Dokad će stranci zauzimati mjesta hrvatskim umjetnicima u našim kazalištima?
Obnova jedne među najljepšim operama ikada napisanim što se posred veljače održavala unutar kazališne školjke HNK Zagreb, a riječ je o operi Tosca Giacoma Puccinija, otvara i postavlja niz pitanja i razmišljanja kad je posrijedi insceniranje i izvođenje opernih naslova u Hrvatskoj. Naravno, pogani običaj u našim nacionalnim kućama zadnjih dvadesetak godina jest onaj što uključuje, za premijerne izvedbe, dovođenje stranaca kadšto i vrlo sumnjive kvalitete. Oni otpjevaju eksponirane termine, pospugaju lovorike i glavninu medijske pomnje, a zatim na pozornicu stupaju domaći umjetnici, koje mediji zaobilaze (jer su to "već odradili"), pa domaćim solistima ostaju – ko golubovima na pijacama i ulicama – tek mrvice što se izmrve i otresu s usana onih koji svakim sljedećim zalogajem hrane pretilost vlastite sitosti!
Konkretan slučaj obnove Puccinijeve opere Tosca u Zagrebu sjajan je egzemplar, iznimka koja potvrđuje pravilo, ali i lakmus-papir što vjerno paradigmatski prikazuje kliničku sliku stanja gotovo beziznimno u svim hrvatskim kazalištima s nacionalnim prefiksom u sebi. Osnovni aksiom je ovaj: premijere rade stranci, reprize (eventualno) pripadnu domaćim umjetnicima. Izuzev pjevača, ovu produkciju agramerske Toske lani u ožujku postavila je kompletna inozemna čeljad, što ju činjahu dirigent Srboljub Dinić, redatelj Lorenzo Mariani, scenograf Maurizio Balò, kostimografkinja Silvia Aymonino i Elena Cicorella ("prijenos kostimografije prema izvorniku"). I sad, čemu Muzička akademija, čemu Akademija dramske umjetnosti? Proizvodimo umjetnike i stručnjake, damo im u ruke diplome i: fale samo diple…! Štoviše, da bi apsurd ubitačnoga glupavluka bio erektilniji, veći i viši, u mnogim od kazališta imamo na stalnoj plaći i redatelje i scenografe – alo: dvanaest mjeseci godišnje! – a da tijekom čitavoga kalendara ne režiraju ni jednu jedinu predstavu!? Za to vrijeme, istodobno, blagajnica u trgovačkom centru i službenica u pošti ili banci, svaki dan dolazi na posao. Neke od njih rade i nedjeljom, "petkom i svecom". Mnoge od njih plaću nikada ni ne vide…
Obnova spomenute Puccinijeve opere Tosca u Zagrebu zrcalo je problematike o kojoj je govora, ali je to zrcalo: dvostruko zrcalo. Pored rečenog odraza, opazit se može i odraz u kojem gotovo sve odreda pjevači su iz ansambla, predvođeni mladim dirigentom imenom Ivan Josip Skender. To da je orkestar bio raspaljen ko artiljerija na bojištu, ostavit ćemo činjenici da je juvenilnom maestru ovako složena orkestralna partitura dana na tumačenje s usve dva raspoloživa pokusa (što je svakako tema za zaseban ogled!). Kristina Kolar (Tosca) ima ulogu u šaci, doživljajno i vokalno, a znajući s koliko serioznosti pristupa nadogradbi svojih rola, s posvemašnjom sigurnošću možemo od nje očikivati izradu ove Puccinijeve heroine s upravo antologijskim i predznakom i učinkom. Domagoj Dorotić (Cavaradossi) nije bio na očekivanoj visini, premda je primjetna ekspandiranost volumena njegova vokala u gornjoj lagi, zvučnost i snaga glasa. Cjelovitost dorađenosti role nije zaodjenula jedinstvenošću ni srčana interpretacija arije "E lucevan le stelle", u kojoj je zdravu emociju "pojela" preafektirana patetika. Otkako se prvi put pojavio iz droba pozornice, Luciano Batinić (Scarpia) nije prestao dominirati scenom. Premda je u ovom viđenju rimski prefekt policije prikazan kao svemoćni agent James Bond, s finim šeširom i decentnim krojem kaputa, ta atipična vizibilna opredijeljenost nije utjecala na doživljaj samog lika, kao što nije pomaknula ni Batinićevu interpretaciju postrance, na apostilu gdjeno ju je kostimografova ideja izmjestila. Glumački stamen, pjevački vrlo izražajan, njegov Scarpia je moćan i uvjerljiv (možda čak mjestimice i preveć belkantističko-lirski naglašen, što remeti perfektni autoritet prgavog prefekta?). Premda se naoko činila simpatičnom, pretjerana bufoznost Ozrena Bilušića (Crkvenjak) nije se uklapala u kontekst drame Victoriena Sardoua. Bilušić je možda najbolji aktivni hrvatski basso buffo u ovom času; no, njegov gotovo sasvim rossinijanski Crkvenjak opasno se šetuckao u pograničnoj zoni operne karikature. Puccini, ipak, nije Rossini.
Siniša Štork (Cesare Angelotti) vrlo je pouzdan pjevač, lijepoga glasa i dopadljive glumačke geste, tako da je ovaj njegov lik jako lijepo donesen i kao ukras utkan u pleter predstave. Bez zamjerke je i epizoda Nikše Radovanovića (Spoletta), makar bi za ovu ulogicu bio prikladniji tamniji i voluminozniji glas. I Robert Palić (Sciarrone) svoje je odradio uspješno, baš kao i Ante Batinić (Tamničar), a Ivana Lazar (Glas pastira) predivno je izvela ono što je sam Puccini onako još predivnije nekoć bio napisao spočetka "simfonijskog" III. čina. Zaista je bilo lijepo slušati ona njezina anđeoska kviriliranja u gornjem registru, nepomućena ko slava na visini.
Redatelj ove zagrebačke Toske je Lorenzo Mariani, Talijan genetski, a naturalizirani Amerikanac po življenju. Iako u svojem redateljskom reveru ima čitavu nisku odrađenih naslova, kao i kultnih pozornica što su mu bile dane na korištenje, ovom predstavom nije opravdao podrazumijevajuća očekivanja. No, svake hvale vrijedan je tek jedan prizor: smrt Scarpije. Za razliku od onih klišeja sa svijećnjacima i klanjem na podu, Tosca je Scarpiju nožem od pošade smrtno ubola na – stolu! U času dok joj ispisuje "putovnicu" i pomilovanje za dragoga. No, predstavu su izvukli domaći solisti i spretan dirigent. Ova mračna Tosca, u scenskom smislu, sasvim se skladno utkaje u nažalost već dominantne "koncertne verzije" tobože scenskih uprizorbi u recentno vrijeme na hrvatskim pozornicama. Zašto se kod nas prilika mladim kazalištarcima ne daje na svim razinama, ostaje za razmatranje?
I sad, je li grozota moj kažiprst što je vodoravno i nedvosmisleno, poput pikada, zabijen u suštinstvo problema, ili je, ipak, mučnija boljka problem sam u koji zuri uperen kažiprst, ozbiljan ko kapak smrti, i preskup za ovo društvo?
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više