Čudi me da u Italiji postoje ljudi koji pišu o Ustašama i NDH tako da ustaške logore nazivaju logorima smrti, a logore fašističke Italije uglavnom ignoriraju
Osvrt na knjigu Nationalism and Terror – Ante Pavelić and Ustasha Terrorism from Fascism to the Cold War, autori Pino Adriano i Giorgio Cingolani
Da me netko pita, bili bio sposoban napisati knjigu o sukobu između Sinhaleza i Tamila, odgovor bi bio pozitivan. Naime, bio sam tamo gdje oni žive, s nekima od njih sam po svijetu radio, mnogima predavao, i tijekom vremena nešto i naučio. S hrvatske perspektive svakako bih bio kompetentan napisati knjigu o tom sukobu koju bih naslovio Desant na rijeku Kwai. Za neupućene knjiga bi bila zanimljiva, no onda bi se našao netko kompetentan i dodao: Pa rijeka Kwai se nalazi u Tajlandu izvornog imena Khwae! Eto, sve je dobro bilo osim te sitnice i štošta drugog. Želim reći da mi ne pada ni na kraj pameti pisati o nečemu što dobro ne razumijem, jer tad dolazi do izražaja površnost, a to je u povijesnim knjigama neoprostiv grijeh.
Knjiga o kojoj ću u ovom tekstu govoriti objavljena je prvi put 2011. godine u Italiji pod naslovom La via dei conventi – Ante Pavelic e il terrorismo ustascia dal Fascismo alla Guerra Fredda. Sedam godina kasnije objavljena je i na engleskom jeziku i ovdje komentiram to izdanje knjige iz 2018. naslova Nationalism and Terror – Ante Pavelić and Ustasha Terrorism from Fascism to the Cold War u izdanju Central European University Press, Budapest–New York.
Autori knjige su Giorgio Cingolani (vidi https://www.amazon.it/-/en/stores/author/B0FRFJG18Y/about) i Pino Adriano (vidi https://www.aup.nl/en/author/404197/adriano). Knjigu s talijanskog na engleski jezik preveo je Riccardo James Vargiu.
Knjiga je podijeljena u tri dijela (Prvi – Ustaše prije 1941., Drugi – Ustaše između 1941. i 1945., i Treći – Ustaše nakon rata do 1959.), a završava s pogovorom, popisom literature i abecednim popisom ključnih pojmova i imena.
I sad kroz osvrt na knjigu dat ću smisao ovom tekstu. Inače, kao i uvijek, najlakše i najbrže je pročitati knjigu, najteže i najduže je provjeriti sadržaj knjige, a najzahtjevnije je napisati osvrt. Slikovito bih taj omjer mogao prikazati u postotcima: 20 %, 50 % i 30 %.
Prva rečenica u prvom poglavlju Prvog dijela knjige identificira Pavelića i Ustaše kroz atentat u Marseilleu 1934., kad je ubijen srpski kralj, tako da čitatelji odmah razumiju o komu je riječ u knjizi. Iako su Ustaše imale interes ubiti srpskog diktatora, ubio ga je makedonski Bugarin, a pozadina svega je i danas nepoznata, tj. koja država ili bolje reći koje države zaista stoje iza atentata. Primjera radi, dva dana nakon atentata (vidi str. 4.) službene novine Francuske socijalističke stranke, Le Populaire, objavile su naslov: Hrvatska separatistička organizacija, čiji je član bio atentator iz Marseillea, pod vodstvom je i financiranjem fašističke Italije. Na stranici 5. doslovno se kaže: Francuzi i Britanci trebali su Mussolinija kako bi obuzdali Hitlerove ekspanzionističke ambicije. Stoga, iako su bili svjesni talijanskih veza s hrvatskim teroristima, čiji je cilj bio razbijanje Jugoslavije, nisu željeli izvesti Ducea pred sud. Jugoslavenska vlada zatražila je od Lige naroda da osudi Mađarsku i Italiju zbog poticanja Pavelića, no stvar je riješena tek blagom opomenom mađarskoj vladi, dok je fašistička Italija prošla posve nekažnjeno. Odbijeni su i francuski zahtjevi za izručenjem ustaškog vođe, koji je ostao na sigurnom u zatvoru u Torinu, gdje je boravio u udobnom smještaju. Dalje se nastavlja: Kada mu je sud u Aix-en-Provenceu sudio u odsutnosti i osudio ga na smrt zbog kraljoubojstva, Pavelić i njegova obitelj prebačeni su u južnu Italiju, u lijepu vilu u Cava de’ Tirreniju koju je unajmilo Ministarstvo unutarnjih poslova. U međuvremenu, 400 ustaša iz njegove male vojske raspoređeno je na nekoliko lokacija u Kalabriji, na Siciliji i na otoku Lipariju, gdje im je Mussolini osigurao materijalnu potporu sve dok ne dođe pravi trenutak da ih ponovno uključi u borbu.
Prema tomu, Pavelić je preuzeo slavu i iskoristio atentat za internacionalizaciju hrvatskog pitanja. Upravo je ta internacionalizacija hrvatskog pitanja bio Pavelićev najveći povijesni značaj. Bez korištenja Desbonsove knjige iz 1983. (novo dopunjeno izdanje 2020. – vidi https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/osvrt-na-knjigu-slom-velike-srbije-autora-georgesa-desbonsa/) govoriti o tom atentatu je neozbiljno.
Na stranici 6. spominje se travnička veza triju značajnih osoba iz ove knjige: Ivan Šarić (vidi https://cbi.bizg.hr/hr/biografije-hrvatskih-i-ostalih-prevoditelja/saric-ivan/), Krunoslav Draganović (vidi https://www.glas-koncila.hr/zivio-filmski-zivot-5-srpnja-1983-umro-znameniti-hrvatski-svecenik-krunoslav-draganovic/) i Ante Pavelić.
Mjerodavniji popis stanovništva BiH koji se spominje na stranici 6., dat će sljedeća poveznica https://web.archive.org/web/20080627014102/http:/fzs.ba/Dem/Popis/PopisiStanB.htm.
Iz rečenice Čini se prikladnim iznijeti određeni povijesni kontekst, kako bi se bolje razumjela jedinstvena isprepletenost hrvatske povijesti i evangelizacijske misije Rimske crkve na Balkanu na stranici 7., da se naslutiti da nas Talijani uče hrvatsku povijest, jer mi ju očito nedovoljno poznajemo. U tom kontekstu reći ću da je Hrvatsko-Dalmatinsko Kraljevstvo (ili Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije, lat. Regnum Croatiae et Dalmatiae) postojalo i prije Zvonimira i nastavilo postojati nakon njegove smrti. Netočno je da je trajalo samo petnaest godina (vidi str. 8).
Na stranici 9. kaže se: Osmanska uprava poštovala je katoličku zajednicu, ali joj nije bila naklonjena, a fratri su joj priskočili u zaštitu. Slučajevi pobune i žarišta ustanka nisu bili rijetkost, pa se tako rodila legenda o „ustaniku” (na srpskohrvatskom: ‘ustaša’). I da to objasnim reći ću da srpsko-hrvatski jezik više ne postoji, a pojam ustanik nije iz 14. ili 15. stoljeća, već je proizvod kasnijih povjesničara i franjevačkih kroničara koji su tim modernim izrazom opisali prve bosanske odmetnike i borce protiv rane osmanske vlasti. Samu riječ ‘ustanik’ i konstrukciju o ‘legendi o ustaniku’ u kontekstu Franjevci-Turci u Bosni prvi su primijenili i uveli moderni povjesničari i književnici iz 19. i 20. stoljeća.
Na stranici 10. nije Mostarska biskupija, već Mostarsko-duvanjska biskupija – Dioecesis Mandentriensis-Dulminiensis. I nije VhrBosna već Vrhbosna.
Kad autori knjige spominju Karadžića onda njegove tvrdnje o Slovencima i Hrvatima treba dokazati. Ono što sigurno znamo jeste to da dalmatinski Hrvati nisu rimski Srbi (vidi str. 11.), već Karadžić kaže da su Hrvati Srbi rimskog zakona.
Nije Rakovika, već Rakovica (vidi str. 13.).
Nije Kraljevina SHS osnovana 10. već 1. prosinca 1918. kad su Hrvate i Slovence u Beogradu prevarili.
Pregovori s Italijom – koja je, baš kao i Srbija, dobila rat – pokazali su se složenijima (vidi str. 15.). S blagim osmijehom na licu precizirat ću tu rečenicu: Nisu ni Srbija ni Italija pobijedile u ratu, već su kraj rata dočekale na pobjedničkoj strani
Na stranici 16 kaže se da je samo 50.000 Talijana živjelo u cijeloj Dalmaciji početkom 20..stoljeća. No istina je sljedeća: Talijana je 1865. godine u Dalmaciji bilo oko 50.000., 1890. godine 16.000, a 1910. oko 18.000 (vidi https://hrcak.srce.hr/file/18696).
Na stranici 17. kaže se: Italija je također tražila pripojenje grada Fiume (Rijeke), jedinog dalmatinskog grada sa značajnim talijanskim stanovništvom. To bi se moglo odnositi na Zadar (Zara). Inače, Rijeka nije u Dalmaciji.
Ime države Jugoslavija nije nikad bilo službeno, kraljevina YU, socijalistička YU itd. da, no ne i Jugoslavija.
Neovisnost i raskid svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom službeno je proglasio Hrvatski sabor, a ne Narodno vijeće.
Nije Srba, Hrvata i Slovenaca, već Slovenaca, Hrvata i Srba.
Nije Hrvatska stranka prava već Starčevićeva stranka prava.
Nije Hrvatska demokratska stranka, već je Pribičević bio član Srpske samostalne stranke, ali je nastupao kao politički vođa Hrvatsko-srpske koalicije.
Na stranici 19. imamo korisnu informaciju kako se s nekoliko milijuna eura može promijeniti vlast. Pretpostavljam da je upravo toliko uloženo 1999. da bi 2000. godine hrvatsku vlast zamijenio briselski režim. U prijevodu: Da bi politički pismen narod promijenio mišljenje potrebna su velika ulaganja u predizborne procese, a za politički nepismen mala.
Da je i Stjepan Radić shvaćao kako saveznike treba tražiti svugdje u novonastaloj situaciji nakon prosinca 1918. svjedoči i stranica 19.
Na stranici 27. autori potvrđuju da život Kraljevine SHS nije bio lak od samog početka. Danas znamo da je za Hrvate ona bila doslovno mučilište.
Shvativši da od Zapada nema pomoći, Stjepan Radić je otišao u Moskvu sredinom dvadesetih, tj. 1924. (vid str. 29.).
Na stranici 30. podaci o broju vjernika donekle odstupaju od onih na sljedećoj poveznici https://www.arhivyu.rs/en/izlozbe/stalna-izlozba?utm_source=chatgpt.com.
Pašićeva (srpska) vlada pokazuje blagonaklonost u Srbiji, gdje svaki građanin plaća 55 dinara godišnjeg poreza, dok je okrutna prema Hrvatskoj i Sloveniji – krajevima s pretežno katoličkim stanovništvom – gdje svaki građanin plaća 165 dinara poreza (vidi str. 31.). To je informacija za one koji ne razumiju pojam mučilište.
Još jedna bolna točka bila je vladina propaganda usmjerena na prevođenje katolika na srpsko pravoslavlje: Na dalmatinskom otoku Visu Radikalna stranka iskoristila je agrarno pitanje i siromaštvo stanovništva kako bi nagovorila 200 seljaka na prelazak na pravoslavlje, obećavajući im pritom materijalne pogodnosti (vidi str. 31.). I tako idite po cijeloj Hrvatskoj i BiH i doći će te do broja 200.000. Za manipulatore s poviješću to nije zločin, a onaj s prijelazom pravoslavaca na rimokatoličku vjeru tijekom NDH je bio zločin.
Dok je Stjepan Radić neformalno razgovarao s Talijanima, Ivica Frank je tu bio jasniji (vidi str. 33.). Mentalitet neradnika ne može shvatiti da vam nitko neće pokloniti ništa bez žrtve. Sa drugim riječima, Frank je 1922. bio spreman pokloniti Rijeku Talijanima u zamjenu za podršku za nezavisnost Hrvatske. Svakako da to poražavajuće zvuči, no povijest malima, slabima i neodlučnima ne prašta i ne pamti ih. Najbolje je izboriti se za svoju slobodu, državu i neovisnost, no da bi me razumjeli reći ću da i danas ima još uvijek nekoliko tisuća naroda bez svojih država, koji čeznu za njom.
Sa druge strane snažniji, u ovom slučaju Talijani, koriste hrvatske nevolje i makjavelističkim pristupom dolaze do cilja (vidi str. 35.).
Pavelić je nastavio 1927. gdje je Frank stao (vidi str. 37.) uz napomenu da su Radić i otrežnjeni Trumbić smatrali kako je potreban dogovor s Italijom. Ako se zna da je srpski kralj 1920. poklonio hrvatske teritorije Italiji, povijesno je nepismeno optuživati za sve samo Pavelića. Važno je napomenuti i to da je Pavelić od Talijana tražio da neslužbeno izjave kako nemaju teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj (još uvijek smo u sredini dvadesetih prošlog stoljeća – vidi str. 38.).
Da su Radić i Pavelić bili svjesni srpske porezne pljačke Slovenije, Hrvatske i BiH svjedoči stranica 42.
Pred samu smrt nakon atentata u Beogradu od strane četnika, Radić je 1928. potvrdio svoj stav iz 1919. da s Italijom treba pregovarati glede Hrvatske nezavisnosti (vidi str. 43.), jer sa Srbima sreće nema.
