U suvremenoj laičkoj državi grješnici se ne kaju, već zauzimaju visoka i dobro plaćena mjesta u državnoj upravi
ZAVRŠNO RAZMATRANJE IVANA PEDERINA O BRAKU I CIVILIZACIJI – (izvadak iz članka dr. Ivana Pederina (Split, 26. XII. 1934.) “Spolnost, brak, emancipacija žene i homoseksualnost u povijesti, književnosti i filozofiji” (Crkva u svijetu, 2003.), jedan od najznačajnijih hrvatskih povjesničara, germanista i poliglota.
Thomas Mann pozabavio se pitanjem braka. Smatra da je u građanskom braku žena muževljeva služavka, brak je rudiment patrijarhalizma u građanskom mentalitetu. Jedan od oblika bijega iz građanskog braka je homoerotika kao drugarstvo u spolnosti. U Francuskoj, koja je zemlja galantnosti par excellence prvi je pisac zemlje homoseksualac (Andre Gide). Suvremeni čovjek želi osloboditi erotiku od korisnoga i misli na rasplod. Pojam ljepote i oblika ne potječe iz područja života, potvrda ljepote u spolnosti kritična je. Suvremena spolnost odnosi se prema životu s ponosom i melankolijom, duboko je vezana s pojmom smrti i neplodnosti. To je pojam erotike kod njemačkog romantičara Augusta von Platena Hallermunda (na slici) i njegovi stihovi o ljepoti i tko je vidi već je napravio korak prema smrti: “Wer die Schonheit angeschaut mit Augen Ist dem Tode schon anheimgefallen”. Ljubav i smrt postaju kod njega erotski esteticizam i homoseksualnost jer im nedostaje blagoslov prirode i života, sloboda znači neplodnost, gubitak korijena, sve ono što se nalazi u braku, a to je trajanje, temelj, nastavak roda, odgovornost, ne postoji u homoerotici, divlji brak i slobodne veze suprotnost su vjernosti.
Obitelj bez Boga
Suvremeni čovjek nastoji istjerati pojam obitelji iz spolnog sjedinjenja, što je izraz orgijastičkog individualizma. Thomas Mann je u romanu Smrt u Veneciji (Der Tod in Venedig) izrazio taj Platenov odnos ljubavi i smrti. Thomas Buddenbrook i Aschenbach umirući su ljudi, bjegunci od životne stege i ćudorednosti, Dioniziji smrti. Brak kao pitanje vlasti i podvrgavanja nešto je zastarjelo, kao što je zastario patrijarhalno autoritativni odnos roditelja i djece. Zajedništvo tijela spada u sakrament braka, ali brak ne završava kad se kod staraca ugasi spolni nagon. Platena, koji je malo živio, Thomas Mann opisuje kao starca od 35 godina. Za nj je ljubav put prema smrti jer na zemlji ne nalazi zadovoljenje, ljubav je za nj strelica ljepote. Tristan je u svojoj ljubavi postao zaručnik smrti, a Platen je kao pjesnik tužni vitez, sit domovine, mržnje i nezahvalnosti. Ovdje valja spomenuti homoerotiku kao pojam nove zapadne ljevice.
Prema marksisti Herbertu Marcuseu uloga obitelji postaje manje važna, a sukob otac-sin nije više model jer nezavisni obiteljski pothvat postaje nezavisnim osobnim pothvatom pa je brak sve manje jedinica društvenog sustava. Tehnika ukidanja individuuma izražava se u opadanju društvene uloge obitelji, koja više nije obrazovna ustanova jer joj konkuriraju masovni mediji, pa se pojavljuje sin koji sve bolje zna od oca.
Pandora je žensko načelo putenosti, ona je ekonomski neproizvodna, ženska ljepota i sreća koju ona obećava kobne su u radnom svijetu uljudbe.
