Trećim dijelom Zakona o hrvatskom jeziku trebalo bi osnovati nacionalno stručno tijelo koje bi se moglo zvati Vijeće za hrvatski jezik
U budućem Zakonu svakako treba na primjeren način uzeti u obzir i druge zakone u kojima se spominje hrvatski jezik. Tih drugih zakona s jezičnim odredbama ima više od trideset. Nabrojit ću većinu bez posebna reda pri nabrajanju: Zakon o hrvatskom državljanstvu, Zakon o azilu, Zakon o kaznenom postupku, Prekršajni zakon, Zakon o općem upravnom postupku, Zakon o upravnim sporovima, Zakon o privatnim detektivima, Zakon o obrani, Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o informiranju potrošača o hrani, Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji, Zakon o elektroničkim medijima, Zakon o audiovizualnim djelatnostima, Zakon o faktoringu, Zakon o leasingu, Zakon o tržištu kapitala, Zakon o kreditnim institucijama, Zakon o dobrovoljnim mirovinskim fondovima, Zakon o mirovinskim osiguravajućim društvima, Zakon o obveznim mirovinskim fondovima, Zakon o liječništvu, Zakon o ljekarništvu, Zakon o sestrinstvu, Zakon o plovidbi i lukama unutarnjih voda, Zakon o arbitraži, Zakon o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora, Zakon o dadiljama, Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju, Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, Zakon o političkim strankama, Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, Zakon o udrugama, Zakon o trgovačkim društvima, Zakon o zračnom prometu.
Osim takvih zakona s jezičnim odredbama postoje i uredbe i pravilnici u kojima se reguliraju jezična pitanja, uglavnom na način da se i u njima propisuje uporaba hrvatskoga u nekom djelokrugu kao službenoga jezika Republike Hrvatske. Riječ je o pravnim aktima kao što je npr. Pravilnik o stjecanju privilegije za obavljanje radiotelefonske komunikacije, Pravilnik o općim uvjetima za obavljanje poštanskih usluga, Pravilnik o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama, Pravilnik o turističkoj i ostaloj signalizaciji na cestama, Uredba o metodologijama vještačenja, Jedinstvena metodološko-nomotehnička pravila za izradu akata koje donosi Hrvatski sabor itd.[1]
Kada bi se Zakon o hrvatskom jeziku pisao kao organski zakon, on bi mogao biti mjesto ne samo za popunjavanje zakonskih praznina, nego i mjesto na kojem bi se sustavno mogle provjeriti i modificirati već postojeće jezične odredbe u drugim pravnim aktima. Analizom postojećih jezičnih odredaba došao sam do zaključka da je njihov najveći dio neupitan, a glede dotjerivanja manjega broja postojećih jezičnih odredaba valja razgovarati i sporazumno doći do rješenja koja su prihvatljiva većini. Dio jezičnih odredaba uvjetovan je pravnom stečevinom Europske unije pa naše nacionalno zakonodavstvo nije ovlašteno mijenjati ih.
Pri dotjerivanju postojećih zakonskih jezičnih odredaba i pri uvođenju novih u budućem Zakonu o hrvatskom jeziku trebalo bi razmisliti, među ostalim, o sljedećim točkama:
- Može li se osigurati da se imena zemljopisnih imena Republike Hrvatske na službenim natpisima na hrvatskom jeziku ispisuju onako kako se to čini npr. u Registru geografskih imena Republike Hrvatske iz 2010. godine, koji je izdala Državna geodetska uprava? To se pitanje postavlja zato što danas mnogima nije jasno zove li se na hrvatskom jeziku u službenoj uporabi grad Rovinj i dalje Rovinj, ili Rovinj-Rovigno. Ako se zove Rovinj, imamo li pravo i obvezu zvati ga upravo tako u službenim dokumentima koji su pisani hrvatskim jezikom? Prema Registru geografskih imena Republike Hrvatske iz 2010. taj se grad na hrvatskom i dalje zove Rovinj. Prema Registru geografskih imena nacionalnih manjina Republike Hrvatske iz 2011., također u izdanju Državne geodetske uprave, taj se grad na talijanskom zove Rovigno. To je u redu. Međutim, prema aktualnom Registru geografskih imena koji je putem interaktivnoga zemljovida dostupan na mrežnim stranicama Državne geodetske uprave, hrvatsko ime Rovinj samostalno se više ne upotrebljava, nego se ispisuje samo u dvojezičnoj kombinaciji Rovinj-Rovigno, kao jedna cjelina, neovisno o pitanju imenujemo li taj grad na hrvatskom ili talijanskom jeziku. Je li posrijedi mijenjanje hrvatskoga imena i sprječavanje njegove uporabe kao samostalnoga imena (kao rezultat prijašnjih stranačko-političkih trgovina)? Da bi o tom mogla biti riječ, upućuje i mrežni popis naselja s pripadajućim poštanskim brojem Hrvatske pošte. U njem se kao naselje navodi »Rovinj – Rovigno«, a kao poštanski ured »52210 Rovinj (Rovigno)«.
