Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

MOLIŠKI HRVATI – Z one bane mora

Zapisi istraživača o Hrvatima u provinciji Campobasso

 
 
S druge strane mora Jadranskoga nalaze se Hrvati u talijanskom Moliseu. O tome nam zanimljivo piše Giacomo Scotti (Otokar Keršovani, Rijeka, 1980.). O drugim Hrvatima u Italiji u novije doba iscrpno je pisala dr. Lovorka Čoralić, mi ćemo se ovdje ograničiti na Molise, kojemu sjeverno je pokrajina Abruzzo sa kojom je bio vezan do 1963., južno je poluotok Monte Gargano, nije daleko na sjeverozapadu ni Rim.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/12/7-1_56.jpg
Antonio Sammartino iz Mundemitra – neumorni borac za očuvanje Hrvata u Moliseu
 
Hrvati su bili znatno prošireniji u južnoj i srednjoj Italiji, dolazeći u više seobenih valova (ipak najintenzivnije za turskoga prodora u Hrvatsku), danas su ostali jaki u selima Acquaviva Collecroci (Živavoda Kruč), San Felice Slavo (Stifilić) i Montemitro (Mundimitar). Došli su iz Makarskoga primorja, ali i doline Neretve i otoka srednje Dalmacije. Unatoč miješanju sa Talijanima, Albancima, Grcima i drugim stanovnicima toga dijela Italije broj Hrvata je prema filologu Scoli iznosio 1863. godine punih 20.000 ljudi. Josip Smodlaka iznosi 1904. godine broj od 5.000 stanovnika Molisea, od čega je 90 posto Hrvata, a onih 10 posto Talijana je prilično pohrvaćeno!!! U turističkom vodiču Abruzzo e Molise iz 1935. kaže se da "slavenski" jezik u tom kraju govori 4.000 ljudi, dok ih 16.000 izjavljuje da su podrijetlom Slaveni (to su sve Hrvati, osim iz sela Schiavi d/Abruzzo gdje su živjeli Crnogorci, op. G. S.).
 
U danas talijaniziranom mjestu Palata nalazio se natpis na Crkvi Sv. Marije (do 1915. kada je uništen, Italija ulazi u Prvi svjetski rat protiv Austro Ugarske)na latinskom koji kaže da su kastrum naselili ljudi iz Dalmacije 1531. godine. U većini okolnih naselja prezimena ljudi, običaji poput blagdana Zelenog Jurasa koji ubija zmaja na proljeće, tekstila (npr. čipke), imena mjesta svjedoče o hrvatskim korijenima stanovništva; do 1850. nosili su dalmatinsku nošnju.
 
Profesor V. Markotić iz Calgaryja u Kanadi je svjedočio 1970. kako moliške žene rade pokrivače i sagove na starinskim tkalačkim stanovima, te se kao pripadnik trgovačke sjeveroameričke civilizacije čudio da te žene ne žele prodavati svoje rukotvorine. U jeziku Moližana nema turcizama, a mnogi talijanizmi uobičajeni u Dalmaciji kod njih ne postoje; kažu rubac a ne faculet, kažu žrč za vino, dimač za cigaretu itd. Njihov jezik je arhaičan i pravo je blago za filologe. Novinar Matteo Ferrante kazuje: "Moj grad se nahodi unutra jedne vale. U njemu žive Hrvati iz Molise. Svikoliki govoraju hrvatski jezik. Naš dida su došli u ovi grad otrag mnogo godina. Svedni su govorili hrvatski, i nisu ga zabili.." Manuela Concetta dodaje "A svekolicimi govorimo: dobrodošli u naš grad!"
 
Ovo Vam ne ću prevesti (moližanski dijalekt) Gredahu skupa konj i tovar. Tovar biše čuda naperćen e je se uhitia hust za umora. Nonda je molija konja za uhititi zgora njegovo ledo na malo do onoga tereta, inače bi puknija. Konj nije htija slušati. Tovar je zgubija sve moće pa e jepa mrtav. Nonda gospodar je napertija na konja sve teret ke tovar nosiše e još njegovu kožu. Samo nonda konj je razumija ke biše bolje pomoći tovaru.
 
