, reče netko. Jer, Franjevački samostan i franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu, bila je samo važno prosvjetno i kulturno središte.

A, upravo je on,  drug Ivo Josipović to i izjavio, kada je u prosincu 2014., tijekom predsjedničke kampanje, obišao samostan na Širokom Brijegu: “Čast mi je što sam ponovo u Širokom Brijegu i što mogu uživati u ovom prekrasnom kulturnom blagu. Čuo sam impozantan podatak da je u jednom trenutku petnaest doktora znanosti predavalo u Gimnaziji. To je sjajan standard“.

Zato, Široki Brijeg, crkva, samostan i zvonik imaju svoju, ali sasvim drugu i drugačiju priču.

 „Svatko iole upućen u vještinu ratovanja, zna da je zvonik neprihvatljiv kao vojna utvrda. U zvoniku je pogibeljno imati i promatračko mjesto: s njega, istina, puca pogled na sve strane, ali i on je uočljiv sa svih strana, pa mu je u ratu namijenjena sudbina mete koju se ne može promašiti.

Uz nepokretnoga 80-godišnjaka fra Marka Barbarića, bolesnoga fra Krstu Kraljevića i desetoricu ostalih, čija je prosječna starost preko 55 godina. Nije mi poznato da je u novijoj povijesti ratovanja ikome palo na pamet uvojačiti ljude te dobi. Za zahtjevne vojne zadatke, gdje mora biti mjesta i za navodno vojno djelovanje sa zvonika franjevačke crkve na Širokom Brijegu, moralo bi se odabrati vojnike s punom uporabom osjetila, tjelesno izdržljive i s iskustvom u tom osjetljivu i pogibeljnu poslu.

A ima li se na umu da su partizani došli na Brijeg 7. veljače 1945., posada bi u zvoniku morala izdržati i zimsku hladnoću, znatno neugodniju od one u nezagrijanim prostorijama. Fratri, u poodmakloj dobi i bez ikakva iskustva u rukovanju oružjem, nijedan od tih uvjeta nisu mogli ispuniti“.

Pa,  što je previše, previše je! Čak i od Ive Josipovića.

„Ako je pogubljenje širokobrijeških fratara bio častan čin, u što Ivo Josipović želi uvjeriti javnost, ostao je dužan reći barem nešto o tomu gdje je fratrima suđeno i tko im je sudio, jesu li osuđeni na smrt vješanjem ili strijeljanjem, gdje su pogubljeni i tko ih je pogubio, zašto su njihova tijela polijevana benzinom, zapaljena, ubačena u protuavionsko sklonište i zatrpana?“

Eto, to je ta „pravda i pravednost“ u koju se kunu drugovi antife i naš drug Josipović.

A pogubljenja na Širokom Brijegu, na Daksi, i na svim stratištima diljem Hrvatske i šire, neka nama budu trajni podsjetnici na sve njihove zločine…

I na sve naše žrtve!

Ali, zašto se šuti?

Zašto se istina konačno ne obznani?

Zašto nema Lustracije?

 Zato jer„šute oni koji bi morali progovoriti, a govore oni koji bi morali šutjeti“.

No, ne šuti Ivo Josipović.

Pa ga, evo, opet! Opet se pojavio, ali ovaj put ne u gospodskom izdanju. Više nije onaj smireni, blagoglagoljivi  odmjereni i kulturni gospodin. Sada reži i ujeda. I hvata se za posljednju slamku, prije konačnog pada. Izgubio je taj mnoge bitke, ali ipak misli, kako nije i rat. Jer, vlast je slast.

Ali, i posljednja maska mu je  pala. Ostala je samo blijeda i razobličena slika čovjeka, koji će na kraju balade, nakon svih loše odigranih utakmica, izgubiti i ovu zadnju. I otići zauvijek u ropotarnicu povijesti.  

Autogol zadao je sam sebi.

 

Vera Primorac