Get Adobe Flash player

Opusti se i uživaj

 
 
Bijeli vali morem jedre
Šum valova smiraj stvara
A na žalu mala Lena
Tiho s morem razgovara
A na žalu mala Lena
Tiho s morem razgovara.
https://i.pinimg.com/originals/36/5d/a8/365da87fc2b983909d0041689629913c.jpg
Pozdravljam te moj Jadrane
Kamo stigoh iz daljine
Da uživam u čarima
Moje drage djedovine
Da uživam u čarima
Moje drage djedovine.
 
Dobro došla u Domaju
Hrvatice moja mala
Opusti se i uživaj
Usred mojih morskih žala
Opusti se i uživaj
Usred mojih morskih žala.
 
Imaš lijepu haljinicu
Sa čipkama i od svile  
Izvezenu preko grudi
S motivima domovine
Izvezenu preko grudi
S motivima domovine.
 
I još more tihim šumom
Hoće nešto Leni reći
 Al' uzdahnu Lena mala
 Već je kasno moram leći
 Al' uzdahnu Lena mala
 Zbogom more odoh leći.
 

Tomislav Đurasović, München-Dubrovnik, Valentinovo 2020.

Pedeseta obljetnica od proglašenja svetim Nikole Tavelića

 
 
Pedeseta obljetnica kanonizacije Nikole Tavelića (Tavilića) proslavljena je u nedjelju 21. lipnja 2020. u Šibeniku misnim slavljem koje je uz svečevo Nacionalno svetište predvodio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua.
https://www.vjeraidjela.com/wp-content/uploads/2015/11/sveti-Nikola-Taveli%C4%87.jpg
„Kanonizacija sv. Nikole Tavelića prije 50 godina bio je izvanredan događaj za cijeli hrvatski narod, kako u domovini, tako i u dijaspori. Pitamo se gdje je danas sveti Nikola!? Gdje svijetli njegova svjetlost? Odgovor nije težak. On je i dalje prisutan u rodnom mjestu, Krešimirovu gradu. Tu je njegovo svetište. Tu se odvijaju razne aktivnosti i pobožnosti, ali ne samo tu. Izdaju se knjige i bilteni. I ova današnja svečanost, koja je imala svoju pripravu posebno po župama Šibenske biskupije, govori da je sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski svečano proglašeni svetac, još uvijek živ i prisutan u Crkvi u Hrvatskoj kao svjedok vjere sve do mučeništva, koji može i dalje biti primjer života koji je u potpunosti predan Kristu. Prigodom ove svečane proslave pedesetgodišnjice kanonizacije zamolimo ga da štiti ovaj grad, čuva našu vjeru, da ostanemo vjerni vjeri otaca koji su sagradili ovaj grad na čvrstoj 'stijeni', a to je Isus Krist: isti jučer, danas i sutra“, istaknuo je u homiliji apostolski nuncij Lingua.
 
Misno slavlje završilo je blagoslovom kipa sv. Nikole Tavelića koji će biti postavljen na svečev blagdan, 14. studenoga ove jubilarne godine u parku uz dvoranu Posljednje večere na Sionu u Jeruzalemu, gdje se i danas nalazi samostan u kojem je sv. Nikola živio za vrijeme svoga boravka u Svetoj zemlji. Projekt postavljanja kipa inicirao je fra Tomislav Glavnik, gvardijan samostana Svetog Duha iz Zagreba i dobar poznavatelj hrvatskih tragova u Svetoj Zemlji. Izrada kipa povjerena je akademskom kiparu Vidu Vučaku iz Starog Čiča kraj Velike Gorice.
 
Sv. Nikola Tavelić rodio se vjerojatno između 1340. i 1350. godine u Šibeniku. O njegovu djetinjstvu i odrastanju ne zna se mnogo, kao ni o tome što je djelovalo na mladu dušu, te potaklo Nikolu da stupi u franjevački red. Upravo kad je Nikola završio studije, zatražio je bl. Bartul Alvernski, koji je tada upravljao Bosanskom franjevačkom zajednicom (vikarijom), na nagovor pape Grgura XI. šezdeset dobrih i učenih redovnika koji će širiti Kristovo Evanđelje u Bosni. Poziv u zemlju u kojoj su nešto prije vladali Tavelićevi zemljaci, a možda i rođaci, moćni Šubići, morao je za Nikolu biti privlačan. I on se zaputio u Bosnu. Stanovništvo Bosne bilo je tada pretežno bogumilsko. Nikola je u Bosni proboravio dvanaest godina. Proživljavao je u njoj radosti obraćenja i tugu neuspjeha. Teškoće nisu bile malene. Surova klima i neprohodna mjesta bili su samo sjena prema surovosti života i teškoj pristupačnosti ljudskom srcu.
 