Koliko je bilo ljudi na pogrebu Stjepanu Radiću, nije točno poznato, no u svakom slučaju više nego što je Zagreb tada imao stanovnika (vidi str. 44. i https://hss.hr/na-danasnji-dan-prije-92-godine-preminuo-je-stjepan-radic/?utm_source=chatgpt.com).
Na stranici 45. doslovno piše: Tragedija koja se dogodila u Skupštini, pisao je Duce, bila je posljedica desetljeća srpske dominacije nad Kraljevinom Jugoslavijom. Sukob između hrvatskog naroda – zapadnjačkog, obdarenog drevnom civilizacijom i materijalnim bogatstvom – i srpskog naroda, balkanskog i okrenutog istoku, bio je koban. Pitanje obrane opstanka i neovisnosti hrvatskog naroda izneseno je pred svjetsku javnost mirnim i legalnim oblicima, ali preciznim i nedvosmislenim izrazima. Kada za to dođe pravi trenutak, talijanska vlada namjeravala je zauzeti stranu u korist priznavanja prava Hrvatske.
No važno je napomenuti da je nakon Radićeve smrti jedino Pavelić bio sklon sprovesti riječi u djelo s Italijom (vidi str. 46.). Svi ostali hrvatski značajni predstavnici nisu odbijali tu ideju, ali kod njih Pavelićeve odlučnosti nije bilo.
Da su Talijani bili umiješani u dostavu oružja Bugarskoj, Makedoniji i Mađarskoj potvrđuje stranica 50.
Na desetu godišnjicu povijesnog promašaja 1. prosinca 1928. Hrvati su demonstracijama pokazali što misle o barbarskoj državi (vidi str. 51.). Od 20. prosinca 1918. do 6. siječnja 1929. promijenile su se čak 24 vlade. Od toga su dvije pale zbog nepovjerenja Narodne skupštine, a ostale isključivo kraljevom odlukom. (Važno je ne slijepo vjerovati i prepisivati, već paziti i na tiskarske pogrješke – vidi https://hrcak.srce.hr/file/197856). U trajanju četničke države ukupno je bilo 39 vlada (prva 20. prosinca 1918., zadnja 27. ožujka 1941. – vidi https://zgodovina.si/monarh-in-njegove-vlade-v-kraljevini-shsjugoslaviji/?utm_source=chatgpt.com).
S obzirom da pregovori Mačeka sa srpskim kraljem nisu uspjeli, kralj je uveo diktaturu da bi spasio vjerojatno najkorumpiraniju državu Europe toga vremena (vidi str. 52.). Kralj je ponovno samovoljno promijenio ime države u Kraljevinu Jugoslaviju. Onaj tko do tada nije znao da živi u diktaturi već deset godina, tad je osjetio to na vlastitoj koži. Bijeg istaknutih Hrvata u inostranstvo je započeo (vidi str. 53.). Na tu kraljevu diktaturu odgovoreno je istim jezikom i ubijen je tada poznati novinar, koji je zauzeo kraljevu stranu (vidi https://www.biographien.ac.at/oebl/oebl_S/Schlegel_Anton_1878_1929.xml). Tko ga je ubio, tj. potaknuo ubojstvo, ne bih sada mogao sa sigurnošću reći (vidi str. 54.).
Benito i Ante prvi put su se sreli 1941. Ako pitate srpske izvore, oni mogu dokazati da se taj susret dogodio prije njihovog rođenja (vidi str. 57.). To nije šala, određeni srpski izvori tvrde da je sam Isus bio Srbin (vidi https://www.telegraf.rs/zanimljivosti/1947325-isus-je-srbin-pravo-ime-mu-je-manojlo-nemanjic-da-li-je-ovo-najjaca-teorija-zavere-u-istoriji-video?utm_source=chatgpt.com itd.). Ovo je i poruka autorima knjige kada koriste brojne srpske izvore u knjizi glede Pavelića, Ustaša i NDH.
Na stranici 58. kaže se: Pavelić je okarakterizirao hrvatski narod 1929. kao ‘jednodušno separatistički’, ali istodobno ‘nepripremljen’ za djelovanje. Slažem se s time, jer vam je lakše kad netko drugi učini nešto umjesto vas. Primjera radi, umjesto da se s ovim što ove godine radim bave neosposobljene hrvatske tajne službe, taj posao obavljam ja umjesto njih. No uredu, ja obavljam ovo zbog ljubavi prema Domovini, a oni bi to radili zbog interesa.
Na istoj stranici piše i ovo: Svjestan činjenice da mu Talijani ne mogu pružiti ‘izravnu i otvorenu’ potporu, Pavelić je iznio četiri zahtjeva: 1) zajam za ‘financiranje’ promidžbe, raspoređivanje povjerljivih ljudi, izvlačenje Hrvata nakon terorističkih napada te ‘oružano organiziranje hrvatskih snaga’; 2) opskrbu strojnicama na talijanskoj ili mađarskoj granici ‘kada dođe vrijeme za djelovanje velikih razmjera’; 3) osnivanje udruge ‘Prijatelji Hrvatske’ u Italiji, kako bi ‘običan hrvatski narod’ znao da Italija nije neprijatelj; 4) pokretanje ‘tajnih talijansko-hrvatskih pregovora’ o budućem uređenju neovisne Hrvatske.
O konspirativnim imenima i pojmovima možete čitati na stranici 59.
Da su Talijani preko svojih tajnih službi opskrbljivali Hrvate i makedonske Bugare imamo potvrdu na str. 60.
Na stranici 60-61 doslovno piše: Sredinom svibnja 1929. čelnik Demokratske stranke, Svetozar Pribićević, uputio je Paveliću pismo u kojem je ustvrdio da podržava njegov pokret (tj. separatistički odbor osnovan u inozemstvu) ‘potpuno i bezuvjetno’. Nekoliko dana kasnije, Pribićević je uhićen i stavljen pod strogi pritvor. Da vas podsjetim, Pribićević je bio glavni muljator u prijevari Hrvata 1918., a desetak godina kasnije shvaća što je učinio. Srpski režim ni njemu nije oprostio. S obzirom na sadašnju situaciju u Hrvatskoj moglo bi se reći da iz povijesti uče samo pametni.
Da bi vam dočarao barbarizam četničke države reći ću da je srpski režim (čitaj četnički) barem tri puta zatvarao Stjepana Radića i Vladka Mačeka, i svaki od njih je ukupno u zatvoru proveo više od dvije godine, tj. desetinu trajanja četničke države hrvatske političke vođe provele su u zatvoru. To nas nisu učili u školi. Glede hrvatsko-srpskog odnosa mene je prosvijetlila prije spomenuta Desbonsova knjiga.
Talijani su smatrali da Hrvati 1929. posjeduju entuzijazam, ali još ne i instinkt revolucije (vidi str. 62.), a da im makedonski Bugari mogu pomoći sa svojim iskustvom (vidi str. 63.). S tim se slažem.
U to vrijeme (1929.) Talijani su uložili prema današnjoj vrijednosti oko 450.000 eura u hrvatski separatizam (vidi str. 63.). To nije bila velika svota novca, ali bio je to tek početak. Inače, u srpnju 1929. godine beogradski je posebni sud osudio Pavelića na smrt u odsutnosti (vidi str. 68.).
Pavelić se tada borio kako je znao i umio, pa na stranici 68. piše: Godine 1929. Pavelić je napisao brošuru ‘Uspostava hrvatske države – trajni mir na Balkanu’. Temeljna tema teksta bila je uloga zemlje kao ‘Predziđe kršćanstva’ – odnosno, Hrvatske kao bedema protiv srpskog imperijalizma. Godine 1931. u Beču je, u sklopu časopisa ‘Grič’, objavljen još jedan Pavelićev tekst na njemačkom jeziku koji se bavi istom tematikom: ‘Iz borbe za neovisnu hrvatsku državu’. Također, 1932. godine u časopisu ‘Grič’ objavljen je članak na francuskom jeziku pod naslovom ‘Gospodarska obnova dunavskih zemalja; razoružanje, Beograd i Hrvatska’.
Početkom 1930. godine, godinu dana nakon uvođenja diktature, katolička hijerarhija i mnoštvo pobožnih Hrvata bili su vrlo zabrinuti zbog srpske diktature, a Sveta Stolica dala je podršku zagrebačkom nadbiskupu Baueru (vidi str. 65. i 66.).
U svibnju 1930. godine, kada je Pavelić već godinu dana boravio u Italiji, izašao je prvi broj novog časopisa, ‘Ustaša’, koji je navijestio nastanak Hrvatske revolucionarne organizacije (Ustaša). Dalje piše: U zaglavlju lista, koji nije izlazio u redovitim razmacima, isticalo se plavo slovo ‘U’ unutar kojega se nalazila srebrna ručna bomba, a preko nje hrvatski grb. Iz bombe je sukljao crveni plamen – preuzet s amblema talijanskih kraljevskih karabinjera – što je predstavljalo znakovitu posvetu zemlji koja je financirala list i novoutemeljeni pokret. Usporedio sam plamenove i čini mi se da se razlikuju po obliku i stilizaciji. Sličnost je u motivu plamteće granate, a ne u cjelokupnom znaku.
Zatvori su u četničkoj državi bili puni političkih zatvorenika, a uz smrtne presude događala su se i ‘samoubojstva’ prouzročena prekomjernim mučenjem (vidi str. 71.), ponovno na znanje onima koji o Kraljevini Jugoslaviji pojma nemaju.
Iz Beograda je talijanski veleposlanik izvijestio ministra vanjskih poslova Italije da je ‘nezadovoljstvo’ diktatorskom vladom, kao i samim kraljem, bilo ‘iznimno diljem zemlje’ (vidi str. 72.). Dalje se kaže: Iako talijanski veleposlanik nije podcjenjivao snagu oporbe, nije vjerovao da bi ona sama mogla srušiti režim. Štoviše, bio je uvjeren da među Hrvatima prevladava – premda možda latentan – ‘austrijski sentiment’ te da bi se, u slučaju da zemlja ikada uspije izboriti neovisnost od Beograda, njezina većina okrenula Beču. Mogao bih reći da je bio vizionar.
Na stranici 73. kaže se da se prema talijanskom izvoru prvi susret Benita i Ante dogodio u lipnju 1929., no Mussolini je to uvijek poricao. Prihvatit ću ipak provjereni podatak o prvom susretu iz ožujka 1941.
U prvim mjesecima 1932. godine Mussolini je Paveliću dao ‘ovlaštenje’ da u Italiji uspostavi ‘vojnu jezgru’. Riječ je o stvaranju ustaških vojnih baza na tlu Italije, što je bio veliki iskorak u fašističko-ustaškim odnosima.
Stranica 75. još jednom potvrđuje da je srpski režim svojom represivnom politikom učinio sve da porodi ustaški pokret i praktično uništi svoju državu, tj. onesposobi je za obranu, jer motivacije za obranu nije bilo, što je i potvrđeno 1941. (slično i 1991.). Naime, nakon što je Mile Budak proveo osam mjeseci u zatvoru pod sumnjom da je organizirao terorističke akcije, pušten je na slobodu zbog nedostatka dokaza, a 7. lipnja 1932. policija ga je pokušala ubiti; preživio je, ali je u napadu teško ranjen. Dvjesto intelektualaca potpisalo je peticiju u njegovu korist, a on je, još uvijek oporavljajući se, pobjegao iz zemlje i pridružio se Paveliću u Italiji.
Seleći iz mjesta u mjesto Ustaše su u Italiji bili čas Bugari (vidi str. 83.), čas Albanci (vidi str. 92.) ili nešto drugo, kako bi im se zametnuo trag.
Zbog ekonomske krize tridesetih prošlog stoljeća Paveliću nije bilo teško pridobiti mlade Hrvate i motivirati ih preko Kölna ili nekog drugog mjesta te ih uputiti u Italiju (vidi str. 83.). U Njemačkoj su se već nalazili Lorković, Jelić i Budak. U Mađarskoj je bio poznat ustaški vježbovni logor s gospodarskim objektima imena Janka-puszta (Jankapuszta) ili Jankovac.
Oni koji bi se htjeli baviti s tajnim službama morali bi pročitati stranicu 84, kako ne bi upali poput mnogih u jeftinu, ali efikasnu zamku. Posljedice takvih zamki za njihov rad i ljude s kojima surađuju mogu biti katastrofalne. Želim reći, da u tajnim službama ne bi trebalo biti mjesta za vjetropire.
Na stranici 85. kaže se da je Trumbić bio u zatvoru. To nije točno. Bio je odvjetnik Mačeku koji je bio u zatvoru. Pribićević je pobjegao u Prag, pa Pariz itd., a ne u London.
Nije pola milijuna dolara, nego dinara (ili lira) na stranici 86. Da je u dolarima (siječanj 1934.) to bi danas vrijedilo oko 13 milijuna dolara koje Ustaše nisu imali, a dinari bi danas vrijedili ne više od 300.000 eura (a lire oko 740.000 eura), što bi mogla biti realna nagrada za ubojstvo Balkanskog krvnika.
Iako su Francuska i Velika Britanija bile dobro informirane, cilj im je bio očuvanje mira, a ne stvaranje uvjeta za rat (vidi str. 87.).
Iz podatka sa stranice 89. čovjek bi pomislio da iza atentata na srpskog kralja diktatora stoje i Francuzi, jer su ga Francuzi pozvali da tijekom 1934. posjeti Francusku.
Srpski tiranin je znao da mu Mussolini radi o glavi (vidi str. 91.).
Kako se jaki dogovaraju između sebe na račun slabih pročitajte na 94. i 95. stranici.