- Spomenuti Registar geografskih imena Republike Hrvatske iz 2010. objavljen je s engleskom inačicom teksta na prvom mjestu, i to sustavno u cijeloj knjizi, a hrvatska inačica mu je na drugom mjestu. Ne bi li u takvoj službenoj publikaciji, koja je namijenjena prije svega javnosti Republike Hrvatske, hrvatski jezik trebao biti na prvom mjestu za svaku državnu upravu Republike Hrvatske? Takve publikacije upućuju na to da nam je potreban Zakon o hrvatskom jeziku u kojem se normiraju takva pitanja. Normirati treba, naravno, i dvojezične natpise pa Državna geodetska uprava Republike Hrvatske više ne bi imala probleme koje sada očigledno ima.
- Smijemo li u Republici Hrvatskoj odrediti da se i na prometnim i turističkim znakovima natpisi ispisuju na službenom jeziku Republike Hrvatske, a da višejezični nazivi i natpisi budu napisani tako da je prvo ispisan naziv ili natpis na službenom jeziku?
- Možemo li normirati kako se nazivi odredišta u drugim državama ispisuju na našim prometnim znakovima i kakvu ulogu pri tom igraju naši egzonimi? (U dosadašnjoj praksi ispisivanja višejezičnih naziva na prometnim znakovima vođenja prometa prevladava, uslijed nedostatka normiranosti, razdvajanje bjelinama, spojnicama, i kosim crtama. Naravno, i obavijesnost za strance treba zadovoljiti, ali bi trebalo regulirati kako se to čini.)
- Je li hrvatskoj javnosti prihvatljivo ili neprihvatljivo da se imena (nazivi u našoj pravnoj terminologiji) kulturnih, športskih, zabavnih i stručnih manifestacija, konferencija, priredaba, objekata itd. u Republici Hrvatskoj ispisuju na službenom jeziku Republike Hrvatske i da ta imena mogu imati prijevod na stranom jeziku koji se u međunarodnoj komunikaciji s inozemnim partnerima može rabiti kao glavno ime, dakle na prvom mjestu?
- Smije li se očekivati da organizatori konferencija i drugih javnih skupova u RH ne smiju bez opravdana razloga onemogućivati ili zabranjivati uporabu službenoga jezika Republike Hrvatske?
- Može li se od časopisa koji se (su)financiraju iz Državnoga proračuna Republike Hrvatske i koji izlaze (i) na stranim jezicima, očekivati da donose sažetke pojedinih članaka na hrvatskom jeziku?
- Može li se odrediti da se javne obavijesti, natpisi i promičbene poruke ispisuju na službenom jeziku i pismu, a ako se odnose na sadržaje lokalnoga karaktera, da se mogu rabiti i dijalektalni idiomi ili elementi dijalektalnih idioma hrvatskoga jezika?
- Može li se odrediti da ugovori koje sklapa Republika Hrvatska, njezina tijela i institucije, ugovori koji se sklapaju između pravnih i fizičkih osoba, moraju biti napisani na službenom jeziku i pismu Republike Hrvatske ili barem imati inačicu na njezinu službenom jeziku i pismu?
- Može li se u medijskom prostoru povećati udio sinkroniziranih filmova na hrvatskom jeziku? Ako nam je stalo do hrvatskoga govornoga jezika i njegova promicanja u punini njegovih idioma, i ako ih želimo promicati kao dio zapadnoeuropskoga kruga u kojem je sinkronizacija pravilo, a ne balkanskoga, u kojem je sinkronizacija iznimka, onda treba (Grčević 2012).[2]
- Smijemo li pri emitiranju emisija lokalnoga sadržaja poticati uporabu dijalektalnih idioma hrvatskoga jezika? Smijemo li poticati filmsko stvaralaštvo na tragu serija kao što su Naše malo misto ili Mejaši? Čini se da bismo trebali ako nam je stalo do hrvatskoga jezika u njegovoj cjelini.
- Treba li odrediti da se na visokoškolskoj razini uporabom stranih jezika ne smije potiskivati hrvatski jezik niti osiromašivati njegovo nazivlje pa stoga zakonski zaštiti hrvatsko nazivlje i osigurati da se visokoškolski sadržaji koji se predaju na stranom jeziku, na dotičnom sveučilištu predaju i na hrvatskom jeziku?