Premda je Bosna bila misijska zemlja, ipak su se misije među opasnim Saracenima držale u franjevačkom redu bez sumnje za jedne od težih misija. Pravilo franjevačkog reda od svih nevjernika jedino imenuje Saracene. Sam sv. Franjo Asiški bio se zaputio u Svetu Zemlju da ih obraća. Ne treba se čuditi ako je i Nikola očekivao tu priliku koja mu se pružila tek u ovo vrijeme. Došavši u Jeruzalem, Nikola se nije zadovoljio ispovijedanjem hodočasnika i još malobrojnijih vjernika koji su boravili u Jeruzalemu. On je htio privući Kristu i one koji ga ne poznaju. Zbog toga je pošao u Bosnu, a iz Bosne u Palestinu. Poslije duljih razmišljanja i rasprava s braćom o propovijedanju Saracenima, o opasnosti takva pothvata, o opravdanosti izlaganja svog života mučeništvu držeći na umu onu Pavlovu: „Jao meni ako ne propovijedam“, Nikola je zaključio da je za njega „život Krist, a smrt dobitak“. U društvu s vjernim subratom i prijateljem fra Deodatom iz Ruticinija, koji je već u Bosni dijelio s njim životne tegobe i radosti, i još dvojicom subraće, Nikola se odvažio na odlučan korak: javno propovijedati Krista. Držeći da će najlakše pridobiti Saracene ako pridobiju njihova poglavara kadiju, oni se, po primjeru osnivača Reda sv. Franje, najprije zaputiše k njemu. Ali kao sto je Franjina riječ ostala bez uspjeha, ostade tako i njegovih duhovnih sinova. Jedino što je Franjo poslije svog neuspjeha mirno mogao otići, dok su ova četvorica osuđena na smrt i izmrcvarena mučenjem prispjela u mračno podzemlje i u teške okove. Tako je Nikola postigao krunu mučeništva i time postao slika svog naroda koji će kroz buduća stoljeća proživljavati mučeništvo zbog svoje vjere, gažen i mrcvaren, nabijan na kolac, spaljivan u plamenu vatre vlastitog ognjišta, gušen u svojoj vlastitoj krvi sve dotle dok od njega nije ostao „ostatak ostataka“, „plačuća“, „suha kao prut“, mala, pritješnjena Hrvatska.
 
Prikaz mučeništva iz apostolskog pisma pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima, objavljeno je 1971. godine u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice, a sažetak je svega onoga što je u tom slučaju najvažnije. Nadalje, to je pismo i plod svih onih proučavanja i raspravljanja što su po veoma strogim crkvenim propisima nužno prethodili samoj kanonizaciji, zato ono nosi i pečat najvažnijega službenog dokumenta o našemu prvom svecu.
 
„Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju smrtnih muka. Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju. Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vođeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.
 
Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, pođu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno 'kadije', koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan 'Qurban Bajram', uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo. Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali.”
 
Šibenski biskup Antun Josip Fosco, postavši biskupom, pokrenuo je god. 1880 postupak da bi Sveta Stolica dopustila štovati Nikolu Tavelića kao blaženika. Ona je to učinila posebnim dekretom godine 1889. za šibensku biskupiju, a g. 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu Zemlju, a papa Pavao VI. uzdigao ga je na čast oltara i svečano uvrstio u popis svetaca Katoličke Crkve, 21. lipnja 1970. godine.
 
Ovogodišnje slavlje pedesete obljetnice kanonizacije svetog Nikole Tavelića odvija se pod geslom „Sveti budite jer ja sam svet“ (1Pt 1,16). Neka nam sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski kanonizirani svetac, bude primjer ustrajnog i zauzetog rasta u vjeri i zagovornik kod Boga u teškim trenucima života.
 

