Dubrovačka Republika nije trpjela spomenike
Nasuprot naivnom općem mišljenju da je u umjetnosti i u krevetu sve dopušteno smatram dobar dio naših spomenika skupim promašajima koji ne će izdržati test vremena. Nažalost, postoji svjetski trend kojega smo i mi dio i gdje vrlo nekritički prepisujemo i primjenjujemo u arhitekturi, skulpturi i slikarstvu stvari koje nisu nužno same po sebi vrijednost, ali koje promoviraju strani centri moći. O toj problematici ingeniozno je pisao doajen hrvatske umjetničke kritike Igor Zidić, koji smatra da javni spomenik mora biti prepoznatljiv i klasičan.
U Dubrovniku smo imali na Pilama (što je “recepcija Grada”, tj. zapadni ulaz u zidine) kutijasti spomenik za kojega sam dugo mislio da je neka vrsta zvučnika ili da služi za emitiranje vremenske prognoze. Taj spomenik ometao je normalno kretanje mase turista i građana; ispred njega nalazilo se opločenje od tanke plastike koje je redovito pucalo. Do 2018. na održavanje istoga potrošeno je 3 milijuna kuna, sa čime se moglo pomoći obitelji sa više djece, ili uložiti u obnovu neke starine. Vrlo rastrošna država dotle je zahvaljujući intervenciji dr. Vlahe Vlahušića DPDS (Društvo prijatelja dubrovačke starine) uključila u sustav PDV-a, a Društvo je do tada od prodaje ulaznica na dubrovačke zidine napravilo niz fenomenalnih projekata, od obnove Sokol kule u Konavlima, stonskih zidina, do Kneževog dvora na Lopudu, i početka obnove zapuštenoga dvorca Maksimilijana von Habsburga na Lokrumu… Možemo se sjetiti i donacije dr. Iva Felnera (potomak dubrovačkih vlastelina po ženskoj liniji) u obnovi krasnoga ljetnikovca Caboga. Gospar Felner je 2023. odustao od daljnjega pomaganja u obnovi baštine zamoren našom državnom birokracijom i uskim dušama uskih interesa, isključivo osobnih.
Zgodan primjer je i novi spomenik koji će se nalaziti u gruškom parku, a koji je posvećen dubrovačkoj dječici stradaloj u ratu. Radi se o olovkama polomljenim, tj. svinutim poput šestara. Cijena sitnica, 900.000 eura. U žiriju je oko desetak vrlo stručnih ljudi sa jakim referencijama. Nešto slično imali smo i kod spomenika ubijenim pariškim žurnalistima (Charlie Hebdo) na poveznici:
Autora se (vjerojatno nepravedno) optužuje da je njegov Spomenik žrtvama holokausta u Zagrebu plagijat rađen po uzoru na Fabija Maurija.
Treći spomenik u Dubrovniku koji je vrijedan razmišljanja jest onaj posvećen renesansnom književniku Marinu Držiću, svjetski značajnom velikanu pera, ne olovke. Držić pripada osiromašenim potomcima dubrovačkoga plemstva koje se izmiješalo s pučanima, izgubilo privilegije, te se snalazilo kako zna i umije. Nesigurna trgovina, slabo plaćene službe orguljaša i pisara, praćenje kneza Rogendorfa (rođen 1510.) na Istok, te na kraju boravak u Veneciji gdje kao svećenik harangira protiv svoje države, Dubrovnika, da ne kažem Republike. I toga čovjeka koji bi uvukao Grad blagostanja u križarski rat i koji u djelu “Hekuba” otkriva što im potajno želi, skrasili smo ispred Kneževa dvora da mu Azijati trljaju nosinu, što je jedinstven oblik lustracije i globalizacije. Dugi Nos, negromant od dalecijeh Azija i Amerika.
Republika nije trpjela spomenike, izuzetak je zaslužni bogataš pučanin rodom sa otoka Lopuda Miho Pracat (1522. – 1607.) kojemu se poprsje nalazi u Kneževom dvoru. Pa je učinjen koncem XIX. stoljeća spomenik Gunduliću, panslavenu koji žele da se svi Slaveni ujedine pod žezlom poljskoga kralja. I taj vlastelin je imponirao ilirskim i “jugoslavustvujuščim” krugovima; otvaranje spomenika na Placi bilo je i čin simbolične političke pomirbe Hrvata i Srba.
Eto i Držića koji bi trebao kao pučanin koji se ruga Vlasima biti Hrvatina, protuteža Gunduliću. I onda ne ćemo moći odbiti spomenik pateru Boškoviću i natrpat ćemo Grad spomenicima, Grad koji ima baš tu decentnu tradiciju odsuća spomenika. Grad je spomenik, kolektivno djelo razuma i discipline! Otac domovine je samo sveti Vlaho, ostalo je prolazno. Naravno postavlja se pitanje bi li spomenici zaslužnih građana mogli biti u parku Gradac, ili na parku u Pilama, ili u sklopu Lazareta koji bi dobili namjenu promicanja lokalne kulture.
Recimo i nešto o spomenicima koji su uklonjeni, oba Meštrovićeva.
Spomenik reljef kralju Petru Karađorđeviću postavljen na zapadnim gradskim vratima 1924. uklonjen je 1941. Borac na trgu oružja, također Meštrovićev nosio je petokraku i šajkaču, što nam nije baš pri srcu, osobito nakon razaranja Grada 1991. godine. Tu se odmah sjetim hrvatskoga branitelja i slikara iz Imotskoga (točnije Runovića) Ante Ljubičića Cara i njegove tuge zbog lošeg odnosa zajednice prema spomeniku hrvatskoga kipara Antuna Augustinčića i djela “Nošenje ranjenika” (jako sliči na Pietu od Michelangela). Sjetiti se treba i spomenika Revoluciji komunističkoj koji su izgledali kao izvanzemaljci, htjelo se biti moderan a rezultat je ispao komičan. Futuristički!
Produciraju li naše škole ljude koji znaju zanat, lege artis, pitam se. Ili je bitna olovka. Sjećam se na prilazu Filozofskom fakultetu iz pravca Vukovarske (nekad Proleterske) kipa Moše Pijade (1890. – 1957.) koji je izgledao kao vrtni patuljak s olovčicom. Pitali delegati mornara u početku Oktobarske revolucije Staljina što da čine. Staljin im pokaže olovčicu i kaže to je oružje nas birokrata. A zatim pokaže mornarima puške i veli: “to je drugovi vaše oružje!” Olovka je više ljudi ubila od olova.
