Naša djeca nisu glupa

Problem je cjelokupan školski sustav

"I najveći talenti gube se u neradu."

(L. N. Tolstoj)

Godinama pišem o odgoju i obrazovanju, problemima, predrasudama, učenju, motivaciji za učenje, nastavi, praćenju i ocjenjivanju učenika, raznim kurikulima, vertikalnom i horizontalnom ustrojstvu školstva, korelaciji, koordinaciji, propusnosti, usklađivanju, mogućnostima   nemogućnostima izbora škole, fakilteta, zvanja i zanimanja, kao  i o stresu i frustraciji kad si primoram upisati, učiti i raditi što te ne zanima, što ne želiš, što ne voliš i za to nisi sposoban, makar si u neku ruku stručan, jer imaš diploma iz tog područja. Tim pisanjem htjela sam osvijestiti primarnu, nezaobilaznu i strateški važnu potrebu svakog  pojedinca i cijelog društva, za primjerenim rastom, razvojem i realizacijom, kao jedinke, koja će školovanjem steći sve predispozicije kako bi se uklopila u svijet rada i društvene odnose tijekom svojeg života i pri tom bila sretna, zadovoljna i ispunjena.

Nije to nikakva utopija. Puno toga se može postići, ako se zna, hoće i dobije adekvatna društvena podrška. Ne postoji dvoje jednaka, a kamoli ista djeca, a svi dosadašnji programi rada su pisani za imaginarnog  prosječnog učenika, prema čemu se onda i očekuju ishodi obrazovanja u pojedinom nastavnom području (predmetu). Svako dijete je posebno, u svakom smislu, nejednoliko raste i razvija se, potpuno različito od onog koji mu je najsličniji, što ovisi o mnogo čemu, prvenstveno genima o okolini. Otuda nastaju i njihove potrebe, razvijaju se interesi i motivacija za učenje (unutarnja i vanjska). Zbog te različitosti i raznolikosti svih faktora koji dijete određuju i usmjeravaju, je nužno potrebno redovito multidisciplinarno stručno praćenje i longitudinalno istraživanje određenih pojava, da bi se došlo do nekih zaključaka, koji se odaokativno nameću i dovode do loših, krivih, amaterskih i pomalo zastrašujućih zaključaka, kao na primjer: Naša su djeca sve gluplja i gluplja!

Mislila sam to prešutjeti, ali ne mogu, jer to naprosto nije istina. Istina je da naša djeca, uglavnom ne vole školu, da većina ne voli učiti, das u nezainteresirana, da uče zbog vanjske motivacije i za visoku ocjenu, koja im treba za upis u željenu školu. To nije od jučer. Zašto je to tako? Mnogi su za to stanje odgovorni. Najmanje su kriva djeca (učenici i studenti). Očito je da nešto nije u redu i da nešto ne valja, u cijelom školskom sustavu, u kurikulima, u nastavi, u učiteljima i profesorima, u vrjednovanju znanja i ocjenjivanju učenika. Sve je to dobro zamišljeno. Svi oni žele dobro djeci. Svi su manje više stručni, puno rade i trude se, a uspjeh je nezdovoljavajući, odnosno neprimjeren očekivanju i potrebama društva i gospodarstva.

Godinama se viša razina u obrazovanju tuži na onu ispod kako učenici nisu dovoljno dobro pripremljeni za nastavak obrazovanja, po nastavnim predmetima i općenito. Ljudi iz svijeta rada, poslovođe, direktori, ravnatelji, nadređeni govore kako mladi novopridošli stručni zaposlenici pojma nemaju o poslu koji trebaju raditi i za koji imaju diplomu, te kako ih iz početka moraju sve učiti i prilagođavati za dobro obavljanje poslova i zadataka koji proizlaze iz određenog radnog mjesta i funkcije, odnosno od njih napraviti djelotvorne stručnjake. Za to nisu krivi ti mladi ljudi. Kriv je sustav, program, način učenja i  nedovoljno razvijene sposobnosti operacionalizacije stečenog znanja na rješavan je konkretnih problema.

Djecu treba naučiti učiti. Učenje nije štreberija, odabir višeznačnih odgovora na postavljeno pitanje, gomilanje činjenica u odvojene  “ladice” mozga, gomilanje petica u imeniku… interpretacija nečije interpretacije, recitiranje pravila, formula, lema, zakona, izvođenja dokaza, bez razmišljanja, propitivanja, stavljanja u zavisne odnose i ono najvažnije nemogućnosti primjene  usvojenih činjenica. Mnogi pametni i sposobni učenici često pitaju: Što će to meni u životu? Uza svu našu stručnu, pedagošku, psihološku i socijalnu osposobljenost za neke sadržaje to ne možemo i ne znamo objasniti. Najgluplje je i potpuno isprazno reći, kako je taj sadržaj u udžbeniku i obveznom programu,  očekuje se da bude usvojen u ishodu učenja i kao takav mora se vrjednovati u usvojenom (neusvojenom) znanju učenika.