Neka prezimena Moližana
 
Bercicchi, Blascetta, Jacusso, Staniscia, Radi, Radat, Mirco, Papichio, Vetta, Tomizzi, Peca (ovo je primjer zašto ne pokušavam izvesti izvorno prezime; Peca može biti Peko, Pecotić, Pecelj itd.), Miletti, Giorgetta, Giorgetti, Surani, Suriano (Surjan), Lalli, Plescia (ima i Plećaš i Pleština u neretvanskom kraju), Juriscia, Jurizzi…
 
Prezimena Klissa, Zara i Lissa ne bih povezivao sa Klisom, Zadrom i Visom kao što autor čini jer se može raditi o prezimenu Car(ić), Klis, Lise. Povodom prezimena Mirco postoji u Moliseu predaja prema kojoj su naši "didi" došli ovamo pod vodstvom nekog vojvode Mirka. Istodobno, možda slučajno, postoji u dolini Neretve u mjestu Baćina (lijepa jezera u blizini) predaja da su tu ruševine Mirkovih dvora, nekog mjesnog vojvode koji se iselio preko mora sa mnoštvom naroda. U pjesmi Divojka ka svitja si brala (svitja je cvijeće!) kaže se "neka se ženi, neka se ženi, neka mu bide blagozlo". Blagozlo nije neka kovanica za dobro i loše u braku nego izgovorno talijanizirana riječ blagoslov.
 
Vladimir Fajdetić, muzikolog smatra da je ovakva vrsta poezije utjecala na dubrovačkoga renesansnog pjesnika Džore(a) Držića. U pjesmi Mladić tuguje za svojom dragom neka se slova gutaju; 'Di si po´la, lipi sunce?' Di si po'la zvizda moj? Ovi srce biše tvoj. U pjesmi "Lipa Mara homo u ružice" (zabilježio Smodlaka 1904.) djevojka odbija otići sa mladićem jer je strah Ivana Karlovića. Karlović je bio hrvatski ban 1521. – 1524. Moliške pjesme Karlovića i njegove junake spominju sa strahošpoštovanjem, ali Moližani zapravo ništa ne znaju o ličkom knezu. Neki su držali da je to bio bogataš, strogi vladar, drugi hajduk, treći vrag. Ivan Kurjaković bio je sin Karla Kurjakovića i Doroteje (Dore) Frankapan. Nakon očeve smrti naslijedio je naslov krbavskog kneza i obiteljske posjede u županijama Krbavi, Odorju, Hotuči, Lapcu i dijelu Like koje je nastojao očuvati od nasrtaja osmanskih snaga. Ratovao je 1500. protiv Turaka kraj Gradca, a 1506. sudjelovao je na strani Maksimilijana I. u borbama protiv kralja Vladislava II. Jagelovića. Godine 1506. i 1511. privremeno je priznao tursku vlast uz plaćanje harača kako bi spasio svoje posjede od pustošenja. Između 1509. i 1524. sklopio je s Mlečanima više kondotijerskih ugovora, prema kojima je imao braniti njihove posjede u Dalmaciji. Bio je podban i kapetan Hrvatske i Dalmacije u razdoblju 1512.–1513. te je s banom Petrom Berislavićem sudjelovao u pobjedi nad Turcima kraj Dubice 1513. godine. Sljedeće su godine Turci opustošili njegove posjede u Lici i Krbavi te se sukobio s njima u Bosni. U prvom mandatu banovao je od 1521. do 1524. te od 1527. do 1531. Istaknuo se kao organizator obrane hrvatskih zemalja i borac protiv Turaka, ali zbog nedovoljnih sredstava i kraljeve pomoći nije uspio spriječiti pad Knina i Skradina. Godine 1524. odrekao se banske časti.
 