Na stranici 96. stoji: Nakon neuspjelog puča u srpnju 1934., oko 2000 austrijskih nacista dobilo je politički azil u Jugoslaviji; talijanski tisak istupio je protiv beogradskog zaštitničkog odnosa prema austrijskim nacistima te pokrenuo kampanju upozoravajući na opasnost od ‘upada nacističkih odreda, formiranih u Jugoslaviji, na teritorij Austrije’. Iz ovoga razumijemo zašto je Hitleru pri srcu bila Kraljevina Jugoslavija, a ne težnja Hrvata za državom. O logorima nacista u četničkoj državi se ne priča (vidi zanimljiv tekst str. 103.-111. na sljedećoj poveznici https://zgodovinskicasopis.si/zc/en/issue/view/220/177), a o ustaškim u Italiji priča se sve više i više.
Na stranici 97. Talijani i Srbi prisjećaju jedni druge na njihovo junaštvo.
Da atentat na srpskog kralja nije nikakvo iznenađenje upućenima, svjedoči i stranica 102. na kojoj se kaže da su prije atentata stizala u jugoslavenska poslanstva u Parizu i Bruxellesu upozorenja, koja su odmah prosljeđivana francuskim vlastima, da neki Jugoslaveni pripremaju atentat na kralja, koji bi se trebao izvršiti tijekom vladareva boravka u Francuskoj. Kad se sve to znalo malo je čudno da se nije odustalo od posjeta srpskog diktatora Francuskoj, a k tome nakon atentata političkim pritiskom Francuska je ograničavala razotkrivanje svih međunarodnih okolnosti.
Kralja Aleksandra Karađorđevića ubio je Vlado Černozemski, pravim imenom Veličko Dimitrov Kerin (1897.–1934.), pripadnik Unutarnje makedonske revolucionarne organizacije (VMRO) i tako ušao u povijest. Vlado je kod sebe imao lažnu čehoslovačku putovnicu izrađenu u Italiji (vidi str. 104.). Dakle, autokrata nije ubio Ustaša, niti Hrvat, niti rimokatolik. Apsolutist, koji je bio autokrat i srpski diktator, ubijen je jer je bio uzurpator i Balkanski krvnik.
Nisam došao do točnog podatka kad je u Parizu izdan međunarodni uhidbeni nalog protiv Pavelića, Kvaternika i još nekoliko bjegunaca, no znam da postoje tri različita izvora koji govore kad su Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik uhićeni. Koji je datum točan (17., 18. ili 19. listopada 1934.) ne bih znao reći.
Na stranici 108 može se dokazati da Inspector Clouseau nije izmišljen lik, a na stranici 109. prema riječima voditelja znanstvenog laboratorija da se zaključiti da je u vrijeme atentata u Marseilleu bio i Le gendarme de Saint-Tropez.
Dana 12. veljače 1936. izrečena je presuda od strane francuskog porotnog suda u Aix-en-Provenceu za ubojstvo Balkanskog krvnika: Vladina tri suučesnika osuđena su na doživotni prisilni rad, dok su Pavelić, Kvaternik i Perčec označeni kao poticatelji i organizatori zločina te su u odsutnosti osuđeni na smrt (vidi str. 116.). Zanimljivo je da 1936. Perčec nije više bio živ, a kad i kako je ubijen ili kako je umro nije me se uspjelo uvjeriti.
Na stranici 119. autori knjige kažu da za talijanski državni aparat koji je preživio fašizam, Ustaše nikada nisu ni postojali. To je razumljivo, jer lakše je odgovornost pripisati političkom ili revolucionarnom pokretu nego priznati odgovornost države koja ga je podupirala. Ustaše su imali namjeru, kao u ostalom i drugi, a koje se uglavnom ne spominje. No Ustaše nisu bili izvršitelji atentata, a krivi su za sve. È un’ingiustizia però! Tutti ce l’hanno con me perché sono piccolo e povero.
Dovoljno je prisjetiti se uznemirujućih riječi koje je opetovano izgovarao Maître Georges Desbons, gorljiv i hrabar branitelj kraljoubojica (Hrvata): Opsežan spis sastavljen u Marseilleu sadrži samo 10 % istine. Preostalih 90 % leži na dnu bunara; a ja sam izbačen — te potom lišen prava na odvjetničku praksu — upravo zato što je trebalo spriječiti da utvrdim potpunu istinu o atentatu u Marseilleu, u skladu sa strogim mjerilima povijesne znanosti (vidi https://criminocorpus.org/media/filer_public/df/19/df19a23f-2f2c-474d-8b95-8df0485c01ea/bilipo_p_dev_1937_0447.pdf?utm_source=chatgpt.com). Termin kraljoubojica je netočan, jer nitko od osuđenih nije ubio Balkanskog krvnika. Riječ je o velikoj međunarodnoj pravnoj i političkoj farsi. Francuska je dobro znala da se Pavelić i Kvaternik nalaze u Italiji, a Perčević u Austriji. Budući da je Mussolini glatko odbio izručiti Pavelića i Kvaternika, a Austrija Perčevića, francuski sud ih je osudio na smrt znajući da te kazne nikada neće moći izvršiti. Pariz je time zadovoljio pravnu formu i smirio Beograd, a da pritom nije ušao u otvoreni sukob s Italijom.
Na stranici 126. kaže se: Tijekom svog zatočeništva, Pavelić je napisao ‘Lijepu plavušu’, romantizirani roman o kraljoubojstvu u Marseilleu, usredotočen na tajanstvenu nositeljicu oružja, prikazanu kao junakinju ustaške revolucije. Naslov knjige u izvorniku iz 1935. glasi Liepa Plavka i može ju se naći u PDF formatu, ali u knjižarama teško, već uglavnom u antikvariatima. Ispada da je hrvatskim knjižarama miliji Hitler od Pavelića. Nevjerojatno!
Odgovornost za internirane na Lipariju bila je povjerena Mili Budaku, koji je već ranije bio Pavelićev povjerljivi povjerenik u Njemačkoj. Isprva je oko 500 pripadnika ‘Jezgre’ (talijanski izraz za organiziranu skupinu Ustaša) bilo smješteno u dvorcu mjesta Lipari te su – uz iznimku činjenice da nisu smjeli napustiti otok Lipari – uživali potpunu skrb i slobodu kretanja. Bilo ih je 477. (vidi https://www.notiziarioeolie.it/cultura/26854-da-ravenna-in-linea-massimo-ristuccia-i-ricordi-del-passato-stromboli-la-chiesa.html?utm_source=chatgpt.com). Moglo bi se reći da ih je na blistavom otoku između soli i vatre sjeverno od otoka rasta i plodnosti čuvao grčki bog vjetrova. No zbog nestrpljivosti i epidemije tifusa nije im bilo lako (vidi str. 128.).
Pavelićev broj od 100.000 Hrvata (vidi str. 129.) koji će zamijeniti Srbe ima uporište. Primjera radi: Prema podacima ministra poljoprivrede Jurja Demetrovića, u sjevernim krajevima zemlje (misli se uglavnom na Slavoniju, Baranju, Srijem i Vojvodinu) bilo je naseljeno od 1919. do 1933. godine 28.000 porodica. Od toga je otpadalo na dobrovoljce (domaće i koloniste) i ustaše (ustanike – misli se na stare veterane iz 19. stoljeća i njihove potomke) 21.000 porodica, a na koloniste, optante i izbjeglice 7000 porodica. Do 1933. godine zemlju nije dobilo oko 5600 dobrovoljaca i oko 2000 ustaša (vidi stranicu 36 sljedeće poveznice https://hrcak.srce.hr/file/158256). Hrvate se po tom pitanju nije pitalo ništa, jer su Srbi u četničkoj državi imali većinu. Da pojednostavim, a s obzirom da je obitelj relativan pojam, samo u Slavoniju, Baranju i Srijem naselilo se od 1919. do 1933. ugrubo oko 50.000 osoba, uglavnom Srba. Tema je vrijedna preciznog istraživanja.
Autori knjige su u pravu kad kažu da Ustaše nisu nikad uspjeli masovno mobilizirati Hrvate (vidi str. 130.), a revolucionarizam kroz terorizam bio je odgovor na bešćutni režim, koji nije uvažavao druga mišljenja, već samo režimsko. Zanimljivo je da se Ustaše do 1941. zove teroristima, a partizane se odmah nazvalo revolucionarima, tj. narodnooslobodilačkim borcima.
A što se tiče Pavelića i E. Kvaternika sa stranice 130., bili su u torinskome sudbenom zatvoru do 29. ožujka 1936., kad su prebačeni u duševnu bolnicu u Monaclieriju kraj Torina, odakle je Kvaternik 3. travnja 1936. prebačen u internaciju na Lipare, dok je Pavelić u idućem razdoblju živio u Sieni (vidi str. 432. u sljedećoj poveznici https://hrcak.srce.hr/en/file/48446). Htio bih napomenuti da u ovim tekstovima ne idem u dubinu istraživanja, jer to bi mi oduzelo mnogo vremena i osvrt bi bio u veličini, ne jedne, nego više knjiga, te se stoga zadovoljim s logičkim objašnjenjem temeljenim na dokumentima, tj. literaturi.
Zadnja rečenica na stranici 133. bolje bi glasila: Savez između nacističke Njemačke i Kraljevine Jugoslavije predstavljao bi najozbiljniju prijetnju talijanskim ekspanzionističkim težnjama, što je točno.
Talijanski konzul iz Zagreba pisao je da Britanci, Francuzi i Srbi neprestano rade na diskreditiranju Italije, iskorištavajući u najvećoj mogućoj mjeri strah Hrvata od gubitka Dalmacije – za koju su tvrdili da će je – progutati talijansko carstvo (vidi str. 134.). I to je logično.
Ni susret Trumbića s Pavelićem 1936. nije donio promjene (vidi str. 134.), jer je Pavelić ostao čvrsto vezan s Talijanima, iako često vrlo nezadovoljan (vidi str. 138.). Talijanski međunarodni interesi su bili Mussoliniju prioritet, tako da su Pavelić i Ustaše imali sveukupno gledajući loša iskustva s fašistima u Italiji. Da skratim, Srbi su praktično znali sve što se s Ustašama događa u Italiji. Primjera radi, dana 25. ožujka 1937. u Beogradu, Galeazzo Ciano – ministar vanjskih poslova Kraljevine Italije i Milan Stojadinović – predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije potpisali su Talijansko-jugoslavenski ugovor o prijateljstvu. I u roku od tri tjedna talijanska policija dostavila je jugoslavenskoj policiji imena i lokacije internacije svih Ustaša koji su se nalazili u Italiji; jedan dužnosnik jugoslavenske policije surađivao je s talijanskim vlastima kako bi osigurao uspješan ishod operacije (vidi str. 140). Čak su Srbi imali fotografije Ustaša (vidi str. 142.).
A Pavelić je potpisao akt o raspuštanju hrvatske organizacije 1. travnja 1937. u Firenci (vidi str. 141.).
Zanimljivo je da potpisani Konkordat (međunarodni ugovor – vidi str. 145.) između Kraljevine Jugoslavije i Svete Stolice iz 1935., kojim se uređuju položaj, prava i djelovanje Katoličke crkve u toj državi, nije uspio (nije ratificiran), iako je Narodna skupština izglasala Zakon o konkordatu 1937., prvenstveno zbog snažnog protivljenja Srpske pravoslavne crkve i političke krize koju je to protivljenje izazvalo. Išlo se toliko daleko da su tvrdili da je Vatikan otrovao srpskog patrijarha koji je odmah nakon izglasavanja konkordata umro. Trovanje nije nikad dokazano, no zato laži SPC uvijek naiđu na plodno tlo (vidi str. 61. i 62. na sljedećoj poveznici https://www.sistory.si/cdn/publikacije/43001-44000/43079/31_razpoznavanja_splet.pdf). Kad uz sve te probleme dodamo nacizam i komunizam onda je to vrijeme bilo zaista turbulentno.
Na stranici 146. spominju se četiri značajna svećenika Bauer (vidi https://hrcak.srce.hr/en/file/307401), Stepinac, Šarić i Draganović. Autori knjige kažu: Bauerov koadjutor i nasljednik, Stepinac, također je bio zagriženi Jugoslaven. U fusnoti pri dnu kaže se: Tijekom Velikog rata Stepinac se borio u Jugoslavenskoj legiji, pri čemu je dospio u zarobljeništvo talijanske vojske. Zbog toga je uživao velik ugled i u Beogradu. Na to moram reagirati.
Stepinac se u ratu borio za Austro-Ugarsku protiv Italije. Mobiliziran je u lipnju 1916. u austrougarsku vojsku. Poslan je na talijansko bojište kod Gorice u veljači 1917., nakon završetka časničke obuke u Rijeci, a zatim na Piavu gdje je u srpnju 1918. ranjen i zarobljen od talijanske vojske. U prosincu iste godine oslobođen je zarobljeništva i upućen (dobrovoljno ili ne) u Solun, u sastav jugoslavenskih vojnih snaga. Kada je stigao u Solun, Prvi svjetski rat već je završio. Nije sudjelovao u proboju Solunske fronte u rujnu 1918. Demobiliziran je u proljeće 1919. i nakon toga se vratio u Hrvatsku.
Na istoj stranici autori knjige kažu: Kao zagovornik ustaštva i povratka ‘svetoj Hrvatskoj’, Šarić je bio najistaknutiji predstavnik katoličkog radikalizma u Jugoslaviji. I ovdje moram reagirati.
Katolički radikalizam nije službeni crkveni nauk niti je isto što i katoličanstvo. To je povijesno politička oznaka, a u povijesnim knjigama ne bi smjelo biti mjesta za iznošenje osobnih stavova temeljenim na predrasudama (vidi https://www.glas-koncila.hr/mislilac-i-pjesnik-ljepote-27-rujna-155-obljetnica-rodenja-nadbiskupa-i-knjizevnika-ivana-evandelista-sarica/).