Nives Matijević

Za bakinu domovinu: svjedoci rađanja države

 
 
Knjiga “Za bakinu domovinu” je osobna saga američkog Hrvata, pisca, filmskog redatelja i producenta, Michaela Palaicha, o njegovom mučnom hrvanju u dugom procesu oslobođenja i rađanja današnje države Hrvatske, “Bakine domovine”. Napisana je laganim engleskim jezikom i čitatelj je s užitkom čita. Ona mu pruža ne samo informacije i dokaze o piševoj životnoj drami i neizmjernoj ljubavi prema Hrvatskoj, nego i saznanje o novijoj hrvatskoj povijesti.
https://images-na.ssl-images-amazon.com/images/I/51E0XpdZhTL._AC_SY400_.jpg
Prvu i osnovnu spoznaju o Hrvatskoj pisac je primio od bake Ljubice Palaić, rođ, Vidović, koja je, kao i njezin suprug Franjo Palaić (Palaich), došla u Ameriku početkom prošloga stoljeća (1912.) i s njime zauvijek ostala u novoj domovini. Mladi unuk Michael se ne sjeća dida Franje, jer je did umro iste godine kada se on rodio. Svojom nježnošću i brigom baka je postala dvostruki životni oslonac svom unuku. Od njegova rođenja do njezine smrti 1970., mali unuk je bio bakin mezimac, a baka njegova glavna spona sa “starim krajem.”
 
U vrijeme didova i bakina dolaska u novu domovinu, Jugoslavija nije postojala. Hrvatsko ime i Hrvati, s kojima su did i baka odrasli, bili su jedina tema njihovih obiteljskih razgovora. U njihovoj kući nije se spominjala Jugoslavija ni jugoslavenstvo. Mali Michael je s bakom išao u hrvatsku crkvu, na hrvatske svadbe, piknike i pogrebe. U njegovoj dječijoj podsvijesti nije bilo nikakvog saznanja, koje bi ga podsjećalo na Jugoslaviju. Bakinom smrću nestala je živa veza između njega i bakine domovine. Postojeće uspomene polako su blijedile. Prirodni proces amerikanizacije bio je jači od uspomene na Hrvatsku.  Vjeru koju je primio od bake Michael više nije smatrao važnim životnim osloncem, a uslijed toga nije imao ni razloga ići u hrvatsku crkvu. Poslije višegodišnjeg teenagerskog bunta i mučne borbe sa samim sobom, pod pritiskom sjećanja na baku, Michael se ponovo vraća u hrvatski orbit. Njegovo političko sudioništvo u procesu hrvatskog oslobođenja počelo je 4. srpnja 1979. na proslavi dana američke nezavisnosti. Toga dana, na hrvatskom pikniku, Palaich je upoznao dvojicu mladih Hrvata, Petra Ivčeca i Marka Stipaničića. Obojica su živjeli u Windsoru (Kanada) i politički bili aktivni u Hrvatskoj republikanskoj stranci, koju je 1951. u Argentini osnovao prof. Ivan Oršanić. Iz kratkog razgovora s njima, Palaich je shvatio da se radi o ljudima koji vjeruju u ono što govore. Učinili su mu se puno radikalniji od Hrvata koje je do tada poznavao. Njihova upornost u isticanju političkih uvjerenja podsjećala ga je na upornost kršćanskih misionara, koji su za svoja uvjerenja bili spremni i umrijeti.
 
Nekoliko dana kasnije trojica“hrvatskih don quichota” ponovno su se sastali u podrumu župske kuće, gdje su tiskali protujugoslavenske letke i dijelili ih u nedjelju poslije sv. mise. Od tada su se sastajali na sastancima HRS-a, organizirali protujugoslavenske demonstracije, dijelili letke i pisali pisma i u njima upoznavali američku i kanadsku javnost o kršenju ljudskih prava u Jugoslaviji. Njih trojica i dr. Ante Čuvalo s grupom kosovskih Albanaca osnovali su Hrvatsko-Albanski savez i kroz njega zajedničkiradili protiv tadašnje Jugoslavije. Njihovim zalaganjem, uz pomoć organizacije Amnesty International i nekoliko američkih senatora i kongresnika, američki državljanin, Albanac Pjeter Ivezaj, rođen u Crnoj Gori, koji je prigodom posjeta obitelji uhićen zbog sudjelovanja na demonstracijama u Washingtonu DC, bio je pušten na slobodu.
 
