Zašto je NDH izglasala rasne zakone? Da nije, NDH bi nestala već u svibnju 1941.
Osvrt na knjigu All or Nothing – The Axis and the Holocaust, 1941 – 43: autor: Jonathan Steinberg, izdavač Routledge, UK – USA, 2002.
Svjetski priznata i poznata knjiga Sve ili ništa – Sile Osovine i Holokaust 1941. – 43. prvi put je objavljena 1990., znači prije raspada SFRJ (partizansko-četničke države) i velikosrpske agresije na sve republike (kasnije samostalne države) unutar nje, i to na neke milom, a na neke silom. Posljedica te velikosrpske agresije je više od 130.000 poginulih, barem 200.000 ranjenih i četiri milijuna prognanih i raseljenih. U vrijeme objave knjige 700.000 žrtava Jasenovca bilo je neupitno za komunistički režim, a istraživanje povijesti na prostoru komunističke Jugoslavije (partizansko-četničke države od 1945. do 1990.-92.) bilo je zamrznuto u godini 1945. Želim reći, da je sve izvan komunističkog pogleda na povijest bilo soliranje, tj. traženje istine komunistima nije bio nikad cilj, zato nemojte tražiti istinu o NDH u komunističkoj literaturi. Tko je do 1990. tražio tu istinu unutar ‘antifašističkog’ režima, ili je bio ubijen ili je završio na robiji (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/05/73342/). To je i odgovor onima koji misle kako se lijepo živjelo u komunističkoj Jugoslaviji (vidi https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/38181-i-tijardovic-osamdesete-godine-u-jugoslaviji.html).
O autoru knjige uglednom profesoru možete pročitati na sljedećoj poveznici https://live-sas-www-history.pantheon.sas.upenn.edu/people/emeritus/jonathan-steinberg. Na Sveučilištu u Pennsylvaniji obnašao je prestižnu funkciju pod nazivom Walter H. Annenberg profesor moderne europske povijesti. Sama profesorska pozicija (katedra) nosi ime Waltera H. Annenberga (1908. – 2002.), poznatog američkog izdavača, diplomata i velikog filantropa koji je financirao i utemeljio tu zakladu na Sveučilištu u Pennsylvaniji.
Autor knjige, profesor Steinberg, na temelju onoga što sam uspio pročitati o njemu, je vrhunski stručnjak i intelektualac, i sve što možda napišem u ovom tekstu ne bi smjelo po nijednoj osnovi utjecati na njegov besprijekorni ugled.
Hrvati, Nijemci i Talijani su mentalno evoluirali i njihova svijest nije više zarobljena u 1939., tj. 1941., za razliku od Srba. Hrvati danas nemaju ništa zajedničkog s Ustašama, Nijemci s nacistima, ni Talijani s fašistima. Slava Njemačke i Italije kao imperijalnih sila daleka je prošlost, jer danas su to dvije osvojene zemlje, pa sve što budem ovdje pisao, ne odnosi se na Talijane, ni Nijemce iz 21. stoljeća.
Na prednjoj korici knjige, znači na naslovnici, nalazi se zatamnjena (gornja) i posvijetljena (donja) fotografija Hitlera i Mussolinija u prolazu pored postrojenih visokih časnika. Riječ je o susretu u Rimu 6. svibnja 1938.
Na predlistu (čim otvorite prednju koricu knjige) nalazi se devet kratkih pozitivnih mišljenja o knjizi.
Stražnja korica knjige sadrži prva tri pozitivna mišljenja o knjizi s predlista, nekoliko činjenica glede nacističkog i fašističkog tretmana Židova i najosnovnije podatke o autoru knjige.
Kad okrenemo stranicu s naslovom knjige dolazimo do posvete: To Piero and Joan Boitani.
Ključna posveta
Evo što ChatGPT kaže o tome:
Jonathan Steinberg je svoju iznimno važnu i hvaljenu knjigu “All or Nothing: The Axis and the Holocaust 1941–43” (objavljenu 1990. / 2002. godine) posvetio upravo njima – Pieru Boitaniju i Joan Fitzgerald.
Ta posveta (“To Piero and Joan”) ima duboko značenje i odražava nekoliko ključnih razina njihovog odnosa:
- Zajednički rad na istraživanju: Knjiga se bavi povijesnim paradoksom Drugog svjetskog rata – zašto su talijanski vojnici i diplomati (unatoč tome što su bili dio fašističke Osovine) sustavno opstruirali i odbijali predati Židove nacistima, dok su Nijemci provodili masovna ubojstva. Steinberg je velik dio materijala i dokumenata istraživao u Italiji, a Piero i Joan su mu pružali neprocjenjivu intelektualnu, logističku i prijateljsku podršku tijekom njegovih boravaka u Rimu.
- Intelektualna razmjena u Cambridgeu: Njihovo prijateljstvo vuče korijene iz Cambridgea, gdje su dijelili zajedničke akademske interese prema europskoj povijesti, kulturi i književnosti.
Kada je Piero Boitani kasnije dobio prestižnu Balzanovu nagradu, javno je uzvratio zahvalu, ističući kako je upravo Jonathan Steinberg bio onaj prijatelj koji mu je kroz razgovore “otvorio oči” za mnoge povijesne i ljudske istine.
Listajući knjigu dalje dolazimo do Sadržaja, koji je podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu govori se o:
– Prvoj fazi nesustavnih ubojstava u rat na Balkanu, od travnja 1941. do lipnja 1942.
– Drugoj fazi sustavnih ubojstava kad Talijani ometaju konačno rješenje od lipnja 1942. do studenog 1942.
– Trećoj fazi kad Talijani štite Židove u Grčkoj i Francuskoj od studenog 1942. do srpnja 1943.
– Posljednjem činu od pada fašizma – Mussolinija (25. srpnja 1943.) do primirja – kapitulacije fašističke Italije 8. rujna 1943.
U drugom dijelu govori se o:
– Matrici vrline i poroka
– Dvije vrste karizme
– Dvije vojske
– Nijemcima, Talijanima i Židovima
Za sada sam siguran dok još ne čitam knjigu, da razumijem odnos između autora knjige, čiji je otac bio poznati njujorški rabin, i obitelji Boitani. Važno mi je saznati je li Steinberg bio pristran ili objektivan dok je pisao ovu knjigu.
Kad otvorimo sljedeću stranicu knjige dolazimo do popisa fotografija, njih 15. Odmah mi je zapelo za oko brojnost fotografija iz NDH (4), a zajedno s područjem raspadnute države monarhističke diktature, ukupno 6. To znači da sam očekivao, prije čitanja knjige, da bi moglo biti 40 % sadržaja knjige o NDH i području raspadnute države, pa sam stoga pogledao što piše u Zaključku knjige (vidi str. 242.–244.).
Premda je zaključak općenit, jasan je. Ipak, u njemu ne nalazim nikakvu konkretnu vezu sa Sadržajem, pogotovo ne s NDH.
Zanimljivo da fotografija broj 10 (vidi str. 150.-151.) prikazuje deportaciju Židova iz Hrvatske (ne kaže se NDH), ali se ne navodi gdje je to točno snimljeno i kamo ih vode. I za fotografiju broj 11 ne znamo kamo Srbe odvode, a i za fotografiju broj 12 nije navedeno gdje su se to Talijani fotografirali i kad sa srpskom seljačkom obitelji. Iz toga zaključujem: Hrvati negativni, Srbi pozitivni. S nijednom od 15 fotografija se ne dokazuje zločin na djelu. Fotografije najbliže zločinu su dvije fotografije vezane za NDH, a onih o mega zločinima nacista ili strašnih zločina fašista u knjizi nema. Ta spoznaja mi je dovoljna da pristupim pažljivom čitanju knjige.
Na sljedećoj stranici knjige odmah nakon fotografija nalazi se popis zemljovida i dokumenata. Od tri zemljovida dva se odnose na NDH. Od tri dokumenta dva se odnose na NDH (Mussolinijevu dozvolu za deportaciju Židova iz talijanske zone iz kolovoza 1942. – vidi str. 2. i 57. i eliminaciju hrvatskih Židova odvedenih s područja pod njemačkom kontrolom na Istok – vidi str. 78.) i treći na Nedićevu Srbiju (Memorandum o događajima od početka ustanaka u Srbiji do 5. prosinca 1941.). Ponovno očekujem od Sadržaja knjige više informacija o događajima s područja raspadnute države autoritarne diktature koju nitko nije 1941. htio braniti, jer kako zemljovidi, tako i dokumenti vezani su prvenstveno za NDH.
Odmah u nastavku su Zahvale. Tu sam zapazio ime osobe rođene u, vjerojatno najkorumpiranijoj državi Europe toga vremena, u kojoj je kralj bio diktator, u Kraljevini Jugoslaviji 1935., koja je kasnije stekla britansko državljanstvo. Ovo ističem jer čim se netko s ovih prostora umiješa u kuhanje povijesne juhe, ona više nije jestiva.