Treći dio Zakona o hrvatskom jeziku
Trećim dijelom Zakona o hrvatskom jeziku trebalo bi osnovati nacionalno stručno tijelo koje bi se moglo zvati Vijeće za hrvatski jezik, a djelovati bi moglo pri Hrvatskomu saboru, uzimajući u obzir da je hrvatski jezik u Republici Hrvatskoj ustavna kategorija. Vijeće za hrvatski jezik moglo bi se osnovati kao pravna osoba s javnim ovlastima. Ono bi davalo mjerodavna mišljenja u svezi sa službenom i javnom uporabom hrvatskoga jezika. Moglo bi preporučiti ili potaknuti izradbu normativnih priručnika potrebnih za službenu uporabu hrvatskoga jezika. Ono bi isto tako moglo preporučiti više priručnika koji normativno nisu posve podudarni pa bismo tako imali varijaciju u normi, no ne stihijsku, nego plansku. Vijeće bi prema potrebi pribavljalo mišljenja kroatističke i komplementarnih struka i moglo bi osnivati radne skupine sastavljene od pojedinaca specijaliziranih za pojedina područja.
Vijeće za hrvatski jezik bilo bi prije svega zaduženo za praćenje provedbe Zakona o hrvatskom jeziku i za osmišljavanje hrvatske jezične politike za potrebe Vlade Republike Hrvatske. Ono bi Saboru i Vladi davalo prijedloge vezane uz područje definirano Zakonom. Osnivanjem takva vijeća napravili bismo prvi korak prema ustrojavanju hrvatske državne jezične politike. U njegovu članstvu svakako bi trebale biti zastupljene Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Matica hrvatska, svi filozofski fakulteti s kroatističkim odsjecima ili katedrama u Hrvatskoj, dakle fakulteti iz Zagreba, Zadra, Rijeke, Osijeka, Splita, Pule, također i Fakultet hrvatskih studija (Odsjek za kroatologiju), Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru (koje je jedino sveučilište izvan Republike Hrvatske s hrvatskim jezikom kao nastavnim i službenim jezikom). Kao pridružene članove trebalo bi uključivati predstavnike Ministarstva kulture, Ministarstva znanosti, predstavnike hrvatske jezične zajednice u zemljama u kojima je hrvatski jezik zaštićen kao manjinski ili regionalni jezik (i putem predstavnika Savjeta Vlade RH iz reda pripadnika Hrvata izvan RH ili Državnoga ureda za Hrvate izvan RH).
Završne odredbe Zakona o hrvatskom jeziku
U završnim odredbama budućega Zakona o hrvatskom jeziku bilo bi dobro definirati:
- Prije promjene i pri donošenju novih imena javnih institucija i državnih tijela treba priložiti mišljenje Vijeća za hrvatski jezik. Na taj način mogla bi se spriječiti besmislena preimenovanja kao što je bila ona Ministarstva zdravstva u Ministarstvo zdravlja ili nepotrebno izbacivanje oblika šport u korist oblika sport u imenu Ministarstva znanosti, nakon čega je uslijedio činovnički stihijski progon oblika šport.
- Prije promjene i pri donošenju novih imena jedinica područnoga ustrojstva i lokalne samouprave u smislu Zakona o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj koja se popisuju u Registru geografskih imena Republike Hrvatske (Zagreb, 2010.), bilo bi dobro propisati da nadležna tijela prilažu mišljenje Vijeća za hrvatski jezik.
- Tijela Republike Hrvatske trebalo bi zadužiti pribaviti mišljenje Vijeća za hrvatski jezik pri svakoj promjeni zakonskih odredaba i pri uspostavljanju novih zakonskih odredaba koje se odnose na službenu i javnu uporabu jezika i pisama na području Republike Hrvatske. Bez suglasnosti Vijeća postojeće odredbe ne bi se trebale mijenjati, niti uvoditi nove.
- Ured za lektoriranje (Uredba o osnivanju Ureda za lektoriranje, NN 26/2005) kao stručna služba Vlade Republike Hrvatske sa zadaćom da tekstove zakona i drugih propisa koje predlaže ili donosi Vlada trebao bi se napokon ustrojiti. Taj bi ured tekstove trebao uređivati prema normama hrvatskoga standardnoga jezika (pravopisno, gramatički i leksički), a u dvojbenim slučajevima trebao bi slijediti mišljenje Vijeća ili normativnih djela koje Vijeće preporuči.
- U završnim odredbama Zakona o hrvatskom jeziku trebalo bi u slučaju ponovljena kršenja odredaba Zakona propisati postupanje prema “kaznenim” člancima Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o audiovizualnim djelatnostima.