Kolike li smo samo datume bubali napamet iz povijesti, a da nismo znali uzroke i posljedice nekih događaja, a kamoli te posljedice vidjeti kao nove uzroke i shvatiti cijeli proces uzročno-posljedično i obratno. Znali smo perfektno svu gramatiku njemačkog jezika, a nismo znali sastaviti i razumijeti najobičniju svakodnevnu rečenicu. Znali smo sve formule iz fizike, a nismo mogli riješiti jednostavan zadatak s jednom nepoznanicom i konstantom, a kamoli predvidjeti tijek procesa uz mijenjanje pojedinih uvjeta, odnosno otkriti razmjernost i obrnutu razmjernost, shvatiti zašto je faktor korisnosti uvijek manji od jedan, kao i vječitu težnju svih inovatora, konstruktora i inženjera da se što više približi tom broju.

Mogla bih nabrajati unedogled. No, to nema smisla. Bitna je pretpostavka, premise i odrednica: Učimo za život, a ne za školu. Prema suvremenim potrebama života, društva i gospodarstva, trebalo bi odrediti ciljeve, osmislisliti školski sustav, kurikulume, adekvatne nastavne sadržaje, metode rada, načela i principe odgoja i obrazovanja, sukladne dobi, potrebama i mogućnostima učenika,uz svu moguću integraciju i inkluziju, što znači stalnu prilagodbu svakoj sredini i svakom djetetu.

To nije lako i jednostavno. Za to treba biti svestrano visokoobrazovan, stručan, motiviran i odlučan, da svakom učeniku daš upravo ono što ga najviše zanima, u čemu je najbolji i čime češ ga zainteresiratiza školu, učenje i svoj nastavni predmet. Najgore je za sve kad, a pomalo sramota za školu ui nastavnika kad učenik kaže kako mu je dosadno u školi i na nastavi. To podjednako govore dobri i loši đaci. Nastava bi morala biti dinamična i otkrivajuća. Za takvu nastavu se treba dobro pripremiti i mtivirati učenike. Najbolji način za to je zajednički u tome sudjelovati od pripreme do realizacije i samog vrednovanja. Učenik, ni u kom slučaju ne bi smio biti pasivan slušač i primatelj gotovih stvari, nego aktivan sudionik u cijelom procesu i stvaratelj, uz neprestano propitkivanje, procjenjivanje i donošenje ispravnih zaključaka, kao i učenje na pogrješkama. Nastavnik je nevidljivi katalizator, provokator i voditelj. Bolje je na nastavnom  satu usvojiti manje činjenica, koje su usvojene zajedničkim sudjelovanjem i aktivnim sudjelovanjem učenika u radu, nego više gotovih spoznaja, bez ikakva propitivanja.

To je težak posao i nikada nije bio i ne će biti adekvatno vrjednovan i plaćen. Ne će biti čak niti priznat, jer se na kraju zbrajaju samo petice u imeniku i gleda opći uspjeh, učenika, odjeljenja, razreda i škole, što ne pokazuje pravu sliku škole i stanje u školstvu. Da bi mi kao nastavnici izgledali uspješni dajemo visoke ocjene, uglavnom petice i četvorke. Briga nas što će oni drugi po vertikali obrazovanja imati velikih problema s tom djecom, jer nemaju solidne (nikakve) temelje za nadgradnju. Uz put zaključujemo i javno, bez ikakvog osjećaja srama i krivnje izjavljjemo: Naša su djeca sve gluplja i gluplja.

To nije točno. Naša djeca nisu ni gluplja, ni pametnija od druge djece u drugim državama, samo se s njima nitko dovoljno ne bavi i ne posvećuje im potrebnu pažnju. Oni su nam indirektno trošak, jer se na školstvo i sve ostalo u vezi s tim gleda kao na potrošnju  na tome godinama štedi, u mnogo oblika. To se osjeća i vidi po mnogo čemu, stalno, pa i sada. Jeste li zapazili koliko se ovih dana priča o resoru  (ministarstvu) i budućem ministru prosvjete, ili kako se to po novome zove. Gotovo ništa. Čini se kako je sve drugo puno važnije i zahtijeva posebnu osobu za vođenje i upravljanje.

Vjerujem kako će se to uskoro, malo pomalo, okrenuti i poboljšati, u smislu da je znanost i obrazovanje najvažniji resor, da su djeca i mladi naše najveće blago (resurs), da su njihov  odgoj i obrazovanje primarni cilj i zadaća ove vlade i premijera. To će nam najbolje pokazati i dokazati, ako odmah prionu svim snagama Reformi obrazovanja, osmišljavanju u stvaranju općeg i posebnih kurikuluma, u kojemu će dijete (učenik), njegove potrebe i interesi biti u centru zbivanja, koji će iznjedriti takve metode rada koje će uz integraciju i inkluziju, poštujući posebnost, cijeneći i njegujući izvrsnost, svakome učeniku omogućiti optimalan rast i razvoj u skladu s njegovim mogućnostima, te svako dijete osposobiti školovanjem (odgojem i obrazovanjem) za život i bezbolno uklapanje svijet rada, ovdje na ovim prostorima.

Ankica Benček