I prije Uvoda, još su navedene misli triju značajnih osoba (Luise Rinser, Emanuele Artom i Dr. Samuel Johnson).
Uvod knjige (vidi str. Xvii. – xxv.) iz svibnja 2002. godine potpisuje sâm autor. U njemu se postavljaju pitanja: Zašto su Talijani odbijali predati Židove u Grčkoj, Hrvatskoj (ne kaže se NDH) i južnoj Francuskoj nacistima, i zašto je to Hitler dozvolio? Knjiga All or Nothing pokušava dati odgovore na ta pitanja. Autor kaže da je tu riječ o dva različita fašizma dvaju diktatora i dviju savezničkih, ali međusobno neskladnih vojski i dviju kultura u međusobnoj suprotnosti. Prestankom Hladnog rata Holokaust je opet dobio na značenju jer su mnogi desetljećima prikriveni dokumenti bili konačno dostupni istraživačima i javnosti. Autor knjige srpsku agresiju na Sloveniju, Hrvatsku, BiH, Kosovo i donekle Crnu Goru naziva jugoslavenski rat (vidi str. xix.). Zanimljivo je pitanje što se dogodilo sa židovskom imovinom tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Inače izvan sadržaja knjige, u komunističkoj Jugoslaviji najsretniji su bili komunisti, kad su preživjeli Židovi odlučili otići u svoju novu državu, a nesuđeni zločinac Tito, ‘osloboditelj’ Židova, je obučavao teroriste i pružao im bezrezervnu podršku u sukobu protiv Izraela. Autor knjige se u uvodu dotiče i političkog života Italije nakon rata, posebno devedesetih nakon objave ove knjige, a burni sam sadržaj talijanskog političko-gospodarskog života upoznao kroz Striscia la notizia. Naglašava se i spašavanje Židova u Hrvatskoj (ne kaže se NDH) od strane visokih talijanskih oficira, pa i po cijenu života. Drago mi je da je autor knjige svjestan fašističkog zla i njegovih posljedica (vidi str. xxiii.). U Italiji je knjiga objavljena sedam godina kasnije, jer kad autor židovskih korijena na neki način pokušava ‘spasiti’ fašiste, to u najmanju ruku govoreći, zbunjuje izdavače.
I sad krećem sa čitanjem knjige.
Knjiga počinje s poglavljem naslova Problem i tekstom temeljenim na dijelovima dnevnika grofa Pietromarchija u kojem se kaže da Talijani nisu htjeli predati prebjegle Židove natrag Hrvatima (ne kaže se Ustašama). To je svakako za pohvalu, no iako je to bilo vrijeme užasnog rata kojeg Hrvati nisu izazvali, ipak sve nije bilo u crno-bijelom tonu. Primjera radi: There were cases where the Italian authorities forced Jewish refugees who did not have large amounts of money or other valuables to return to the NDH, while allowing the wealthier ones to stay (vidi stranicu 96. Zbornika – https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/03/72323/).
Kad su Nijemci u kolovozu 1942. službeno zatražili od Talijana da im predaju Židove prebjegle s njemačke u talijansku operativnu zonu, Mussolini se složio. Međutim, kako piše na prvoj stranici ove knjige, nekoliko talijanskih generala i diplomata se tome usprotivilo. Autor knjige kaže da su Židovi pobjegli od nesustavnog klanja Židova od strane hrvatskih fašista – Ustaša. To su vrlo teške riječi za koje morate imati konkretne i to brojne dokaze, a takvih nema. Da, Ustaše su odgovorne za progon Židova, logore, deportacije, no upotrijebiti riječi poput unsystematic butchery je komunistički pogled na svijet, pun laži i neistina. A što se tiče hrvatskih fašista, to Ustaše nisu bili, a kroz brojne tekstove to sam u više navrata već objasnio i na to ovdje ne ću gubiti vrijeme, jer bi skrenuli u sasvim drugi sadržaj. Moglo bi se reći kako je klevetanje Hrvata postala međunarodna navika (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/08/75010/).
Još uvijek smo na prvoj stranici knjige i autor koristi svu raspoloživu artiljeriju kad je riječ o NDH, te ju naziva odvratnom sitnom marionetom ubilačkih ambicija. Tu si sad postavljam pitanje: Gdje je granica između realnosti i mržnje? Da NDH, sa svim zlom proizišlo iz nje, pravno gledajući ipak nije bila marionetska država, dokazao je najbolji poznavatelj pravnog pitanja NDH u Hrvatskoj, doktor Tomislav Jonjić (vidi https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/osvrt-na-knjigu-ustaski-pokret-i-nezavisna-drzava-hrvatska-tomislava-jonjica/). Naime, Hitler je mogao s NDH što god je htio, no ipak se nije miješao u funkcioniranje Nezavisne Države Hrvatske. Njemu je bilo važno da NDH nije nacistički neprijatelj.
Na drugoj stranici knjige prikazuje se dokument (prvi od onih triju prije spomenutih) s kojim Mussolini dozvoljava deportaciju nekoliko tisuća Židova iz talijanske zone na Istok. Riječ Istok označava nacističke logore na istoku Europe (okupirana Poljska itd.).
Na trećoj stranici knjige talijanski general Giuseppe Pièche u studenom 1942. informira Mussolinija da su Židovi upućeni na Istok eliminirani plinom u vagonima vlaka. Mussolini je to komentirao kako su Židovi emigrirali na drugi svijet.
Autor sad naglašava da je sadržaj knjige posvećen spašavanju Židova od strane talijanskih fašista, visokopozicioniranih oficira.
U studenom su Talijani okupili Židove iz njihovog dijela okupirane Jugoslavije (NDH se ne spominje), koji su pobjegli iz zone pod njemačkom kontrolom i odveli ih u svoje fašističke koncentracijske logore. Spominje se Kraljevica na dalmatinskoj obali (ne spominje se Hrvatska – vidi str. 4.). Inače, Kraljevica se ne nalazi u Dalmaciji.
U ožujku 1943. Mussolini je njemačkom veleposlaniku obećao da će riješiti taj problem glede Židova, no nije. Kaže se u knjizi da nikad nije nijedan Židov na području pod zaštitom Italije bio isporučen Nijemcima, Francuzima, Hrvatima, ni bilo kome do 8. rujna 1943. No nije sve crno-bijeli svijet: The Italians had refused about 100 Jewish refugees, arrested the emissary of the Rijeka rabbi, Otto Dutsch, who was transferring money for the refugees, and later arrested the rabbi himself. The questura in Rijeka decided to send these rejected Jewish refugees back to the NDH (vidi stranicu 95. Zbornika –https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/03/72323/).
Ma što god značio termin tri okupacijske zone broj 50.000 na stranici 5. je preuveličan.
Na sedmoj stranici se kaže da su nacisti trebali pomoć kako bi ubili šest milijuna Židova i tu su pomoć dobili od Letonaca i Litvanaca, od francuskih policajaca i hrvatskih svećenika, rumunjskih pukovnika i mađarske gospode. Sad mi je već jasna poruka knjige. Kad na sedmoj stranici spominje talijanske zločine, ne spominje zločine u Hrvatskoj, već samo u Sloveniji. Nakon pada Italije u Salskoj Republici na sjeveru Italije došli su do izražaja progoni Židova, gdje su neki Talijani mrzili Židove.
Na osmoj se stranici spominju fašistički rasni zakoni iz 1938. (vidi https://archivi.unimi.it/percorso-tematico/settembre-1938-le-leggi-razziali-irrompono-nella-scuola/), pa po autoru ispada da Ustaše primjenjuju rasne zakone, a Talijani ne. No, ja imam sasvim druge spoznaje o tome (vidi https://www.governo.it/sites/governo.it/files/olocausto_italia.pdf). Primjera radi, u kolovozu 1938. proveden je poseban, vrlo detaljan popis židovskog stanovništva. Svaki građanin morao je popuniti formular o svom podrijetlu (provjeravala su se imena baka i djedova). U tom trenutku, 1938. godine, to je izgledalo kao samo još jedan birokratski papir. Međutim, u praksi je taj popis postao smrtonosna zamka (vidi str. 51.). Kada su 1943. godine nacisti okupirali Italiju, talijanska policija predala im je upravo te adrese i popise iz 1938. Na temelju njih počela su masovna uhićenja i deportacije talijanskih Židova u Auschwitz (vidi https://shoahmuseum.cdec.it/albums/il-censimento-i-censimenti/).
I dalje smo na osmoj stranici gdje se ponovno kaže talijanski okupirani dio Jugoslavije (ne spominje se NDH). Autor pravi razliku između Talijana i Nijemaca kad spominje etičnost. Dalje kaže da nijedan Židov pod talijanskom protekcijom nije poslan u koncentracijski logor. Iz poštovanja prema uvaženom autoru knjige, preminulom 2021., reći ću da je to tiskarska pogrješka.