Hrabrost i pronicljivost Petra Ivčeca
 
Osamdesetih godina u Los Angelesu je izlazio časopisHrvatska budućnost, u kojem su povremeno surađivali Stipaničić, Ivčec i Čuvalo. Zahvaljujući svojoj suradnji, Ivčec je uspio dobiti iskaznicu novinarskog društva i kao novinar nazočio je američkim tiskovnim konferencijama i političkim sastancima. Jednoga dana u vrijeme tiskovne konferencije, koju je u Detroitu (Michigan) imao novoizabrani predsjednik Ronald Reagan, Palaich je na televiziji opazio i čuo Petra Ivčeca kako postavlja pitanje predsjedniku: “Gospodine predsjedniče, Vi ste poznati kao veliki antikomunist. Kako biste reagirali u slučaju da se Hrvatska pokuša odcijepiti od komunističke Jugoslavije”? Palaich se ne sjeća Reagenova odgovora, jer je njegova pažnja bila više usmjerena na Ivčecovo pitanje nego na predsjednikov odgovor. Bio je ugodno iznenađennastupom svoga prijatelja i političkog suradnika, koji je svojim pitanjem obznanio američkoj javnosti, da hrvatski narod ne želi živjeti u Jugoslaviji. Domišljatost i hrabrost prijatelja bile su mu poticaj da u vrijeme Domovinskog rata, od UNPROFOR-a osobno zatraži idobije novinarsku iskaznicu i u ulozi novinara obilazi ratišta i svijetu što vjernije prikazuje istinu o velikosrpskoj agresiji.
 
Palaich je opisao još jedan važan pokušaj Petra Ivčeca u brisanju jugo-komunističkih simbola, koji su Hrvate podsjećali na krvave tragove Titova bratstva i jedinstva. Godine 1985., na gradskom trgu, “Hart Plaza” u Detroitu, na stupu od 100 metara vijorila je jugoslavenska zastava. Jednoga ljetnog dana sva trojica su došli na trg, odlučni da skinu zastavu.Opasan čvrstim remenom, Ivčec je stopu po stopu puzio prema zastavi. Uz mnoštvo radoznalih građana, brzo su došli policajci i vatrogasci. Vatrogasci su odmah iznad Ivčecove glave postavili duge ljestve, kako bi mu zapriječili dohvat zastave. On je odjedanput osjetio da mu je remen zapeo i da ne može više gore, ni dolje. Bio je u životnoj opasnosti. Vatrogasci su to primjetili i odmah su prebacili ljestve ispod njegovih nogu. Zahvaljujući njihovoj intervenciji, Ivčec je toga dana ostao živ. Čim je došao dolje policajci su ga uhitili i odvezli u zatvor. Umjesto da su mu dopustili da se odmori, uveli su ga u garažu i poprskali vrućom vodom, uslijed čega mu se koža počela guliti, pa su ga morali odvesti u bolnicu.
 
Rat s jugoslavenskim agentima
 
Zbog svojih političkih uvjerenja i protujugoslavenskih akcija, Palaich, Ivčec i Stipaničić više su puta dolazili u sukob, ne samo s jugoslavenskim agentima, nego i američkom tajnom policijom, koja je, na žalost, s puno više simpatija gledala na rad jugoslavenskih agenata, nego na rad hrvatskih aktivista, koji su se zalagali za neovisnost i slobodu hrvatskog naroda. U vrijeme predsjednika Jimmyja Cartera 1979., senatski odbor je objavio posebni report iz kojega se vidjelo da jugoslavenski agenti sa znanjem Carterove vlade djeluju na američkom tlu protiv hrvatskih emigranata, koji su bili američki državljani. Poput ostalih hrvatskih aktivista u SAD-u i Kanadi i Palaich je nastojao predočiti istinu o Jugoslaviji. Dana 13. studenoga 1982. detroitske novine su objavile njegovo pismo u kojem je iznio dokaze o kršenju ljudskih prava u Jugoslaviji. Nije trebao dugo čekati na jugoslavenski odgovor. Jedne večeri zazvonio je kućni telefon. Slušalicu je podigla njegova žena i čula udbašku poruku: “Reci Michaelu da će uskoro biti ubijen”. Nekoliko mjeseci kasnije, dok se Michael igrao u kući sa svojom djecom, netko je pucao u prozore kuće.
 
