Hrvatski Fokus
Društvo

O, pobačaj je nasilje

Teško je, ali i časno je biti majka

 
 
Kao što su biblijski pisci, služeći se svojim onodobnim znanjem, govorili kao vjernici, tako ću i ja, služeći se svojim ovodobnim znanjem, govoriti o pobačaju kao vjernik. Sporedno mi je hoću li se svidjeti ljudima. Važno mi je iznijeti vjerničko uvjerenje, u skladu s Pavlovim riječima: „Kad bih još nastojao svidjeti se ljudima, ne bih bio sluga Kristov“ (Gal 1,10). Želim se svidjeti Isusu Kristu jer ispred njega i u Ime njegovo želim govoriti. Govoreći kao vjernik, ne ću zapostaviti znanost niti ću se služiti znanstvenim aparatom. Držat ću se znanstvenih činjenica onoliko koliko mi bude potrebno. Bit će neslaganja. Ono je nužno zbog raznoraznih razloga. Neka to pokažu ove tri slike na staklu:
1. rimski broj IX, vama je 11,
2. rimski broj deset, i vama je deset.
3. izmijenjeni rimski broj deset IXI, također je deset. Jer potpuno je svejedno ili to bilo 9 + 1 ili 11 minus jedan. I u jednom i u drugom slučaju pred nama je desetka.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2015/05/woman-pensive-350x198.jpg
Poznato nam je da svećenik propovijeda na sprovodu. Propovijedao sam i ja. I mnogo puta čuo:
– Trebali biste govoriti služeći se rezultatima znanosti.
– Kad bih takvu propovijed održao Vašem ocu ili Vašoj majci, (po)tužili biste me organima gonjenja.
– Ni govora!
– Ne znam, ali pretpostavljam.
Ne ću govoriti ono što bih rekao na sprovodu, oslonjen isključivo na znanost. Nije to ni bitno, ali je bitno da ćemo se negdje složiti, a negdje ne složiti. Zato ozbiljno pitam: Hoćemo li se složiti dok budemo na istom gledištu? Ovaj broj na staklu bit će i za me i za vas isti, budemo li ga promatrali s istog gledišta, a različit bude li ga promatran s drugog gledišta.
Budući da sam vjernik kršćanin-katolik, na problem pobačaja gledam kroz križ i Isusovu krvavu žrtvu. Na tom gledištu ostajem i od njega ne odstupam, jer mi odzvanjaju u ušima Pavlove riječi: „O Timoteju, čuvaj povjereno blago! Kloni se svjetskih i ispraznih govora i prigovora lažno nazvane spoznaje! Neki pristajući uz nju odlutaše od vjere! (1Tim 6,20-21) „Čuvaj dragocjeno povjereno blago uz pomoć Duha Svetoga koji prebiva u nama“ (2Tim 1,14).
Ne odbijam nikoga tko će smisleno reći suvislije, jezično jasnije, stručno teološki, ako će ostati isto ono što želim istaknuti. Ne prihvaćam ni suvislost ni jasnoću ni stručnost koja bi stajala iza onoga što je protivno onomu iza čega stojim i želim stati jer mi je glavni orijentir Božja objava.
Jednoga dana počeo je život na zemlji. Njegovu aktualnu pojavu proučava biologija. Ona samo zna: živo je od živoga, živa bića nastaju od živih bića i hrana su jedna drugima u hranidbenom lancu. Od tih pravila nijedno živo biće nije izuzeto. Ni čovjek! I on je došao na svijet od živih i hrani se živim bićima, dok i sam ne postane hrana drugim živim bićima.
 
