Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Jugoslavenski poraz na njemačkim izborima 1983. godine

Hrvatska lista odnijela pobjedu nad obje jugoslavenske

 

Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatsko katoličko sveučilište organizirali su u petak II. Međunarodnu znanstveno-stručnu konferenciju „Suvremeni usud gastarbajterskoga naslijeđa Hrvatske“ na Fakultetu hrvatskih studija.

Jedan od izlagača bio je i doc dr. sc. Wollfy Krašić, povjesničar s Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu koji je održao vrlo zanimljivo izlaganje “Jugoslavenski poraz na njemačkim izborima – hrvatski radni migranti i izbori za Vijeće stranaca pri Općinskoj upravi grada Stuttgarta 1983. godine”.

U nastavku donosimo tekst doc. dr. sc. Krašića:

Jugoslavenski poraz na njemačkim izborima – hrvatski radni migranti i izbori za Vijeće stranaca pri Općinskoj upravi grada Stuttgarta 1983. godine

Komunistički režim u Jugoslaviji početkom 1960-ih pogodila je teška gospodarska kriza, a jedna od njenih posljedica bila je visoka stopa nezaposlenosti. Ne želeći riskirati veće socijalne nemire u „radničkoj državi“, režim je odlučio iskoristiti svoj poseban geopolitički položaj te je dopustio da dio jugoslavenskih građana potraži posao i bolje životne uvjete u zemljama kapitalističke Europe, koje su bilježile visoke stope gospodarskog rasta i gladovale za radnom snagom. Spomenute se jugoslavenske građane ubrzo počelo nazivati radnicima na privremenom radu, a neslužbeno gastarbajterima, što je izvedenica od njemačkog termina „gostujući radnik“.

I režim i radni migranti smatrali su u početku kako se zaista radi o privremenoj pojavi. Režim se nadao da će brzo svladati gospodarske teškoće, a radni migranti da će se nakon dvije, tri godine rada u inozemstvu i stjecanja određene ušteđevine vratiti za stalno u Jugoslaviju. Međutim, došlo je suprotnog procesa – broj radnih migranata od sredine 1960-ih strelovito je rastao, tako da je do izbijanja gospodarske krize u zapadnoj Europi u drugoj polovici 1973. godine na tzv. privremenom radu u inozemstvu bilo preko milijun jugoslavenskih građana (radnika i članova njihovih obitelji).

Hrvatski radni migranti gajili snažnu averziju prema komunističkom režimu u Jugoslaviji

U populaciji radnih migranata nadprosječno su bili zastupljeni građani Socijalističke Republike Hrvatske (SRH), ali i Hrvati kao nacija. Evaluacijom podataka prikupljenih provođenjem popisa stanovništva 1971. godine ustanovljeno kako je u inozemstvu u kategoriji tzv. „radnika na privremenome radu“ i članova njihovih obitelji bilo 763 725 osoba. Od toga je najveći broj bio iz SRH-a, njih 254 856.

Udio radnih migranata iz SRH u ukupnoj populaciji radnih migranta iz Jugoslavije iznosio je preko 33 %, a stanovništvo SRH-a je u ukupnome stanovništvu Jugoslavije imalo udio od samo 21,6 %. U prvome redu, radilo se o ekonomskim migrantima. Ipak, dio hrvatskih radnih migranata gajio je snažnu averziju prema komunističkom režimu u Jugoslaviji, ali ju nije otvoreno manifestirao zbog straha od represije. Znatan dio hrvatskih radnih migranata bio je politički nezainteresiran, ali se nije poistovjećivao s režimom, budući da je zbog njegove opće politike, a posebno one u gospodarstvu, bio prisiljen na rad u inozemstvu.

Veliki sigurnosni izazov za jugoslavenski komunistički režim

Komunistički režim u Jugoslaviji nije općenito ništa činio da bi zaustavio ovaj migrantski val, budući da su ga i dalje nastavile opterećivati gospodarske teškoće, a od radnih migranata u zapadnoj Europi imao je ogromnu korist, zbog velike količine deviza koje su radnici slali svojim obiteljima u zemlji i donosili ih sa sobom, a koje su imale veliku ulogu u uravnoteženju jugoslavenske platne bilance. S druge strane, ta ogromna populacija koja se kretala na relaciji Jugoslavija-zapadna Europa i koja je održavala kontakte s obitelji, rođacima i prijateljima u zemlji, postala je velik sigurnosni izazov za komunistički režim u Jugoslaviji, koji se bojao utjecaja antijugoslavenske političke emigracije, u kojoj su dominirali Hrvati te djelovanja zapadnih obavještajnih i policijskih službi među radnim migrantima.

