Vlatka, ime je njeno

Volim vas oboje

Dolazim već dugo u uvalu malu, tamo daleko na obali mora. Gdje prvi put sam, te oči ugled'o i zasjale sretne k'o da sviće zora. Sjećanja su jaka, ćutnje pomiješane… desi se i često čak i suza krene… Sjetna!!

       A godine prolaze život teče, tinja… Počesto tužan, nabralo se briga, Stranice života pomalo su blijede, a korice klasična iščitana knjiga… Spomenar.

Suze, radost i magija čista, idilično slatka romantična priča. o dvoje mladih  što se silno vole, o trenutku sreće  jednoga mladića… Ljetno  veće sretno, u malenoj vali na toplome žalu…Romon im vala ugođaj pravio.

        Bila si sretna isto kao i ja u naručju mome drhtala si dugo. Gmizala k'o zmija na tren se gubila,  osjećam sva mjesta koja si ljubila… Tragove ti prstiju osjećam još danas.

Tijelom  sam ti cijelim nesebično vraćao, dok  su usne moje zarobljene bile. Pokretima ludim trostruko  plaćao, znoj i radosnice sve u strast se slile…Ne žalim.

Jučer kada dođoh na to isto mjesto i ugledah oči  kao nekad tvoje,  reklo mi je srce “hajde upitaj je „ možda je taj Anđeo boje krvi moje… Nepristojno, možda, smogao sam snage to nešto iznutra jače je od mene  Imala je sjajnu dugu kosu plavu, oči k'o safiri osmjeh majke njene. I sunce je jučer isto jače sjalo… Prekrasna,  na majku jako, jako slatka… Krenula mi suza kad je oca svoga, zagrljajem stisla uplakana Vlatka!!!

Pa mu tihim glasom umiljatim reče: „Znaš često sam priče slušala o tebi i nikada od mene ništa nije krila… Rekla mi je samo pođi zagrli ga. Kad ja nisam mogla, s ocem sretna bila“.

Volim vas oboje vi ste cvijeće moje…

Uvijek bi mi rekla: „ Pođi zagrli ga…kad ja nisam sretna što ti ne bi bila“…

Vladimir Živaljić