Čovjek, koji dolazi do hrane jedući živa bića, mora paziti da se ne otruje te da, dok bude jeo, ne bude pojeden. On jede plodove biljaka i životinja. On, jedući da bi živio, pravi pobačaje i uništava gotova živa bića. Onoliko je čovjek načinio pobačaja koliko je samlio zrna žita u mlinici, pojeo zrna graha u tanjuru i razbio jaja za kajganu. Osim bića kojima prekida dolazak na svijet, on ubija i gotova, već formirana, bića. Kad već čovjek pravi pobačaje hraneći se, zašto ne bi pravio pobačaje i u utrobama trudnih žena za kozmetiku i temeljne stanice? Kad već čovjek može zaklati janje da bi se najeo, zašto ne bi mogao zaklati i čovjeka? Biologija mu ne zabranjuje: ni pobačaj ljudskih zametaka ni ubijanje ljudi. Zato bih upitao: Je li pobačaj dopušten?, i odgovorio. Da, dopušten je! Biologija ga ne zabranjuje. Je li dopušteno čovjeku ubiti drugog čovjeka kako bi mogao počastiti svoje društvo kvalitetnim mesom? Da! Biologija mu ni to ne zabranjuje. Jer, ona u hranidbenom lancu ne poznaje nikakvu zabranu niti uvažava razliku između dobra i zla.
 
Istina! Kad sam rekao da nam biologija sve dopušta, a ništa nam ne zabranjuje, nisam kazao da nam je sve dopušteno s druge točke gledišta: Zato poslušajmo nauk apostola Pavla: „'Sve mi je dopušteno…' – Ali sve nije korisno. 'Sve mi je dopušteno'…'– Ali ja ne ću ničemu robovati 'Jela su određena za trbuh, a trbuh za jela…' – Ali će Bog uništiti trbuh i jela. A tijelo nije za bludnost nego za Gospodina, i Gospodin za tijelo“ (1Kor 6,12-13).
 
Čim sam iznio učenje sv. Pavla, napustio sam biologiju i prešao na teologiju. Čovjek koji se može i mora hraniti dužan je poštivati život drugog čovjeka. Zato sve ono što on traži od drugih mora isto to dati i drugima. Što, dakle, čovjek ne znajući i znajući želi za sebe, isto to želi i drugi čovjek. Zato čovjek koji nije bio ugrožen pod majčinim srcem ne bi smo ni on ugroziti drugog čovjeka pod srcem njegove majke. To pak znači da svatko mora poštivati život u utrobi i izvan utrobe, svjestan činjenice kako ga danas ne bi bilo da je netko na nj (po)digao ubojitu ruku za vrijeme majčine trudnoće. Čovjek začet pod srcem svoje majke ima pravo na porod i na život do prirodne smrti.
Kad smo već kazali da čovjek ima pravo na život do svoje smrti, možemo i upitati: Ima li pravo nepostojeći čovjek nastati? Ne! Nepostojeći čovjek nije subjekt prava. On mora prvo nastati pa tek onda biti nositeljem prava. Zato nam se nameće pitanje: Kad čovjek postaje nositeljem prava? Čim nastane, glasi odgovor. A kad čovjek nastaje? Treba i na to odgovoriti.
Budući da je i čovjek živo biće, ne možemo govoriti o njegovu nastanku neovisno o biologiji. Zato ću poći od bioloških činjenica, govoreći u prvom licu kako bi se svatko mogao naći.
Mnogo je godina prošlo prije moga dolaska. Mnogo će ih proći i nakon moga odlaska. Zašto sam ja živio? Biologija mi može pružiti samo ovakav odgovor. Živio si, živiš i živjet ćeš jer su se spojile dvije, ali ne bilo koje, već dvije određene stanice u tijelu tvoje majke. Da si mogao doći na svijet, nužno je bilo rođenje tvojih budućih roditelja, te: dvaju djedova i dviju baba; četiriju pradjedova i četiriju prababa; osam šukundjedova i osam šukunbaba; šesnaest prašukndjedova i šesnaest prašukunbaba. I tako redom do pojave prvih ljudi. U životnoj rijeci koja te je izbacila na životnu obalu sve je bilo onako kako je bilo. Jer, da je u jednom neznatnom trenutku drukčije bilo negoli je doista bilo, ne bi danas bilo ni tebe ni mnogih drugih koji su došli na svijet, a pojavili bi se oni koji nikad ne će doći na svijet jer je onako bilo kako je doista bilo. Zašto je tako bilo kako je bilo? Slučajno je tako bilo, kako se već i zbilo.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2015/05/trudnoca.jpg
Bilo slučajno, bilo planski, došao sam na svijet jer su moji budući roditelji stupili u spolne odnose. Je li njihova spolna djelatnost bila garancija moga nastanka pod majčinim srcem? Ne! To je bila mogućnost koja se nije morala ostvariti. A ostvarila se zato što je konkretni spermatozoid u mnoštvu spermatozoida nastao u tijelu moga oca i što je u tijelu moje majke konkretni ovulum bio spreman spojiti se s konkretnim spermatozoidom moga oca u času spolnog odnosa. Da se s tim ovulumom spojio neki drugi spermatozoid, ne bi me bilo, niti bi me bilo da se spermatozoid od kojeg sam nastao spojio s nekim drugim ovulumom u majčinu tijelu.
Kad sam ja počeo živjeti? Ne u trenutku nastanka očeva spermatozoida ni u trenutku nastanka majčina ovuluma. Jer, nikad nisam bio ni očev spermatozoid ni majčin ovulum. Ja sam spoj tih konkretnih spolnih stanica. Počeo sam živjeti tek onda kad su se spojile te dvije stanice. Zato je pogrješno reći: razvio sam se iz oplođena ovuluma, a ispravno je reći: bio sam oplođeni ovulum, zametak-zigot u utrobi svoje majke. Nisam imao pravo nastati, jer se ove dvije stanice nisu morale spojiti, a kad su se već spojile i kad sam već nastao, dobio sam pravo na život pod majčinim srcem, na rođenje i na život do svoje prirodne smrti. Da je netko podigao ruku na me dok sam bio pod majčinim srcem, taj bi bio moj ubojica, nimalo manji, nego čak veći od ubojice koji bi me sada htio ubiti.
Budući da osim bioloških postavki prihvaćam i postavke što nadilaze biologiju, mogu kazati da sam na svijetu zato što me je Bog stvorio. Po ocu i majci došao sam slučajno. Mogao je po njima doći netko drugi, a došao sam samo ja zato što je to htio Bog, moj Stvoritelj.
 