Uz to, režim je bio zabrinut i zbog izloženosti radnih migranata drukčijem političkom i društvenom sustavu od onoga u Jugoslaviji. Drugim riječima, strahovao je kako će jugoslavenski građani u doticaju sa Zapadom izgubiti vjeru, ako su ju mnogi među njima uopće imali, da je socijalizam superioran kapitalizmu. Zbog toga su jugoslavenske obavještajne i diplomatske službe ulagale velike napore da u što većoj mjeri kontroliraju populaciju radnih migranata te ju izoliraju od „negativnih utjecaja“, pri čemu su se koristile raznim oblicima represije.

Jugoslavenski klubovi

No, to ni izdaleka nije bilo dovoljno, pa je režim početkom 1970-ih krenuo sa sistematskim osnivanjem različitih društava u zapadnoj Europi koja su trebala okupljati radne migrante iz Jugoslavije. Mnoga od njih nosila su naziv Klub Jugoslovena, pa se za takva društva počeo koristiti kolokvijalni naziv jugoslavenski klubovi. Proklamirani cilj klubova bilo je organiziranje društvenog, kulturnog, športskog i sličnog djelovanja radnih migranata te očuvanja njihovih veza s domovinom, no režim ih je prvenstveno koristio kao još jedan oblik nadziranja te često i kontroliranja svojih građana u zapadnoj Europi. Zbog toga su ih mnogi radni migranti, a posebno Hrvati, izbjegavali, budući da nisu i u inozemstvu željeli biti pod paskom jugoslavenskog režima.

Osim toga, vodstva takvih klubova zagovarala su jugoslavenski unitaristički pristup po pitanju njegovanja i manifestiranja obilježja nacionalnog identiteta pripadnika pojedinih nacija koje su živjele u Jugoslaviji. Iza unitarističkog jugoslavenstva nerijetko se krilo velikosrpstvo, čime su najviše bili pogođeni Hrvati, koji su uz sve to u nizu slučajeva bili etiketirani kao ustaše i fašisti. Jugoslavenski su klubovi bili su i mjesta u kojima su se organizirala i ideološki obojena predavanja i proslave. Uz klubove, na radne migrante, a u prvome redu njihovu djecu, nastojalo se utjecati kroz tzv. jugoslavensku dopunsku nastavu, koju su gotovo u pravilu izvodili nastavnici odobreni od strane režima. Uz ideološku indoktrinaciju, hrvatska su djeca bila izložena i zatiranju jedne od temeljnih odrednica nacionalnoga identiteta – jezika – budući da su nerijetko bila prisiljena učiti tzv. „istočnu varijantu“ zajedničkoga srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika.

Hrvatske katoličke misije

Hrvatski su se radni migranti u zapadnoj Europi stoga masovno organizirali i djelovali u okviru raznih društava i institucija koje su osnivale hrvatske katoličke misije. Svećenici, časne sestre, socijalni radnici i drugi djelatnici misija daleko su se učinkovitije brinuli za brojne potrebe hrvatskih radnih migranata i njihovih obitelji. Takvo se opredjeljivanje ogledalo i u brojčanim podatcima.

Prema službenim jugoslavenskim izvorima iz 1979. godine, između 10 i 14% radnih migranata iz Jugoslavije okupljalo se u jugoslavenskim klubovima. Procjena iz 1984. godine kaže da su jugoslavenskih klubovi u Saveznoj Republici Njemačkoj okupljali samo između 2 i 3% radnih migranata, što je iznosilo oko 8 000 osoba. S druge strane, prema crkvenim izvorima, u hrvatskim katoličkim misijama u SRNJ koncem 1980-ih bilo je preko 170 000 vjernika. Jedan od najeklatantnijih primjera odbijanja poistovjećivanja hrvatskih radnih migranata s komunističkom Jugoslavijom te organiziranja i djelovanja u okviru hrvatskih katoličkih misija bilo je njihovo izjašnjavanje na izborima za zastupnike u savjetodavnom Vijeću stranaca pri Općinskoj upravi grada Stuttgarta 9. listopada 1983. godine.

