Posavinom ravnom do obala Drine
Prelijećem u mašti slavonske ravnice,
Obilazeć šume i salaše stare.
Zastanem u mraku u svakom sokaku,
Slušajući zvonke zvuke tamburice.
Pa se zatim spustim niz zagorske brege,
Misli me donesu ispred Katedrale.
Sve na tužno sluti… Kamenita vrata…?
K’o da svijeće same čame zbog Hrvata.
I, onda se trgoh,ne znam kam’ bih poš’o?
Možda negdje nađem barem jedan kutak,
Gdje ću kao Hrvat osjetit trenutak
I zagrljaj topli, da sam dobro doš’o.
Pronose me misli po plitvičkom kraju.
Uz Velebit-stijenu uznese me vila.
Preda mnom se prosu jadranska idila
I obronci Učke u sunčanom sjaju.
Tu ne ostah dugo, pođoh prema jugu.
Svratih se na Marjan, posjetih Torcidu
Pa do svetog Vlaha, da na drevnom zidu
Osjetim i radost i nemir i tugu.
Sve mi ove mašte postadoše tmurne.
Šta orjuna stvori od ovoga raja?
Zar će zamest nade novih naraštaja
I oskvrnut vrijednost povijesti nam burne?
Nesmireno plutam, dok mislima skitam.
Je li zemlja ova ikad sretna bila?
Jel’ tolika krv se uzaludno lila?
Dokle će ovako, zabrinut se pitam?
Tad odlučih malo promijenit sredinu.
Uz Neretvu brzu doplovih do Mosta,
Tamo gdje mi mladost zarobljena osta,
Gdje u kamen živi uklesah sudbinu.
Ne smirih se ni tu kraj svoje sudbine.
Povede me mašta kroz ljepote Bosne,
Kroz planine šumne i livade rosne,
Posavinom ravnom do obala Drine.
…I, zastade mašta, probudi se zbilja.
Nesmiljena povijest zatvorila vrata
I utamničila budućnost Hrvata,
Dok ponovno dođe put u nove snove.