Na devetoj stranici spominje se Roberto Ducci, koji je bio šef hrvatskog odjela (Capo dell’ufficio Croazia) pri talijanskom Ministarstvu vanjskih poslova i koji je spasio dokumentaciju bez koje ova knjiga ne bi bila potpuna.
Autorov moto života s desete stranice glasi Denke ich an Deutschland in der Nacht, Dann bin ich um den Schlaf gebracht, što se ne može doslovno prevesti, jer značenja mogu biti svakojaka, od intencije, recepcije do manipulacije itd.
Pored njemačkog, ovaj američki Židov govorio je i talijanski jezik (vidi str. 11.), što je veliki plus glede sadržaja ove knjige. Da je znao pored francuskog još i hrvatski jezik, bio bi izuzetno kompetentan za sadržaj ove knjige, a s poznavanjem grčkog, i apsolutno.
Dio koji se naziva Problem u knjizi završava s dvanaestom stranicom na kojoj autor knjige kaže da se povijest ne može mijenjati, ali se iz nje može naučiti.
I sad se kreće s prvim dijelom knjige, tj. s prvom fazom nesustavnih ubojstava u ratu na Balkanu, od travnja 1941. do lipnja 1942.
Dok je nacistička Njemačka nizala pobjede na vojnom planu, fašistička Italija, iako s osam milijuna bajoneta i tri tisuće zrakoplova (a vjerojatno ispod tisuću), za rat, sa samo 40 % spremnosti i starim naoružanjem, nije bila spremna. A da će Italija dominirati Mediteranom bilo je apsurdno za očekivati. Takva Italija nije bila od praktične koristi moćnoj Njemačkoj. Za takvu Italiju već su Grčka i raspadnuta država, iz čijeg većeg dijela je nastala NDH, bili prevelik zalogaj. Zbog neočekivanog neuspjeha Mussolini je naredio 10. studenog 1940. da se svaki grčki grad s više od 10.000 stanovnika sravni sa zemljom (vidi str. 19.), osim Atene. Autor za svaku informaciju donosi izvor što je odlično. Inače, Italija ulazi u rat 10. lipnja 1940., tj. bolje reći objavljuje rat Francuskoj, a kasnije napada i Grčku 28. listopada 1940., ali bez objave rata, uz ultimatum od tri sata, kojega Italija nije ispoštovala, već je prije isteka istog napala Grčku iz Albanije. Britanci su već sljedećeg dana zrakoplovima stigli u Grčku (vidi str. 20.). Mussolinijevo soliranje i neuspjeh u Grčkoj dalo je do znanja Hitleru da se od Italije ne može mnogo očekivati, no bila mu je bolja ikakva, nego nikakva podrška.
Izraz Rumanian oil fields je zastarjeli engl.eski izraz. Danas je ispravno pisati Romanian oil fields (vidi str. 21, 72., itd.).
Ni na sjeveru Afrike Talijani se nisu proslavili i Nijemci su spašavali talijanski obraz gdje god je to bilo potrebno.
Na stranici 24. prvi put se spominje punim imenom da je proglašena Nezavisna Država Hrvatska (do sada je bila samo Hrvatska). Na istoj stranici se koriste izrazi za dvije rijeke: njemački Drau (Drava) i engleski Danube (Dunav).
Nijemcima svakako nije bilo drago kad su Talijani njemačke pobjede pripisivali sebi (vidi str. 24.).
Rawna Gora se pravilno piše Ravna Gora (vidi str. 25.). Inače Rawna Gora je jedno selo u Bugarskoj. Riječ hajdud se danas piše hajdut, a uskoci su pravno gledajući gusari.
Autor knjige kaže da Pavelić nije imao izbora i morao je potpisati Rimske sporazume 18. svibnja 1941. (vidi str. 27.), što je točno. Taj sporazum Hrvati nisu s oduševljenjem prihvatili (vidi str. 28.), a Talijani nisu imali šanse promijeniti hrvatsku strukturu stanovništva. I što očekivati od nekog tko vas ne voli zbog povijesnog iskustva, a vi mu još namećete svoje stavove i to silom? Osuđeni ste na propast. Zbog brojnih talijanskih poraza na bojištu, dijelovi Hrvatske su Talijanima došli kao spas, srećom kratkotrajni.
Važno sa stranice 29.: Da bi zadovoljili Hitlera, doneseni su rasni zakoni. Kako god da taj dio u knjizi prevedete, upravo tako ispadne. Dalje se doslovno kaže: 80.000 (osamdeset tisuća) hrvatskih Židova je osuđeno na smrt, kao i 30.000 (trideset tisuća) Cigana. Taj mi podatak govori da autor knjige preuzima informacije iz izvora kojeg ne provjerava, a to nije ozbiljan pristup ovako značajnoj temi. Inače, na području Kraljevine Jugoslavije je 1941. živjelo oko 80.000 Židova, a u NDH oko 40.000. I za Rome su podaci bezobrazno neobjektivni (vidi https://croatiarediviva.com/2017/04/30/m-koic-nikola-banic-jasenovac-ciganski-logor/).
Autor knjige kaže da je Hrvatska pristupila nacističkom novom poretku i sretna platila članarinu (pretpostavljam da se misli na rasne zakone). Dalje kaže da ono što se dogodilo u Hrvatskoj (ne spominje NDH) bilo je jedinstveno (misli se na zločine).
Trideseta stranica daje važne odgovore o sadržaju knjige. Naime, ustaške zločine koji se spominju, četničko-‘antifašistička’ koalicija koristi u dokazivanju genocidnosti Hrvata i vezu NDH s Republikom Hrvatskom, kako bi svijetu dokazali da Hrvati ne zaslužuju državu, već da ih uvijek netko mora nadzirati (Srbi, tj. nacionalne manjine i strane tajne službe preko nevladinih udruga uz pomoć medija). Autor vjerojatno ništa ne zna o Sivoj knjizi – Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima života hrvatske narodne države (vidi https://dokumen.pub/odmetnika-zvjerstva-i-pustoenja-u-nezavisnoj-dravi-hrvatskoj-u-prvim-mjesecima-ivota-hrvatske-narodne-drave.html) s kojom su komunisti nakon rata svoje zločine lažno prikazivali kao ustaške zločine. Kako se od tada malo toga promijenilo, danas moram i ja osporavati sve laži koje se vežu uz NDH. Primjera radi vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/08/74927/ ili https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/07/74381/.
Na istoj se stranici otkriva zašto je povijesna juha nejestiva i identificira se osoba iz Zahvale – a Serb friend of mine. Ovdje moram nešto reći. I Hrvati, kao i Srbi danas su prisutni svugdje po svijetu, na fakultetima, u medijima, itd. No tu postoji bitna razlika. Hrvat nije vezan za prošlost, okrenut je budućnosti, za razliku od Srba kojima je NDH i Jasenovac omiljena tema, pa o tome govore kad god treba i ne treba. Najbolji vam je primjer srpski predsjednik koji je u svom govoru pred UN-om u New Yorku krajem rujna 2026. posvetio tridesetak sekundi NDH i Jasenovcu ili pak srpska filmska industrija koja s NDH mitomanijom navještava nove ratove. Da bi to razumjeli, morali bi pročitati srpske Memorandume. Primjera radi, Memorandum 2 – Srpske Akademije Nauka i Umetnosti kaže u 40. članku: Uvijek i na svakom mjestu uz Hrvate isticati ideju ustaštva, zločine, logore u NDH. U članku 41. kaže se: Javno stalno podgrijavati tezu o Hrvatskoj kao nastavku NDH. U članku 50. kaže se: Stalno naglašavati postojanje mržnje prema Srbima i to stavljati u vezu s katoličkom crkvom i odgojem mladih. A za neinformirani Bruxelles članak 82. Trojanskog konja kaže: Raditi na stvaranju novog strateškog oslonca Srbije na NR Kinu. Umjesto da Srbiji Washington i Bruxelles propišu terapiju za liječenje ovisnosti od mitova, koja daje prve pozitivne rezultate nakon pedeset godina, zadnjih tridesetak godina gase vatru kerozinom (vidi https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/osvrt-na-knjigu-beogradske-tajne-i-svjetskog-rata/).
Dalje se u knjizi kaže kako se ne zna koliko stotina tisuća Srba su Ustaše ubili. Autor knjige vjerojatno nije čuo za Valerijanov memorandum (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2022/07/41908/).
