Više od 20 godina profilirajući svjetske vođe za CIA-u, nedavno je objavio knjigu o vodstvu i narcisoidnosti
Na početku svoje karijere, Jerrold Post, dr. med. ’60, pripremio je dosjee psihološke procjene egipatskog predsjednika Anwara El Sadata i izraelskog premijera Menachema Begina. Ti dosjei pomogli su predsjedniku Jimmyju Carteru da se snađe u kompliciranim političkim personama tijekom pregovora koji su doveli do sporazuma iz Camp Davida.
Tijekom svoje 21-godišnje karijere u Središnjoj obavještajnoj agenciji, Post je osnovao i vodio CIA-in Centar za analizu osobnosti i političkog ponašanja. Zaslužan je za svoje medicinsko obrazovanje na Yaleu što ga je natjeralo da uzdužno pogleda na psihijatrijski razvoj osobe i “razumije kulturnu, povijesnu i osobnu pozadinu koja oblikuje pojedinca”, rekao je Post.
U svojoj najnovijoj knjizi, Narcism and Politics: Dreams of Glory, nudi psihološke uvide koji objašnjavaju kako se narcizam uklapa u široku sliku svjetske politike. Ako bi se zabranili vođe sa značajnim narcisoidnim obilježjima ličnosti, rekao je Post, profesor psihijatrije, političke psihologije i međunarodnih poslova na Sveučilištu George Washington, tada bi redovi političke klase bili opasno osiromašeni.
Saddam Hussein, general Douglas McArthur, Woodrow Wilson, Indira Gandhi i australski premijer Hawke samo su neki od profila koje pažljivo sastavlja. Neki vođe, poput Martina Luthera Kinga mlađeg, pokazuju reparativno karizmatično vodstvo. Drugi kao što su Adolf Hitler i Osama bin Laden pokazuju destruktivno karizmatično vodstvo, predstavljeno narcisoidnim bijesom kada su snovi o slavi frustrirani, rekao je Post. Također se razmatra utjecaj dobi i lošeg zdravlja na donošenje odluka narcisoidnih vođa. Post je u nedavnom intervjuu za Yale Medicine razgovarao o svojoj novoj knjizi.
- Jesu li značajne narcisoidne osobine ličnosti potrebne za uspješnu političku karijeru?
– Dio onoga što sam pokušao učiniti u ovoj knjizi je pokazati kako poseban osjećaj sebe u mladoj dobi može dovesti do snova o igranju uloge koja nadilazi život običnog pojedinca. Osjećam da prečesto na vođu gledamo isključivo kao na proizvod današnjih snaga, a ne kao na ono što je navelo vođu da se pojavi i ispuni određenu ulogu unutar društva. Treba razmišljati ne samo o vanjskoj stvarnosti, već io unutarnjim snovima pojedinca za slavu. Postoje dva puta. Neki pojedinci imaju duboko ranjen osjećaj sebe, s kompenzacijskim snovima o slavi. Saddam Hussein je primjer jednog puta. Drugi put su oni koji su odgojeni da budu posebni. Kad je majka australskog premijera Hawkea pogledala u njegov krevetić, znala je da će jednog dana njezin sin biti premijer. U svojim memoarima general MacArthur uključio je pjesmu svoje majke u kojoj je napisao: “Kao što majka, poput sina, govori tako istinito. Svijet će suditi uglavnom o majci po vama.”
- Što je djetinjstvo Indire Gandhi otkrilo o njoj?
– Indira Gandhi nije se igrala lutkama, već kolonom vojnika igračaka, koju je uvijek iznova marširala u vatru. A na čelu stupa bila je igračka koja je nosila bijeli štit s križem na sebi. Činilo se da se Gandhi poistovjećuje s Ivanom Orleanskom na nekim razinama i moglo bi se tvrditi da je od početka bila gotovo programirana da traži mučeništvo.
- Posvetio si poglavlje narcisoidnom bijesu. Koji je svjetski lider najviše pokazao tu kvalitetu?
– Jednostavno niste mogli shvatiti što je dovelo Sadama Huseina do njegovog ponašanja osim ako to ne pokušate staviti u kontekst kompenzacijskih tema slave iz njegovog traumatičnog djetinjstva. Saddamova majka pokušala je prekinuti trudnoću sa Saddamom i bila je spriječena u samoubojstvu. U trenutku njegovog rođenja, Saddamova majka okrenula se od njega i, na neki način, odbila ga. Prve dvije i pol godine života Saddamov ujak ga je odgajao i počeo je, u ranoj dobi, sanjati o potrazi za plemstvom i moći. Saddamova odluka da zapali kuvajtska naftna polja dok se povlači iz te zemlje ilustrira narcisoidni bijes, što je sklonost da se istrese kada se nečiji snovi ne ispunjavaju.