Da bih to osvijetlio, navest ću svoj susret s prosvjetnim radnicima u Podgaju pokraj Tomislavgrada koji su u vrijeme komunističke strahovlade „službeno“ morali biti ateisti. Došao sam u jednu kuću, ne znajući koga ću naći. Našao sam prosvjetne radnike. Razgovor se vodio o svemu i svačemu. U tom razgovoru upitala me je jedna nastavnica:
– Hoćete li se složiti da biblijski pisac nije znao kako nastaje kiša?
– Hoću!
– Držite li kako isti taj pisac ne bi kazao: Bog daje kišu da je znao kako ona nastaje?
– Ne!
– Zašto?
– Ja znam kako kiša nastaje i opet vjerujem i tvrdim da je Bog daje.
– Ja se s tim ne bih složila.
– Hoćete li se složiti da je biblijski pisac znao kako nastaje konkretni čovjek?
– Hoću!
– Zašto onda biblijski pisac, unatoč tom i takvom svom znanju, tvrdi da je Bog stvorio čovjeka, ne samo prvoga već i svakoga? Zato bi on i glede nastanka kiše rekao da je Bog daje, neovisno o njegovu znanju ili ne znanju o njezinu nastanku.
 
Vidjet ćemo da je to tako kad barem letimično prođemo kroz Bibliju. „Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva jer je majka svima živima“ (Post 3,20). Kad je žena dobila prvo dijete, iako je znala da je morala stupiti u odnos s mužem, kazala je: „Muško sam čedo stekla pomoću Jahve“ (Post 4,1). Nakon smrti Abelove, dajući svome sinu ime Šet, žena je rekla: „Bog mi dade drugo dijete mjesto Abela koga ubi Kajin“ (Post 4,25). Biblija poznaje čudesnu Božju intervenciju. Neplodna Sara, Abrahamova žena u svojoj je starosti rodila Izaka (Post 21,1-8), i Rebeka na molitvu Izakovu zače blizance (Post 25,21-23), Manoahova žena rodila je Samsona (Suci 13, 1-24). Neplodna Ana rodila je Samuela (1Sam 1,1-23). Neplodna dobročiniteljica proroka Elizeja dobila je dijete na molbu Elizejevu (2Kr 4,8-17). Neplodna Elizabeta rodila je Ivana Krstitelja (Lk 1,5-2, 66), a netaknuta djevica Marija rodila je Isusa (Mt i Lk 1,26-2,21).
 