Inače, Ivan Šarić, nadbiskup vrhbosanski, pjesnik i uspješan prevoditelj Biblije na hrvatski jezik, vrsni i vrlo plodni svećenik, biskup, intelektualac i stvaralac, preveo je u tri sveska (od 1941. do 1943.) u ratno vrijeme Sveto Pismo na hrvatski jezik, kapitalno djelo koje je imalo povijesni značaj za Crkvu u Hrvata i hrvatski narod. Zbog njegove ljubavi prema Evanđelju i Svetom pismu često se piše i kao Ivan Evanđelist Šarić. Prema povjesničaru Ivanu Tomasu, on je ‘Prvi sin Bosne ponosne’, a povijest njegova života čini neodvojiv dio narodne, političke i kulturne hrvatske povijesti. On ostaje svijetla figura u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine. U njegovoj bibliografiji registrirano je čak 106 djela. Ovaj drugi vrhbosanski nadbiskup, usprkos svom opusu ostaje i dalje ‘velikan prekriven velom šutnje’ i nepoznavanja, ali mu se i ovom zgodom izvlače kao krimeni njegove pjesme posvećene Paveliću, dok se Vladimir Nazor zbog istoga opjevavanja Poglavnika ni sada ne spominje (valjda zato jer je na vrijeme ‘prešao Kupu’, iako je možda i na to bio prisiljen, kako je svjedočila njegova rodbina u više navrata), već se po njemu nazivaju ulice, književne nagrade itd., a niti se Antunu Augustinčiću ne spočitava izradba poprsja Poglavnika, a kamoli da se dira u ime njegove ulice. Kao i kod Lukasa, tvrdnje inicijatora da je bio pripadnik ustaškoga pokreta je notorna laž (vidi str. 173. i 174. na sljedećoj poveznici https://www.omh-split.hr/wp-content/uploads/2024/10/Hrvatska-obzorja_br-7.pdf).
Na stranici 147 doslovno stoji: U studenom 1937. beogradska vlada ukinula je kazneno djelo ‘pripadnosti ustaškoj terorističkoj udruzi’. Time je osobama koje su se nalazile u Italiji, a nisu počinile druga kaznena djela, omogućeno da se vrate u domovinu, pod uvjetom da se obvežu kako ‘neće poduzimati nikakve aktivnosti protiv države’; uz te su se uvjete čak mogle baviti i ‘političkim djelovanjem’. Do sredine 1939. vratilo se njih 260 (vidi str. 81. na sljedećoj poveznici https://hrcak.srce.hr/file/243214).
Zbog straha od nacističke Njemačke koja je 1938. zauzela Austriju i konstantnog straha od posesivne Italije, Srbima je bio u interesu sporazum sa Hrvatima, tako da se Stojadinović u svojstvu predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije u Italiji sastao čak i s Milom Budakom (vidi str. 153.). Dakle, ni tu nije bilo srpske iskrene dobronamjernosti glede hrvatsko-srpskih odnosa.
Uz planove kako osvojiti vlast i uspostaviti NDH završava Prvi dio knjige i igra na domaćem terenu.
U Drugom dijelu knjige autori ne igraju više na domaćem terenu, već dolaze u goste, jer je riječ o Ustašama tijekom postojanja NDH (1941. – 1945.). Ipak, dobro su započeli, jer NDH je zaista pukim slučajem nastala, a Poglavnik nacistima nije bio prvi izbor.
Kraljevina Jugoslavija, 1941. bez kralja, stupanjem u savez sa Silama Osovine, prekinula je svoje povijesne veze s Francuskom i Velikom Britanijom (vidi str. 170). Važno je reći da su Slovenci i Hrvati podržavali sporazum, a Srbi su bili podijeljeni. I kao što sam u jednom nedavnom tekstu već napisao, zahvaljujući mudrom Churchillu Hrvati su sasvim slučajno preko NDH dobili svoju priliku. Četiri dana nakon Sporazuma sa Silama Osovine, dva dana nakon vojnog puča u Beogradu, Mussolini i Pavelić se prvi put sastaju 29. ožujka 1941. Autori knjige spominju da to nije bio prvi put, međutim za to ne postoje konkretni dokazi. Tom je prilikom Benito rekao Anti: Sad je na tebe red (vidi str. 171.).
Za razliku od Talijana, kojima je Pavelić bio prvi izbor, Nijemcima je to bio Maček. No zbog nedostatka državničkih karakteristika, Maček nije prihvatio njemačku ponudu, i Hitler se zbog žurbe ipak odlučio za Pavelića (173). Korisno je pročitati i tekst sljedeće poveznice https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/14690760600963230.
Autori knjige su u pravu da su Hrvati slavili nezavisnost, a ne dolazak njemačke vojske (vidi str. 175.). Isto tako su u pravu da je podrška Ustašama na dan uspostave NDH bila beznačajna, no tijekom postojanja NDH nikad veća od 3.% (vidi https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/37654-i-tijardovic-o-knjizi-tajni-rat-srbije-propaganda-i-manipuliranje-povijescu.html).
S obzirom da u direktnom razgovoru s Mussolinijem nije bilo nikog drugog od Hrvata osim Pavelića, nitko ne zna na što je sve Pavelić tada bio spreman. Ako krenemo putem zdrave logike, Pavelić mu je u ta ‘četiri oka’ obećao sve, jer bez talijanske podrške NDH ne bi bilo, pa istinu tog razgovora Pavelić tada nikome otkrio nije (vidi str. 177.). U prilog tome idu Duceove riječi: Nemamo nikakva jamstva, osim riječi koje mi je pružio Pavelić, da će se talijanska prava na Dalmaciju poštovati (vidi str. 178.). Prijevod u knjizi ove ispravne rečenice nije precizan, a to potvrđuje rečenica na istoj stranici u kojoj se kaže ‘talijanska prava na Dalmaciju’.
Kod sastavljanja vlade Poglavnik se ugledao na Mussolinija i zadržao Ministarstvo vanjskih poslova za sebe. Izvjestitelj torinske Gazzette del Popolo opisao je NDH vladu sljedećim riječima: Današnji nositelji vlasti u Hrvatskoj bivši su teroristi. Ti su zločinci sada generali, ministri, veleposlanici, urednici novina i šefovi policije, no nisu se promijenili. Ostali su isti, uključujući Pavelića i ministre njegove vlade (vidi str. 179.). Na to bih odgovorio sljedećim riječima: Benito Mussolini je vodio fašistički pokret odgovoran za sustavno nasilje nad političkim protivnicima; Italo Balbo ministar zrakoplovstva, 1929.–1933., organizirao nasilne fašističke kaznene ekspedicije; Emilio De Bono ministar kolonija zapovjednik fašističke milicije; bio je pod istragom u slučaju ubojstva Giacoma Matteottija 1924., itd.
Kad je riječ o statističkim podacima o NDH oni ne odgovaraju podacima na stranici 180. Naime, NDH je obuhvaćala površinu od 102.725 km2, brojila oko 6.640.000 stanovnika (od kojih je Hrvata bilo oko 51 posto, Srba oko 30 posto, Muslimana oko 12 posto i ostalih oko 7 posto) i administrativno bila podijeljena na 22 velike župe sa 141 kotarom, 19 kotarskih ispostava, 31 građom i 1005 općina, te gradom Zagrebom kao zasebnim upravnim središtem (vidi https://hrcak.srce.hr/file/312675). A Banovina nije Banat i površina NDH nije dvostruko veća od Banovine, već je u rasponu od približno 50 do 80 % veća, ovisno je li riječ o vremenu prije Rimskih ugovora ili poslije.
Na istoj stranici kaže se: Linija u smjeru sjever–jug stoga bi podijelila novu hrvatsku državu, razdvajajući kontinentalno područje pod njemačkom okupacijom od područja uz Jadransko more koje je bilo pod Italijom. Netočnost je u tvrdnji da je linija u smjeru sjever–jug dijelila NDH na njemačko okupacijsko područje u unutrašnjosti i talijansko područje uz Jadran. To nije precizan opis razgraničenja 1941. Njemačko-talijanska demarkacijska crta pružala se uglavnom približnim smjerom sjeverozapad–jugoistok, a ne sjever–jug. Talijanska zona nije obuhvaćala samo jadransku obalu, nego i znatne dijelove unutrašnjosti NDH, uključujući područja Like, zapadne Bosne i Hercegovine. Talijanska okupacijska zona nije isto što i teritorij pripojen Italiji. Velik dio područja pod talijanskim vojnim nadzorom formalno je ostao u NDH. Rekao bih vrlo složena situacija, teško razumljiva i Hrvatima, a kamoli strancima. Dakle, teritorijalni i politički položaj NDH 1941. bio je iznimno složen, teško razumljiv čak i za ljude koji su tada živjeli na tom području. Rekao bih, NDH položaj je od samog početka bio besperspektivan.
Do 30. travnja 1941., nadbiskup Stepinac je podržao ustaški režim (vidi str. 181.) i tu ne postoji nikakva ozbiljna primjedba. Nakon primjene rasnih zakona započelo je distanciranje nadbiskupa Stepinca od Pavelića. Zapravo i prije, jer u Okružnici svećenstvu 28. travnja 1941. Stepinac pozdravlja novu državu, ali naglašava da njezini temelji moraju počivati na Božjem zakonu (vidi https://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/stepinac-nam-govori/poruke-i-okruznice/1941-1946/okruznica-nadbiskupa-stepinca-kleru-nadbiskupije-zagrebacke-prigodom-osnivanja-nezavisne-drzave-hrvatske-28-travnja-1941/1147).
Nazvati Stellu Alexander najmjerodavnijom glede Stepinca je subjektivna ocjena (vidi fusnotu na str. 183.) s kojom se omalovažavaju hrvatski autori (Juraj Batelja – najopsežnije zbirke izvornih Stepinčevih dokumenata, Jure Krišto – povijesni kontekst odnosa Katoličke crkve i NDH, Miroslav Akmadža – arhivska istraživanja Stepinčeva djelovanja, Ljubo Boban – kritička analiza povijesnih izvora i spornih tvrdnji, Ratko Perić – Stepinčeve intervencije kod vlasti NDH, Aleksa Benigar – temeljita biografija s obiljem svjedočanstava, Robin Harris – sinteza Stepinčeva života i političkog konteksta, Bojan Ivešić – novija istraživanja dokumenata Svete Stolice, i mnogi drugi koje sam nenamjerno izostavio).
U fusnoti na stranici 185 doslovno se kaže: Pregovori su bili vrlo teški; suočen s talijanskim zahtjevima, Pavelić je problijedio i rekao: Italija može anektirati cijelu Dalmaciju, ali ne može očekivati da ću ja biti taj koji će je ustupiti, ostajući na vlasti protiv volje naroda. Moja naklonost prema Italiji već daje mojim političkim protivnicima osnovu da me optuže, a propaganda koja se širi na selu naziva me izdajnikom, kao da želim predati svoju zemlju Italiji. Pretpostavljajući što je sve obećao Italiji, to mi je logična i vrlo mudra izjava, tada državnika doktora Pavelića. Sam njegov način dolaska u Monfalcone poručio je Talijanima mnogo.
Kad se na stranici 187. govori o susretu Pavelića s papom u Vatikanu, treba po tko zna koji put istaći da to nije bilo priznanje Vatikana NDH, a papa ga nije službeno primio, niti je Vatikan ikada službeno priznao NDH. Tom neumjesnom zgražanju treba stati na kraj kad danas znamo da je Papa Ivan Pavao II. posjetio svojeg atentatora, Mehmeta Ali Ağcu, 27. prosinca 1983. u rimskom zatvoru Rebibbia. Papa mu je osobno oprostio pokušaj ubojstva počinjen 13. svibnja 1981. na Trgu svetog Petra.
U potpunosti se slažem s autorima knjige kad kažu: Italija i Hrvatska zapravo su bile suparnice razdvojene žestokim neprijateljstvom, osobito nakon aneksije Dalmacije – događaja koji će postati glavni uzrok razdora između dviju zemalja (vidi str. 188.).
Sad dolazimo do drugog poglavlja Drugog dijela knjige kojemu su autori dali naslov Pokolji Srba, Židova i Roma.
Na stranici 189. kaže se da su Ustaše i Nijemci uništili najveću sinagogu u Sarajevu. Nisu Ustaše, nego samo Nijemci (vidi https://www.hadassahmagazine.org/2007/10/12/jewish-traveler-sarajevo/). Izraz burned down sugerira da je cijela zgrada izgorjela do temelja. To nije točno. Zgrada je teško oštećena i opljačkana, ali je preživjela rat.
Na stranici 190. kaže se: ‘Srpska pravoslavna vjera’ bila je zabranjena i zamijenjena ‘grčko-istočnom vjerom’. Tome se ne treba čuditi jer vrlo slično se dogodilo 17. lipnja 1920. kad je regent Aleksandar Karađorđević, u ime kralja Petra I., donio ukaz o ujedinjenju pravoslavnih crkvenih područja u jednu autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu, premda sve pravoslavne crkvene oblasti nisu prethodno pripadale Srpskoj pravoslavnoj crkvi (vidi https://www.hop.com.hr/2016/03/03/srpska-pravoslavna-crkva-tek-1920-godine-se-ujedinjuje-u-kraljevini-shs/). Prije ujedinjenja postojale su različite crkvene jurisdikcije, s različitim povijesnim i pravnim položajem. Posebno je važna Karlovačka mitropolija (temelj HPC), koja je imala vlastitu crkvenu upravu, kao i Crnogorska mitropolija, čiji je status zasebno povijesno pitanje. Još je važniji Tomos Carigradske patrijaršije od 19. veljače 1922. (vidi https://rtcg.me/vijesti/drustvo/243657/pravni-aspekt-ukidanja-cpc-1918-1922.html), koji razlikuje Srpsku, Crnogorsku i Karlovačku crkvu te dalmatinske eparhije. Dakle, Karlovačka mitropolija, Crnogorska mitropolija i dalmatinske pravoslavne eparhije izgubile su dotadašnju samostalnu ili zasebnu crkvenu upravu te su uključene u ujedinjenu Srpsku pravoslavnu crkvu.
