Ljudi koji su govorili protoindoeuropskim jezikom vjerojatno su živjeli na području koje je danas istočna Ukrajina. Kako su se skupine tijekom stoljeća odvajale, jezici kćeri protezali su se od Irske do Indijskog oceana
Mukotrpno arheološko istraživanje poznata je, često cijenjena metoda iskopavanja povijesti. Manje slavno, no također neprocjenjivo, jest spajanje fragmenata drevnih jezika i analiza kako su se mijenjali tijekom tisuća godina. Povijesni lingvisti rekonstruirali su zajednički jezik predaka za većinu jezika koji se danas govore u Europi i Južnoj Aziji. Engleski, njemački, grčki, hindi i urdu, između ostalih u indoeuropskoj obitelji jezika, svi imaju podrijetlo iz jednog govornog jezika koji se naziva protoindoeuropski (PIE).
Dalekosežnost jezika
Vjeruje se da se tim jezikom govorilo od otprilike 4500. pr. Kr. do 2500. pr. Kr. Pisani tragovi nisu nađeni. Ljudi koji su govorili protoindoeuropskim jezikom vjerojatno su živjeli na području koje je danas istočna Ukrajina. Kako su se skupine tijekom stoljeća odvajale kako bi migrirale po kontinentu, jezici kćeri protezali su se od Irske do Indijskog oceana.
Ipak, obrazac je uključivao značajnu iznimku: sada izumrla grana indoeuropske jezične obitelji probila se iz Europe više od 4000 kilometara istočno da bi završila u Tarimskom bazenu na sjeverozapadu Kine.
Saznati kako i kada su ti ljudi, poznati kao Toharci, krenuli na odiseju, ciljevi su istraživačkog projekta kojega financira EU.
– To nam daje fascinantan uvid u to koliko daleko ljudi mogu migrirati i kakvim su se rizicima i poteškoćama zapravo bili spremni izložiti – rekao je profesor Michaël Peyrot iz Centra za lingvistiku na Sveučilištu u Leidenu u Nizozemskoj. Peyrot je koordinator europskog projekta pod nazivom The Tocharian Trek koji bi trebao završiti u prosincu 2023., nakon gotovo šest godina.
Toharsko putovanje
Istraživanje pomaže utvrditi gdje su se Toharci nalazili u razdoblju između 3500. pr. Kr., kada su možda napustili svoju pradomovinu, i svoje prve pisane povijesti 400. godine. Ukratko, inicijativa mapira migracijsku rutu od domovine protoindoeuropejaca sve do Kine. Kroz putovanje, Toharci su doveli svoj dijalekt protoindoeuropskog jezika u kontakt s ljudima koji govore različitim jezicima. To je imalo utjecaja i promijenilo način na koji su Toharci govorili dok se konačno nisu razvili njihovi zabilježeni jezici. Arheološki i genetski dokazi sugeriraju da su se Toharci prvi preselili u južni Sibir.
Peyrot i njegovi kolege istraživači nastojali su dati lingvističku procjenu ove rute. Njihov rad otkriva da se doista neke od najčudnijih značajki jezika vrlo dobro uklapaju s jezicima koji se govore u južnom Sibiru.
– Jezici čuvaju dragocjene informacije o svojoj prapovijesti kroz učinke jezičnog kontakta. Promatranje učinaka jezičnog kontakta, kao što su posuđenice, omogućuje nam izvlačenje zaključaka o blizini govornika različitih jezika i u kojem se trenutku kontakt dogodio – kaže Peyrot.
Kao primjer posuđene riječi, naveo je izraz za mač u jezičnom nizu poznatom kao toharski B: „kertte”’ je preuzeto od „karta” na staroiranskom.
Istraživački tim zaključio je da su Toharci stigli u Tarimsku kotlinu otprilike 1000 godina prije Krista, što je kasnije nego što se mislilo.
Kao rezultat toga, njihov okvir utjecaja u Tarimskom bazenu se suzio i Toharcima je dodijeljena prigušenija uloga u prapovijesti područja nego što im je tradicionalno bila dana.
Umjesto toga, projekt je pronašao ojačanu ulogu za iranske jezike i narode u tom području, posebno kotanski, njegove srodnike „Tumshuqese” i „Niya Prakrit”. Svi su utjecali na toharski. Projekt također nastoji posložiti jezike koji su prvi napustili protoindoeuropsku zajednicu i kada. Kako njihov rad ulazi u završnu fazu, istraživači se slažu s teorijom da su Toharci vjerojatno drugi napustili protoindoeuropsku obitelj i to sigurno puno poslije Anatolijanaca, skupine drevnih jezika koji su se nekoć govorili u današnjoj Turskoj.
Terminologija vremenskih prilika
Osim što nudi uvid u ljudske interakcije i kretanja, usporedba rječnika u jezicima koji potječu iz protoindoeuropskih jezika daje sliku materijalnog svijeta i svakodnevnog života u to vrijeme. Već je provedeno mnogo istraživanja o tadašnjoj obiteljskoj i društvenoj strukturi, stoci koju su ljudi imali i oruđu u svakodnevnom životu. No, malo je studija ispitalo zajednički vokabular koji su ovi drevni narodi upotrebljavali kada su govorili o nečemu što je danas jednako popularna tema razgovora: svakodnevnim vremenskim prilikama.
Dr. Julia Sturm pročešljava leksiku starih jezika kako bi izvukla sve riječi koje se odnose na vrijeme i klimu u sklopu još jednog projekta kojega financira EU, IE CLIMATE, a kojega ona vodi.
– Važno je imati mnogo perspektiva o tome kako se odnosimo prema klimi i kako doživljavamo sebe u svijetu – kaže Sturm, postdoktorandica s Roots of Europe Center na Sveučilištu u Kopenhagenu u Danskoj.
Demistifikacija zemljine jezgre, pune oceana, ciklona i uragana
Europski projekt trebao bi, nakon dvije godine, završiti u listopadu 2023. Rad je uključivao proučavanje pisanih dokaza o više od 10 indoeuropskih jezika kako bi se pronašla, na primjer, riječ koja bi prenijela oblak, a zatim sastavljanje zaključaka i vremenskih okvira o tome kako je jedan jezik utjecao na drugi.
Atlas riječi
Konačni cilj je stvoriti atlas koji prikazuje gdje su riječi upotrebljavane i kada. Dovršeni atlas trebao bi biti dostupan na web-stranici sveučilišta krajem 2023. Dok arheolog iskopava fizičke objekte na povijesnim lokalitetima, Sturm kombinira formalnu lingvistiku i filologiju, proučavanje jezika u pisanim i usmenim povijesnim izvorima, kako bi „iskopala“ riječi. U oba je slučaja cilj izvući zaključke o materijalnom svijetu daleke prošlosti. Proveden u tandemu s paleoklimatologijom, proučavanjem klimatskih uvjeta u različitim razdobljima povijesti, rad dr. Sturm daje nove uvide u vremenske prilike u prošlosti i stavove ljudi prema njima. Postojanost metafore je zapanjujuća: kako su ljudi personificirali elemente u prirodnom svijetu i povezali se s njima.
Grčki, latinski i vedski sanskrt, na primjer, svi opisuju bogove kako nose oblake, koristeći isti glagol da opišu kako ljudi mogu nositi šal ili ogrtač.
– Što više informacija imamo o geografiji i vremenu, to bolje. U svijetu u kojem se klima toliko mijenja, a mi shvaćamo svoju ulogu u tom sustavu, pogled na prošlost donosi važnu novu perspektivu – kaže Sturm.