Iako su udbaški pritisci Palaicha prisilili na razmišljanje o opasnosti u kojoj se nalazio, nisu ga ušutkali ni odvratili od daljnjega rada i borbe za hrvatsku slobodu. U razmišljanju o tim opasnostima, mladi Palaich se sjetio irskih, poljskih, palestinskih i židovskih boraca, koji su, iako rođeni u stranim zemljama, radili za narod iz kojega su potekli. Pomisao na njih i njihove osobne žrtve pomogla mu je da ispravno odgovori na pitanje, zašto je važno i moralno opravdano sudjelovati u oslobođenju svoga naroda. Sa svojim političkim istomišljenicima nastavio je raditi sve što je mogao za nezavisnost Hrvatske i slobodu hrvatskoga naroda i time potvrdio da je njegova ljubav prema Hrvatskoj puno veća od “hrabrosti” jugoslavenskih ubojica.
 
Bleiburška tragedija
 
O Bleiburškoj tragediji pisac je znao samo ono što je u djetinjstvu čuo od svoje bake. Sjeća se knjige o petrinjskim žrtvama u kojoj je pronašao imena trojice Hrvata iz bakina rodnog mjesta Križ Hrastovački, blizu Petrinje.  Kasnije je pročitao knjigu “Operation Slaughterhouse”, koju su 1970. napisali prof. Ivan Prcela i prof. Stanko Guldescu. Osamdesetih godina s Ivčecom i Stipaničićem prisustovovao je predstavljanju knjige Nikolaia Tolstoya “The Minister and the Massacres”. Palaich piše, da mu je tada bilo teško vjerovati da bi Britanci napravili zločin za koji ih optužuje Nikolai Tolstoy, ali je kasnije, kroz vlastito istraživanje, došao do zaključka da je Tolstoy bio u pravu. Nakon susreta i razgovora s Tolstoyem, Palaich je počeo prikupljati podatke o Bleiburškoj tragediji. Želio je saznati istinu.Intrevjuirao je Hrvate koji su preživjeli Križni put, a nakon toga, uz pomoć Tolstoya, uspjelo mu je intrevjuirati dvojicu britanskih svjedoka, koji su sudjelovali u izručenju hrvatskih civila i vojnika u svibnju 1945. 
     
Nigel Nicholson, bivši pripadnik britanske tajne vojne službe, bio je prvi britanski svjedok kojega je Palaich intervjuirao. Kao dokaz svoje vjerodostojnosti, Nicholson mu je pokazao malu džepnu knjižicu, u koju je u svibnju 1945. zapisao da je u Jugoslaviju otpremljeno oko 200 tisuća hrvatskih vojnika i 500 tisuća civila. Priznao je da su Englezi obećali Hrvatima da će ih vlakom odvesti u Italiju, ali kad je vlak stigao u Rosenbach, Hrvati su opazili velik broj partizana i shvatili da su im Englezi lagali. Nastala je velika panika. Neki su počinili samoubojstvo, a mali broj je uspio pobjeći. Vratili su se Englezima i rekli im što se je dogodilo. Kad ga je Palaich upitao, što je bilo s tim ljudima koji su uspjeli pobjeći, Nicholson je odgovorio da su ih ponovno predali jugoslavenskim partizanima.
 
Drugi engleski svjedok bio je Colin Gunner. U početku je bio jako suzdržan, ali se brzo opustio i ispričao sve što je znao. Na Palaichevo pitanje, koliko je vremena bilo da svi ti ljudi prijeđu granicu, Gunner je odgovorio da im je trebalo dvije noći i jedan dan. Gunner je također izjavio da je osobno vidio kako su partizani ubijali sve od reda, uključujući i male djecu u majčinu naručju.
Treći čovjek kojeg je pisac intervjuirao bio je Gerald Draper, nekadašnji javni tužitelj na nürnberškom sudu. Na Palaichevo pitanje, jesu li jugoslavenski partizani odogovorni za pokolj nad Hrvatima, a Englezi za izručenje, Draper je rekao da su krivi I jedni i drugi.
Od dokumenata koje je Palaich pronašao u britanskim arhivima najvažniji je bio “The Situation Report” (SITREP) iz svibnja 1945. godine. U njemu se također spominje da je tih svibanjskih dana Jugoslaviji izručeno200 tisća hrvatskih vojnika i 500 tisuća civila.
Natemelju svjedoka i raznih dokumenata, koje je pronašao u britanskim arhivima, Palaich je snimio film, Bleiburška tragedija, iz kojeg se vidi britanska upletenost i odgovornost u izručenju i pokolju Hrvata.
 