Neizostavne su laži o Budakovim trećinama u mnogim knjigama o NDH, pa tako i u ovoj (vidi str. 190.). Pokojna Stella Alexander je čak tvrdila da je to objavljeno u Hrvatskom naroda od 26. lipnja 1941. No moram primijetiti da barem desetak istraživača potvrđuje kako se Budaku pripisuje ono što nije rekao.
Na 191. stranici kaže se: U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mogle su postojati samo dvije vjere: katoličanstvo i islam. To nije točno. U razdoblju 1941.–1942. vlasti NDH priznavale su tri vjeroispovijesti: Katoličku – uključujući rimokatolike i grkokatolike, Islamsku, Evangeličku (protestantsku), a od travnja 1942. i Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu.
Na 192. stranici spominje se Slano na Pagu i Jadovno zapadno od Gospića. Slano na Pagu ne postoji, već postoji uvala Slana, a logor koji to nije bio zvao se Slana. Nepostojeći logor Jadovno nije dostojan komentara (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/11/76744/).
Izraz Croatia’s Serbian-majority region Krajina povijesno je neprecizan jer Krajina 1941. nije bila jedinstvena administrativna regija, a nacionalni sastav razlikovao se od područja do područja, a i nismo u 1991. Opuzen nije u zaleđu Dalmacije (vidi str. 193.).
Kod mučenja je uvijek ista priča – sva se temelje na svjedočenju, a kako to izgleda vidi na sljedećoj poveznici https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/41784-i-tijardovic-osvrt-na-dvije-knjige-o-jasenovackom-logoru.html. Izvori o mučenju su najčešće srpski i talijanski (vidi str. 195.).
Da bi me se razumjelo što znači pojam lažnog svjedočenja preuzet ću tekst sa sljedeće poveznice https://fra-velimir.blogspot.com/2010/07/ustaski-zlocin-nad-srbima-u-okolici.html: Posve je očito da glavninu ‘dokaznog materijala’ protiv fra Tomislava Filipovića čine izjave svjedoka iz vremena 2. svjetskog rata i poraća, koji su ‘podučavani’ o tome što trebaju u svojim iskazima pred različitim sudovima i komisijama svjedočiti o pojedinim svećenicima i redovnicima, ili o Katoličkoj crkvi i kleru općenito. Čudno je, stoga, i neshvatljivo da i u najnovije vrijeme ima ‘istraživača’ koji se tako rado, i bez ikakve ograde, pozivaju na neke dokumente i svjedoke, te ih prihvaćaju kao vjerodostojne i bezrezervno im vjeruju, a onda zločin beskrupulozno pripisuju Katoličkoj crkvi i franjevcima koji s njim nemaju nikakve veze!
Tvrdnja da se 700 stanovnika 14. svibnja okupilo u glinskoj crkvi radi pokrštavanja nije potkrijepljena provjerenom kronologijom. Autor je očito spojio svibanjski događaj s kasnijim događanjem u crkvi (vidi str. 194). No za Glinu bih preporučio sljedeći izvor https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/09/75887/, jer se i tu zločin dokazuje svjedočenjem. Nitko ne osporava stvarni zločin, no broj ubijenih i načini ubijanja su prečesto sporni (vidi https://www.glas-koncila.hr/nepozeljni-dokumenti-iz-dosjea-stepinac-7-nadbiskup-trazi-zastitu-srba-na-cijelom-teritoriju-ndh/).
U izvještaju upućenom Roatti, general Armellini je izravno napisao: Pripojena Dalmacija nemirna je i otvoreno neprijateljski raspoložena prema nama; graničimo s Hrvatskom, koja je prema nama jednako neprijateljski raspoložena, možda čak i više, iako vlada te zemlje to službeno ne pokazuje – ili to zapravo skriva (vidi str. 198.). A što se može očekivati od naroda kojega se porobilo?
Na 199. stranici piše: Za Srbe s ovih područja, pobuna je imala isključivu svrhu osloboditi ih hrvatskog ugnjetavanja i zaštititi živote onih koji su preživjeli pokolje. Ugnjetavanje je nad Hrvatima, Slovencima, Bošnjacima, Makedoncima, Bugarima, Crnogorcima, Albancima, Muslimanima počelo 1918. U tom mirnodopskom razdoblju Srbi su pobili nekoliko desetaka tisuća civila, što sam već bio spominjao u drugim tekstovima, a zatvori su bili pretrpani političkim zatvorenicima. Primjera radi, evo izvora kojeg do sada još nisam spomenuo: O opsegu terora svjedoče i podaci prema kojima je u Kraljevini Jugoslaviji od 1929. do 1936. bilo 18.000 političkih procesa, a od 1936. do 1939. još 2.000 novih procesa, u kojima je bilo optuženo više od 80.000 muškaraca i žena, od kojih su većina Hrvati, mnogi s područja Like. Njih nekoliko tisuća bilo je osuđeno na smrt i usmrćeno ili su stradali po zatvorima i tamnicama cijele Kraljevine Jugoslavije (vidi str. 651. na sljedećoj poveznici https://www.pilar.hr/wp-content/uploads/2025/11/lika_1_mail_r_615.pdf). Dakle, po ovom podatku čovjek mora postaviti pitanje: Zašto autori knjige stalno naglašavaju hrvatske zločine, a zanemaruju činjenicu da su golemi srpski zločini prouzrokovali hrvatske? Čim je došlo do napada Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941., Srbi (četnici, vojska, žandarmi, pravoslavci) započeli su ubijati Hrvate. Znači prije uspostave NDH o čemu sam također u više navrata već pisao.
Na istoj stranici stoji i ovo: Neki smatraju da su talijanske vlasti potaknule ustanak srpske manjine u Hrvatskoj, budući da je kod nekih Srba, koje je uhitila ustaška milicija, pronađeno talijansko oružje. Ne postoje dokazi koji bi potkrijepili tu hipotezu, a najvjerojatnije je ustanak bio isključivo posljedica pokolja koje su počinile ustaše. Sad mi je jasno da su autori zalutali u područje nepoznate močvare koja se zove NDH. Vrlo žalosno. Da je odnos fašističke Italije bio vrlo podal prema NDH, Ustašama i Hrvtima općenito, o tome su pisali mnogi prije mene (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/10/76109/). Nešto mogu autori knjige naučiti i iz sljedećih poveznica koje do sada nisam isticao (vidi https://hrcak.srce.hr/en/file/369496, https://hrcak.srce.hr/en/file/470061, itd.). Ipak, upoznati su s talijansko-četničkim aktivnostima (vidi str. 233. itd.).
Autori knjige su na istom putu kao i kralj Petar II (vidi str. 202.), pa bih ih kroz sljedeće Guccinijeve stihove Vorrei sapere a che cosa è servito, vivere, amare, soffrire, spendere tutti i tuoi giorni passati, se presto hai dovuto partire, podsjetio na lažna svjedočenja koja su tisućama Hrvata oduzela život.
Na stranici 204. ulazimo u područje astronomije koja je poznata po nerazumno velikim brojevima. Želim reći, da je potpuno deplasirana i neutemeljena optužba srpske propagande, SPC-a i susljedne bivše jugoslavenske historiografije da su katolički biskupi sudjelovali u nasilnim prijelazima i da su ih poticali. Za to ne postoji ne samo niti jedan valjan dokaz, nego ni pokazatelj koji bi možda sugerirao interpretaciju u tom smislu. Stoga je potrebno rezolutno ustvrditi da su sve takve dosadašnje interpretacije bile puka propaganda, koja s ustanovljavanjem povijesne istine nije imala nikakve veze (vidi www.212488758.pdf).
Na istoj stranici moguće je shvatiti snagu ratne propagande: Londonski tjednik New Review nadalje je pisao da je Pavelić jednoglasno smatran najvećim zločincem godine 1941.
Broj od nekoliko tisuća nije točan (vidi str. 208.). Naime, od 1918. do 1941. godine dvije stotine tisuća Hrvata izgubilo je svoju vjeru prešavši na pravoslavlje. Uzroci prijelaza katolika na pravoslavlje višestruki su. Događali su se zbog sklapanja braka katolika u SPC-u, zbog rastavljenih katolika koji su prešli na pravoslavlje da bi se mogli ponovno crkveno vjenčati i zbog prisile državnih organa na katolike da prijeđu u SPC (vidi https://hrcak.srce.hr/en/file/462991).
Na stranici 210. kaže se: Crkva u Hrvatskoj nikada se nije usprotivila praksi prisilnog preobraćenja, čime je prešutno podupirala režim. Autori knjige su dobri u prepisivanju, a ne u ozbiljnom istraživanju. Naša je Božanska Istina uskrsnula: ona je velika i ona pobjeđuje! Naša je Božanska Nada uskrsnula: ona je velika i ne postiđuje! Suvremeni dokaz? Blaženi mučenik Alojzije Stepinac! dr. Ratko Perić. (vidi https://ika.hkm.hr/novosti/izlaganje-biskupa-ratka-perica-blazeni-stepinac-i-prekrstavanje-pravoslavnih/). Ipak, na str. 243. spominju zalaganja Stepinca za Židove i Srbe.
Na 211. stranici spominju se ponovno koncentracijski logori Slano i Jadovno. Da još jednom ponovim: Nije Slano, već Slana i nije bio koncentracijski logor, a logor Jadovno se ne spominje u nijednom NDH dokumentu, tj. sve je poslijeratna izmišljena priča.
Dalje se kaže da su u selu Jasenovac Ustaše sve pobili ili deportirali 1941., što nije točno. To čak osporava JUSP (vidi https://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5046).
Na stranici 212. autori knjige su ponovno zalutali u mitomansku šumu (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/04/72501/).
Granik bi trebao biti u Jasenovcu, a ne u Staroj Gradiški, a ostali dio mitomanije ne ću komentirati (vidi str. 213.).
Zemaljska Komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača nije ozbiljan izvor informacija zbog političkih okolnosti (jugoslavenski komunizam) u kojima je djelovala (vidi str. 214., 216., 266. i brojne druge).
Nije selo Brjici već Brajići (vidi str. 222.).
Na 224. možete se upoznati s eksploatacijom NDH kroz drvnu industriju od strane fašističke Italije, a na sljedećoj s problemima hrvatskih ribara i pomoraca. Da bi to ispravno razumjeli navesti ću tekst sa stranice 226.: U svibnju 1942. godine vlada u Zagrebu zatražila je od Italije dopuštenje za smanjenje svog doprinosa 2. armiji, a Berlinu je poručila da Hrvatska, zbog ‘pretjeranih zahtjeva Talijana’, nije u mogućnosti ispuniti svoje gospodarske obveze prema Njemačkoj.
Slažem se s talijanskim generalom koji iz Opatije kaže da Ustaše nisu imali ugled među lokalnim stanovništvom (vidi str. 228.). Naime, ugled se ne stječe ako ste u ‘poslovnoj’ vezi s fašistima, a ovisite o nacistima.
Na tvrdnju sa stranice 230.: Nakon uhićenja, svećenike koji su se borili uz partizane ustaše su pogubile, odgovorit ću sa sljedećom poveznicom https://www.youtube.com/watch?v=k8u4fTK672I.
Da je preseljenje ili protjerivanje stanovništva sa njihovih ognjišta karakteristika mnogih ratova potvrđuje i podatak na stranici 235. koji kaže: Broj prognanih Hrvata iz talijanske Dalmacije u tom razdoblju iznosio je ukupno 17.000 (vidi str. 192. sljedeće poveznice https://hrcak.srce.hr/en/file/35407). O tomu se ne priča, jer je sve podređeno protjerivanju Srba.
Kad su u pitanju golemi zločini u NDH koje su počinili talijanski fašisti (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/10/76590/) autori knjige su poprilično suzdržani. Primjera radi, na str. 237. ne spominje se talijanski fašistički koncentracijski logor na Rabu, već taj logor nazivaju zatvorskim logorom. Također se kaže: Za razliku od slovenskih i hrvatskih zatočenika – koji su ponekad ubijani kao odmazda za ustanke u njihovim domovinama – Židovi zatočeni na otoku Rabu bili su zaštićeni od nacističke i ustaške okrutnosti sve dok je Italija opstajala, te su tako pošteđeni holokausta. To treba objasniti. Fašističkih koncentracijskih logora po Hrvatskoj je bilo toliko, da im ni ne znam broj (vidi https://www.enciklopedija.hr/clanak/koncentracijski-logori). A ne znam ni broj onih u Italiji (vidi https://www.cnj.it/documentazione/campiconcinita.htm). Želim reći da je talijanska fašistička represija nad Hrvatima i Slovencima bila sustavna i daleko većih razmjera od ustaških, a njezino proučavanje se uglavnom svodi na Rab, Molat i još nekoliko drugih mjesta. Pitanje za ozbiljne istraživače (ne mislim na one čija se istraživanja temelje na lažnom poslijeratnom svjedočenju i na nepostojećim dokumentima): U kojim je logorima više umrlo ljudi od gladi, u ustaškim ili talijanskim fašističkim na području današnje Hrvatske? A kad su u pitanju Židovi i fašistička Italija, treba reći da su Talijanima Ustaše predložile da se hrvatske Židove prebaci u Italiju i na taj ih način spasi. No fašisti su odgovorili da Italija nije Palestina. A danas se i dalje Ustaše razapinju, a o fašistima se pišu hvalospjevi (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/10/76094/). I ovdje imam pitanje za ozbiljne istraživače: Koliko je NDH Židova stiglo u Italiju, a kasnije zbog fašističkih rasnih zakona deportirano na sjever, te prikazano kao žrtve Ustaša?