Bog sudjeluje kod stvaranja svakog čovjeka, što svjedoče biblijski pisci:„Evo: sinovi su Jahvin dar, plod utrobe njegova je nagrada“ (Ps 127,3). „Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno što su djela tvoja predivna“ (Ps 139, 13-14). Proroka Jeremiju koji bi želio izmaknuti Božjem pozivu, Bog podučava: „Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te“ (Jer 1,5). I Pavao slično ustvrdi: A kad odluči onaj koji me izdvoji  ''u utrobi majke moje i pozva'' svojom milošću da u meni objavi Sina svoga da ga propovijedam među poganima, ja sam odmah – ne posavjetovavši se ni s jednim čovjekom i ne uzašav u Jeruzalem da vidim one koji su prije mene bili apostoli – otišao u Arabiju i ponovo se vratio u Damask (Gal 1,15-17). Isti Pavao koji to reče za sebe, slično reče i za sve ostale vjernike, ne isključujući ni sebe: On nas u njemu (u Isusu Kristu f. M. P.)sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim, u ljubavi nas predodredi sebi za sinove po Isusu Kristu, prema odluci svoje volje na hvalu svoje milosti (Ef 1,4-6).
http://www.nationalrighttolifenews.org/news/wp-content/uploads/2015/04/pregnant-ultrasound-baby-fetus.jpg
Bog, dakle, dariva djecu, ali samo onu koju on želi stvoriti. Djeca koja su mogla doći, nikad ne će doći, a došla su samo ona koju je Bog darovao njihovim roditeljima. Djeca su na svijet došla, ali ne od roditelja već od Boga kroz roditelje.
Budući da onoliko ljubimo darovatelja koliko cijenimo njegov dar, toliko i roditelji ljube Boga koliko cijene te hrane, čuvaju i brane djecu koju im je on darovao.
Ne zaboravimo da je čovjek nadjenuo svojoj ženi ime Eva, jer je majka svima živima (Post 3,20). Da! Nema ljudskog bića koje nije nastalo pod majčinim srcem i prebivalo pod njim do dolaska ne svijet. Majka je ljudsko biće primila, životni mu prostor poklonila, svoj obrok s njim dijelila, za porod ga osposobila i u porođajnim ga bolima rodila. Teško je, ali i časno je biti majka. Majka svoje dijete ljubi u svim fazama njegova života, spremna za nj umrijeti, u skladu s Isusovim riječima: Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga  (Iv 13, 34). Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje (Iv 15,13). Ovim Isusovim riječima dodajmo i riječi apostola Ivana, svjedoka Isusovih riječi: Tko god mrzi svoga brata, ubojica je; a znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života. Po tom smo spoznali ljubav što je on za nas dao svoj život. Tako i mi moramo dati svoj život za svoju braću (1Iv 3,14-16). I, kad smo mi, oslonjeni na biblijske riječi, dužni, slijedeći Isusov primjer, dati život svoj za braću, koliko je tek dužna majka dati svoj život za svoje dijete? Mnogo i mnogo više negoli kršćani za kršćane.
 