I ovdje bih htio nešto objasniti. U knjizi Ubojice mira spominje se podatak da je s proglašenjem NDH 10. travnja 1941. bilo zadovoljno 98 % Hrvata. Čak i pravoslavno stanovništvo koje nije bilo pod kontrolom četnika prihvatilo je NDH svojom državom. Međutim četnicima to nije bilo po volji i gotovo redovito su pravoslavci pod četničkom prijetnjom smrću morali prihvatiti četnički bijeg u brda i šume iz kojih su kasnije sa četnicima činili zločine nad civilnim stanovništvom NDH kroz terorističke akcije (podmetanje bombi, dizanje u zrak željezničkih pruga, itd.), pljačkanja, silovanja, mučenja i ubijanja. Pravoslavci koji su se četnicima suprotstavili, umirali su u najgorim mukama za primjer ostaloj pravoslavnoj braći. Sa drugim riječima, većina pravoslavaca u NDH nije imala izbora zbog straha od nemilosrdnog velikosrpstva, tako da je četništvo teroriziranjem držalo pravoslavce pokorne. U knjizi se također spominje činjenica da su četnici za svoja zvjerstva bili nagrađivani od Srbije, a od SPC imali su blagoslov (vidi https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/39204-i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-ubojice-mira-agonija-balkanske-anarhije.html). Može se slobodno zaključiti da je ishitrena odluka o priznanju Srbije 1878. godine bila dalekosežno katastrofalna.
Kad autor knjige All or Nothing spominje populaciju Like na stranici 33. ne zna da je 1941. u Lici živjelo oko 50 % Hrvata, no točno je da su se Srbi htjeli odvojiti od NDH, a da im u tome Talijani pomognu, što je još jedan od brojnih dokaza da su fašisti i Ustaše samo na papiru bili saveznici, dok su u stvarnosti Talijanima Srbi bili prijatelji (vidi str 38. i 39.). A kako ne bi kad im je srpski kralj 1920. poklonio neke hrvatske otoke i dijelove kopna ne pitajući ništa Hrvate.
Na stranici 34. kaže se da Srbi, kao primitivni i nasilni ljudi, razumiju samo silu.
Na stranici 35. koristi se njemački naziv Sarajewo za grad Sarajevo (isto na str. 46., 47. itd.). To nisu primjedbe i spadaju u beznačajne opaske, već su dokaz da postoje čitatelji i recenzenti kojima nijedno slovo u knjizi ne promakne, što je dobro i opomena onima koji svašta pišu.
Kakva je konfuzija na terenu vladala gdje su bili Talijani najbolje opisuje stranica 39. To ne može nijedan stranac ispravno razumjeti, pa ni autor ove knjige, jer je i meni sve to matematički i logički postalo jasno tek nedavno, iako sam bio pročitao više od tristo knjiga iz hrvatske povijesti. Rečenica sa stranice 42. donekle objašnjava to: I najmanji potez u jednom okrugu ili selu utječe na svaki drugi okrug ili selo. Nazovimo to Domino efektom.
Na stranici 41. Talijani ne spominju NDH, već odvojeno Hrvatsku i Dalmaciju. Isto se kaže na stranici 42. (Hrvatska, Slovenija i Dalmacija) itd.
Koliko su fašisti podlo nastupali prema Hrvatima može se vidjeti na stranici 44. kad se kaže da su u Hercegovini Talijani predali hrvatsku postrojbu (vojnu kolonu) četnicima. Treba znati da je Talijanima bio interes zadržati okupirano područje iz 1941., a ne opstojnost NDH, te su stoga sve radili da diskreditiraju i oslabe NDH. Posebno je važno da su Talijani naoružavali Srbe i četnike, što nije bilo u interesu ni Njemačke, a pogotovo ne NDH. Zbog okupacije Hrvatske, Hrvati su zamrzili fašiste. Talijani su imali jasan cilj, te je stoga za njih (a ne samo za Balkan) vrijedilo pravilo: Neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj. S obzirom da Talijanima nije ništa bilo jasno glede četnika koji su se tukli i između sebe, četnici su im bili nepouzdani, ali ipak saveznici. Za razliku od Talijana, Nijemcima je situacija glede četnika bila jasnija (vidi str. 45.). Nažalost četnici nisu nikad bili razoružani, pa talijanski fašisti imaju na duši više desetaka tisuća civila poklanih od strane četnika. Autor knjige vjerojatno nije znao da su Talijani plaćali četnicima da ubijaju Hrvate. Za svakog ubijenog Hrvata dobili bi četnici i novac (vidi https://www.hazud.hr/cetnicki-pokret-zlocini-hrvatskoj-bosni-hercegovini/). A vjerojatno nije ni znao da su četnički zločini prikazivani kao ustaški (vidi https://hrcak.srce.hr/file/304426).
Na stranici 46. po drugi put se spominje doslovno NDH na engleskom jeziku i ustaški mesari (koljači). Da je autor knjige živ, predložio bih mu da pročita tekst sa sljedeće poveznice https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/04/72752/.
Kad na 48., tj. 49. stranici autor knjige spominje primitivnu okrutnost Hrvata, pitam se koje izraze za Talijane je koristio kad je opisivao njihovo ‘viteštvo’ u Etiopiji (‘dobri Talijani’ vidi str. xxiii.). Čovjek njegovog kalibra nije si smio dozvoliti korištenje dvostrukog mjerila. Ma što god Hrvati radili, to su radili u svom domu, dok su pak Talijani ulazili u tuđe domove i radili ono što Hrvati nikad nisu. Prema tome, usporedba u ovoj knjizi Hrvata s Talijanima je neumjesna.
Sad smo došli do poglavlja druge faze kad fašisti spašavaju Židove pred, kako smo ono rekli, primitivnim i okrutnim Ustašama.
Na stranici 50. govori se o tajnosti nacističkog zločina nad Židovima. Autor knjige kaže da je žalosno ali normalno da Hrvati ubijaju Srbe. On nije znao da su Srbi u svojoj četničkoj državi koju su dobili na prijevaru 1918., do 1941. ubili nek.oliko desetaka tisuća civila nesrba (vidi https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/42710-i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-hrvatska-na-mucilistu.html i https://hu-benedikt.hr/2018/12/dr-marko-jukic-sto-godina-srbijanskog-terora-1918-2018-godina/).
Na stranici 53. kaže se da je Jasenovac bio logor smrti, no situacija glede logora bi mogla biti sasvim drugačija (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/07/74225/).
Stranica 54. donosi važan podatak, a to je da je NDH plaćala Njemačkoj 30 maraka (poput biblijskih škuda) za svakog deportiranog Židova iz NDH zbog složenog i skupog transporta, što je dokaz da se u NDH nije masovno i sistematski ubijalo Židove u logorima, poput Jasenovca, već je dokaz da su Ustaše sudjelovali samo u progonu i zatvaranju Židova, a masovnu egzekuciju prepustili nacistima. Da, bilo je strijeljanja i Židova u NDH, ali zbog aktivnosti koje su prema ustaškom režimu bile izvan zakona. A svakako i nepotrebnog pojedinačnog ubijanja Židova, rat je bio bez milosti, no svakako u NDH nije bilo masovnog i sistematskog ubijanja Židova (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/05/73034/).
Ako usporedimo spomenutu deportaciju Židova od strane Ustaša s Talijanima fašističke Italije koji su kamionima dovozili četnike do hrvatskih sela, sačekali ih da četnici pokolju sve Hrvate, i zatim ih vratili natrag s opljačkanom imovinom do njihovih četničkih sela (vidi https://katalog.kgz.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?¤tPage=1&searchById=30&sort=0&spid0=30&spv0=Drugi+svjetski+rat+-+saveznici+-+ratni+zlo%C4%8Dini+-+Hrvatska&selectedId=454006910): Koja je razlika između Talijana fašističke Italije i Ustaša? Nikakva. No ipak postoji razlika, jer su Talijani fašističke Italije to htjeli raditi zbog svog interesa, a Ustaše su Židove morali deportirati ako su htjeli sačuvati državu zbog apsolutne financijske, gospodarske i političke ovisnosti o nacističkoj Njemačkoj. Ne postoji nikakvo opravdanje za ustaške zločine, no sve mora biti potpuno jasno glede odgovora na pitanje: Zašto su Ustaše činili zločine?
Na stranici 55. umjesto Petrova Gor treba piati Petrova Gora (ovakve opaske su za sadržaj ove knjige nebitne).
Na stranici 59. spominje se termin SUPERSLODA (tal. Comando Superiore Forze Armate ‘Slovenia-Dalmazia’) što je bio službeni naziv za Višu komandu talijanskih oružanih snaga ‘Slovenije-Dalmacije’, odnosno zapovjedništvo talijanske Druge armije tijekom Drugog svjetskog rata na okupiranom području stare Jugoslavije (ne spominje se Hrvatska).
Iz teksta na stranici 63. zaključuje se da je general Roatta smatrao da se Židovi s područja pod kontrolom fašističke Italije ne bi smjeli predati Nijemcima, tj. Hrvatima 1942., jer bi to imalo negativan utjecaj na četnike, saveznike Talijanskih fašista, koji su bili od velike pomoći Talijanima.
Slažem se da su neki pojedinci iz visoke politike i vojske smatrali da se Italija, koja je već 1942. teorijski izgubila rat, mora pripremiti u bliskoj budućnosti za novi sporazum sa Saveznicima (po uzoru na Prvi svjetski rat) i odmoći nacistima u deportaciji Židova, što bi bilo od koristi (vidi str. 66.). Duce je bio za progon Židova, jer je došao u situaciju da poput Ustaša ovisi u potpunosti o Hitleru.
S nepouzdanom Nedićevom Srbijom Nijemci nisu bili sretni, no za njih je bilo važno da je Srbija bila ‘očišćena’ od Židova (vidi str. 67.). Inače David Riesman, profesor emeritus društvenih znanosti Sveučilišta Harvard – Cambridge, Massachusetts je u predgovoru knjige Tajni rat Srbije napisao: Srbi su bili antisemiti davno prije pojave nacista, a onda su dijelom upotrijebili naciste, a dijelom bili opčinjeni njima zbog zajedničkih ideologija – njemačkog nacionalsocijalizma i velikosrpskog ekspanzionizma.
Čitajući 69. i 70. stranicu dolazi se do zaključka da iskrenosti između Nijemaca i Talijana nije bilo, a da su Talijani zbog svojih interesa bili apsolutno nepouzdan njemački saveznik.
Talijanski Židovi nisu morali nositi žutu traku, tj. Davidovu zvijezdu (vidi str. 70.). Na istoj se stranici potvrđuje da je Nijemcima talijanski interes bio važniji od hrvatskog.
Na 72. stranici autor spominje zločine nad Židovima u Rumunjskoj i kaže da po okrutnosti, gori od Rumunja su samo Hrvati. Iako sadržaj tog dijela teksta nema veze s Hrvatskom, autor je knjige morao spomenuti i Hrvate, da se zna i ne zaboravi tko su Hrvati. Na to mogu samo odgovoriti da ozbiljan znanstvenik s retorikom ne dokazuje zločin, već forenzički (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/06/73890/).
Na istoj se stranici kaže da je Martin Luther, njemački diplomat, umro u logoru, što nije točno. Umro je nekoliko tjedana nakon oslobođenja 1945. u Berlinu (vidi https://www.deutsche-biographie.de/gnd128649003.html#dbocontent).
Od neprocjenjive je važnosti podatak sa stranice 73. koji kaže da je hrvatski veleposlanik Perić ponudio rješenje Talijanima glede Židova (njih oko 2.500): Svi Židovi s talijanske druge zone mogu biti prebačeni u Italiju pod uvjetom da se odreknu svoje imovine u Hrvatskoj. Tim je činom dokazao da je i NDH pokušala diplomatskim putem spasiti Židove, znajući što će im se dogoditi u nacističkim logorima. Pavelić nije mogao tako nešto predložiti Nijemcima, jer bi završio poput spomenutog Martina. Dalje se kaže da su Talijani obavijestili njemačkog ambasadora da Italija nije Palestina i da su kategorički odbili hrvatsku ideju spašavanja Židova. To je vrlo zanimljivo i vrijedno kod pisanja neke nove knjige. Talijani su tada odlučili hrvatske Židove vratiti NDH, koji bi ih kasnije predali nacistima, a Židove s talijanskim korijenima-državljanstvom ne bi predali.
Prema izraelskom povjesničaru Danielu Carpiju (vidi str. 74. – https://brandeisuniversitypress.com/contributor/daniel-carpi/), koristeći lukavstvo, Talijani nisu imali namjeru isporučiti Židove. Da se ne bi krivo shvatila poruka knjige, treba reći da su talijanski fašisti donijeli rasne zakone tri godine prije NDH i za Židove ih nikad nije bilo briga. Primjera radi: U ožujku 1942. na Kosovu su se nalazile židovske izbjeglice iz Austrije, Čehoslovačke i Nedićeve Srbije. Talijanske vlasti su ih isporučile Nijemcima i svi su ubijeni kasnije u jednom od srpskih koncentracijskih logora (vidi https://www.michelesarfatti.it/testi-online/7-fascist-italy-and-german-jews-in-southeastern-france-in-july-1943/). Sve iako je i bilo ponekad neka vrsta brige za Židove, bilo je to zbog osobne ili talijanske državne koristi. Složio bih se s autorom knjige kad kaže: U Italiji je bilo podosta uvjerenih antisemita i mnogo veći broj oportunista (vidi str. 75.).
Preko generala Pièche Talijani su dobili konačno dokaz što će se dogoditi Židovima na području pod talijanskom kontrolom ako dođu u ruke Nijemaca (vidi str. 77.-78.). Talijanski fašisti više nisu mogli izbjeći istini: Nisu Hrvati ubice, već nacisti. I ova rečenica iz knjige vrijedna je jedne nove knjige. Čini mi se nevjerojatnim da talijanske tajne službe nisu znale znatno prije što se događa u nacističkim koncentracijskim logorima. Britanci i Sovjeti su to znali veće 1941., zatim nešto kasnije, Poljaci, i Amerikanci, a da Talijani, njemački saveznici, ništa nisu znali službeno o tome sve do studenog 1942., to naprosto nije uvjerljivo, ili je u najmanju ruku vrlo čudno.
Na stranici 79. osjeća se nezadovoljstvo autora knjige glede Vatikana koji je morao više učiniti za Židove. Morali su svi, pa nisu (vidi https://povijest.hr/nadanasnjidan/amerikanci-odbili-primiti-brod-sa-zidovskim-izbjeglicama-iz-europe-1939/). No autor knjige je svjestan da bi bez Vatikana bilo puno gore.
Na stranici 80. donosi se vrlo poznata informacija, ali za javnost i danas uglavnom prešućena, da je za Nijemce nadbiskup Stepinac bio judenfreundlich, ne samo nakon 1941. već i prije. Inače nije Stepanic, kako piše u knjizi, već Stepinac.
Dok se na stranici 73. spominje 2.500, na stranici 81. taj broj hrvatskih Židova je 3.000.
Na 84. stranici general Roatta je osobno objasnio Mussoliniju vezu između četnika i židovskih izbjeglica, pa je stoga Benito opozvao svoju prijašnju odluku iz kolovoza 1942. o predaji Židova NDH, tj. nacistima prema dokumentu iz prosinca 1942. Da je Mussoliniju zaista bilo stalo do Židova, prihvatio bi prije spomenuti hrvatski prijedlog, a ne smještao ih u logore, među kojima je bio najpoznatiji onaj na otoku Rabu, tako da smo došli do apsurdne situacije u kojoj nije pirka, nego kanjac. Talijanski fašistički koncentracijski logor Kampor na otoku Rabu je posebna priča i nije dio sadržaja ove knjige. Na taj su način Ustaše i talijanski fašisti licemjerno dobili ono što su htjeli: Ustaše židovsku imovinu, talijanski fašisti status boraca protiv konačnog rješenja židovskog pitanja. Autor knjige je te činove izrazio sa simpatijama prema Talijanima, a s ironijom prema Hrvatima. S tim je završeno drugo poglavlje knjige.
U trećem poglavlju Talijani se prikazuju kao zaštitnici Židova u Grčkoj i Francuskoj, sa čime se svi ne bi složili. Sa drugim riječima, princip Sette bandiere je odlučio kako se odnositi prema Židovima. Riječ je o razdoblju između studenog 1942. i srpnja 1943.
Razočaranje Nijemaca zbog talijanskih vojnih poraza, kojima se nije znao broj, sve je više dolazilo do izražaja (vidi str. 86.). Za Hitlera je bilo prihvatljivo samo Alles oder Nichts ili Es ist entweder alles, oder es ist nichts (vidi str. 89.). Što znači život? Život je nacija. Pojedinac mora umrijeti (vidi str. 91.). I talijanski san o carstvu je došao do kraja (vidi str. 90.).
Da Talijani ne smatraju Dalmaciju Hrvatskom, to smo se kroz čitanje knjige već više puta uvjerili (str. 92.). Nazvao bih to imperijalističkom deformacijom.
Na 93. stranici autor knjige kaže da su se prestiž (ponos), humanost i vlastiti interes stopili u talijanskoj odlučnosti da ne sudjeluju u Holokaustu (u knjizi s malim slovom). Mogao bih se složiti s tim ako se promijeni redoslijed, tj. interes, ponos, a humanost je upitna s obzirom na spoznaje o fašizmu i njegovim posljedicama.
Na stranici 95. u trećem navođenju generalovog prezimena piše Mextaxas, a trebalo bi pisati Metaxas. I na ovoj se stranici doslovno spominje na engleskom NDH, normalno u ponižavajućem kontekstu. I u Grčkoj je bilo oko 80.000 Židova (vidi str. 96.) i tamo gdje su bili Talijani, Židovi su bili sigurni (vidi str. 101.).
Na stranici 107. nalazi se zemljovid iz kojega se može vizualno dobiti predodžba što je na jugoistoku Francuske bilo pod kontrolom Talijana, a što pod kontrolom Nijemaca.
Za razliku od Francuske gdje je situacija bila jasna, na stranici 112. kaže se da je Zapad imao informacije o složenosti genocida u Hrvatskoj, ali ne i novine i da je Churchill znao za mimoilaženje u mišljenju glede četnika između Njemačke i Italije.
I Francuzi pod njemačkom okupacijom shvatili su da bi Nijemci mogli izgubiti rat, te su i oni pokazali brigu za Židove, poput Talijana (vidi str. 115.). S obzirom da ne poznajem odnose Židova i Francuza to ne mogu komentirati. Isto vrijedi i za Grke. No kad su u pitanju Talijani, tu mi je sve jasno, pa njih komentiram. Primjera radi: U knjizi Tajni rat Srbije – Propaganda i manipuliranje poviješću, autor Philip J. Cohen, na stranici 142. se kaže: U Splitu je 12. lipnja 1942. godine rulja (Split je bio pod talijanskom kontrolom), u kojoj je bilo talijanskih vojnika, devastirala sinagogu, napala Židove koji su bili u njoj i opljačkala 60 židovskih domova (vidi https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/37654-i-tijardovic-o-knjizi-tajni-rat-srbije-propaganda-i-manipuliranje-povijescu.html).
I na stranici 120. autor knjige smatra da je papa Pijo XII. trebao učiniti više za Židove, no svjestan je da se zapravo na nacistički mentalitet nije moglo utjecati. Inače papa Pijo XII. je spasio više desetaka tisuća Židova (vidi https://www.enciklopedija.hr/clanak/pio-xii). Kad se spominje blaženog kardinala (Clemens August, Graf von Galen – vidi https://www.britannica.com/biography/Blessed-Clemens-August-Graf-von-Galen) iz Münstera, koji je dokaz da je moguće, i u potpunom mraku, naći trag svjetlosti, postavlja se pitanje: Zašto se šutjelo? Odgovorit ću protupitanjem: A zašto se šuti u Iranu, Rusiji, Sjevernoj Koreji, Kini …? Odgovor je uvijek isti: Iz straha za goli život, živote članova svoje obitelji, prijatelje, itd. Tko jednom osjeti komunistički, nacistički, fašistički ili neki nemilosrdni vjerski režim, taj zna što je strah i njega ne zaboravlja. U tim režimima sreće nema, niti je bilo, niti će je biti.
Na stranici 122. kaže se da je Hitler vrlo ljut na Talijane jer ne rade ništa i svugdje i u svemu su na bojištu podbacili. Moglo bi se reći da koliko god su talijanski fašisti zla učinili, svojom su nemotiviranošću za ratovanje značajno odmogli nacističkoj Njemačkoj. S drugim riječima, Hitlerov izbor saveznika je pomogao Saveznicima osloboditi Europu. Führer očito nije shvatio smisao izraza furberia alla italiana (vidi str. 128. i 129.).
Na stranici 129. autor knjige spašava talijanski fašistički obraz, no netko ga je mogao podsjetiti na sljedeće: General Mario Roatta, known to his men as the black beast, killed tens of thousands of Yugoslav civilians in reprisals and herded thousands more to their deaths in concentration camps lacking water, food and medicine. One of his soldiers wrote home on July 1 1942: “We have destroyed everything from top to bottom without sparing the innocent. We kill entire families every night, beating them to death or shooting them (vidi https://www.theguardian.com/education/2001/jun/25/artsandhumanities.highereducation).
A da je Duce igrao dvostruku igru glede Židova, takva se razmišljanja temelje na brojnim upitnim ‘memoarima’, koji bez materijalnih dokaza žele krivotvoriti povijest (vidi https://www.nbcnews.com/id/wbna33973018). Po tom principu je lakše dokazati za Pavelića da je igrao dvostruku igru glede Židova nego za Mussolinija. I ovdje postoji značajna razlika između Mussolinija i Pavelića: Dok Mussolinija nije nitko tjerao da donosi rasne zakone, Pavelić je morao birati između države i Židova.
Na 130. stranici kaže se da su Židovi zahvalili generalu Roatti što ih je smjestio u talijanski fašistički logor u Kraljevici i na taj ih način spasio. No kad su vidjeli o kakvom se standardu stanovanja radi, pisali su mu ponovno. Neljudski uvjeti logora su posebna priča. To bih opisao na sljedeći način: Si vede la pagliuzza nell’occhio altrui e non si vede la trave nel proprio.
Na stranici 133. ponovo se spominju hrvatski koljači (mesari). Na to mogu samo odgovoriti da povijest nije za svakog (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/07/74538/).
Zadnje poglavlje prvog dijela knjige završava s Primirjem i padom fašizma.
Na stranici 135. spominje se susret Hitlera i Mussolinija u travnju 1943. i Mussolinijeve tegobe sa želucem. Zbog njemačke vojne praktične superiornosti na takvim susretima Mussoliniju nije preostalo ništa drugo nego slušati Hitlerovo: Ili potpuna pobjeda ili potpuni poraz (vidi str. 136.). Za razliku od Mussolinija, Hitler nije razmišljao o primirju. Moglo bi se reći da je u tim susretima Hitler bio psihijatar, a Mussolini pacijent (vidi str. 137.).
Konačnim zauzimanjem otoka Lampedusa 13. lipnja 1943. može se reći da je započela operacija iskrcavanja Saveznika u Italiji. S načinom predaje otoka Saveznicima, Talijani su dali do znanja da im nije više do ratovanja. Zatim je slijedila Sicilija itd.
I one tri minute na stranici 142. imaju svoje značenje.
Kad mu je nepovjerenje izglasala većina najbližih fašista, Mussolini je bio uhićen 25. srpnja 1943. i s njim je bio okončan fašistički režim (str. 151. itd.), ali i pušten duh iz boce (vidi str. 152.) u vremenu improvizacija (vidi str. 156.). Spasili su ga u rujnu iste godine Nijemci, a što je bilo kasnije sa njim, tema je neke druge knjige.
Kolika je bila motiviranost Talijana za ratovanje može se vidjeti na stranici 162. kroz djelo austrijskog generala hrvatskih korijena.
Drugi dio knjige počinje s Objašnjenjima u kojima se postavlja pitanje: Zašto su nacisti ubili milijune Židova? S obzirom da se na to pitanje ne može odgovoriti jednostavno, autor knjige je odlučio dati odgovor na jednostavnije pitanje: Zašto su Talijani spašavali Židove?
Prvo poglavlje drugog dijela nosi naslov Matrica vrline i poroka, a označava konceptualni okvir, sustav ili mrežu unutar koje se analiziraju, kategoriziraju i suprotstavljaju ljudske vrline i poroci. Ovaj se pojam najčešće koristi u filozofiji, etici, teologiji i psihologiji kako bi se prikazalo da vrline (pozitivne moralne osobine) i poroci (negativne moralne osobine) nisu izolirani, već su dio međusobno povezanog sustava (matrice).
Grof i fašist Galeazzo Ciano, Mussolinijev zet i ministar vanjskih poslova fašističke Italije, bio je snalažljivo ambiciozan. Ipak nedovoljno da se spasi (vidi https://povijest.hr/nadanasnjidan/grof-galeazzo-ciano-zet-i-ministar-benita-mussolinija-1903/). S obzirom da nije imao primjedbu glede rasnih zakona 1938., teško je za povjerovati kako se preobratio, pa ako je i želio pomoći Židovima, to je radio iz interesa kad je shvatio da se rat gubi (vidi 168.).
Na stranici 169. kaže se da je general Roatta znao što su Hrvati (ne kaže Ustaše) učinili Židovima, a iz ove knjige smo već saznali da su masovno ubijali Židove nacisti, a ne Ustaše (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/05/73192/).
Kad se kaže da se samo Danska može mjeriti s Italijom u otporu nacističkom genocidu to naprosto nije točno. Danska je svakako svijetli primjer, no nepravedno je ne spomenuti Finsku, Bugarsku itd. A Italija je tek pred kraj rata, znajući da su izgubili rat, zbog državnog interesa, a ne humanosti, odlučila opstruirati nacističke zahtjeve za deportacijom Židova. Rekao bih da su Talijani glede Židova prešli iz menefreghisma u furberiu koristeći bustarellu i pressapocismo (vidi str. 170.).
Kad autor knjige u više navrata upotrijebi izraz divljaštvo ustaških koljača (mesara, tj. krvnika) onda u to on zaista i vjeruje (vidi str. 174.). I ovdje se koristi engleski naziv za NDH, što je u knjizi rijetkost. Da, Ustaše su ubijali Srbe najčešće kroz odmazde, nakon što bi Srbi počinili zločine nad hrvatskim civilima. Rat je bio, i što se može očekivati u ratu nego ubijanje. Važno je znati da su prve zločine počinili Srbi prije 10. travnja 1941. nad hrvatskim civilima (vidi https://hrcak.srce.hr/file/29738 i https://vigilare.info/istaknuto/2022/10/prve-zlocine-u-ndh-nisu-pocinili-ustase-nego-srbi-i-cetnici/), a da komparacija dvaju popisa stanovništva (1931. i 1948.) dokazuje da je genocid počinjen nad Hrvatima, a ne Srbima (vidi https://narod.hr/hrvatska/stjepan-sterc-o-bleiburgu-i-kriznim-putevima-popis-stanovnistva-1948-pokazuje-gubitke-od-639-000-osoba).
Autorovo opisivanje Talijana i Nijemce, tj. pravljenje razlika između njih opisao bih na sljedeći način: Nijemci disciplinirani, Talijani ležerni. Ako postoji ravnoteža među njima, stiže se do cilja. Tamo gdje je disciplina dominantna, emocije prestaju. Pretjerana ležernost zaboravlja cilj.
U poglavlju Dvije vrste karizme govori se o dva kaplara. Za Mussolinija, tj. fašistički režim se može reći da je u rat ušao bez ozbiljnog cilja (vidi str. 189.), vojno nespreman i bez pouzdanih informacija (vidi str. 190.). U potpunosti bih se složio s tim. To je bila jedna nepotrebna avantura vojno nemotiviranih, uz strašne posljedice za nevine koji su im se ni krivi ni dužni našli na putu. Slikovito bih tu avanturu opisao na sljedeći način: Cimabue, fai una cosa e ne sbagli due.
Nominalno ili povijesno talijanski teritoriji je vrlo upitan termin koji uvijek vodi samo u jednom smjeru: U pakao.
Da je Italija prve polovice dvadesetog stoljeća bila obećana zemlja, onda ne bi deset milijuna Talijana ostalo daleko od nje (vidi str. 191.). Za Nijemce su fašističke vođe bili površni i korumpirani (vidi str. 192.). I kad vojnici shvate tko ih vodi, motivacija za rat prestaje.
Hitler je znatno zahtjevnija osoba za proučavanje u odnosu na Mussolinija, pa se stoga slikovito može reći: Mussolini je bio dim koji je stvarao iluziju moći kroz teatar i propagandu, dok je Hitler bio vatra koja je svojom užasnom snagom bezobzirno spalila Europu. No važnije od toga kakve su osobe oni bili (njihova nedjela govore sve o njima), jeste odgovor na pitanje: Tko je zapalio vatru?
U poglavlju Dvije vojske govori se o nacističkoj i fašističkoj vojsci. Dok su visoki fašistički oficiri bili stariji i ratovanje gledali kroz prošlost, njemački su bili mlađi i gledali su u budućnost (vidi str. 206.). S obzirom na neuspješnost talijanske vojske na terenu pojava osjećaja manje vrijednosti (Minderwertigkeitsgefühl – vidi str. 208.) je bila normalna pojava. Velika većina visokih fašističkih oficira bila je u slobodnim zidarima, a da bi vojska u izboru između Kralja i Mussolinija izabrala Kralja (vidi str 210.). Dok sve ovo čitam stječem dojam da je autor knjige pokušao opravdati ili bolje reći objasniti vojni neuspjeh Talijana. Da je nastavio pisati knjigu možda bi zaključio da su fašisti u stvari bili antifašisti (vidi str. 211.). Ne vjerujem da sam samo ja to uočio.
Na stranici 213 autor knjige razdvaja kraljevsku vojsku od fašista, što bi značilo da zločine nije činila talijanska vojska, već fašisti. Tako nešto mu ne bi palo na pamet kod NDH, jer kod NDH svi su oni Hrvati, tj. svi su isti, bilo Ustaše ili Domobrani, pogotovo kad je u pitanju Jasenovac (vidi https://naklada-pavicic.hr/igor-vukic-najstrasnija-je-i-najgnusnija-jasenovacka-laz-da-je-ondje-ubijeno-20-101-dijete-a-nema-dokaza-ni-da-je-i-jedno/).
Zanimljivo bi bilo znati što Grci kažu kad pročitaju stranicu 215.
Kad su u pitanju njemački zločini u Grčkoj, koji su bili strašni, autor knjige ne pravi razliku između nacista (SS trupe) i njemačke vojske (vidi str. 216.) što je pozitivno. Te kriterije je morao zadržati i u slučaju fašističke Italije, jer inače se može krivo zaključiti da je talijanska vojska odigrala pozitivnu ulogu u Drugom svjetskom ratu. Naime: Kako opravdati talijansku suodgovornost za Megalos Limos?
Dok sam čitao knjigu nisam vodio računa o tipfelerima (vidi of of na str. 218.).
Na stranici 219. autor knjige zaključuje predzadnje poglavlje knjige s riječima da fašisti i nacisti dolaze iz dva različita moralna svijeta kad je u pitanju odnos prema Židovima. S tim se ne bih složio, jer ne vidim značajnu razliku između organizatora i sudionika Sarajevo Safarija. Želim reći da narodi koji su dali Leonarda da Vincija ili Bacha ne mogu biti loši narodi. Cijela je Italija svjetski kulturni spomenik izgrađen vrijednim rukama Talijana. Njemačka je uspjela u svega dvadesetak godina od potpunog uništenja postati treća gospodarska sila svijeta. Svatko može pogriješiti, Talijani, Nijemci, Židovi, Hrvati, no svaki narod zaslužuje novu priliku kad ispravno shvati pojam morala, a u kontekstu knjige: Svetost ljudskog života.
Zadnje poglavlje u knjizi govori o Nijemcima, Talijanima i Židovima.
Premda sam tu i tamo nešto pročitao o Židovima i razumio to što sam pročitao, moram priznati da ipak nikad nisam razumio samu bit progona Židova kroz povijest jer je to sve skupa iracionalno. Kad nemaš što, izmisliš Židove i misliš da si time svoj problem riješio. Koji problem? Da, vrlo je iracionalno tražiti žrtveno janje u Židovima.
Autor knjige na samom početku ovog poglavlja kaže da je bilo iznenađujuće malo talijanskog antisemitizma kroz povijest. Koliko mi je to iznenađujuće, toliko mi je i drago ako je to bilo baš tako. O tome vrlo malo znam, pa mi ne preostaje ništa drugo nego vjerovati mu. Na stranici 222. spominje se broj Židova. Za skoro svaki pasus teksta u knjizi autor spominje i izvor, koji ne mora biti točan, tj. relevantan. Primjera radi, na sljedećoj poveznici https://1938lastoria.museodellashoah.it/en/definizione-e-censimento/ broj je Židova nešto drugačiji. Nije ovo primjedba, no mogla bi biti ako se krene dublje u istraživanje svakog izvora čiji sadržaj utječe na vjerodostojnost knjige. Podatak sa sljedeće stranice (223.) je već vjerodostojan kad je riječ o sklopljenim mješovitim brakovima (vidi https://archive.jpr.org.uk/download?id=3136).
Na stranici 226 spominju se Nürnberški zakoni u talijanskom stilu, pa bih dodao da postoje i Nürnberški zakoni u hrvatskom stilu.
Je li Orano Lovran ili neko drugo mjesto pored Rijeke (vidi str. 228) nije jasno.
Autor knjige kaže na stranici 234. da je nestanak njemačkog liberalizma otvorio put za eliminaciju Židova. Impresionirajući su podaci o Židovima u Njemačkoj do 1926. kad se kaže da je petina privatnih banaka bila u vlasništvu Židova i 80.% svih trgovina (vidi str. 235.). Godine 1908. gotovo trećina svih bogatih obitelji u Njemačkoj bila je židovskog podrijetla.
Da je bilo radija, možda bi Prvi svjetski rat drugačije završio i ova se knjiga onda ne bi pisala (vidi str. 238.). Kriviti Židove za sve nije nikad bilo korisno rješenje za nijedno društvo. U to smo se uvjerili i kroz čitanje ove intrigantne knjige.
Knjiga All or Nothing završava sa Zaključkom, bogatim popisom literature, brojnim izvorima i bilješkama.
Iako je iz popisa zemljovida, dokumenata i fotografija bilo za očekivati da će knjiga više govoriti o NDH i području raspadnute stare Jugoslavije, to se nije ostvarilo. Dapače, u knjizi je najmanje riječ o NDH. S obzirom da su se kod nas očekivale goleme političke promjene krajem osamdesetih prošlog stoljeća, knjiga je objavljena dva mjeseca nakon prvih političkih izbora u Republici Hrvatskoj 1990. Kako autor knjige nije u njoj štedio Hrvatsku ni Hrvate, čovjek bi mogao pomisliti svašta, no za to nemam dokaza, pa nema razloga da o tome pišem.
Da bi pročitali ovu knjigu bez napora trebat će vam sedam dana, ako za to dnevno utrošite četiri sata. Ako se odlučite analizirati glavne činjenice sadržaja knjige trebat će vam još tri tjedna, tako da za mjesec dana možete steći pouzdano mišljenje o knjizi. No ako se odlučite pročitati sve u ovom mom tekstu, uključujući i poveznice, trebat će vam deset puta više vremena nego za pročitati samu knjigu. I tek će te tad biti sposobni dati mjerodavni sud o ovom tekstu kojega upravo čitate.