Da je Pavelić ostajao sve usamljeniji potvrđuje i službeno razriješenje dužnosti ministra obrane Slavka Kvaternika u siječnju 1943. (vidi str. 244. i https://hrcak.srce.hr/en/file/312709). Nedovoljno sam upoznat s tim, no poznavajući situaciju iz doba predsjednika Tuđmana kladio bih se da je glavni razlog bila borba za vlast.
Na stranici 247. kaže se: Časopis Time uvrstio je Dražu Mihailovića u panteon najvećih savezničkih vođa, na položaj viši od onoga sovjetskog maršala Timošenka ili Čang Kaj-šeka (vidi https://time.com/archive/6765936/the-eagle-of-yugoslavia/). Moć propagande, pogotovo u ratno vrijeme, može biti efikasnije i od najjače vojske. Dodao bih da kad se ignorancija i propaganda slože, onda i laž gospodariti može. Pročitajte na sljedećoj poveznici https://history.state.gov/historicaldocuments/frus1943v02/d854 kako neobranjivo brani ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije u izbjegličkoj vladi u Londonu od 1941. do početka 1943. godine.
Čak 8000 talijanskih vojnika poginulo je u oslobađanju Jugoslavije do svibnja 1945. godine, što je za 3000 više od broja onih koji su poginuli tijekom dvogodišnje talijanske okupacije (vidi str. 257.). Mada ima i izvora sa drugačijim brojevima (vidi https://wi.kifa.st/en/World_War_II_in_Yugoslavia i https://www.anpi.it/libri/le-divisioni-emilia-taurinense-e-venezia-montenegro-la-divisione-garibaldi), informacija je zanimljiva.
ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske) nije rođen (osnovan) 1. ožujka 1943., već je osnovan Inicijativni odbor ZAVNOH-a, koji je pripremao njegovo prvo zasjedanje. Dakle, ZAVNOH je osnovan na prvom zasjedanju 13. i 14. lipnja 1943. u Otočcu i na Plitvičkim Jezerima.
Na str. 261. kaže se: Američki dokument iz studenog 1943. otkriva da je Pavelićeva vlada već nabavila šezdeset argentinskih putovnica, dok je transferirala sredstva u tu južnoameričku zemlju. Sljedeći korak bio je transfer imovine u obliku zlata i novca u neutralne zemlje na čuvanje. Ustaše su za tu svrhu odabrale Švicarsku.
Nije Koprivnika, već Koprivnica (vidi str. 264.).
Dana 3. svibnja 1945. Pavelić je izdao svoju posljednju uredbu, kojom su ukinuti svi rasni zakoni (vidi str. 269.). To je bila Zakonska odredba o izjednačenju pripadnika NDH s obzirom na rasnu pripadnost objavljena 5. svibnja 1945. (vidi https://hercegbosna.org/STARO/download-hr/Matkovic_Povijest_NDH.pdf).
Nije mi poznato da postoji pisana odluka ili zapovijed vodstva NDH o predaji Hrvatskih oružanih snaga i hrvatskih civila britanskim ili američkim snagama u svibnju 1945. godine. Tvrdnja o takvoj odluci temelji se na naknadnim svjedočanstvima, a ne na dosad predočenom izvornom pisanom dokumentu (vidi str. 270.).
Na stranici 272. spominje se moguća predaja Hrvata Bugarima. Odgovor će te naći na sljedećoj poveznicom za 14. svibanj 1945. https://www.irishbrigade.co.uk/original-war-diaries-1942-to-1945/daily-battalion-war-diaries/daily-war-diaries-may-1945/war-diaries-11th-to-15th-may-1945/.
Nije Dolic, već Dolič (vidi str. 272.).
Pri dnu 274. stranice stoji: Neki hrvatski nacionalisti tvrde da je u Bleiburgu poginulo 200.000 Hrvata. Nacionalisti je neprimjerna riječ. Ipak oni mogu dokazati što ‘antifašisti’ ne mogu, a to su masovna ubojstva. Bleiburg je bio tek početak Križnog puta (vidi https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/41096-i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-tragedija-u-bleiburgu-i-viktringu.html).
Okrutna povijest o predaju Hrvata jugoslavenskim krvnicima ne može se promijeniti (vidi str. 275.).
Za razumjeti hiperbolizaciju brojeva pogledajte stranicu 276. na kojoj krvnik Tito kaže da je tijekom rata u Jugoslaviji poginulo 1,7 milijuna ljudi. Procjene demografskih gubitaka se razlikuju za više od milijuna (vidi str. 277.) što je dokaz da se u komunističku, tj. jugoslavensku literaturu ne smije pouzdati.
Igra brojkama ili groteskno natjecanje u patnji (vidi str. 279.) može se objasniti sa sadržajem sljedeće poveznice https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/03/72091/. I tim se završava Drugi dio knjige.
Treći dio knjige odigrat će se na neutralnom terenu. Recimo da je za sada rezultat 1:1.
Na stranici 285. kaže se: Jugoslavenska vlada u izbjeglištvu u Londonu počela je osuđivati pokolje koje su ustaše počinile u Hrvatskoj i Bosni već u proljeće 1941. godine. Osim prosvjeda, nije bilo još ništa konkretnog, jer su laži Valerijanovog memoranduma ugledale svjetlost dana tek krajem lipnja, tj. početkom srpnja 1941.
Na stranici 295. spominje se Draganović koji je u Rimu, u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima, aktivirao operativno središte, kao i mrežu potpore za internirce, povjerenu hrvatskim i bosanskim vjerskim službenicima raspoređenima po talijanskim samostanima. Iskustvo stečeno pomaganjem izbjeglicama ubrzo će se pokazati neprocjenjivim za ustaše u bijegu.
U nastavku se spominje i Otac Vilim Cecelja – svećenik iz Zagreba koji je bio uključen u ustašku organizaciju još od vremena diktature kralja Aleksandra i služio kao vojni kapelan ustaške milicije pod Pavelićevim režimom s činom potpukovnika – vodio je drugu humanitarnu misiju (vidi https://www.hkv.hr/hkv_6.x/domovini/2-svjetski-rat/5226-nadbiskup-i-uspostava-ndh-a.html).
Pretpostavljam da je pri dnu 295. stranice u fusnoti 1941., a ne 1942.
Na stranici 305. stoji: U nastojanju da izgrade homogene nacionalne države, Velika Britanija, Sovjetski Savez i Sjedinjene Države poticale su preseljavanje čitavih nacionalnih skupina u zemljama Srednje i Istočne Europe. Kad to rade Ustaše, onda je to zločin.
Na stranici 307. piše: Krajem 1946. godine procjenjivalo se da hrvatska zajednica u Italiji broji između 10.000 i 12.000 ljudi. Misli se na izbjeglice pri kraju rata koje su pobjegle pred krvožednim jugoslavenskim partizanima. Postoje i drugi izvori (vidi https://cultural-opposition.eu/registry/?lang=en&size=50&type=masterpieces&uri=http:%2F%2Fcourage.btk.mta.hu%2Fcourage%2Findividual%2Fn4169&utm_source).
Na stranici 310.-311. kaže se: Godine 1941., kada je nastala Nezavisna Država Hrvatska, zavod Sv Jeronim u Rimu je zauzeo stav otvorene suradnje s ustaškom hijerarhijom. Otada su mladi svećenici koji su dolazili na završetak studija u papinski zavod bili, bez iznimke, Hrvati dokazane ustaške vjernosti. Iz ove tvrdnje netko može zaključiti da su u to vrijeme svi hrvatski svećenici bili Ustaše. Knjige iz povijesti se ne pišu na ovakav način.
Istina je da su hrvatski svećenici pomagali hrvatskim izbjeglicama, što autori knjige često dokazuju, no zar su sve izbjeglice bili ratni zločinci? Mi i danas otkrivamo da nije sve bilo crno, niti bijelo, tj. da je odnos istine i laži bio, slikovito rečeno, 50.% : 50.%. I kako može sad netko tvrditi bez materijalnih dokaza, da je netko počinio ratni zločin? Zadnjih godinu dana gotovo na tjednoj bazi ukazujem na laži i povijesne manipulacije glede NDH. Pavelićeva odgovornost je neupitna, pogotovo kad su u pitanju Židovi. No njegove propuste – neki su bili opravdani, neki ne – promatram kroz tragediju koju je doživio hrvatski narod.
Objektivna povijesna slika zahtijeva pogled od 360 stupnjeva, a ne promatranje povijesti u samo jednom smjeru. Primjera radi, na stranici 320. piše: Maček je poticao Dideka da postigne dogovor s britanskim vlastima. Vjerovao je da one neće uskratiti potporu hrvatskim antikomunistima u Trstu. Po povratku u Rim, Didek je stupio u kontakt sa savezničkim vlastima. U studenome 1946. uputio se u Trst zajedno s britanskim dužnosnicima kako bi obučavao skupine Hrvata za borbu protiv jugoslavenske vlasti. U tom kontekst važno je i sljedeće: Udbini agenti infiltrirali su se u izbjegličke logore, Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima te u sve organizacije, stranke i manje skupine jugoslavenskih emigranata. To je Rankoviću omogućilo da stekne prilično cjelovitu sliku o djelovanju Jugoslavena koji su boravili u Italiji i drugim zemljama (vidi str. 325.). Kao i: Oko 17.000 Talijana još je uvijek s nestrpljenjem iščekivalo povratak s Balkana. No, Tito je odlučio zadržati ih sve dok mu ne budu predani njegovi sunarodnjaci (misli se uglavnom na Hrvate). Taj je zastoj dodatno zaoštrio odnose između Italije i Jugoslavije (vidi str. 327.). I da zaključim: Nijedan Talijan nije izveden pred sud zbog zločina počinjenih tijekom razdoblja talijanske vojne okupacije Jugoslavije (vidi str. 328.).
Dana 29. studenoga 1945. Ustavotvorna skupština jednoglasno je proglasila ukidanje monarhije i uspostavu Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), a ne SFRJ kako piše na stranici 330.
Iako je (jugoslavenski komunistički) režim proglasio široku amnestiju, istovremeno je eliminirao političku oporbu putem UDBA-e, svog razgranatog instrumenta represije (vidi str. 331.).
Na str. 332. stoji: Neki pripadnici Hrvatske vojske koji se nisu predali u svibnju 1945. uzeli su ime Križari, koje je prije rata pripadalo mladežkoj skupini Katoličke akcije. Autori knjige povezuju dva različita pokreta samo na temelju zajedničkog naziva. Dakle, predratni Križari bili su katolička organizacija mladih, nastala 1930-ih, povezana s Katoličkom akcijom, a poslijeratni Križari bili su antikomunističke oružane skupine koje su nakon 1945. djelovale protiv jugoslavenskih komunističkih vlasti (vidi https://www.enciklopedija.hr/clanak/krizari).
Na sljedećoj stranici kaže se: Križare se ne bi moglo opravdano nazvati terorističkom organizacijom, kako stoga što nisu bili politički organizirani, tako i zato što je njihovim (nepovezanim) ćelijama nedostajala hijerarhija i zapovjedna struktura. Nema opravdanja za različite kriterije. I Ustaše i Križari moraju se ocjenjivati prema konkretnim nasilnim akcijama, njihovim ciljevima i žrtvama, a ne prema političkoj pripadnosti ili organizacijskoj strukturi. Prema tome, oboje su bili revolucionarni antirežimski pokreti: Ustaše protiv Kraljevine Jugoslavije, a Križari protiv komunističke Jugoslavije.
Stranica 337. otkriva štošta: Stepinac (vidi https://www.matica.hr/kolo/320/blazeni-alojzije-stepinac-sucelice-komunizmu-20850/) i njegovi kolege, jugoslavenski biskupi, zauzeli su čvršći stav tijekom biskupske konferencije u rujnu 1945. godine. U pismu upućenom svim katoličkim vjernicima iznesene su teške optužbe na račun vlasti. U njemu se osuđivalo ‘kršenje preuzetih obveza’ i ‘pokolji svećenika’. Također se ukazivalo na postojanje ‘jugoslavenskih Buchenwalda’ u kojima su bili zatočeni pripadnici svećenstva. Izraženo je žaljenje zbog ukidanja vjeronauka u srednjim školama, stavljanja vjerskih organizacija pod upravu vanjskih povjerenika te zabrane katoličkog tiska. Naposljetku, u pismu se navodi kako režim radi na tome da Katoličku crkvu u potpunosti isključi iz jugoslavenskog javnog života. Pronašao sam odgovarajući odlomak u Pastirskom pismu od 20. rujna 1945., u dijelu koji govori o zatočenim svećenicima: Velik broj svećenika leži po raznim logorima, osudjen na dugogodišnji prisilni rad. Odmah zatim biskupi opisuju nedostatak hrane, neprikladne uvjete smještaja i prisilni rad. Međutim, izraz ‘jugoslavenski Buchenwaldi’ nigdje se ne pojavljuje u tekstu Pastirskog pisma. Ipak, Pastirsko pismo upućuje na postojanje poslijeratnih partizanskih, tj. jugoslavenskih komunističkih koncentracijskih logora (vidi https://miljenko.info/prilozi/Pastirsko-pismo-prijepis.pdf).
U tom kontekstu vidi stranicu 339. i zadnju rečenicu u fusnoti: Tijekom istrage, UDBa je uspjela pribaviti priznanja niza osumnjičenih svećenika. Ta priznanja nisu imala poslužiti samo za optuženje i suđenje konkretne skupine, nego su trebala kompromitirati Crkvu uopće (vidi str. 27. na sljedećoj poveznici https://www.tomislavjonjic.iz.hr/knjige_otpor.pdf).
