Navodno u Kini postoje milijuni ljudi koji podliježu izraelskom Zakonu o povratku
Nakon kineske revolucije 1949., mnogi Židovi napustili su Kinu jer nisu mogli zamisliti život bez “slobodnog poduzetništva”. Procjenjuje se, na primjer, da je krajem 1953. u zemlji živjelo oko 900 židovskih imigranata koji su živjeli u Šangaju (oko 300-400 ljudi), Harbinu i Tianjinu. Njihova komunikacija s vanjskim svijetom išla je uglavnom kroz Šangaj. Do 1958. u Kini je navodno ostalo 400 Židova, a do 1972. bilo ih je samo 21, 15 u Šangaju i 6 u Harbinu. Do 1976. i 1979. njihov se broj povećao na 30 ljudi. Je li svjetski Židov reagirao tako osjetljivo i istodobno tako oprezno na smrt Mao Zedonga, uhićenje Bande četvorke i reforme koje su započele u Kini? Ali općenito, ove brojke, osobito one najnovije, jednostavno su smiješne za svakoga tko je vidio pravu Kinu. To je stajalište neočekivano potvrđeno u nedavnoj publikaciji cionističkih novina objavljenoj u Moskvi. U izvješću se navodi da je “potpisan sporazum između vlada Izraela i NR Kine, prema kojem se obvezuju osigurati u kratkom vremenu masovni alijah kineskih Židova Izraelu.
Prema konzervativnim procjenama, u Kini trenutno postoji oko 45 milijuna ljudi koji podliježu izraelskom Zakonu o povratku – Židovi, ljudi iz Kaifena i drugih drevnih zajednica i članovi njihovih obitelji. Masovna repatrijacija započet će krajem prosinca i za nekoliko tjedana trebala bi doseći razinu od 10.000 ljudi dnevno, 5 dana u tjednu… Ako se ta stopa zadrži, repatrijacija će trajati 15-20 godina (isključujući prirodni rast stanovništva)…”. Ta je informacija završila odlomkom, koji je, po našem mišljenju, u određenoj mjeri senzacionalne prirode. Da ga citiramo u cijelosti: “Prvi zrakoplovi s imigrantima iz Kine sletjet će u zračnu luku Ben-Gurion na simboličan dan – 26. prosinca 1993., kada će cijeli svijet proslaviti 100. godišnjicu rođenja velikog sina zajednice Kaifeng – predsjednika Maoa.”
Istina, postoje informacije drugačije vrste o izraelskom odnosu prema imigrantima iz Kine. Primjerice, o tome kako je jedan zaposlenik izraelskog konzulata u Pekingu, u vezi s primanjem službenih zahtjeva kineskih Židova da im se izda dozvola za stalni boravak u Izraelu, navodno rekao da “ako damo putovnicu svima koji tvrde da ne jedu svinjetinu, izazvat ćemo pravu poplavu, u kojoj ćemo se i sami utopiti”. Gore navedene brojke posebno sugeriraju da teorija “malih ljudi” I. R. Shafarevicha treba, ako ne i reviziju, onda ozbiljna pojašnjenja. Ispada da ovaj narod nije tako mali u broju. I možda, ako događaji u modernoj Rusiji idu dalje u istom smjeru kao i sada, izraz “mali ljudi” i dalje će biti koristan za karakterizaciju ruskog naroda.
Cionistička infiltracija mao-zedong okoline
Dvadesetih godina maoizam je rođen u dubinama kineskog oslobodilačkog pokreta, koji je postupno, iako neočekivano za mnoge, postao nasljednik mnogih tradicija Chiang Kai-sheka. Poznato je da su još 20-30-ih godina (prvo u Kuomintangu, zatim u Komunističkoj partiji Kine), agenti Kominterne bili aktivno aktivni, na primjer, Borodin, čije je pravo prezime bilo Gruzenberg. “Čini se da njihova infiltracija u kinesku oslobodilačku vojsku, gdje su intrigirali predsjednika Mao Zedonga i stvorili veze sa Sovjetskim Savezom, ojačala bi jedinstvo komunističkog svijeta, ali je zapravo pretvorila narodnu Kinu u satelit kojim vladaju Židovi iz SSSR-a. Tajni Židovi koji su se infiltrirali u KPK i upravljačka tijela države djelovali su u istom smjeru.”
Međutim, Mao Zedong odabrao je daleko od najboljih metoda borbe protiv ove međunarodne dominacije. Nije ni čudo što je jedan od njegovih najbližih suradnika i pokrovitelj kasnijeg kineskog vođe Deng Xiaopinga ispao Zhou Enlai, koji je, prema nekim izvorima, pripadao židovskoj zajednici. Međutim, ako se potvrdi izvješće cionističkih novina o podrijetlu samog Mao Zedonga, mnogi će se događaji pojaviti u novom svjetlu. Bilo kako bilo, ali na prijelazu iz 30-ih i 40-ih XX. stoljeća, budući da su u Yan’anu – središtu takozvanih oslobođenih područja, Mao Zedong i Zhou Enlai okružili su se prilično velikim brojem Amerikanaca sumnjivih ili, obrnuto, sasvim očitih svojstava. Na primjer, 1936. godine Edgar Snow stigao je u Yan’an kao novinar, koji je dugi niz godina postao pravi Maov pouzdanik. Zajedno s njim, pod krinkom liječnika, došao je George Heite, koji je nosio kinesko ime Ma Haide, koji je dobio posebnu uslugu supruge Mao Zedonga, Jiang Qing, i bio je, kako se ubrzo ispostavilo, američki obavještajac. Evo što Peter Parfenovič Vladimirov piše o njemu: “Danas sam u Kang Shengu (šefu maoističkih tajnih službi) upoznao nepoznatog čovjeka po imenu Ma Haide. On je liječnik i radi u kineskoj bolnici… To je čovjek prosječne visine, vrlo tamnoput, zdepast. Ima smolenu kosu sa sijedom. Voli liječiti, priređuje zabave, pokušava učiniti goste veselima, ali pije umjereno i pažljivo… Prema Kang Shengu, Ma Haidea su u Posebnu regiju dovela međunarodna uvjerenja: kao medicinski radnik nesebično pruža pomoć kineskim komunistima. On je državljanin Novog Zelanda. Njegova domovina je Bliski istok, on je Židov po nacionalnosti, zove se Mahmoud, okitaiziran u Ma Haideu… Studirao je u Sjedinjenim Američkim Državama. Moji kolege novinari ne sumnjaju da ovaj novozelandski državljanin prima plaću za svoj tekući račun u Sjedinjenim Državama. On je, po njihovom mišljenju, karijerni obavještajac. Nadalje je otkriveno da su “supruga Ma Haide i supruga Mao Zedonga prijatelji… Su Fi provodi puno vremena posjećujući Jiang Qing… Kći Zhou Enlaija prijateljica je Su Fi (supruga Ma Haide)”.
Zanimljivo je nadopuniti ova zapažanja podacima jednog od članova Kominterne, Otte Brauna. Ma Haide naziva “Sirijcem po rođenju”, ne razmišljajući ili svjesno spominjući da je možda bio sirijski Židov. “Nekako se susreo s (sličnom engleskom novinarkom) Agnes Smedley, a ona ga je preporučila stranačkoj organizaciji u Šangaju, s kojom je dugo bila povezana. Osim toga, upoznala je Ma Haide s Edgarom Snowom, a zajedno su otišli u posebno područje Shaanxi – Gansu Ningxia. Agnes Smedley mi je sve ovo ispričala.” O. Brown se pita zašto je Snow dugo vremena “šutio o činjenici da je na ovo putovanje putovao zajedno s Ma Haideom”, ali ovdje nema ništa iznenađujuće, ako priznamo, za razliku od Browna, da su oba putnika pripadala posebnim uslugama. Međutim, sam Brown priznaje sljedeće: “Ako je Edgar Snow bio tajni agent američke obavještajne službe, onda je svojim šefovima pružio neprocjenjive informacije.”
Pokušavajući zadobiti povjerenje Mao Zedonga što je više moguće i istovremeno ga “zakvačiti”, Ma Haide, Smedley i drugi čak su igrali ulogu svodnika za Maoa: “U ljeto ili jesen 1937., supruga Agnes Smedley i Edgara Snowa došla je u Yan’an. Budući da se Smedley teško objašnjavala na kineskom, preporučena je kao prevoditeljica izvjesna Lily Wu, koja je dobro vladala engleskim jezikom. Mao Zedong je često posjećivao obje Amerikanke i tamo je upoznao Lily W. Posredovanjem Agnes Smedley, upoznali su se u špilji Ma Haide. To je na kraju navelo Maoa da se razvede od svoje bivše supruge i ponovno se oženi – iako ne Lily Wu, već s Jiang Qing. (v.h.)