Susret s dr. Franjom Tuđmanom i odlazak u obranu domovine          
 
U svibnju 1988. godine, zajedno s Ivčecom i Stipaničićem, pisac je upoznao dr. Franju Tuđmana. Taj prvi susret i razgovor s budućim predsjednikom hrvatske države utjecao je na njihov daljnji rad i borbu u obrani hrvatske države. Zahvaljujući njihovoj inicijativi i snalažljivosti, u prvim danima velikosrpske agresije na Hrvatsku, grupa američkih Hrvatia počela je kupovati oružje i čamcima ga prebacivati u Toronto, a odatle zrakoplovom u Zagreb. Nakon uhićenja Antona Kikaša i zatvaranja zagrebačke zračne luke, Michael Palaich, Petar Ivčec, Marko Stipaničić, Božo Čačić i Ante Pranić zaključili su da je vrijeme ići u Hrvatsku i oružjem se boriti za hrvatsku slobodu i nezavisnost. Dana 21. listopada 1991. sva petorica odletjeli su u Europu. Jedni su otputovali preko Londona, a drugi preko Frankfurta. Znajući da u Hrvatskoj nema oružja, svi su sobom ponijeli oružje, misleći da će ga bez problema prenijeti. Na aerodromu u Frankfurtu, na pitanje službenika, što ima za prijaviti, Palaich je bez razmišljanja odgovorio da ima dvije lovačke puške. U njegovom malom džepnom adresaru njemački agenti su pronašli imena i telefonske brojeve dr. Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Dobroslava Parage i to im je bio dokaz da Palaich ne namjerava ićiu lov po njemačkim šumama, već u rat koji je buktio u Hrvatskoj. Iako su ga pustili, nakon što je za kaznu platio tri tisuće dolara, bio je to tek početak njegove teške drame, koju je kasnije proživio.
 
Iz Frankfurta su sva petorica otputovali autobusom za Zagreb. U Zagrebu su se sastali sa zapovjednikom hrvatske vojne jedinice, Tomislavom Merčepom i izrazili mu želju da žele ući u njegovu jedinicu. On je pristao, ali zbog osobnih problema čovjeka koji ih je trebao prebaciti u Pakrac, to se nikad nije ostvarilo. U međuvremenu su pronašli druga rješenja i otišli su na različite strane. Petar Ivčec i Božo Čačić otputovali su u Split i pristupili u hrvatsku jedinicu, kojom je zapovijedao argentinski dobrovoljac Rudolf Bariosa Saavedra, zvani Žuka. Marko Stipaničić je otišao u rodni Senj i tamo se pridružio hrvatskoj vojsci, a Ante Pranić je stupio u HOS. Zahvaljujući Anti Belji, Palaich se zaposlio u Ministarstvu za informacije, koje je kasnije dobilo naziv “Hrvatski centar za informacije”. Njegova je dužnost bila držati vezu sa stranim novinarima i predstavljati im istinu o Hrvatskoj. Palaich ih je uvjeravao da se Hrvati bore za ono za što su se nekada borili Amerikanci, tj. za samoodređenje, slobodu govora, tiska, slobodu vjere, pravo birati i biti biran.
 
Četnička zapovijed, ubij sve od reda!
 