Široka i agresivna kampanja jugoslavenskog konzulata

Takva su vijeća konstituirana i ranije u nekoliko gradova u SRNJ, ali ne putem izbora nego imenovanja. U svim takvim slučajevima svoje su kandidate isključivo postavljali jugoslavenski konzulati preko jugoslavenskih klubova. Što se pak Stuttgarta tiče, stranim državljanima iz Turske, Grčke, Jugoslavije, Italije, Španjolske i Portugala dano je pravo da izaberu između jednog i tri zastupnika u Vijeće stranaca. Uvjet je bio da su stariji od 18 godina i da na području općine Stuttgart imaju prijavljeno boravište najmanje tri godine.

Vijeće se imalo sastojati od 13 njemačkih predstavnika i 12 predstavnika stranaca. Jugoslavenski građani imali su pravo na tri mjesta, kao i turski, Talijani i Grci dobili su po dva, a Španjolci i Portugalci po jedno. Svaki je glasač mogao glasati za tri kandidata. U procesu izborne utakmice, došlo je do podjele u projugoslavenskoj struji, pa se za mjesto u Vijeću stranaca natjecala lista Jugosloveni u Stuttgartu, na kojoj su bili kandidati nekih jugoslavenskih društava, uglavnom športskih te lista koju je kreirao jugoslavenski konzulat i koja je, suprotno njemačkim zakonima, nosila naziv SFRJ/YU. Treća lista nosila je naziv „Svoje voli, tuđe poštuj“ na kojoj su bili Hrvati okupljeni oko tamošnje katoličke misije.

Jugoslavenski konzulat vodio je široku i agresivnu kampanju, nastojeći da na sva tri mjesta budu izabrani njegovi kandidati. Zaredale su se prijetnje, ucjene, a učitelji i nastavnici tzv. jugoslavenske dopunske nastave održavali su roditeljske sastanke na kojima su se roditeljima davale upute da mogu isključivo glasati za listu SFRJ/YU. Naime, konzulat je širio neistinite informacije kako je samo ta lista dozvoljena od strane njemačkih vlasti.

No, nije se zaustavio ni na tome, pa je u jednom letku stajalo: „Opredjeljenjem za izbornu listu SFRJ/YU iskazuje se istodobno i patriotsko opredjeljenje prema SFR Jugoslaviji“. Dakle, glas protiv ove liste, poručivao je režim preko konzulata, glas je protiv Jugoslavije.

Hrvatska lista odnijela pobjedu nad obje jugoslavenske

Ovakva kampanja rezultirala je jako niskom izlaznošću jugoslavenskih državljana na izbore, koja je bila najniža od svih navedenih inozemnih nacionalnih skupina u Stuttgartu – samo 13,7 %. Međutim, unatoč tome što su mnogi obeshrabreni da izađu na birališta, što su se prijetnje i „sugestije“ za koga glasovati nastavile i na dan izbora i na biralištima i što je konzulat učinio sve da mobilizira svoje pristaše, rezultati izbora izgledali su ovako: lista JUS dobila je 7,3 % glasova, lista SFRJ/YU 39,2 %, dok je lista SVTP dobila 53,5 % glasova.

Dakle, hrvatska je lista odnijela pobjedu nad obje jugoslavenske, koje su predstavljale sve nacionalnosti iz Jugoslavije. Na temelju spomenutih rezultata u Vijeće stranaca ušli su Hrvati Mate Čutura, socijalni radnik te Ante Modrić, građevinski inženjer. Tako je unatoč opsežnoj predizbornoj kampanji u kojoj se nisu birala sredstva „uvjeravanja“, kako je napisao glavni urednik uglednog hrvatskog časopisa Nova Hrvatska, Jakša Kušan, „Yu pala na prvim izborima“. Hrvati u Stuttgartu, barem oni koji su se usudili sudjelovati na izborima, pokazali su da odbacuju Jugoslaviju, a isto će za nekoliko godina pokazati i njihovi sunarodnjaci u domovini.

Wollfy Krašić, https://narod.hr/hrvatska/dr-sc-krasic-iza-unitaristickog-jugoslavenstva-nerijetko-se-krilo-velikosrpstvo-cime-su-najvise-bili-pogodeni-hrvati

Povezane objave

Postoje li stranke kojima odgovara iseljavanje?

HF

Majčin dan u Njemačkoj

HF

“Hrvatska izvan domovine”

HF

Ulaganje u mlade Hrvate

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više