Vozit ćeš hladnjaču kao civil pod lažnim imenom
(Priča iz romana „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)
Roman Martina Branimira Miroslava Tomlekina istovremeno je povijesni roman i tzv. familienroman, pri čemu su višegeneracijaska povijest jedne vojvođanske obitelji i opća novija povijest tog prostora neraskidivo povezane. Martina je hrabar i dirljiv roman, posebno važan za povijesno sjećanje onih Hrvata koji su još preostali u Vojvodini, ali i za njihove sunarodnjake u Hrvatskoj.
Denis Peričić
– Ti si se dobrovoljno prijavio da nam i ovde pomogneš? – pitao je general Konstantina, prethodno uzevši njegovu osobnu iskaznicu i vojnu knjižicu.
– Da – odgovorio je Konstantin.
– Zašto?
– Mislim da oko toga ne treba praviti pitanje.
– Da, u pravu si. Znamo sve o tebi.
– Ako znate sve o meni, onda znate i odgovor zašto sam ovde.
– Da, ali ovde ćeš biti angažiran na zadatku za koji niko i nikada ne sme da sazna. Razumeš?
– Ja sam se prijavio da idem u borbu i ako je borba u pitanju, sasvim mi je svejedno da li o tom smem ili ne smem govoriti. Ako ne smem, neću nikada govoriti o tome. – rekao je odlučno Konstantin.
– Borba je u pitanju, velika borba, možda najveća do sada u ovoj našoj borbi, koja toliko dugo traje.
– Stojim na raspolaganju.
– Ali nije borba oružjem – zagonetno je rekao general i ispitivački gledao Konstantina.
– Ja želim ići u borbu oružjem.
– Zato i razgovaraš sada ovde sa mnom, jer si nam potrebniji bez oružja.
Konstantin se iznenadio. Što on može tako važno učiniti bez oružja?! Prošao je prije tri godine skoro cijelu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i borio se samo oružjem.
– Prekaljen si borac, ali imamo podatke i o tvojoj odanosti našoj stvari i tvom stabilnom karakteru – nastavio je general.
– U to ne treba da sumnjate.
– Za ovo nam treba takav čovek. Dosta si ratovao i bilo bi šteta da posle svega pogineš, a uspešno obavljen ovaj zadatak donet će ti i dobar život kada konačno pobedimo. Zaslužio si ti to.
Konstantinu je bio sve zagonetniji ovaj razgovor, ali ako je u pitanju čovjek s tako visokim činom u vojsci, koji sada traži od njega da izvrši neki zadatak, napravit će što god bude trebalo.
Još je general dugo razgovarao s Konstantinom u četiri oka i kada se uvjerio u ono u što se želio uvjeriti, rekao mu je:
– Vozićeš hladnjaču kao civil pod lažnim imenom. Dobićeš sva dokumenta za tvoj novi identitet, kao i za hladnjaču. Zadatak je tajni i strogo poverljiv i ne smeš nikada ni da pokušaš da saznaš šta voziš u hladnjači. Prevoznik si mesa s urednom dokumentacijom i samo ćeš se u tačno vreme pojavljivati s vozilom na tačno naznačenom mestu. Drugo ništa ne sme da te zanima! Da li si razumeo?
Konstantin nije mogao razumjeti o čemu se radi, ali je dobro razumio što treba raditi na ovom strogo povjerljivom i tajnom zadatku, što je, na kraju, bilo jedino važno.
– Ako prihvataš zadatak, potpisaćeš zakletvu. A ako posle toga izdaš stvar, bit ćeš ubijen – rekao je general i dodao:
– Jasno?!
– Jasno!
– Prihvataš li zadatak?
– Prihvatam.
– Ovde potpiši.
Konstantin je potpisao neki papir i bio je svjestan da njegovim životom od tog trentuka upravljaju drugi. Ali oni pravi, za koje je upravo bio sasvim spreman dati život. Već duže vrijeme.
General je zadržao Konstantinovu osobnu iskaznicu i vojnu knjižicu, dao mu drugu osobnu s novim imenom i podacima i list papira na kojem je bila napisana nova kratka biografija vozača hladnjače.
– Ovo što tu piše dobro prouči i uništi i javi se na mesto koje tu stoji. I jezik za zube! – rekao je general i vojnički su se pozdravili.
U dva sata poslije ponoći Konstantin je preuzeo od prethodnog vozača punu i zapečaćenu hladnjaču na raskršću dvaju lokalnih putova daleko izvan grada. Nakon tri sata vožnje zaustavio se na parkiralištu autoceste. Po uputama, hladnjaču je smio voziti samo kasno noću i na tom parkingu je proveo, u kabini, vrijeme sve do deset sati navečer, kada je nastavio vožnju.
Oko četiri ujutro, a sva vremena polaska, zadržavanja i dolaska bila su točno određena, hladnjaču je opet preuzeo drugi nepoznati vozač, opet na raskrsnici dvaju lokalnih putova izvan grada. Tu su ga čekala i kola s kojima mu je rečeno da ode na određenu adresu. Bila je to kuća nepoznatog čovjeka u kojoj je imao hranu i smještaj, sve dok ne bi dobio poziv za preuzimanje prazne hladnjače na mjestu na kojem ju je ostavio punu. Od tog čovjeka dobio je i toliku svotu novaca koliku nije mogao ni na kakav način zaraditi cijele godine, i to u njemačkim markama.
Zadatak je Konstantinu izgledao više nego jednostavan, ali prilično naporan jer je svaka tri dana, bolje reći noći, prevezao po jednu turu u hladnjači, s tim da se s praznom hladnjačom vraćao u jednoj noći, vozeći bez prestanka. I nije bilo nikakvih problema. Jedino ga je pomalo mučilo to što ne zna što vozi, ali u tome je bio ključ posla. Pretpostavljao je da je u pitanju oružje, ali poznavajući dobro situaciju, kao i relaciju na kojoj je vozio hladnjaču, bilo je logičnije da s punom, odnosno praznom hladnjačom, vozi u suprotnom smjeru! No, i to nije bila njegova briga, a očito je tajna zadatka bila i u tome. Na kraju, kada bi od čovjeka kod kojeg je bio smješten dobio svaki put toliki novac, Konstantin je poželio što više ovakvih tura.
Poslije ravno desete ture, našao se ponovno pred generalom, ali sada u gradu u koji je dovozio punu hladnjaču. General ga je srdačno i lijepo primio, ponudio mu cigarete i piće i čestitao mu na izvršenom zadatku.
– Znači, gotovo je – veselo je, ali kao pomalo i razočarano, rekao Konstantin.
– Gotovo je i uspeli smo obaviti operaciju besprekorno i na vreme.
– Drago mi je, posebno što se nadam da sam tomu pridoneo i ja.
– Svakako, svakako. A nadam se da si i ti zadovoljan, pre svega novcem koji si dobio.
– Više nego zadovoljan, generale.
– I gdje držiš taj novac, momčino?
– Dobro skriven u kolima koja ste mi dali na raspolaganje.
– Bravo, bravo! A sada ti kažem da ti ta kola nisu više na raspolaganju, već su tvoja!
– O, hvala, nemam reči – zaista se obradovao Konstantin.
– I sada pravo s njima kući, svojoj ženi i svojoj deci! – rekao je general i čvrsto se rukovao s Konstantinom.
– Za tebe je, Konstantine, rat završen, a kada sve obavimo, javit ćeš mi se obavezno. Dotle ni jednu jedinu reč nikomu o ovome. I mene ne poznaješ. Želim ti sve najbolje.
– Hvala! Ne brinite, sada čuvam dve tajne. Sve najbolje i vama! Vidimo se u miru – rekao je skoro euforično Konstantin, zadovoljan što je toliko učinio za svoj narod, ne primijetivši da mu general nije vratio osobnu iskaznicu i vojnu knjižicu.
Poslije dva sata vožnje prema svojoj kući, s mislima na najdraže, kćerkicu Saru, sina Luku i ženu mu Gordanu, u Konstantinovim kolima je eksplodirala toliko moćna vremenski tempirana bomba da policija, a kasnije ni patološki nalazi, nisu otkrili identitet potpuno pougljenjenog vozača. Vozilo je policiji također bilo nepoznato, a način likvidacije i metalna kutija nabijena nagorjelim njemačkim markama ukazivali su na obračun nepoznatih kriminalaca.