Zaključak
Na kraju ovoga teksta moram opet naglasiti isto ono što sam prvi put naglasio već prije mnogo godina: ako se u Republici Hrvatskoj želi unaprijediti službena i javna uporaba hrvatskoga jezika, ako se želi voditi jezično planiranje i jezična politika kao što se vodi u većini zemalja u našem užem i širem okružju, potrebno je donijeti Zakon o hrvatskom jeziku u kojem će se razraditi ustavna odredba o njegovoj službenoj uporabi i definirati njegova javna uporaba. Taj zakon ne smije ograničavati umjetničku i inu slobodu izražavanja bilo kojega pojedinca ili biti usmjeren protiv jezične varijacije. Međutim, on mora odrediti što je to službena uporaba hrvatskoga jezika, propisati kada se i kako rabi u javnoj uporabi, barem pravnih osoba, te postaviti kontrolne mehanizme koji će onemogućiti razne anomalije koje štete razvoju hrvatskoga jezika, a s kojima se suočavamo (Grčević 2012, 2015). Budući Zakon o hrvatskom jeziku omogućio bi sustavan rad na razvoju hrvatskoga nazivlja na svim područjima i ustrojavanje hrvatske jezične politike i jezičnoga planiranja na državnoj razini.
Literatura:
Bagdasarov, Artur R. 2015. Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao objekt jezične politike. Filologija, 64, 147–166.
Dugandžija, Mirjana. 2022. Željko Jozić, ravnatelj Instituta za jezik (intervju).
Nedjeljni Jutarnji, 16. siječnja 2022.
Grčević, Mario. 2002. O hrvatskim jezičnim promjenama 90-ih godina. Forum, XXXXI:LXXIII, 4–6, 514–552. https://bib.irb.hr/datoteka/262237.2002_
Forum_2002_4-6_Grcevic.pdf.
Grčević, Mario. 2009. Hrvatska ne smije pristati na bošnjačko-hrvatskosrpski jezik u EU. Hrvatsko slovo, 735; 736. https://www.bib.irb.hr/396013/download/396013.Grcevic_Hrvatsko_slovo_2009_05_22_29.pdf.
Grčević, Mario. 2011. Rat za hrvatski jezik i pravopis. Hrvatsko slovo, 828; 829; 830; 831 (pod raznim uredničkim naslovima):
https://www.bib.irb.hr/511270/download/511270.HS_2011_03_04_1.pdf;
https://www.bib.irb.hr/511274/download/511274.HS_2011_03_11_2.pdf;
https://www.bib.irb.hr/511276/download/511276.HS_2011_03_18_3.pdf;
https://www.bib.irb.hr/511285/download/511285.HS_2011_03_28_4.pdf.
Grčević, Mario. 2011. Hrvatski jezik i Europska Unija. Jezik, 58:2, 50–57.
Grčević, Mario. 2012. Institucionalna jezična politika u Republici Hrvatskoj i položaj hrvatskoga jezika danas. Kolo, XXII:5–6, 143–166. https://bib.irb.hr/datoteka/620310.Grcevic_Kolo_2012.pdf.
Grčević, Mario. 2013. Lingua serviana i Dubrovnik – O srpskom prisvajanju dubrovačke književnosti. Vijenac, 516–517, 8–9. https://www.bib.irb.hr/671336.
Grčević, Mario. 2015. Trebamo li hrvatski jezični zakon? Hrvatsko slovo, 1062; 1063; 1064; 1065; 1066. https://bib.irb.hr/datoteka/789233.Trebamo_li_hrvatski_jezicni_zakon_-_Hrvatsko_slovo_2015.pdf.
Grčević, Mario. 2021. Zakon o hrvatskom jeziku ne smije se više odgađati.
Razgovor s Markom Curaćem. Hrvatski tjednik, 28. XI. 2021., 39–42.
https://www.hrstud.unizg.hr/obavijesti?@=21gkk.
Grčević, Martina. 2007. Vergleichende Darstellung der sprachpolitischen Tendenzen in den slawischen Ländern seit Ende der 1980-er Jahre. Filologija, 48, 41–73.
Grčević, Martina. 2011. Suvremena jezična situacija u slavenskim zemljama.
Slavenski jezici u usporedbi s hrvatskim II. Ur. Sesar, Dubravka, Zagreb, 143–159. https://www.bib.irb.hr/526967/download/526967.Jezicna_situacija_slav.pdf.
HAZU 2021. IZJAVA u vezi s pristupanjem Republike Srbije Europskoj uniji. https://www.info.hazu.hr/odbori/odbor-za-normu-hrvatskoga-standardnog-jezika/.