Nakon kratkog primirja, sredinom prosinca 1991., Michael Palaich, Petar Ivčec, Božo Čačić i Marko Stipaničić napustili su Hrvatsku i vratili se svojim obiteljima u SAD i Kanadu. Palaich je odmah osjetio da ga američka tajna policija prati. Na temelju pretresa u Frankfurtu, agenti su bili uvjereni da je on upleten uslanje oružja u Hrvatsku. U šest sati ujutro, 2. svibnja 1992., dok se Palaich brijao, federalna policija upala je u njegovu kuću.Srećom, nije ništa pronašla, no Palaich je znao da time nije završenpostupak protiv njega. Po savjetu svoga "šogora", detroitskog lokalnog policajca, odmah je kontaktirao poznatog detroitskog odvjetnika, Richarda Lustiga, i zamolio ga da ga zastupa i brani. U vrijeme duge istrage i nesigurne budućnosti, Palaich je odlučio ponovno putovati u Hrvatsku, a odatle u Bosnu i Hercegovinu i na licu mjesta postati svjedokom tragične situacije kroz koju su prolazili bosansko-hercegovački Hrvati i muslimani. Prije putovanja u New Yorku se sastao s Muhamedom Šaćirbegovićem i Ivanom Mišićem. Mišić mu je dao pismenu preporuku, koja mu je kasnije pomogla u susretima s ljudima u Bosni i Hercegovini. Palaich je iz Splita u Sarajevo otputovao UNPROFOR-ovim zrakoplovom. Sarajevo je bilo pod jugoslavensko-četničkom opsadom. Čim je na aerodromu izašao iz zrakoplova i ušao u zgradu, približio mu se srpski vojnik i od njega tražio osobne dokumente. Buljeći u njegovu iskaznicu, pitao ga je, odakle je. Iz Amerike, odgovorio je Palaich. Čije je ime Palaich, pitao je vojnik. Nisam siguran. Znate, mi Amerikanci smo toliko izmiješani da je to teško znati. Srećom telefon je zazvonio i vojnik je otišao. Palaich je iskoristio tu priliku i otišao na drugu stranu zgrade. U tom trenutku sjetio se svoga dida Franje i zahvalio mu, što mu je, promjenom prezimena Palaić u Palaich, spasio život.
 
Za vrijeme boravka u Sarajevu, Palaich je stanovao kod jedne bosanske obitelji, koju i danas spominje s ponosom i zahvalnošću. Upoznao je urednike sarajevskog “Oslobođenja”, Kemala Kurspahića i Gordanu Knezović, koji su mu omogućili intervju s ratnim zločincem Borislavom Herakom, bosanskim Srbinom. U razgovoru Herak je izjavio da mu je u samom početku njegov zapovjednik Ratko Adžić rekao da ubija i pali sve odreda. Priznao je da je u logoru “Sonja” ubijao nevine zarobljenike (civile) i silovao maloljetne djevojke. Nakon silovanja, bez milosrđa ih je ubijao. Tvrdio je da su pripadnici mirovnih snaga UN-a sudjelovali u silovanju žena i da je osobno vidio kako je kanadski general Lewis MacKenzie iz logora otišao u auto s jednom mladom djevojkom. Herakov branitelj je izjavio da posjeduje video vrpcu iz koje se vidi da je MacKenzie bio u logoru “Sonja”. Video vrpca, doduše, nikada nije objavljena u javnosti, ali je Roy Gutman 3. lipnja 1993. u Newsdayu napisao da je Lewis MacKenzie bio na platnoj listi prosrpske propagandne organizacije SERBNET.
Ubojica Herak je odslužio svoju kaznu, ali kanadski general MacKenzie nikada nikome nije odgovarao za svoju nečasnu ulogu i pomaganje Srbima u ubijanju Hrvata i muslimana i silovanju maloljetnih djevojaka.
Palaichev razgovor sa srpskim ubojicom Herakom bio je objavljen u detroitskim novinama pod naslovom: »Srpski vojnik: zapovijed je bila, ubij sve od reda«! 
 
Osnutak kompanije “Global Enterprices Group Inc.”
 
U razmišljanju, kako i na koji način pomoći Hrvatsku, Michael Palaich, Petar Ivčec, Tomislav Marušić i Zdenko Mrakovčić osnovali su malu kompaniju “Global Enterprices Group Inc.” Osim izravne pomoći Hrvatskoj, osnivači su željeli kroz nju utjecati na američko-kanadske medije i poticati ih da iznose istinu o Hrvatskoj. Da bi što bolje ostvarili te ciljeve, osnivači su zatražili potporu hrvatskogaMinistarstva obrane. U ime osnivača Tomislav Marušić obratio se ministru obrane Gojku Šušku i generalu Krešimiru Ćosiću s kojima je bio u prijateljskom odnosu.  Obojica su izrazila razumijevanje i obećali podršku u osnivanju kompanije. Sve je počelo po planu, ali je ubrzo,uslijed ljudskih slabosti, pohlepe i sebičnosti, među osnivačima došlo do nasporazuma, uslijed kojega je kompanija izdahnula prije nego je prohodala.
 