Orfej je pobuna protiv uljudbe zasnovane na mučnom radu, dominaciji i odricanju od prometejskih likova; likovi Orfeja i Narcisa nerealni su. Sublimacija počinje s narcisističkim libidom koji zamjenjuje eros. U liku Orfeja uvijek se spajaju umjetnost, sloboda i kultura; ovaj pjesnik iskupljenja izmiruje čovjeka i prirodu, ne putem sile, već putem pjesme. Orfej je homoseksualac. Poput Narcisa, i on odbacuje normalni eros, ne radi estetskog ideala, nego radi potpunijeg erosa. Kao i Narcis, on prosvjeduje protiv represivnog ideala rasplodne spolnosti. Narcisov život je život ljepote bez cilja i zakonitosti s traženjem zadovoljenja u slobodnoj igri oslobođenih mogućnosti čovjeka i prirode. Preobrazba libida rezultat je društvene preobrazbe koji omogućuje slobodnu igru individualnih potreba i sposobnosti.
Bez braka i bez djece
Oslobođena spolnost odušak je od frustracije, eros i njegovo proširenje na trajne libidne odnose znači reorganizaciju industrijskog aparata, a transformacija rada u užitak središnja je ideja u utopiji Fourniera. Međutim, istinski produhovljena spolnost samo je homoseksualna spolnost udaljena od rasploda. Herbert Marcuse je na taj način homoseksualnost napravio pitanjem ljevice, a napao je srž kršćanskog učenja koje nam u Knjizi Postanka kaže da se moramo množiti i raditi u znoju lica svoga pa će nas Gospodin hraniti. Na taj način nastala je uljudba smrti i svijet u kojem pučanstvo naglo raste u Aziji, Africi i Latinskoj Americi, a opada u Europi i Sjevernoj Americi, a ako ne opada, onda je to zbog useljavanja. Naša uljudba neće da vidi stvari onakvima kakve jesu, gleda stvari posredno. Kod nas se već davno zaboravilo da ženine grudi nisu zato da bi ih mogla pokazivati za pornografske publikacije, nego zato da doje djecu. Danas malo koja majka ima mlijeka za djecu. Zaboravilo se da ljudi imaju spolovila zato da se množe, a ne zbog zadovoljstva. Ako bismo tražili krivca, mogli bismo ga naći u etatizmu XIX. stoljeća, tom zlatnom teletu novoga doba.
Brak je tisućljećima bio u nadležnosti Crkve. Sa suvremenim Napoleonovim i austrijskim građanskim zakonodavstvom taj brak došao je u nadležnost države, država se otuđila od čovjeka, čovjek je za državu postao platiša poreza i vojnik i reakcija nije izostala – čovjek je odlučio umrijeti i nestati. Isus je postio u pustinji. Onda je došao đavao i kušao ga između ostalog i tako što mu je obećao vlast nad svim kraljevstvima ovoga svijeta ako padne i pokloni mu se. Nije li to i aždaja sa sedam glava iz Ivanove Apokalipse, slika suvremene države? Ta država ubila je 75 milijuna ljudi u dva rata koja su bjesnjela u tamnom XX. stoljeću, komunizam je ubio 100 milijuna ljudi, fašizam 80 milijuna, ta država danas sudjeluje u krijumčarenju droga i oružja, u toj državi dramatično raste kriminal, njezina uprava kriminalizirala se. U toj državi, koja je nastala u prvoj polovici XIX. stoljeća Crkva je odvojena od države, a ako bolje pogledamo država je istisnula Crkvu iz upravljanja državom.
Suvremena laička država koja se odvojila od Crkve stvorila je pojam građana drugoga reda. To su kažnjavani ljudi, prostitutke, izvanbračna djeca, Židovi, crnci, jezične manjine, ilegalni useljenici bez dokumenata i slično. Takvi neželjeni ljudi nisu poznati u tradicionalnoj kršćanskoj, islamskoj ili židovskoj državi, odnosno židovskoj zajednici. Ta država zna za grješnike, a grješnicima je otvoren put kajanja i pokore; Isus je došao na svijet zbog grješnika. U suvremenoj laičkoj državi grješnici se ne kaju, već zauzimaju visoka i dobro plaćena mjesta u državnoj upravi.