Stranica 344. potvrđuje težinu prije spomenutih 360 stupnjeva: Američka potpora ustašama bila je dio šireg projekta. To je podrazumijevalo mnogo više od samog slanja ljudi u Jugoslaviju radi destabilizacije novog režima. U slučaju da se Hladni rat pretvori u otvoreni sukob sa Sovjetskim Savezom, ustaše bi mogle poslužiti kao mala, ali ideološki motivirana vojska, sposobna probiti put od Hrvatske prema Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj, čime bi se pojačalo djelovanje protiv komunizma diljem istočne Europe. Kao i: Ustaše nisu imale apsolutno nikakvu predodžbu o tome da su pod nadzorom UDBA-e (to možda nije točno – vidi str. 19. na sljedećoj poveznici https://hrcak.srce.hr/file/307891). Potonja je ubacila svoje agente u ustaške izbjegličke logore, pa čak uspjela doprijeti i do ljudi zaduženih za emigraciju te do Kavranove skupine (vidi str. 345.). Više o Križarima pogledajte na sljedećoj poveznici https://www.croris.hr/crosbi/publikacija/ocjenski-rad/862527. Kako je sve završilo s Križarima, slikovito je objašnjeno na stranici 348. Želim reći: U novom okruženju, u kojem je Jugoslavija služila kao klin u monolitnom sovjetskom bloku, Sjedinjene Države prestale su surađivati s Vatikanom i ustašama na potkopavanju savezne republike koju je uspostavio Tito. Oslabljen brojnim gubicima i lišen američke potpore, pokret „križara” zapao je u nepopravljivu krizu (vidi str. 350.).
S obzirom da su mnoge Ustaše i Pavelić emigrirali u Argentinu, potrebno je izdvojiti nekoliko zanimljivosti glede Argentine, kako bi se razumjelo zašto upravo Argentina.
Juan Perón je smatrao Međunarodni sud u Nürnbergu ‘sramotom’ i ‘zločinom koji povijest ne će oprostiti’
Na stranici 354. piše: Nakon što je tijekom Prvog svjetskog rata ostala neutralna, Argentina je 1921. godine istupila iz Lige naroda u znak prosvjeda protiv isključenja Weimarske Njemačke te je prihvatila desetke tisuća njemačkih iseljenika. Zemlja se između dva rata ubrzano razvijala i počela tražiti nove putove i saveze u Južnoj Americi, čime je ušla u nadmetanje sa Sjedinjenim Američkim Državama. Zbog potrebe za radnom snagom, Argentina je između 1933. i 1939. godine primila čak 50.000 njemačkih Židova, koji su činili zajednicu jasno odvojenu od one koja je podupirala nacionalsocijalizam. Prema popisu stanovništva iz 1940. godine, zajednica govornika njemačkog jezika u Argentini brojala je oko 130.000 pripadnika. Dalje: Na početku Drugog svjetskog rata Argentina se odlučila za neutralnost. To je zemlji omogućilo da nesmetano nastavi s izvozom sirovina i prehrambenih proizvoda, istovremeno održavajući tajni savez s Njemačkom. Buenos Aires je postao uporište za nacističko prodiranje u zemlje koje graniče s Argentinom. Pro-njemački južnoamerički blok predstavljao bi veliku prijetnju Sjedinjenim Američkim Državama, stoga je Washington uveo pravi bojkot protiv Argentine kako bi je prisilio na promjenu stava. Kada se vlada Ramóna Castilla naposljetku izjasnila za to da Argentina uzme oružje u ruke na strani Saveznika, protuamerički „nacionalistički” časnici iz skupine Grupo de Oficiales Unificados (Skupina ujedinjenih časnika, GOU) odgovorili su državnim udarom (4. lipnja 1943.) koji je naposljetku doveo do uspostave vlade na čelu s generalom Pedrom Ramírezom (vidi str. 355.). I još da dodam: Juan Domingo Perón u to je doba imao četrdeset devet godina, iza sebe je imao briljantnu karijeru, a bio je i upoznat s radom obavještajnih službi. Između 1939. i 1941. godine boravio je u Europi u misiji za argentinsku vojsku, pri čemu mu je baza bila u Italiji. Kao veliki Mussolinijev štovatelj, Perón se uvjerio da je fašizam ‘najizvanrednija pojava u povijesti’ i revolucionarno društveno iskustvo. Po povratku u svoju zemlju, postao je jedan od pokretača strogo povjerljive skupine GOU i argentinske vanjske politike (vidi str. 356.-357.). Dakle: Perón je smatrao Međunarodni sud u Nürnbergu ‘sramotom’ i ‘zločinom koji povijest ne će oprostiti’. Stoga je Argentina, naklonjena Njemačkoj – uz to što je primila neke od najbistrijih njemačkih umova na području znanosti i tehnologije – otvorila svoja vrata i mnogim bivšim časnicima Reicha, koji su potom postali dio kadra kopnene vojske, ratne mornarice i ratnog zrakoplovstva, kao i tisućama pripadnika SS-a te suradnika sila Osovine, koji bi svoje iskustvo stavili na raspolaganje lokalnim špijunskim službama i političkoj policiji novog diktatora (vidi str. 359.-360.).
Hrvatski Caritas, povezan s Međunarodnim Crvenim Križem, nije imao poteškoća s dobivanjem takvih putnih dokumenata za sve ljude pod svojom skrbi. Talijanske vlasti, s druge strane, bile su prezadovoljne što su se riješile teškog tereta i odobravale su iseljeničke vize svima koji su ih zatražili (vidi str. 366.).
Argentina je između 1945. i 1950. godine primila ukupno 364.000 imigranata – manje od 10 posto od ona 4 milijuna ljudi za koje je Perón tvrdio da će ih pustiti u zemlju (vidi 367.). Koliko je njih bježalo pred zakonom, nije mi poznato. Prema službenim argentinskim podacima, između 1945. i 1950. godine u Argentinu je ušlo oko 50.000 njemačkih i austrijskih državljana, a između 1951. i 1955. godine još njih 30.000 (vidi str. 368. i nešto preciznije podatke https://eucmh.com/2022/04/23/argentina-and-the-german-fourth-reich/2/).
Rimske novine ‘Repubblica’, u prvom članku od njih tri, pod naslovom ‘Pavelić, hrvatski Duce, živi u Italiji neometano’, kažu sljedeće: ‘Tajanstvena i nevidljiva zaštita koju uživaju ustaše uvijek je dovodila javno mnijenje u zabludu glede njihovih zločina, onemogućujući njihovo kažnjavanje. Još uvijek živ, slobodan i aktivan jest prvi, a u svakom slučaju i najbrutalniji ratni zločinac, poglavnik Ante Pavelić, odgovoran, između ostalog, za pokolj 700.000 ljudskih bića (žena, staraca, djece) čija je jedina krivnja bila ta što su rođeni kao pravoslavni kršćani ili Židovi’ (vidi str. 377.-378.). Na svaku laž i mitomaniju pronađem neki suvisli odgovor. Tako je to i ovaj put. Dnevni list La Repubblica povezan je bio s komunističkom ljevicom, a prestao je izlaziti 1949., kada ga je zamijenio Paese sera. To potvrđuje talijanska enciklopedija Treccani (vidi https://www.treccani.it/enciclopedia/giornale-e-giornalismo_res-7e54d2a9-87e9-11dc-8e9d-0016357eee51_%28Enciclopedia-Italiana%29/). Međutim, prema sljedećoj poveznici https://www.icsaicstoria.it/dizionario/foti-giovanbattista-titta/ tri teksta su objavljena u rimskom dnevniku La Giustizia, glasilu Talijanske socijaldemokratske stranke (PSDI), a ne u La Repubblici.
Okrutnost hrvatskog „Ducea” bila je žigosana jezivim spominjanjem košare ljudskih očiju, za koju je književnik Curzio Malaparte tvrdio da ju je vidio u Pavelićevu uredu u Zagrebu u vrijeme diktature (vidi str. 378. i https://crofacta.hr/objave/motiv-kosare-ociju-curzija-malapartea-knjizevna-mistifikacija-ili-dokument-vremena). Interes za talijanske fašiste sam pokazao kad sam se uvjerio u sklonost talijanskih fašista iz vremena Drugog svjetskog rata prema falsificiranju dokumenata i manipulacijama glede NDH. Da, mrzili su jedan mali narod samo zbog toga što im se nije htio pokoriti. Kad bi talijanski fašisti i dalje postojali, teško bi ih bilo razlikovati od hrvatskih ‘antifašista’.
Interesantno je da je prije izbijanja Drugoga svjetskog rata, hrvatska zajednica u Argentini brojila između 130.000 i 150.000 pripadnika (vidi str. 385. i https://hrvatiizvanrh.gov.hr/print.aspx?id=750&url=print&utm_source).
Na stranici 387 kaže se: Prvi značajniji priljev hrvatskih prognanika i kriminalaca dogodio se 25. siječnja 1947. kada je brod Andrea Gritti stigao u Argentinu, a zatim 1. travnja dolaskom broda Philippa. Za povijesno i pravno precizno pisanje nije dovoljno nekoga nazvati kriminalcem samo zato što je bio politički emigrant, pripadnik neporažene vojske koja se predala ili protivnik režima. Potrebno je utvrditi konkretno kazneno djelo i dokaze o njegovu počinjenju.
Pavelić je stupio nogom na argentinsko tlo 6. studenog 1948. (vidi str. 389.).
Na stranici 392 .piše: Još 1949. godine Stjepo Perić, bivši veleposlanik Nezavisne Države Hrvatske u Rimu i Sofiji, iznio je tvrdnju da je Pavelić obećao Italiji pravo na zauzimanje Dalmacije – i to mnogo prije povratka u Zagreb i potpisivanja Rimskih ugovora. Tri godine kasnije istu je tezu iznio i Eugen-Dido Kvaternik. On je nadalje ustvrdio da je Pavelić počinio niz političkih pogrešaka u vrijeme prve emigracije u Italiju – kada je nedostatak čvrstih veza s domovinom onemogućio ustaškom pokretu da se snažno ukorijeni u Hrvatskoj – te da je bio posve otuđen od stvarnosti u zemlji. Mislim da je to sve nebitno. Pavelić ne bi dobio NDH da nije obećao Mussoliniju sve što je tražio. Tko je koga prevario ili tko je bio vještiji pregovarač, nije teško zaključiti. S padom Italije Pavelić je dokazao da je bio vještiji. No, što je bilo, bilo je, i danas je daleka prošlost.
Na stranici 393. spominje se Eugen, sin Slavka Kvaternika. Nije mi poznato stoji li netko iza njegove smrti ili je posrijedi bio nesretan slučaj, pa to ne bih komentirao. Isto tako mi je čudna izjava o Pavelićevom antisemitizmu u Argentini.
U fusnoti stranice 393. kaže se: Tridesetih godina 20. stoljeća Oršanić je bio suradnik nadbiskupa Stepinca i urednik nacionalističkog časopisa ‘Hrvatska smotra’ (Nije bio suradnik Stepinca, već nastavnik na Nadbiskupskoj gimnaziji). Godine 1939. jugoslavenske su ga vlasti uhitile (Nije 1939., već 1940.). Pavelić ga je kasnije, 1941. godine, imenovao ministrom promidžbe (Nije bio ministar, već državni tajnik). Na toj je dužnosti proveo svega dva mjeseca, nakon čega su Nijemci zatražili njegovo uklanjanje. Od tada pa nadalje bio je angažiran u Ustaškoj mladeži (vidi https://www.glas-koncila.hr/tko-je-hrvatski-politicar-ivan-orsanic/).
Na stranici 395. piše: Godine 1950. u Münchenu Branko (Branimir) Jelić i njegov brat Ivan, zajedno s Matom Frkovićem, Ernestom Bauerom, Stjepanom Bućom i Krunoslavom Draganovićem, osnovali su Hrvatski narodni odbor. To je potrebno dotjerati. Dakle, u dane 21.–22. listopada 1950. osnovan je Privremeni pripravni HNO. U njega su izabrani Branimir Jelić, Stjepan Buć, Vilim Cecelja, Hamid Hromalić, Nikola Šušnjara i Janko Vranicani. U dane 23.–25. kolovoza 1952. formalno je osnovan stalni HNO. Mate Frković, Ernest Bauer i Krunoslav Draganović povezani su s njegovim kasnijim djelovanjem. Draganović je prvi put osobno sudjelovao na zasjedanju potkraj 1953. (vidi https://hrcak.srce.hr/file/332160).
U fusnoti na str. 395. piše: Sve do 1941. godine Branko Jelić obnašao je važne dužnosti unutar ustaškog pokreta. Zatim je uhićen u Londonu te je cijeli rat proveo u zatvoru na otoku Manu, zbog čega nije mogao sudjelovati u zvjerstvima koja su ustaše počinili u domovini. No, prema Hrvatskom biografskom leksikonu (vidi https://hbl.lzmk.hr/clanak/8452): U listopadu 1939. – Britanci su Jelića zadržali u Gibraltaru, pri povratku iz SAD-a. U lipnju 1940. – Prebačen je na otok Man. U prosincu 1945. – Pušten je iz britanskog zatočeništva. Inače, nije Branko, već Branimir.
Na stranici 396. kaže se: Nakon preseljenja u Cartagenu, u južnoj Španjolskoj, Luburić je otvorio tiskaru. U njoj je tiskao novine „Drina” te knjige potpisane pseudonimima general Drinjanin i pukovnik Dizdar. No (vidi https://bl.lzmk.hr/clanak/luburic-vjekoslav) Luburić je od 1957. živio u Carcagenteu (Carcaixent), nedaleko od Valencije, a ne u Cartageni. Nije Dizdar, već Domagoj. Luburić nije ubijen 1967., već 1969.