Dirljivo je što Hrvati u Moliseu njeguju književnost,prije svega pjesništvo na "moliškom" jeziku. Zastarjela štokavska ikavica sa puno iskrivljenih talijanizama, bez srednjega roda, sa dočetkom do umjesto posvojnog genitiva i dativa, sa značenjem od i za. Ke se koristi u smislu koja, koji, koje i što. Zanimljiv je oblik hiža za kuću, ili riječ nadug koja znači dalek. "Čujam nostagiju za tebe. Ka' te mislim 'z naduga te vidim. Vidim tvoje hiže, čujam vitar" (ovdje čujem znači i čujem i osjećam – nekad ljudi koriste čujem i za miris!). Molizanske Hrvate je sredinom XIX. stoljeća otkrio pjesnik Medo (Orsat) Pucić, dubrovački vlastelin, mason i začetnik srbokatoličke mode. U Napulju je čuo krojača kako sa mušterijom govori nekim čudnim očito slavenskim jezikom. U kolovozu 1855. Pucić piše pismo G. de Rubertisu, učenom građaninu Kruča (Acquaviva Collecroce). Anton Kazali svoje dopisivanje sa de Rubertisom objavljuje u Zadru 1856. pod "Delle colonie slave…", što izaziva zanimanje učenjaka u Moskvi, Novom Sadu, Frankfurtu koji tekstove pisama prevode. De Rubertis je sebe nazivao Italo Slavo.
 
Autori Hrvate iz Molisea nazivaju Schiavoni (Volpe, 1852.), Slavi (Ascoli, 1863.), Serbodelmate (Vegezzi Ruscala, 1867.), Slavi Sebi (Cristo Kovačić, Ancona, 1884.). V. Makušev i Bugarin M. S. Drinov  došli su u Molise skupljati povijesne podatke i narodne pjesme. Makušev je napisao "O Slavjanach moliszkago grofstva v južno Italiji". Makušev, Vikentij Vasiljevič, ruski povjesničar (Brest-Litovsk, danas Brest, 10. X. 1837. – Varšava, 2. III. 1883.). Nakon studija povijesti na Sanktpeterburškom sveučilištu radio kao tajnik ruskog konzulata u Dubrovniku 1862.–65. Godine 1867. magistrirao temom Istraživanja dubrovačkih povijesnih spomenika i kroničara (Issledovanija ob istoričeskih pamjatnikah i bytopisateljah Dubrovnika). Nakon studijskoga putovanja po Italiji (1868.–71.) radio je kao sveučilišni profesor na Varšavskom sveučilištu 1871.–73. Na osnovi gradiva dubrovačkog i talijanskih arhiva istraživao je povijest Južnih Slavena.
 
Ivan Kukuljević prvi kaže da se radi o čistim Hrvatima, što potvrđuje J. Aranca, Berlin, 1892. Godine 1904. u Moliseu borave Josip Smodlaka, slikar Vidović, svećenik Luger i prof. Josip Barač. Tri godine kasnije dolazi jezikoslovac Milan Rešetar, kojemu su se nažalost pri povratku razbile fonografske ploče. Rešetar je za Bečku akademiju obradio "Die Serbo (?!, op. T.T.) – Kroatischen Kolonien Süditalianien". Spomenimo i radove Gelcicha, Guyona, Baldaccija, Alda Vettu, don Teodora Badurinu, Riharda Orela.
 
Scotti je boravio sa Vladimirom Fajdetićem u Moliseu 1963. godine pri čemu je Fajdetić na magnetofon snimio mnoge moliške hrvatske narodne pjesme. Godine 1964. Bogdan Žižić snima dokumentarac o Moliseu, a dolaze i gosti iz Hrvatske – nadbiskup zagrebački kardinal Franjo Šeper, predstavnici Matice iseljenika Hrvatske.
 

Teo Trostmann

Povezane objave

VOJVODINA – Hrvati i dalje žive u strahu

HF

Bunjevački teror nad Hrvatima u Srbiji

HF

Odlučio se vratiti u zemlju svoga oca

HF

Književna nagrada Stipana Bilića Prcića teatrologinji Luciji Ljubić

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više