Get Adobe Flash player

U subotu, 21. rujna 2019. krećemo brodovima iz Zadra na našu crtu IGP-a

 

 

Hrvatsko nacionalno etičko sudište

 

Projekt:

 

 »Budnica hrvatskoga nacionalnog suvereniteta«
 
najavljuje:
 
Actio Popularis – Narodnu akciju
 
Proglašenja Isključivog gospodarskog pojasa hrvatske države (IGP), prema Konvenciji UN-a o pravu mora iz 1982., čime ostvarujemo državni suverenitet na još toliko Jadranskog mora koliko ga sada imamo
 
U subotu, 21. rujna 2019. krećemo brodovima iz Zadra na našu crtu IGP-a
 
Peta obavijest
 
https://hr.n1info.com/Picture/42973/png/dfgdfgfgfdgf.png
 
Isključivi Gospodarski Pojas (IGP)
 
Isključivi Gospodarski Pojas kojeg će hrvatski narod, za manje od mjesec dana, proglasiti i za našu domovinu, pripada svima. To suvereno pravo nad novim područjem mora ostvaruje 141 država, koje su poklon UN-a primile, prihvatile i proglasile. Hrvatska nije među njima, zato jer Italiji valja dopustiti da i dalje bez ikakvih prijekora i prepreka pljačka sve vrste našeg morskog blaga, te zato da se "našim dragim i dobrim susjedima na obali" omogući oteti još dio hrvatskog kopna i mora, kako su se izvježbali kroz postavnojevska vremena. Fijasko hrvatske državne politike i tragedija pravosudne znanosti - po Konvenciji UN-a o Pravu mora je nezamisliva i nedopustiva. Ta skupina posljednjih pravnih akata, dogovorenih i napisanih u okviru Međunarodnog prava – veličanstveni je dokument koji uljuđuje ljudsku uljudbu, počovječuje čovječnost čovječanstva -   donosi sklad u međunarodne odnose suverenih država, u širokom luku pravosudnih barijera zaobilazi ratove.
 
Naša draga, napaćena domovina, s međunarodnim priznanjem očito nije završila svoj 14-stoljetni križni put i sa svojim suverenitetom ne zna što će, sluđena činjenicom da je dalje u kandžama mentaliteta koji joj određuje sudbinu smanjivanja, a ne povećavanja; propadanja, a ne blagostanja. Nije spominjano ni zapisano, nikada i nigdje, da, na primjer, jedna država može, ne samo otvoreno uzimati blaga u području druge države, nego to još javno, drsko i bezobrazno obrazlagati: »mora se razumjeti da mi Talijani imamo veliku ribarsku flotu, pa nam odgovara lov u susjednom moru, a i za veliku, skupu, atlantsku flotu koju smo sagradili, također je do susjedng mora, brže, lakše i jeftinije«. Isto tako, ne samo da se nije dogodilo, nego niti pomislilo da susjedne države jasno i glasno - traže, tuže, ucjenjuju, prijete kako moraju dobiti dio hrvatskog mora i kopna, kojeg su si poželjele. Mala, neugodna, gramzljiva Slovenija, Bosanski lonac od tri naroda i dva entiteta, Crnogorsko "drugo oko" u četničkoj glavi idu zajedno, govore svijetu kako je Hrvatska sa svima u sukobu, dok pružaju kandže po "svoje parče ustaške Hrvatske". Kažu moramo im dati! Ne moramo, i ne smijemo; ali možemo dragovoljno pokloniti. Na to računa jedinstveni scenarij i zajednički plan, koji se oslanja na hrvatske veleizdajice.

Dakle: Agresija je prozvana graničnim sporom, a iznuđivanje našeg teritorija ide preko ucjene nekim ciljem "presudno važnim za Hrvatsku, pa je svaka cijena prihvatljiva". Slovencima bi naš dio Savudrijske vale trebali prepustiti da nam dozvole pregovore s EU-om. BiH bi trebali prepustiti kopno i more uz poluotok Klek za dozvolu gradnje Pelješkog mosta. Crnoj Gori, koja već računa da je cijelo more do kopna Prevlake njezino, treba dati i Prevlaku, radi fantomske investicije u turističko  odredište i, pišu mediji, "eto šanse da i Hrvati zarade prodajom svoje zemlje"…
 
Na žalost, sve te tri neuralgične točke u startu imaju potpisane dogovore na najvišoj razini: Račan – Drnovšek, Tuđman – Izetbegović, Račan – Đukanović - iako se radi o teritorijalnim posezanjima na koju susjedi nemaju pravo, i prema kojima Hrvatska nema obveza. Otišlo je tako daleko da je hrvatskom dijelu bratske ekipe još samo ostalo sve provući kroz saborsku proceduru i ratifikacijom riješiti zadatak. Protuotrov, jasno, postoji. Pravni lijek također. O tome je prof. Vladimir Ibler dao savjet predsjedniku Franji Tuđmanu nakon što je saslušao, proučio i ocijenio stav, za sada, verbalnih agresora: »Mi znamo da nismo u pravu, ali ćemo vas dobiti na upornosti«. Savjet je bio: Ni riječi više! O apsolutu se ne pregovara! Državni teritorij je nedodirljiv i nedohvatljiv nikome! Razgovori o temi, koja ne postoji, stvaraju opasan dojam, pa pretpostavku, pa sumnju da se ipak ima o čemu pregovarati, a tada mogu nastati veliki problemi. Ibler više nije pozivan. Davorin Rudolf je ustoličen.

Sve su bivše jugoslavenske republičke granice postale međunarodno priznate državne granice, i sve su se nove države u tim granicama međusobno priznale. Kada je procijenjeno da se ništa nije promijenilo što bi poremetilo stare planove, napad na Hrvatsku je nastavljen:
Slovenija je krenula još odavno, sredinom Drugoga svjetskog rata, kada su slovenski partizani preveslali hrvatske partizane i pomakli granicu sa 10 km sjeverne obale na polovicu korita rijeke Dragonje. Od 1953. provode pravo etničko čišćenje, osvajaju desetke kilometara hrvatskog prostora prema jugu, u Savudrijskoj vali. Po crti okupacije kopaju kanal sv. Odorika, nazivaju ga Novom Dragonjom, osvojeni dio Savudrije – Piranski zaljev i odatle bi vukli morsku granicu. Slovenci su uporni (!) kako su to i najavili, iako u ničemu nisu u pravu, i njihova je situacija nepromjenjiva pravnim putem. Dakle, kako se granica na moru crta ravno od mjesta dodira kopnene granice s obalom, ispalo je da talijanska i hrvatska državna granica teritorijalnog mora u trokutu omeđuju Sloveniju. Kopno Slovenije jednostavno se nalazi više od 12 mm (to je širina teritorijalnog mora) daleko od najbližih međunarodnih voda, odnosno otvorenog mora, s kojim Slovenci nemaju, a žele dodir. Traže da im Hrvatska pokloni: 166 km2 svog teritorijalnog mora, unutar naše državne granice, od čega bi 46,4 km2 bilo pretvoreno u međunarodne vode, a 113 km2 Hrvatska bi trebala pokloniti Sloveniji, uz veliki, fantomski IGP od 350 km2 (Slovenija ga je samoinicijativno proglasila još 2005. godine). Ne prihvaćaju dogovor o granici, jer kažu da je nema, budući da je cijeli zaljev (koji postojeća granica dijeli po pola) njihov, i to povijesno (nije jasno kada se ta povijest dogodila). Sva posezanja Slovenije prema Hrvatskoj prihvatio je i potvrdio Državni zbor, a vlade su obvezne poštivati njegovu odluku… Što god smislili i pokušali izvesti - Ne ide, i ne ide. A onda se našao viši cilj – ucjena ulaskom Hrvatske u EU. Kao štafetna palica, koju su nekada slovenski i hrvatski pioniri izmjenjivali na polovici mosta preko rijeke Dragonje, tako prihvaćanje ucjene raste od jedne do druge hrvatske vlade, a usklađeno "stručnjaci", umjesto Iblerovog savjeta, vode duge pregovore, koji su doveli do arbitraže, a Kosor-Stier ju prihvatili… Dotureni Transkript, kao dokaz "kontaminacije i kompromitacije", politika ne može eskivirati, pa se i mediji tome prilagođavaju. Ali, zapravo je preskočeno pitanje, ne što je rekao Slovenac Slovenki: dobili smo more!, nego što Hrvat nije rekao Hrvatu – izgubili smo more! Tragedija je u tome da i jedna i druga strana, te strašne igre i farse (na sreću izvana prekinute), misle da je dobro što je Slovenija dobila, a Hrvatska izgubila. Uporno (!) i dalje nešto tužakaju, a mi glupo i korektno sudjelujemo.

U državi Bosni i Hercegovini, osim što su Srbi uzeli polovicu, a Muslimani (Bošnjaci) osvajaju drugu, a Hrvati nestaju – jedini pravi starosjeditelji, stoljećima "branitelji kršćanstva na Drini", danas ne znaju, što bi sami sa sobom. Za to vrijeme Sarajevo osniva Pomorsku Akademiju, "kao što i pripada pomorskoj zemlji". Napisali su dokument od sedam kartica, kojim dokazuju kako po Konvenciji UN-a o Međunarodnom pravu mora, imaju, vlasnici su mora do Korčule, te najavljuju proglašenje svog IGP-a do talijanskog dijela. Cijeli tekst je točan, osim prve rečenice, koja polazište za cijelu konstrukciju temelji tvrdnjom da su vlasnici hrvatskog dijela kopna na poluotoku Kleku, koja im to sve omogućuje... Dakle, granična crta između socijalističkih republika Hrvatske i BiH ide obalom poluotoka Kleka, osim samog vrha (ponte) i otočića: Mali Školj i Veliki Školj! (Ili, kako je kao bivši predsjednik Vlade Zoran Milanović rekao: dva kamenčića. Za Savudrijsku valu je rekao da spor ne vrijedi one dvije lignje. Očito voli deminutive). Ugovorom o državnoj granici između novih država Hrvatske i BiH, potpisanim od dva predsjednika 30. srpnja 1999. u Sarajevu, granica se pomiče i BiH dobiva žuđeno kopno, koje im donosi more da se mogu pomorskom zemljom zvati. Naknadno objašnjenje jest da je Tuđmanova ekipa rekla da na tom području nemamo dokumenata, a Izetbegovićeva je pokazala jedan jedini dokument njihovog vlasništva. Ubrzo nakon sastanka hrvatski pravi pravni stručnjaci (Kapetanić, Vekarić, Ćosić) podastiru pravne podatke i dokumente koji dokazuju vlasništvo Hrvatske nad kopnom koje se trebalo izgubiti, i imaju dokaze da je Izetbegovićev dokument čisti falsifikat, čak i priznanje lažnog potpisnika. U takvom slučaju, svaki ugovor na svijetu prestaje važiti, ali u Hrvatskoj epilog tek slijedi. Za ucjenu je izabran Pelješki most, kao izuzetno značajan strateški i prometni objekt, a Bosanci objavljuju da od toga nema ništa, "dok se ne riješi pitanje granice na moru".
 
Iako je Pelješki most u dijelu kopna i mora neumskog zaljeva u vlasništvu Hrvatske, a tzv. granični spor se nalazi u susjednom zaljevu na poluotoku Kleku, pa jedno s drugim nema veze – vode se pregovori, pišu se članci o tome da Hrvatska treba odlučiti: ili most, ili gubitak dijela teritorija! Tada se priključuje Neven Mimica, potpredsjednik Vlade za: 1. unutarnju, 2. vanjsku, i 3. europsku politiku: »Povezivanje hrvatskog juga rješavat će se zajedno sa EU-om, pojavljuje se dojam kako je dogovor o granici u vezi s problemima teritorijalne nepovezivosti Hrvatske, i da za dozvolu gradnje od BiH, dajemo teritorij na Kleku. Međutim, motiv nije trgovina sa BiH, nego poruka koju šaljemo EU-u, da ulazimo sa uređenim međunarodnim odnosima, i da Hrvatska poštuje sporazume koji su potpisali prethodnici«. Ide hrabro dalje, budući visoki, enormno plaćeni dužnosnik EU-a (u međuvremenu proglašen najgorim službenikom uopće), i u zanosu antihrvatstva, antidržavnosti, na pitanje novinara: Što je sa tvrdnjama da su dokumenti na kojima se Sporazum temelji u znatnom dijelu krivotvorina, Mimica odgovara: »Sve što se navodi u Sporazumu temeljito je sagledano i postoje argumenti da se on ratificira u ovom obliku, kako u odnosu na otok Zrinski na Uni kod Kostajnice, tako i na tražene dijelove otoka Kleka«.

Milanović je najavio ratifikaciju Saboru, i odredio datum. Dan prije članovi "Udruge Pelješki most" podijelili su saborskim zastupnicima knjigu dokumenata "Granica na Kleku prijevara ili zabluda" i preslik članka Kaznenog zakona, koji za ustupanje državnog teritorija predviđa sasvim određene zatvorske kazne. Tema je skinuta sa dnevnog reda. Most se, naravno gradi, i dobro napreduje, ali vrag ne spi. U društvu novinara Hrvatske, kojim vlada Pupovčeva produžena ruka, nedavno je organizirana neobjašnjiva izložba: Fotografije Alije Izetbegovića. Nazočan sin Bakir novinarima je objasnio da »tu lijepu gestu tumači kao spremnost Hrvatske da ispoštuje dogovor dvaju pokojnih predsjednika«. S proglašenjem IGP-a sve će to u ropotarici povijesti.

Crna Gora, odnosno sa crne gore, spustili su se davno neki drugi ljudi, i malo pomalo okupirali veliki dio nekadašnje Crvene Hrvatske. Kroz povijest više puta napadali su naš preostali teritorij. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, general Peko Dapčević, posjetio je svoje crnogorske suborce, a iznenadilo ga je pitanje: »Druže Peko, kada ćemo ratovati? jer ogladnilo se, ogolilo se, obosilo se!...« Devedesetih godina prošlog stoljeća Crnogorci su bili opaki ubojice i pljačkaši hrvatskoga juga. Dolazili su sa "prvim okom" u četničkoj glavi, i to preko našeg oduzetog Bokokotorskog zaljeva, u koji se tijekom stoljeća slijevalo sve najljepše iz naše prirode i oplemenjivalo sve najbolje iz kulture hrvatskoga naroda. No, po Stjepanu Mesiću, mi nismo nikada s njima ratovali, pa su izuzeti iz hrvatske Tužbe za genocid, i zajedno sa brzozaboravljajućom Hrvatskom, utvrdili granicu u bokokotorskom zaljevu, po pravilima Međunarodnog prava – po crti sredine, prateći oblik kopna. To je bila ozbiljna prepreka za širenje dalje kamo su naumili, ali bratska pomoć Podgorici stiže iz Zagreba.
 
Bivši predsjednik Vlade Ivica Račan i njegov ministar vanjskih poslova Tonino Picula, sa Crnom Gorom potpisuju Privremeni sporazum o crnogorskom upravljanju cijelim zaljevom, (odnosno i hrvatskim dijelom mora), sve do kopna Prevlake, i to na 10 godina. Od tada je prošlo još toliko, a umjesto postavljanja pitanja odgovornosti za takav "privremeni sporazum", on postaje trajno stanje. Crnogorci sada traže i kopno Prevlake. Doduše, po međunarodnom pravu, more ne donosi kopno, nego obrnuto, ali u ovom slučaju koristi se načelo dosjelosti – ako se prisvoji tuđe, a nema reakcije, onda je valjda tuđe – naše. Kako sada stvari stoje, čini se kako Crnogorci sada mogu iz veće blizine pjevati kako »Vila kliče gdje si srpski Dubrovniče«, ali, kaže naš mudri narod, svaka sila za vremena.

I tako to ide, tako to traje, pa je vrijeme da stane i prestane. Tko je to vodio i kakve pregovore o državnom vlasništvu, tko je potajice planirao gubitak državnog teritorija, tko se usudio potpisivati neke mutne arbitražne procese? Valja presložiti, pa uposliti, domaće sudovanje. Sa Slovencima treba početi pravni proces propitivanja vjerodostojnosti i legitimiteta onih partizanskih dogovora o granici, i postaviti pitanje prave, povijesne granice na 10 km od obale Dragonje. Treba preispitati sporazum o prevelikim pravima BiH u luci Ploče. Od Crnogoraca za sve užase i zlodjela koja su nam napravili, treba tražiti da nam vrate Boku Kotorsku, u kojoj »svaki kamen govori hrvatski« kako je to za svoga posjeta svojevremeno rekao naš sveti Alojzije Stepinac. Hrvatski narod, koji ima suvereno pravo proglasiti svojim ono što nam je našim učinilo Međunarodno pravo mora, naći će načina da se koristi međunarodnim sudovanjem. Pravi, normalni, Međunarodni sud pod okriljem UN-a, to je mjesto koje mora biti uzor hrvatskom pravosuđu, i pomoć hrvatskom narodu, da osudi zločince, da naplati sve štete koje su nastale u pokušaju otimanja našeg teritorija. Međunarodni sud: »Sud se sastoji od 21 nezavisnog člana, izabranih između osoba koje uživaju najveći ugled zbog svoje nepristranosti i poštenja, te priznate stručnosti na području Prava mora – na devet godina. Ne mogu obavljati političke i upravne funkcije, ni imati vezu s bilo čime što ima veze sa iskorištavanjem bogatstva mora.  Sudu kao cjelini, moraju biti predstavljeni najvažniji pravni sustavi svijeta, te osigurana pravična geografska zastupljenost. Sud počinje tako da je glavni tajnik UN-a uključen u proces izbora sudaca za svaki proces, a na kraju Odluka suda je konačna i u skladu s njom moraju poštovati sve stranke spora.
 
Eto zašto naše provincijske, neobrazovane stručne veličine biraju arbitražu. Svaki od nabrojenih sudaca i najviših dužnosnika UN-a rekao bi Hrvatima ono što je Ibler rekao Tuđmanu: O apsolutima se ne pregovara. Ali to vrijedi za one kojima je apsolut svetinja vlastite države. Takvi će zaploviti daleko na more, što dalje od granice našeg teritorijalnog mora to bolje, jer ćemo toliko mora uskoro imati.

U sljedećim obavijestima bavit ćemo se ovom temom iz drugoga kuta. Govorit ćemo o tome kako otvoreno more, kojemu je Institut IGP oduzeo dio područja, može biti zadovoljno u dijelu, što je pripao Hrvatima, plemenitom starom europskom narodu, i velikoj pomorskoj sili svijeta, po svim kriterijima, kroz cijelu svoju povijest. Valja tako nastaviti, pretcima u zahvalu, potomcima za uzor.

A, što ćemo, nakon svega, s Pupovcem? Babić se barem pokajao, a Pupovac kao da je potpuno izgubio kompas

 
 
"Da se postigne mir i mirnoća u Europi,
neophodno je razoriti ne samo imperijalizam Njemačke,
nego također imperijalistički šovinizam male Srbije".
Winston Churchil, britanski premijer, 4. veljače 1945. na konferenciji na Jalti
 
BORIS PETKO je vlasnik kafića iz Uzdolja pokraj Knina, u kojemu su neku večer huligani napali i goste i njega, jer je, kako on kaže, napadnut zato što je Srbin. I cijeli je medijski prostor šokirala vijest o tom brutalnom napadu. I vrištale su, kao dirigirano, vijesti sa prvih stranica u svim tiskovinama. Kažu kako je bilo petnaestak maskiranih napadača. Kako su napadači došli s četiri vozila, s fantomkama na licu, i s toljagama, letvama, metalnim šipkama i mačetom. Bilo je i ozlijeđenih. Petoro je ljudi otpremljeno u bolnicu, a među njima ima i djece. Tako bar kažu, navodni, očevidci.
https://www.maxportal.hr/wp-content/uploads/2019/08/boris-petko-kapetan-dragan.jpg
SRPSKA SLOGA - "ugroženi" Boris Petko i robijaš Dragan Vasiljković
 
"To se dogodilo samo zato što sam Srbin. Nije zato što se zovem Ante ili Mate, nego zato što sam Srbin. Ali, nadam se da će ih kazniti. Što bi bilo da sam ja nekog sinoć u tom šoku i bijesu ozlijedio? Sreća u nesreći je što su u kafiću bili državljani SAD-a, Francuske, Njemačke i Velike Britanije (radi se o Srbima koji žive u inozemstvu) pa se nadam da će policija i sudstvo odraditi svoj posao", kaže naš Petko.
̶A sigurno će i Pupi odraditi onaj svoj preostali dio posla  ̶  kažem i ja.
“Dok sam ja branio glavu od udaraca”, nastavlja on priču, “drugi me mlatio po nogama. Samo sam gledao gdje su mi žena i djeca", priča u TV kameru Boris Petko.
̶  A jadna mu je žena, cijelo vrijeme, bila s djetetom ispod šanka. I, još je, uz sav onaj silni strah od napadača, “ispod šanka”, zamislite molim vas lijepo, bila ranjena i u nogu. Stvarno, stvarno mi ju je žao.
Dok su napadači, za to vrijeme, muža joj, tj. Petka, nemilice batinali. 
Žao mi je i njega. Zadobio je jadan ozlijede opasne po život: jednu-jedinu malu ogrebotinu i krvav trag okolo male ranice.
̶  E, ljudi moji dragi, nije to bilo lako pretrpjeti! Ni toliki strah, ni skrivanje, ni batinjanje, ni ranjavanje…
STRAŠNO! STRAŠNO!!!
Eto, tako to radi pupovčad!!!
 ̶  Pa, zar tako izgleda čovjek, moja Lucija, kojega je netko pretukao i palicama i šipkama? Pa na njemu se ne vidi ni da su ga taknuli, a kamoli tukli.
Nisu, nisu mi tu čista posla. Ima mi tu nešto mutno!
      "Dok sam ja branio RUKAMA glavu od udaraca,     
       drugi me mlatio po nogama", kaže Petko.
Gledam našega Petka. Gromada od čovjeka. Dobro držeći. Lica svježe obrijanog i glatkog kao u djeteta. Pa gledam ga… i gledam… i uvećavam slike, ali opet ništa! Gledam i ima li izgrebano lice, ima li ikakvih tragova batinanja, ima li na rukama koja modrica, zgrušane krvi ili koja rana. Naprežem oči, stavljam povećalo, iako nosim naočale, još uvećavam slike i ništa.  
- Pa, moja Lucija, ako se čovjek branio rukama od udaraca po glavi, onda bi bilo za očekivati i modrice, i rane, i krv po cijelom tijelu i rukama. Ali ništa!
 ̶  Sve mi ovo, moja Monika, miriše na dobro pripremljenu predstavu. Već viđenu. I već davnih dana prokušanu i odrađenu.
 ̶  Ma, to se tebi, moja Lucija, samo čini. Možda slabije vidiš! Pogledaj ga samo! Sav je u krvi. Modrice na sve strane. Ruke izgrebane…
I žena mu je ranjena. U nogu. A, noga u zavoju. Stručno zamotana, a zavoj se bijeli kʹo snijeg.
Pa, vidiš li ti kako mu je i kafić demoliran? Stolice razbacane na sve strane. Doduše, sve su cijele.
Možeš misliti, moja Lucija, razbijena su mu i dva stakla na bifeu?
STRAŠNO! STRAŠNO!
̶  Ma lako je za stakla, kaj ne!? Važno je da je sve to bilo na jednom TV kanalu i da je njegov skupi TV uređaj ostao čitav i netaknut.
 ̶  Je l' da, to je još jedno čudo, nakon kaosa o kome govore,  
Pravo-pravcato čudo.  Čudo nad čudima. Zar ne, Lucija!?
̶  Imao je čovjek sreće, mora se priznati. Toliki broj nabrijanih i zamaskiranih nacionalista, s palicama i šipkama u rukama, urliču i psuju. I divljački sve ruše pred sobom…
A toliko je jadan Petko radio, mučio se, štedio, dizao kredite, da sve ovo velebno namakne i opremi.
Ali, za njega nema problema. Već se javljaju braća Srbi iz Srbije i nude pomoć.
̶  Ma, nije ni čudo što su svi odmah graknuli. Jesu, brate dragi, baš su ugroženi. Sve se lijepo vidi na priloženoj fotografiji kafića.
Em su puka sirotinja, em nemaju ni kuće ni kućišta, niti krova nad glavom, em nemaju nikakva prava, em nema ih ni u vlasti, ni u Vladi, ni u administraciji, ni u šumama, ni u gorama, ni vodama, ni na kopnu, ni na moru, ni u zraku, ni… nigdje ih nema.
̶  Ali, ima, istoga trena, Milorada Pupovcapredsjednika SDSS-a, saborskog zastupnika Borisa Miloševića, dožupanice Anje Šimpraga, vladike dalmatinskog Nikodima i brojnih lokalnih glavešina. I svi se digli na sve četiri. I svi trube u isti rog. Daju se i izjave za medije, intervjui za prijateljske nam tiskovine iz regiona (Beograd, Sarajevo), optužuje se Hrvatska na sve strane…
Osim, mora se priznati, vladike dalmatinskog Nikodima, koji šuti i ne daje nikakve izjave.
Mudar, mudar neki čovjek. Mora se priznati. Što jest. Jest.
 
̶  Ali, i Hrvati postaju sve mudriji i mudriji. Ne čini li se i tebi kako smo konačno “došli pameti”, i ne nasjedamo više ni na čije laži.
̶  Jest, konačno. Jer, Lijepa Naša samo se istinom i voli, i brani, i štiti od objeda. Dosta nam je više podmetanja! Dosta priča o partizanima i ustašama! Dosta i o fašizaciji i o ustašluku Hrvatske!!!
Riješite se toga, drugovi, jednom zauvijek. I začepite usta! Zauvijek.
Znam, drugovi naši dragi, znam. Trebalo vam je to. Znam i tko je to nametnuo. Znam i zašto. Ali, drugovi dragi, dosta je! Izlizalo se i to. I postalo, već odavno, prozirno, jadno i ljigavo. Zato vam i trebamo reći, glasno i jasno:
DOSTA! DOSTA JE VIŠE!!!
 
Jer, “kada se na Pupovčevu predvodničku trubu, orkestrirano nadovežu i dvije prve „dragačeve trube“, Vučić i Dačić, onda zbog kukavičke šutnje i nečinjenja dobijemo ono što i zaslužujemo. Dobijemo poruku da će Srbija ponovo braniti Srbe u Hrvatskoj.
…A, onda se, “kao slučajno, u cijeli ovaj velikosrpski „dragačevski“ orkestar, unisono i promptno uključuju i prve srpske trube Hrvatske Stjepan Mesić i Budimir Lončar, i daju ritam ovoj klasičnoj veleizdajničkoj simfoniji”
̶  Ma, pusti njih!!! Reci, Eureka!
̶  A zašto?
̶  Sjetila sam se nečega! Poznata mi je faca ovoga Petka. Čini mi se da se on osobno, u svezi nekog napada, spominjao u tiskovinama i prošle godine.
̶  I meni se čini. Evo, pogledaj tekstove i slike! Našla sam sve na Google-u:
“B. Petko (53), izvijestila je tada policija, uhićen je jer je došao u majici s likom četničkog vođe Draže Mihailovića i prijetio gostima.
Svjedoci navode da je B. Petko došao u pripitom stanju i počeo vrijeđati goste. Igrom slučaja, u tom istom kafiću, našao se i predsjednik HVIDR-e Knin koji je, vidjevši spornu majicu, pozvao policiju. Prilikom privođenja, pred mnogobrojnim gostima kafića, Petko je zaprijetio predsjedniku HVIDR-e smrću, nakon čega je predan pritvorskom nadzorniku PP Knin”.
A taj isti Boris Petko, “Hrvat iz Šibenika”, kako su ga predstavile beogradske tiskovine, bio je uhićen i u Beogradu zbog napada na policiju!?
 