HINA 2013. Jezikoslovci podržavaju zakon o jeziku, mediji se svrstali protiv.
Novi list. 30. XI. 2013. https://www.novilist.hr/novosti/hrvatska/jezikoslovci-podrzavaju-zakon-o-jeziku-mediji-se-svrstali-protiv/.
Jozić, Željko. 2018. The Institute for Croatian Language and Linguistics and its role in developing the modern Croatian language. National language institutions and national languages: Contributions to the EFNIL Conference 2017 in Mannheim. Ur. Stickel, Gerhard. Budapest, 101–106.
Kryżan-Stanojević, Barbara (ur.). 2016. Jezična politika između norme i jezičnog liberalizma. Zagreb: Srednja Europa.
Lilek, Mirela. 2022. Što će nam Zakon o jeziku. Jutarnji list. 13. siječnja 2022.
Matica 2013. Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika (nacrt). Vijenac, 514. https://www.matica.hr/vijenac/514/zakon-o-javnoj-uporabi-hrvatskoga-jezika-nacrt-22548/.
Lesar, Dragutin. 2012. Prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika – predlagatelj Klub zastupnika Hrvatskih laburista. https://sabor.hr/hr/prijedlog-zakona-o-javnoj-uporabi-hrvatskoga-jezika-predlagatelj-klub-zastupnika-hrvatskih.
Podgorska deklaracija 2010. https://hr.wikisource.org/wiki/Podgorska_deklaracija_o_polo%C5%BEaju_i_javnoj_uporabi_hrvatskoga_jezika_u_Republici_Hrvatskoj_i_Europskoj_uniji.
Pravopis 2013. Predstavljen novi pravopis: Znate li koje su novosti? 27. Lipnja 2013. https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/danas-je-predstavljen-novi-pravopis-hrvatskog-jezika—292441.html.
Registar 2010. The Gazetteer of the Republic of Croatia. Registar geografskih imena Republike Hrvatske. The Republic of Croatia, State Geodetic Administration – Republika Hrvatska, Državna geodetska uprava, Zagreb.
Registar 2011. Registar geografskih imena nacionalnih manjina Republike Hrvatske. (verzija 1.0). Republika Hrvatska, Državna geodetska uprava,
Zagreb. Resolucija o nacionalnem programu za jezikovno politiko 2021–2025.
http://www.pisrs.si/Pis.web/pregledPredpisa?id=RESO123.
Spero, Tia. 2022. Jozić: Nastupio je kraj razuma i logike. Zakon o hrvatskom jeziku nije nam potreban, a srpske pretenzije na našu književnost pravi su bućkuriš kontradikcija. Intervju. Razgovarala Tia Spero. Večernji list, 22. siječnja 2022., 12–13.
Tanasić, Sreto. 2014. Srpski jezik i aktuelna pitanja jezičke politike. Zbornik Instituta za srpski jezik SANU 2. Beograd.
Vijeće 2013. Zapisnici Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Jezik, 60:2–4, 62–160.
Udier, Sanda Lucija. 2016. I bez zakona o jeziku: hrvatsko jezično zakonodavstvo na početku 21. stoljeća. Jezična politika između norme i jezičnog liberalizma. Ur. Kryżan-Stanojević, Barbara. Zagreb: Srednja Europa, 13–29.
Bilješke:
[1] Uredbe smo na hrvatskom jeziku, tj. u hrvatskoj pravnoj terminologiji, do 1918. zvali naredbama, a potom iz Beograda preuzeli srpski naziv uredba koji se zadržao do danas, s tim da se danas naredbama zovu akti druge pravne kategorije.
[2] Na umu treba imati da se emitiranje filmskih sadržaja na suvremenoj digitalnoj televiziji razvija u smjeru koji je danas već uobičajen na međunarodnim filmskim servisima kao što je Netflix. Danas na Netflixu svaki korisnik može gledati film sa sinkronizacijom na bilo kojem dostupnom jeziku, a neovisno o sinkronizaciji može isključiti uključiti titlove, također na bilo kojem dostupnom jeziku. Sinkronizacija dječjih filmova u Hrvatskoj danas je dosegla izuzetno visoku umjetničku razinu jer se sinkronizacija dječjih filmova kao proizvod njeguje i razvija, a čime se znatno obogaćuje hrvatska govorna kultura. Nema razloga da se takav razvoj sprječava i za druge filmske sadržaje, uz, naravno, zadržavanje mogućnosti da netko tko želi, filmske sadržaje i dalje može pratiti i na izvornim jezicima.