Na stranici 404. stoji: Blagoslov pape Ivana XXIII. stigao je nekoliko sati prije Pavelićeve smrti krajem 1959. Nisam uspio pronaći izvorni dokument o tom blagoslovu.
Na istoj stranici piše i ovo: Izvještaji i komentari u zapadnom tisku opširno su popratili Pavelićevu smrt. Uz rijetke iznimke, činilo se da ti tekstovi sugeriraju kako su njegove zasluge više nego nadoknadile svaku odgovornost koju je snosio za niz teških zločina. U jeku Hladnog rata, poglavnik i ustaše također su rehabilitirani u ime antikomunizma. Ne raspolažem s takvim informacijama (vidi https://texashistory.unt.edu/ark:/67531/metapth1795213/m1/5/).
Na stranici 405. nije Anitch već Anich (vidi https://hrcak.srce.hr/index.php/clanak/190645).
U fusnoti iste stranice piše: Prije Drugog svjetskog rata Butler je proveo dulje vrijeme u Zagrebu, gdje je naučio srpskohrvatski jezik. U vrijeme Butlerova boravka u Zagrebu (1934.–1937.) ustavni naziv službenog jezika bio je srpsko-hrvatsko-slovenački, a ne samo srpskohrvatski.
Na stranici 405 naziva se Andriju Artukovića kao Balkanskog krvnika. Kad jugoslavenska UDBA posije laž, na plodnom tlu izraste stablo. Primjera radi: Godine 1941. i 1942. Artuković je bio jedan od najmoćnijih ljudi u kratkotrajnom jugoslavenskom režimu Ante Pavelića. Pavelić, otvoreni fašist, postavljen je na vlast u Jugoslaviji 1941. nakon što je bivša vlada pala u ruke nacističke Njemačke (vidi str. 26. na sljedećoj poveznici https://www.reaganlibrary.gov/public/2023-07/40-654-TR123-01-005-011-2023.pdf).
Time se završio Treći dio knjige odigran na neutralnom terenu i na temelju svega pročitanog reklo bi se da autori knjige gube 2:1. No pred sam kraj utakmice dosuđen je jedanaesterac protiv autora knjige u dijelu naziva Epilog-Završna riječ, tj. Pitanje ustaša između Jugoslavije i Vatikana, 1952.–1972.
Slikovit odnos jugoslavenskih komunista prema Crkvi svjedoči 413. stranica (vidi https://volksgruppen.orf.at/slovenci/stories/3139622/).
Na stranici 415 spominje se emitiranje Vatikanskog radia na srpskohrvatskom jeziku, što nije točno. Radio Vatikan obraćao se vjernicima u Jugoslaviji na hrvatskom i slovenskom jeziku, putem zasebnih programa. Hrvatski program počeo je redovito emitirati 21. prosinca 1947. (vidi https://ika.hkm.hr/novosti/60-rodendan-hrvatskoga-programa-radio-vatikana/). Slovenski program također je pokrenut 1947. (vidi https://katoliska-cerkev.si/obletnica-zacetka-oddajanja-slovenskega-programa-na-radiu-vatikan). Ivan Tomas preuzeo je uredništvo Hrvatskoga programa 18. listopada 1954. (vidi https://missio.ba/kratka-povijest-hrvatskoga-programa-radio-vatikana/).
Na istoj 415. stranici kaže se: U studenome 1959. u Jugoslaviji su uhićeni neki crkveni velikodostojnici – uključujući skopskog biskupa Smiljana Franju Čekadu – pod optužbom za počinjenje kaznenih djela vezanih uz valutu te krijumčarenje. Istraga koja je uslijedila otkrila je da je Draganović bio upleten u to nezakonito krijumčarenje. To je vrlo površno, pa da netko ne zaključi svašta, objasnit ću. U ožujku 1960. uhapšen je skopski biskup Smiljan Čekada, a ne u studenom 1959. Nije bilo riječ o osobnom bogaćenju Draganovića, već o dostavi razne materijalne i novčane pomoći. Dakle, u Međunarodnom Caritasu Draganović je zastupao interese Katoličke Crkve u Jugoslaviji i tražio načina za diskretno prebacivanje dodijeljene pomoći (vidi str. 92. i 93. na sljedećoj poveznici https://cdnc.heyzine.com/files/uploaded/v3/e56ed3b80dd9d0fec7316ea667f52849bf87c921.pdf).
Na stranici 418. piše: Periodičko izdanje Zagrebačke nadbiskupije ‘Glas Koncila’, pokrenuto u listopadu 1962., imalo je početnu nakladu od 5000 primjeraka. U dvije godine taj se broj povećao deset puta, a 1965. godine božićni je broj objavljen u nakladi od 150.000 primjeraka. Broj pretplatnika iznosio je svega 5000. I to je potrebno dotjerati. Dakle, prvi broj Glasa Koncila tiskan je 3. listopada 1963. u tiskari „Informator” u nakladi od 40.000 primjeraka, no naklada je vrlo brzo počela rasti, pa je do kraja 1963. udvostručena, do kraja 60-ih godina dosegnula je oko 180.000 primjeraka, a božićni broj 1969. tiskan je u više od 245.000 primjeraka (vidi str. 1087. na sljedećoj poveznici https://hrcak.srce.hr/en/file/388137).
Iako se Luburić snažno zalagao za pripreme ustanka u Hrvatskoj (vidi fusnotu na stranici 419.), jugoslavenska sigurnosna služba nije dobila nikakve informacije o konkretnim pripremama za takav pothvat (vidi str 246. na sljedećoj poveznici https://hrcak.srce.hr/en/file/407905)
Informacije na stranici 420. trebam dotjerati.
Svi hrvatski nacionalistički krugovi, bilo ekstremistički ili umjereni, uspjeli su pridobiti potporu u zemljama u kojima su našli utočište. Iz ove rečenice shvaćam da je i Giuseppe Garibaldi bio izrazito ekstremni talijanski nacionalist, koji je morao pobiti na tisuće ljudi da bi ostvario svoje nacionalističke ciljeve ili pak autori smatraju da ekstremistički nacionalizam pripada samo Hrvatima.
U Sjedinjenim Državama uživali su potporu istaknutih republikanskih političara, uključujući tadašnjeg guvernera Kalifornije Ronalda Reagana, koji je 10. travnja – obljetnicu hrvatske neovisnosti – proglasio državnim praznikom. I ovu rečenicu moram objasniti. Regan je mogao to učiniti na razini Kalifornije. Bio je to guvernerov proglas u Kaliforniji, ne savezni praznik SAD-a. No taj čin ne predstavlja formalno priznanje NDH (vidi https://history.state.gov/historicaldocuments/frus1964-68v17/d189). Od 1918. pa sve do danas Srbi i Jugoslaveni tužakaju Hrvatsku i Hrvate gdje god i kad god mogu. Ništa se po tom pitanju promijenilo nije već više od 100 godina.
Nije milijun radnika na radu u inozemstvu šezdesetih (vidi str. 422.), već 1973. (vidi https://www.persee.fr/doc/ierii_1764-8319_1976_act_6_1_898)
Nije mi poznat motiv pisanja ove knjige, no ipak ću spomenuti sadržaj na stranici 436.: Godine 1999. američki odvjetnik Jonathan Levy pokrenuo je sudski postupak protiv Vatikanske banke (Istituto per le Opere di Religione – IOR) i Franjevačkog reda u ime brojnih žrtava ustaša. Tužba se temeljila na činjenici da su ustaše opljačkale zlato i druge dragocjenosti od žrtava svojih zločina – Ukrajinaca, Srba, antifašistički nastrojenih Hrvata, Židova i Roma – te da su Vatikanska banka i Franjevački red velik dio te imovine preuzeli, sakrili, iskoristili i prisvojili.
Zadnja rečenica Epiloga glasi: No, ishod sudskog postupka ne će promijeniti sud povijesti, koji ukazuje na snažnu uključenost vjerskih službenika i institucija u sve faze ustaškog pokreta – jedne od najkrvavijih i najnasilnijih terorističkih organizacija dvadesetog stoljeća. Na to ću odgovoriti. Dok se broj terorističkih akcija kod poznatih terorističkih organizacija mjeri u tisućama, ustaški je broj nekoliko desetaka, svakako daleko ispod broja 100. A da autore podsjetim kako je Hrvatima terorizam stran i da iznimke potvrđuju to pravilo, uputit ću ih na sljedeći dokument (vidi https://www.cattaneo.org/wp-content/uploads/2018/03/Cifre_crudeli.pdf) i dodati Chi ha la casa di vetro, non tiri pietre ai vicini.
Kazneni udarac autori knjige nisu uspjeli obraniti, tako da su utakmicu izgubili s 3:1. A da to potvrdim, evo još nekoliko činjenica.
Prvi susret Pavelića i Ivana Mihailova dogodio se 1927. (vidi stranicu 7. na sljedećoj poveznici https://hrcak.srce.hr/en/file/238729), a ne 1929. (vidi str. 459.).
Formulacija o Krunoslavu Draganoviću je tendenciozna i historiografski neprecizna. Autori knjige izostavljaju njegovu dokumentiranu humanitarnu djelatnost i sve njegove aktivnosti u Rimu prikazuju kao organiziranje bijega Ustašama i nacistima (vidi str. 465.).
Nisu Ustaše srušili logor, već savezničko i partizansko bombardiranje. Sve žrtve tog bombardiranja pripisane su Ustašama (vidi https://komunistickizlocini.net/2020/04/09/radni-logor-jasenovac-bombardiran-na-veliki-petak-1945-saveznici-izvrsili-zracni-napad-stradao-veliki-broj-zatocenika/).
Treća fotografija na str. 467. (Krvnici na djelu. Skupina ustaša pokraj zajedničke grobnice nakon masovnog pogubljenja.) je fotomontaža (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/08/74927/).
Zaselak Rastovići, a ne Ratovici (vidi str. 468.) nije imao crkvu. Inače Ratovici ne postoje, a Ratovići su naselje u Dubrovačkom primorju i mjesna zajednica u BiH (Tuzlanska županija).
Površnost koja je mogla biti i veća
Na moju primjedbu glede fotografije djevojčice na stranici 471., ChatGPT je odgovorio: Vaša opažanja pogađaju u samu srž onoga što ovu fotografiju čini vizualno spornom – potpuno zdrave ruke, glatko lice, neobičan kut snimanja i loša kvaliteta reprodukcije stvaraju snažan dojam naknadne manipulacije. Inače, i ostale fotografije zaslužuju pozornost, no to već izlazi iz koncepta osvrta, a i ne bih htio Eine Reise ohne Sorgen (Putovanje bez briga) autorima knjige u potpunosti pokvariti.
Nakon pročitane knjige upitao sam ChatGPT nekoliko pitanja. Jesu li se autori prije pisanja ove knjige bavili s dokazanim istraživanjem hrvatske povijesti: Ustaša, Pavelića, Stepinca, Draganovića, NDH, Crkve u Hrvata, Argentine, hrvatske emigracije? Kod svih pitanja odgovor je bio isti: Nisu. Prema tomu, skeptičnost prema autorima koji pišu o tako širokom i složenom spektru tema bez prethodne specijalizacije potpuno je razumljiva. Kada autori bez ranijeg specijaliziranog znanja o regiji pokušaju obuhvatiti tako velik vremenski i tematski raspon (od 1920-ih do 1970-ih), rezultat često izgleda upravo kao sinteza tuđih radova, uz povremene nepreciznosti. Dakle, riječ je o površnosti, premda sam očekivao i goru situaciju, tako da je za autore gubitak utakmice od samo dva gola razlike, u biti uspjeh.
Osvrt na ovu knjigu napisao je i doktor Lovro Kralj.
Motiv pisanja knjige mi je i dalje nepoznat, ali znam da je nekad postojao Ufficio Croazia – Ured za Hrvatsku, pri talijanskom Ministarstvu vanjskih poslova (Ministero degli Affari Esteri). A što radi L’Unità per l’Adriatico e i Balcani (Jedinica za Jadran i Balkan), koja djeluje pri talijanskom Ministarstvu vanjskih poslova, ne bih znao reći.
Čudi me da u Italiji postoje ljudi koji pišu o Ustašama i NDH na način da ustaške logore nazivaju logorima smrti, a logore fašističke Italije uglavnom ignoriraju. Nema iskrenosti u takvim tekstovima, knjigama, filmovima, videozapisima. Riječ je o bestidnosti. Ustaše se ne mogu po nijednoj osnovi uspoređivati s fašistima, jer danas svi u svijetu znaju za fašizam, a da nema jugoslavenskih ‘antifašista’ i četnika, tj. četničko-‘antifašističke’ koalicije, o Ustašama bi se čulo samo od paracadutista (padobranaca).
Promatrajući isključivo teritorij današnje Republike Hrvatske, šteta koju je talijanska vojska prouzročila u otprilike 13 garnizona, smještenih u prvoj, drugoj i trećoj zoni, procijenjena je na približno 40 milijardi dinara (vidi https://hrcak.srce.hr/en/file/35407). Zaokruženo 100 % više nego šteta počinjena velikosrpskom agresijom na RH devedesetih prošlog stoljeća.
I na kraju bih zaključio ovaj osvrt, na knjigu Nationalism and Terror – Ante Pavelić and Ustasha Terrorism from Fascism to the Cold War, autori Pino Adriano i Giorgio Cingolani, s talijanskom izrekom: La gatta frettolosa ha fatto i gattini ciechi (Užurbana mačka okotila je slijepe mačiće), a autorima knjige preporučio tekst na sljedećoj poveznici https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/05/72884/.