Oslonjen na Isusovo utjelovljenje – poglavito otajstvo svete vjere – i njegov nauk o ljubavi koja žrtvuje svoj život za druge govorio sam djevojci u nazočnosti njezina zaručnika pred stupanje u brak: Ne dao Bog da moradneš stati pred izbor ili umrijeti ili dijete pobaciti. Dao Bog da ti svaki tvoj porod uspješno završi te budeš vesela majka nad kolijevkom svoga nasmijana djeteta. Ako te ta kušnja zapadne, eno ti križa na kom ti Propeti odgovara. Živi s djetetom, sretna što si bila spremna za nj umrijeti. Ako se porod sretno ne završi, umri skupa s djetetom, ili umri da bi dijete živjelo, ponosno na svoju majku-mučenicu.
Navodim dva primjera, ponosan na svoju tetku, očevu sestru Ružu, koja je umrla na glasu svetosti jer nije pristala na liječnikov nagovor:
– Ne ću to učiniti.
– Umrijet ćeš ako to ne učiniš.
– Umrijet mi je svakako. Radije ću umrijeti negoli svoje dijete pobaciti.
Drugi primjer je pružila Ana Planinić rođena Vasilj, žena Šimunova. U teškom porodu završila je svoj život i rodila sina Dobroslava koji joj napisa poruku na spomen-ploči: «Tek što si me na svijet dala, zbog mene si u grob pala i u njemu čekaš čas dok ti dušu s tijelom združi Isus spas.»
Teško je biti Otkupitelj svijeta! Treba umrijeti na križu za grijeh svijeta. Teško je biti i majka! Treba riskirati život za dijete koje ima pravo doći na svijet. Zato je časno biti majka, spremna za svoje dijete trpjeti i umrijeti, ako to bude potrebno.
 
Ovom shvaćanju se protive oni koji neodgovorno stupaju u spolne odnose. Ista sebičnost, koja ih vodi u spolni odnos, potiče ih i na pobačaj. U izvanbračnom spolnom ponašanju tvrde: «Svaka je trudnoća manje-više nepoželjna.» Žalosno je što je kod mnogih sramota u trudnoći, a nikakva sramota u neodgovornom spolnom ponašanju. Žalosno je također što vlada sebičnost koja i s razlogom i bez razloga produljuje život postojećima dok istodobno pravi otpor životnoj rijeci koja putem spolnosti želi donijeti nova bića na mrtvu obalu. Zato bi se moglo reći da su humanije životinje od ljudi. One stupaju u spolni odnos i također snagom nagona prihvaćaju posljedice svoga ponašanja, prihvaćaju novi život i za nj se nesebično brinu.: «Što će biti s ostalom djecom ako majka umre?», mnogi pitaju, a da ni ne pomisle kako majka može i na drugi način umrijeti i ostaviti svoju djecu.
Na više načina ljudi se odnose i koriste spolnošću:
1. Uzdržljivošću ili celibatom
    a. Privremeno i
    b. stalno do smrti.
2. U obostranoj bračnoj vjernosti i
3. Slobodnim ponašanjem.
 
Pod brojem 1. uključujući a, b i pod brojem 2. vjernički je pa i kršćanski način spolnog ponašanja. Ponašanje na drugi način pod brojem 3 je bezvjerski i dosljedno tomu nekršćanski.
Netko može reći posebice u današnje vrijeme raspojasanosti i subjektivizma da on ima pravo na izbor spolnog ponašanja, neovisno o nekakvim normama. Ima i neka mu to bude, ali s druge točke gledišta. Neka se ponaša kako god hoće, ali neka prihvati i posljedice što slijede iz takva ponašanja.
Većina životinja nije vezana na spolni par u dvoje nego se u vrijeme parenja pare s više jedinki iste vrste. To je činjenica, ali životinje snose posljedice svoga ponašanja. Ni jedna životinja ne tamani plod svoje utrobe. Svaka ga čuva.
Hoćemo li mi izostajati iza njih? Hoćemo li snositi posljedice svoga ponašanja koje smo slobodno izabrali? Trebalo bi pošteno odgovoriti i, dosljedno tome, odgovorno se ponašati.
 

Fra Martin Planinić (predavanje održano u Zagrebu, 16. lipnja 2007.)

Povezane objave

Kako stići nigdje

HF

AFORIZMI – Svi kazuju

HF

Velike pisanice za Zoološki vrt

hrvatski-fokus

Pokoljenja, pamtite ih…

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više