Američka optužba protiv Palaicha
 
Na temelju policijskih izjava i navodnih dokaza, 12. listopada 1996. godine Michael Palaich je bio službeno optužen. Prijetila mu je opasnost zatvorske kazne od 60 godina. Nakon izjave na sudu, da se ne osjeća krivim, platio je 50 tisuća dolara kauciju i branio se sa slobode. Od svih Hrvata u Hrvatskoj, koji su imali važnu funkciju u državnoj službi, tražio je da mu pomognu.Najprije je nazvao Dragu Sudara i Marijana Buconjića, bivše emigrante i ljude koji su više godina proveli u američkim zatvorima. Sudar mu je savjetovao da se obrati čovjeku s imenom Vinko. U telefonskom razgovoru Vinko mu je obećao pomoći. Nakon toga Palaich se obratio Muhamedu Šaćirbegoviću (Sacirbey), bosanskom veleoposlaniku pri UN-u. Iako su mu svi obećali pomoć, odjednom su zamukli i više se nisu javljali. Tek kasnije Palaich je saznao da je to bio njihov taktički potez jer nisu željeli dati do znanja američkoj tajnoj policiji da su s njime u bilo kakvoj vezi. Javno su ga zatajili, ali su potajno radili za njega. U iščekivanju sudske osude Palaich je došao do sokratskog zaključka da će radije žrtvovati svoj život nego svoje dostojanstvo i integritet. Tri godine kasnije, 17. ožujka 1999., nazvala ga je osoba iz ureda njegovoga branitelja Richarda Lustiga i javila mu da je sud odbacio sve optužbe protiv njega. Tek tada Palaich je shvatio da mu se Hrvatska odužila i da mu je svojim tihim radom izborila slobodu. Shvatio je dugu šutnju svih onih koji su radili na njegovu oslobođenju, a da njemu o tome nisu nikad ništa rekli. Jedan od tih svakako je bio pok. Gojko Šušak. Palaich je neizmjerno zahvalan njemu i svima onima, koji su mu pomogli i oslobodili noćne more.
 
U knjizi  Palaich se prisjeća kako su se on i njegov dugogodišnji prijatelj Petar Ivčec ponovo susreli u Hrvatskoj i s radošćurazgovarali o prošlim mladim danima, kada su, zajedno s Markom Stipaničićem i drugim Hrvatima, radili i vodili borbu za Hrvatsku. On ispravno konstatira da borba za hrvatsko oslobođenje nije počela osnutkom HDZ-a i SDP-a i da su hrvatski politički emigranti ginuli za uspostavu neovisne države Hrvatske davno prije nego je ispaljen prvi hrvatski metak u Domovinskom ratu.
 
Knjigu "Baka’s Homeland" (Bakina domovina), na engleskom jeziku napisao je američki Hrvat Michael Palaich. Knjiga je publicirana prošle godine u SAD-u. Palaich je rođen u Detroitu od oca podrijetlom Hrvata i majke podrijetlom Irkinje. Njegov djed i baka, Franjo i Ljubica Palaić, došli su u SAD početkom prošloga stoljeća. Djed Franjo Palaić rođen je u Petrinji, a baka Ljujbica, djevojačko prezime Vidović, bila je rođena u malom mjestu, Križ Hrastovački kod Petrinje. Michael Palaich bio politički aktivan u radu i borbi za uspostavu hrvatske države. Sudionik je Domovinskog rata. Devedesetih godina snimio je vrlo poznati film „Bleiburška tragedija“.     
Hrvati diljem svijeta, posebno u Hrvatskoj, duguju veliku zahvalnost Michaelu Palaichu, američkom Hrvatu treće generacije, za njegov doprinos u širenju istine o Hrvatskoj, domovini njegova dida Franje i bake Ljubice Palaić. Njegovu knjigu se može, uz malu cijenu, kupiti na Amazonu. Preporučam je svima koji znaju engleski jezik.
 

Šime Letina

Anketa

Buduća Hrvatska vlada bit će najljevija od 1945. godine. Slažete li se?

Četvrtak, 09/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1142 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević