U zabludi su svi koji misle da će se Ivici Todoriću suditi
U Teleskopu Dražena Ćurića povratak i reagiranje iz egzila privedenog Ivice Todorića našem pravosuđu psihologinja Mirjana Krizmanić je prikazala kao da je, tako se finije kaže, u sukobu identiteta. Njena prosudba djelomično asocira na psihijatre koji su i sami bolesni ili onako kako je prikazano u kultnom filmu: „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ Miloša Formana prema djelu Kena Keseya.
Nije u pitanju psihološki profil ponašanja Ivice Todorića. Nema tog stručnjaka koji može dati njegovu, da ne kažem psihijatrijsku, dijagnozu. Ponašao se točno onako kako je to godinama radio uvjeren da radi najbolje što može u državi koja je stvarana na civilnim žrtvama rata srpske agresije i na žrtvama branitelja koji su braneći domovinu ginuli ili ostajali bez dijelova tijela, a da pojma nisu imali kakvu će državu dobiti.
Profil lika i djela Ivice Todorića može biti pogled iz različitih kutova. Blagajnice ili zaposlenici Konzuma nemaju isti pogled kao što ga ima onaj koji ga je zadužio robom baš kao što zajmodavac, dobavljač trgovačke konkurencije ili burzovni mešetar ne gleda Todorića kao kreatora trgovačkog uvozno-izvoznog carstva u čijem su zaduživanju bez pokrića sudjelovali subjekti umreženih interesa na jednoj strani što je započeo, kako je svojim filmom „Gazda“ prikazao Juričan slavljem u vlaku, a završio knjigom Martine Dalić: „Agrokor: slom ortačkog kapitalizma“ na čijoj su promociji bili tko? Kritičari Ivice Todorića ili autorice djela?
U zabludi su svi koji misle da će se suditi Ivici Todoriću ili su još u većoj zabludi oni koji ne shvaćaju da je Ivica Todorić logični sljednik procesa svih naših privatizacija u kojima je tek na vrhu uspješnog privida dokazana katastrofa u kojoj je prvo u ratu izginula naša mladost u obrani domovine, a zatim se mladost njihovih potomaka iseljava iz države obranjene domovine koja nije u stanju opravdati žrtve rata. Todorić će uvijek snagom argumenata dokazati, recimo, da je bolje što je dobio vukovarsko poljoprivredno dobro za jednu kunu nego da je, zaduženo dobro, propalo. Nitko međutim, zbog toga ne će reći koliko se on obogatio sa svim što je dobio, a koliko je osiromašena sredina od njegove uspješe kapitalizacije izgubila. Upravo je smiješna ta sustavna komedija u kojoj se jedna očajna farsa mijenja prividom druge. Ove je godine, kad je već spomenuta farsa, u Vukovaru umjesto novih radnih mjesta data posebna pozornost koloni pijeteta kojoj se pridružio Milorad Pupovac. Zar je to uistinu tako važna vijest za grad u kojem školovanje srpske djece ne pripada državi koja ih hrani, školuje ih i štiti, zar od Hrvata?
Pitanje Ivice Todorića uopće nije njegov problem kao što ni suđenje njemu ne će pridonijeti Hrvatskoj. To je problem koji zadire dublje i cjelovitije u cijelu povijest države kakva je bila između dva svjetska rata, za vrijeme Drugog svjetskog rata i, naravno, Hrvatske u bivšoj, u Titovoj, Jugoslaviji sa službama i s nastavnim programima u kojima bi valjalo osloboditi se kadra što predaje povijest i politologiju od čije građe svi koji pohađaju školu uče što je sve za Hrvatsku bilo loše, a nikad što ju može učiniti dobrom i naprednom. To svakako nije reforma obrazovanja, a još i manje uporno isticanje ili pozivanje na prošlost NDH s kojom suvremena Hrvatska nema ama baš nikakve veze! Nije Hrvatska imala vezu koja joj se uporno pripisuje ni tada. No, to je zahtjevnija tema kojoj nisu uspjeli odgovoriti ni ONI u HAZU-u kao da je u toj ustanovi kvalificirana odgovornost za istinu.
Hrvatska bi mogla biti napredna tek kad bi bila u stanju odgojno djelovati na stvaranju vrlina nacionalnog duha. Ne kao prijetnje tuđem nacionalizmu nego vrlinama čuvanja identiteta oslobođenog optužbi za prošlost države NDH i s posebnim obzirom prema židovskom, ne samo narodu, doprinosu temeljima hrvatske nacionalne kulture u svim njenim segmentima (vidi zastor Iliraca u HNK-u i nađi Hrvata), ali i spoznaje o srpskoj politici s kojom je srpski narod jednako žrtva zabluda s kojima se i hrvatski narod zavarava.
Slučaj AGROKORA i Ivice Todorića ne bi smjelo biti pitanje hajke, likovanja, protesta, zlobe ili pakosti; ono je prvorazredno pitanje nacionalne zrelosti koja je dužna, a čini se nije sposobna, sagledati i prosuditi sve aspekte privatizacije, nacionalnog zaduživanja, ali i odgovornosti koja odavna ne stanuje samo na domaćim adresama. Hrvatska je dužna duboko se zamisliti nad osobama koje nas zastupaju u Bruxellesu, zatim u našoj diplomaciji i u tajnim službama koje bi valjalo da znaju da nije u pitanju odanost strankama iz kojih su se novačili nego državi kojoj služe. Todorić i njegov slučaj je puno, puno ozbiljnije pitanje nego što se čini kao sudski proces; ono je „biti ili ne biti“ za sudbinu Hrvatske oslobođenu zajedljivosti, stranačke angažiranosti i posvemašnje zbunjenosti pravosudnih postupaka u kojima ne bi smjelo biti najvažnije ili samo najvažnije pitanje osude nego odgovornosti za stanje gospodarstva kojemu puno toga od Todorićeva svjedočenja valjalo bi da je propitivanje nacionalne savjesti. Ako je ima bit će, a ako je nema kako nam bude.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više