To što se dogodilo Židovima je zaista specifično. Iako su i neki drugi narodi doživjeli genocid masovnih razmjera u 20. stoljeću, Holokaust zaslužuje posebnu pozornost. Ovdje ipak moram spomenuti neke činjenice koje ne doprinose ispravnom razumijevanju Holokausta, a k tome i omalovažavaju žrtvu.
Prva od njih je trgovanje s brojevima, tj s preuveličavanjem žrtava. Naime, židovske žrtve su toliko brojne, da ih nije potrebno preuveličavati. Meni je najbolji dokaz za to logor Jasenovac gdje se u raznim literaturama spominje da je broj stradalih Židova između osam tisuća i dvadeset tisuća pa i više. Takve procjene, ne samo da vrijeđaju, već ponovno čine zločin nad stvarnim žrtvama.
Druga činjenica koja omalovažava žrtvu je prikazivanje Ustaša u najgorem mogućem obliku. Naime, Ustaše su otvorili logore, u njih smjestili Židove, a kasnije ih predali nacistima. To je sasvim dovoljno da se shvati težina ustaškog zločina. S izmišljanjem svega i svačega o Ustašama ne govori više ništa o njima, već puno govori o onima koji iznose te laži.
I treća činjenica koja također vrijeđa golemo stradanje Židova je pisanje o njihovom stradanju od strane potpuno nekompetentnih osoba kojima Holokaust u biti ne znači ništa. To ću odgovoriti s pitanjem: Je li lakše dobiti stipendiju, novčanu pomoć, podršku za novine ili internetski portal ako napišete tekst o Holokaustu?
Knjiga All or Nothing je vrlo zanimljiva knjiga, no u isto vrijeme ona je i donekle subjektivno pisana knjiga kad je riječ o spašavanju Židova od strane fašističke Italije (Ha fatto fare bella figura agli Italiani). Netko bi mogao biti zloban pa kazati da se ovom knjigom talijanskim fašistima podigao spomenik iz zahvalnosti što su spašavali Židove. Doktorica Esther Gitman (vidi https://www.ushmm.org/research/about-the-mandel-center/all-fellows-and-scholars/esther-gitman-2006) bila je objektivnija glede spašavanja Židova u NDH kroz njene knjige (vidi https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/42196-i-tijardovic-drugo-izadnje-vazne-knjige-kad-hrabrost-progovori.html i https://www.hrvatski-fokus.hr/2023/10/53022/). A kad je riječ o NDH, autor knjige nije raspolagao 1990. s informacijama s kojima mi trideset godina kasnije raspolažemo.
Da to objasnim uzet ću jednostavan primjer s komparacijom spašavanja Židova od strane talijanskih fašista i Ustaša. A priori odbiti ovakav pristup znači da ste neinformirani ili vam je emocija jača od razuma. I za mene nema nikakve logike govoriti da su fašisti i Ustaše spašavali Židove. To zaista zvuči kao apsurd. No, ako se autor knjige odvažio prijeći zamrznutu rijeku na dijelu gdje je led najtanji, zašto ne bih i ja pokušao. Pa krenimo dalje.
I talijanski fašisti i hrvatske Ustaše su donijeli rasne zakone. Fašisti samovoljno 1938., Ustaše zbog državnog interesa 1941. Fašisti su u logore u Italiji smjestili Židove već 1940. (vidi https://www.memorialmuseums.org/memorialmuseum/memorial-museum-ferramonti?locale=en). Ustaše su to učinili godinu dana kasnije. Talijanski su fašisti hrvatske Židove počeli odvoditi u svoje fašističke logore (Kraljevica, Kampor na Rabu itd.) krajem 1942. do sredine 1943., a ustaško ‘spašavanje’ Židova je prestalo kad je krenula prva velika deportacija Židova prema nacističkim logorima u kolovozu 1942. Kao što sam već rekao prije, da su Ustaše htjeli masovno pobiti Židove, to bi učinili u NDH, a ne ih predali nacistima. Ovdje ima materijala za neku buduću doktorsku disertaciju, pa ne bih više išao u širinu. Ukratko, iskrenost glede spašavanja Židova više je na strani Ustaša, no s predajom Židova nacistima, svi snovi o ustaškom spašavanju Židova padaju u vodu. Ustaše su imali svoju povijesnu priliku, nisu je iskoristili, i njihova je priča zauvijek završena. Talijani su se tu, i ne samo tu, kao u ostalom i u Prvom svjetskom ratu, lukavo izvukli i licemjerno spašavanje Židova je pomoću autora ove knjige pripalo talijanskim fašistima, što zvuči više nego apsurdno, no autor knjige nije ništa izmišljao već je pisao knjigu s blagom naklonošću prema Talijanima.
Moja se razmišljanja o povijesti ne oslanjaju na nečije memoare upitne vrijednosti, koji služe da netko sebe prikaže u što boljem svjetlu ili na osobne dnevnike subjektivnog sadržaja ili pak na dokumente koji ne dokazuju stvarnost kakva je ona zaista bila na terenu, već na neosporive gole činjenice pomoću kojih se gradi kuća, tj. neki događaj iz povijesti. Sve spomenuto služi samo za opremanje već izgrađene kuće. A da objasnim to, postavit ću nekoliko pitanja i odgovoriti na njih.
- Jesu li talijanski fašisti pokazali plemenitost što nisu predali hrvatske Židove nacistima? Da su htjeli pokazati iskrenu plemenitost, prihvatili bi hrvatsku ideju da Židove prebace u Italiju, a ne smjestiti ih u koncentracijski logor tipa onoga na Rabu. Tako su i Ustaše smjestili Židove u Jasenovac i pokazali svoju ‘plemenitost’, jer ih nisu 1941. predali nacistima.
- Jesu li Ustaše u logorima tipa Jasenovca masovno ubijali Židove? Ne nisu, jer da jesu ne bi nacisti tražili da Židove 1942. predaju njima.
- Zašto je NDH izglasala rasne zakone? Da nije, NDH bi nestala već u svibnju 1941., jer se ne bi potpisali Rimski ugovori. Naime, bez Hitlerove podrške, područje NDH bi ostalo doslovno okupirano od strane Nijemaca i Talijana.
- Zašto su talijanski fašisti potencirali ustaške zločine, pogotovo 1941.? Namjera talijanskih fašista je bila prikazati NDH u što negativnijem svjetlu svim mogućim sredstvima (dokumentima i svjedočenjima upitne vjerodostojnosti, itd. – vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/10/75940/), kako bi se i Hitler uvjerio da Hrvati ne zaslužuju državu, i da u konačnici takozvani talijanski povijesni teritoriji s istočnog dijela Jadrana pripadnu Italiji. U tome im je od velike pomoći bio Valerijanov memorandum (vidi https://www.glasgacke.hr/novalja.cool/?ispis=detalji&kat=69&novost=45648), kojega sam shvatio tek kad sam 2021. pročitao knjigu Stjepana Loze Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima (vidi https://www.knjizara-dominovic.hr/ideologija-i-propaganda-velikosrpskoga-genocida-nad-hrvatima-projekt-homogena-srbija-1941-proizvod-56394/), u kojem se kaže da je od travnja do sredine rujna 1941. ubijeno 350.000 Srba. Taj je memorandum proslijeđen svima (državama, veleposlanicima, medijima) širom svijeta. Prema tom mitomansko patološkom broju dnevno su Ustaše ubijali više od 2.300 Srba, a do listopada 1941. na području cijele NDH bilo je manje od 10.000 Ustaša s vrlo oskudnom logističkom podrškom. Upravo je zbog podmuklog Valerijanovog memoranduma američki The New York Times 11. listopada 1941. objavio tekst u kojem se kaže da su Ustaše, hrvatski revolucionari, ubili između 300.000 i 340.000 tisuća Srba (vidi https://www.nytimes.com/1941/10/11/archives/massacres-laid-to-croat-ustashi-more-than-300000-serbs-and.html). To je velika povijesna laž i besmislica mitomanskih veličina koja i danas 85 godina kasnije još uvijek živi, pa je neoprostivo da je konzumiraju povjesničari koji sebe smatraju ozbiljnima, a kojima se vjeruje.
I na kraju bih preporučio ovu specifično zanimljivu knjigu svima koje zanima ovaj dio povijesti, uz prethodno učinjene neznatne korekcije koje sam spomenuo u tekst. A također bih preporučio knjigu i zbog razloga da se shvati sve ovo što sam u ovom tekstu napisao. Kad bi uvaženi profesor Steinberg, autor ove knjige, bio živ, i kad bi se iz 1990. mogao danas susresti sa mnom, siguran sam da bi zajedno kroz ein rein sachliches Gespräch došli do istine.
Prije devedesetak godina ni Italija ni Njemačka nisu položile ispit zrelosti. Nadam se da ovaj put tijekom sljedećih desetak godina hoće.
