Sve je poskupilo 50, a ne 12,3 posto
Prema izračunima, po određenom državnom upitniku, inflacija je u nas 12,3 posto. Običan čovjek će odmah reći kako to nije točno. To je statistička inflacija. Najvećem broju građana, onih prosječnih po primanjima i ispodprosječnima inflacija je puno veća. Prelazi 50 posto uzmemo li cijene artikala koji su nužno potrebni za život, održavanje tog života i krpanja kraja s krajem. Te i takve ljude ne zanima koliko je poskupio kavijar, šampanjac, paški sir, losos, biftek, škampi… Te ljude zanima koliko su poskupjele one namirnice koje kupuju svaki dan: kruh, mlijeko, brašno, krumpir, zelje, grah, pekmez, ajvar, rajčica, ulje, piletina, plava riba, sapun, deterdženti, WC papir, struja, plin, voda, lijekovi, usluge… To nikako ne pokriva onih službenih 12,3 posto. Ono što si pred godinu dana mogao kupiti za 100 kuna, sada stoji 200 kuna. U statističkoj stopi inflacije, to se jednostavno izgubi.
Rastu plaće, porast će i mirovine. To sve je gotovo ništa na rast cijena, koje lete u nebo. Opet će kao i uvijek dobiti najviše oni koji najviše imaju. Trebalo bi pronaći neku djelotvornu formulu kojom bi se to ublažilo, smanjio jaz između najvećeg i najmanjeg i približilo statističkom izračunu. To je gotovo nemoguće postići. Uz konstantan postotak, konačni iznos proporcionalan je glavnoj veličini. Te glavne veličine bi se morale promijeniti, posebice u javnom sektoru. Mjesečna primanja morala bi biti razmjerna učinku obavljenog rada i djelovanja svakog pojedinca. To nije lako i jednostavno procijeniti, posebice tamo gdje se učinak ne mjeri brojem i ne važe vagom. Ovdje mi napamet pada pitanje: Kako mjeriti učinak saborskog zastupnika, državnog dužnosnika ili bilo kojeg političara, koji imaju velike plaće i mirovine? To se uglavnom radi odoka, prema rangu, mjestu i stranačkoj pripadnosti, posebice kod raznih uhljeba. Njihova radna mjesta su uglavnom izmišljena i stvarno nepotrebna. Kad bi se nekim čudom svi ti maknuli s državne plaće, bilo bi za posebne mjere i dodatke za siromašne i potrebite. Za tu promjenu i namjeru bi trebalo biti socijalno osjetljiv i znati bilo naroda. Ne mogu to oni koje ovih 12,3 posto inflacije uopće ne dodiruje. Ti i takvi sa svojih političkih i društvenih visina i funkcija, ne mogu niti zamisliti kako većina ljudi u ovoj državi živi, pogotovo oni koji baš sve od hrane moraju kupiti, kojima ništa ne raste, na okućnici, niti u polju. Od toga nije imun niti visoki kler. U propovijedima ovih dana nije se baš moglo čuti o teškom (skupom) životu i onomu što nas čeka ujesen i na zimu. Tu se manje-više govorilo o duhovnim sferama života na zemlji. Teško je biti duhovan, ako si gladan, u elementarnom smislu. Duhovna glad je nešto drugo. Ona nije primarna potreba, iako bi po nekima to morala biti. Ako svakodnevni kruh kupuješ, na akciji i tražiš po trgovina u večernjim satima, kad idu sniženja, ne osjećaš potrebu za duhovnom gladi. Primarno je preživjeti. Kruh svakdašnji na ovom svijetu ne daje nam nitko, baš kao što nam niti ne oprašta dugove. Država bi u tomu trebala pomagati, barem onima najugroženijima. Međutim, sustav koji bi to trebao osigurati i pratiti ne funkcionira kako bi trebao. Ne dobivaju pomoć najpotrebniji, ni od koga, od civilnih, niti od duhovnih vlasti. Uglavnom dobivaju podobni, kao i svuda, ili oni koji imaju nekog svojeg tamo gdje se nešto dijeli ili dobiva. Mi nismo zdravo društvo, što se toga tiče, ni u čemu, na svim razinama. Postoje naši i vaši. Postoje podobni i nepodobni. Ni Crkva nije imuna na to. Nekima daje, drugima uzima. Nečija djeca više vrijede. Bilo kako bilo. Inflacija nezaustavljivo galopira. Pandemija uzima svoj danak. Stiže jesen, kiše i hladniji dani. Neki se ne će imati sa čime grijati. Tu će navodno država uskočiti. Oni najdovitljiviji i najvještiji će se svakako snaći, dok će oni drugi zepsti i grijati se pod pokrpanim dekama i starim kaputima, u trećem desetljeću XXI. stoljeća, u Europi.
Rat bijesni u Ukrajini. Rusi pokazuju i dokazuju svoju moć. Prijete cijeloj Europi i svijetu. Velika je to igra Velikih. Trajat će tako dugo dok se ne dogovore i usuglase. Deseci tisuća mrtvih, stotine tisuća ranjenih, milijuni raseljenih. Koga briga? Igra se Velika igra Istoka i Zapada. Oružje se uništava, rashoduje, kupuje, prodaje, isprobava, koristi za sijanje straha i prijetnju cijelom svijetu. Uz to taj rat generira glad, posebice u Europi, EU-u i njezinim siromašnim članicama. Ne će biti dovoljno hrane, niti energenata. Bogati će se snaći i okrenuti novim tržištima. Siromašni će biti još siromašniji. Komu to treba?
Tko se igra Boga i odlučuje o običnom čovjeku, koji se našao u vrtlogu svjetskih zbivanja? Taj i takav čovjek se gubi u svakoj statistici. Njega ne zanima nikakvo oružje koje djeluje u Ukrajini. Taj je čovjek opterećen vlastitim životom i preživljavanjem, bez obzira na kojoj paraleli ili meridijanu se nalazi. On je na dnu dna svoje vrste, bez obzira na sva prava iz mnogih povelja.