PUPI, PUPI, JAVI SE! MASKA TI SE RASPALA
 
Jer, u travnju, pred utakmicu Zvezda – Partizan, prošle godine u Beogradu, Boris Petko se pijan, sa 1,75 promila alkohola u krvi, autom zabio u koridor milicije, nakon čega je bio i uhićen.
̶  Vidi, vidi, molim te! Ni naš Petko nije baš “mirisno cvijeće”. I on ima zaostalih oraha u džepu i vreću ratobornih “zasluga” na plećima.Možda je baš zbog toga, Pupovac bio onako zabrinut, kada je stao pred TV kamere.
Vidiš i sama kakvom je brzinom dojurio na mjesto događaja? Nije se stigao jadan, od prevelike brige, ni pošteno obrijati. Sav zabradatio.
̶  Možda ju misli pustiti. Valjda, Pupi želi tako biti u trendu.   
̶  Baš mi je svejedno! Barem smo malo odahnuli od njegovih mogućih glumačkih kreacija. Jer, čovjek nije imao vremena za preduge i dramatične stanke niti za svoju uobičajenu patetiku.
Ali, čini li se tebi kako se promijenio? Smršao. Lice mu nekako posivilo. Postaro se. Sav se nekakav ušpicio. Zbrčkao. Ne sliči čovjek više na sebe.
̶  Iskreno, ne interesira me! Ali, jesi li čula što za njega kažu naši, tzv. umni novinari?
̶  Jesam, jesam. Kažu, tako oni, kako je naš Pupi, umjereni političar. Zamisli, molim te! Pupi, pa umjereni političar!
Jer, reći za njega tako nešto, jednom je riječju, na rubu pameti!
̶  Ma daj! Nemoj se sa mnom zafrkavati. Po njima je, onda, umjereni političar i njegov naredbodavac Vučić.
…Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić izjavio je u subotu, nakon navodnih najnovijih napada na lokalne Srbe u Hrvatskoj, da je “razumljivo” što su se prije 30 godina pobunili protiv hrvatskih vlasti.
I, opet ista pjesma, isto guslanje.
̶  Vjeruj ti meni, sve mi se ovo skupa, moja Lucija, pomalo gadi. I sve mi miriše na devedesete i na njihovu neuspjelu “balvan revoluciju”.
Jadni, jadni oni! Opet budni sanjaju…
Misle, valjda, naši dragi susjedi (ovaj su se put prešli u planiranju), kako će im, kao i devedesetih, ti već olinjali fazoni, opet uspjeti. Pa, opet, vrše pripreme.
Ali „tko se tenka laća, limenkom se vraća“, piše jedan daroviti stihotvorac.
I, eto, tako je i vijest iz Beograda “o pijanom Hrvatu” koji se zabio u kordon milicije, tada prinijela i većina medija u Hrvatskoj.
Eto, i tako se razbija Hrvatska, i tako se proizvode laži i objede.
Ali se ovako, pravom istinom raskrinkavaju, i njihove prijevare i njihove neistine.
Jer, ako su nešto dobro znale naše mutikaše, onda su znale dobro nam "pakirati”. Pa, iako su imali vješte uzore, iako su i oni vješto “mutili vodu”, sada im je i to uzalud. Jer im više ništa ne polazi za rukom.
Pa, tako, ni stotinu puta izgovorene njihove laži, ne će nikada više postati nečija istina.
 
“Milorad Pupovac iz dana u dan sve više podsjeća na Raškovića, Babića i Martića koji su sličnom retorikom strašili pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj i okretali ih protiv njihove domovine. Tad je nametanje stigme ustaštva hrvatskom narodu i državi, služilo kao priprema za velikosrpsku agresiju, a da vladajući imaju hrabrosti i integriteta, priupitali bi Pupovca u čijoj je sad službi i zašto dolijeva ulje na vatru kad to nije u interesu ni srpske manjine ni hrvatske većine. Svako nasilje treba osuditi, a počinitelje kazniti sukladno zakonu, dok je politiziranje potpuno kontraproduktivno i stvara dodatne frustracije koje mogu uroditi samo novim nasiljem”, piše Ruža Tomašić.
̶  Sjećaš li se ti, Monika, kako su na današnji dan, četnici i JNA upali s tenkovima u Baranju i okupirali je? O tome se šuti, ali se zato cijeli božji dan buči o navodnom napadu hrvatskih terorista, o tzv. strancima i njihovim ”ambasadama”. I perfidno se provlači teza o terorizmu, teza koja sve više sliči onom podmetanju svastike na Poljudu i mogućoj internacionalizaciji. 
̶  Možda, baš zato, moja Lucija! Možda baš zato. Da se skrene pozornost s četničkih i partizanskih zlodjela, i neprocesuiranja četničkih, partizanskih i srpskih zločina, iz prošlog i iz Domovinskog rata.
A, znaš li ti, što mi je u svemu tome, najčudnije? Najčudnije mi je, draga moja, da je zabranjeno napadnutima davati izjave, da su uhvaćeni napadači (jedan od 25 adrugi od 28 godina) i da je napad ncionalno obojen.
A, čudno mi je, i kako ovaj put, nema ni imena ni prezimena napadača. Kao što je to, uvijek dosad bilo, kada su u pitanju Hrvati.   
̶  Možda su to, opet, zalutali neki psihički poremećeni likovi, pa su sasvim slučajno, navratili i u taj kafić.
Možda su i oni htjeli, ovaj put, podgrijati nešto već  davno skuhano, što su neki drugi, opet, nama  htjeli zakuhati.
 
“Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić izjavio je u subotu, nakon najnovijih napada na lokalne Srbe u Hrvatskoj, da je “razumljivo” što su se Srbi, prije 30 godina, pobunili protiv hrvatskih vlasti.
̶  E, tu smo, dakle!!! Povijest se ponavlja. Onda je mutio i stvarao kaos Milošević, danas njegovu politiku provodi Vučić, a u Hrvatskoj nastavlja Pupovac.
Zato je bilo važno poslati vijest po tzv. regionu,  i bijelom svijetu  obznaniti “istinu” o ustašama i  bujanju ustaštva kod Hrvata. Jer je, istoga trena, cijelo medijsko nebo, i kod nas, i u Srbiji, i šire, zacrnila vijest o napadu Hrvata na jadne i ugrožene Srbe.
I tako je već pola posla obavljeno. A onaj drugi dio,odradit će naš dragi Pupi.  
Pripreme su odrađene, a realizacija je u tijeku.
“Milorad Pupovac kaže da je Hrvatska čimbenik nestabilnosti u regiji, što Vi kažete?”, pita novinar Predsjednicu Republike Hrvatske.
“Ta je izjava u najmanju ruku bezobrazna, a rekla bih i vrlo neodgovorna. Gospodin Pupovac iznio je, nažalost, niz neistina na račun vlastite države. On mora shvatiti da je on zastupnik u Hrvatskom saboru, da predstavlja srpsku zajednicu u Hrvatskoj, hrvatske građane kojima je glavni grad Zagreb, a ne Beograd”, rekla je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
 ̶  A, što ćemo, nakon svega, s Pupovcem? Babić se barem pokajao, a Pupovac kao da je potpuno izgubio kompas. Kao da živi u nekom virtualnom svijetu u kojemu mu je sve dopušteno i u kojemu je, on osobno, neprikosnoveni vladar.
̶  Možda se i on pokaje jednoga dana, možda.
̶  E, moja Monika, u to prosto sumnjam!
̶  Nikad ne reci, nikad.
̶  Možda, možda… kad zakuca “smrtna vura”.
„Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećanjem sramote  i kajanja. Dozvolio sam sebi da učestvujem u progonu najgore vrste protiv ljudi, samo zato što su bili Hrvati a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su  nasilno istjerani iz svojih kuća, nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao što se dogodilo, ćutao sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom, i kroz moje vlastite aktivnosti, postajao lično odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa  kojim moram živeti ostatak života. Ovi zločini i moje učešće u njima, nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez reči kada trebam da izrazim dubinu mog kajanja. Sve ono što sam učinio i za uticaj moga greha na druge. Mogu samo da se nadam da iznoseći istinu, priznavanjem krivice, izražavanjem mog kajanja, mogu poslužiti kao primer onima koji još pogrešno veruju da takva nečovječna postupanja mogu ikada biti opravdana.
Samo istina može dati mogućnost srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote. Samo priznanjem  krivice, ja mogu preuzeti odgovornost za sve pogrešno što sam uradio. Ja se nadam da svojim kajanjem, mogu bar malo olakšati patnju onima koji su patili. Shvatio sam da nam neprijateljstva i podeljenost nikada ne mogu poslužiti da bolje živimo. Shvatio sam da naša pripadnost istoj ljudskoj vrsti je značajnija od bilo koje razlike između nas. Shvatio sam da samo kroz naše međusobno razumijevanje i pomirenje, možemo imati šansu da živimo kao ljudi, u miru, i tako obezbjedimo bolju budućnost za našu djecu i generacije koje dolaze.
Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem. I zahvaljujem Bogu na mogućnosti koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje.
Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti, gde će dobro, saosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla, u kojemu sam i sam učestvovao.
I na kraju, bezrezervno stavljam sebe na raspolaganje ovom Tribunalu i međunarodnom pravu“,
izvorno priznanje krivice i kajanje Milana Babića, preneseno s Youtubea. 
 

Vera Primorac

Miloradu i društvu iz SNV-a i SDSS-a "ugroženost Srba" je strategija, politički program i sredstvo reketarenja

 
 
"Tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju", kaže jedna dobro poznata narodna poslovica koju je bezimeni autor vjerojatno iskusio na vlastitoj koži, jer, vele ljudi kako se životna škola najbolje uči upravo tako. Političari su, međutim, posebna sorta, pa je sasvim moguće da ovo pravilo ne vrijedi za njih. U takve izuzetke (možda) spada i naš predsjednik Vlade Andrej Plenković kojemu je (po sudu mnogih, pa i po mome osobnom) fatalna pogrješka u političkoj karijeri bila koalicija s SDSS-om i Miloradom Pupovcem. Moguće da je upravo proteklih dana Plenković ipak (barem djelomično), onako sramežljivo progledao na jedno oko – ili nam se samo čini, ali, po prvi put se u nečemu nije složio s dr. sc. Miloradom, vječnim i vječitim političkim „tatom“ svih „ugroženih Srba“ u Hrvatskoj. Čuda se dakle, događaju – rijetko, ali se ipak događaju.
https://xdn.tf.rs/2017/03/11/Tan2017-3-11_11474831_6.jpg
SRBI SVI I SVUDA - "Ugroženi" Srbi nemaju što da jedu!
 
Pupovac i Plenković se, naime, nisu se složili oko kolektivne stigmatizacije hrvatskoga naroda vezano za nedavne slučajeve nasilja u Đevrskama i Uzdolju a čija su meta bili tamošnji Srbi.  Naime, dr. sc. Milorad Pupovac u zakrabuljenim nasilnicima (s fantomkama na glavama) vidi sve nas Hrvate koliko god nas ima, baš kao da svaki od tih 3.874.321 Hrvata (iliti "ustaša" - koliko nas je bilo po popisu 2011. godine), iz dana u dan juriša na svoje susjede srpske nacionalnosti s palicama, štapovima, željeznim šipkama i ostalim rekvizitima u rukama (za sada „srbosjeci“ ne rade, ali nikad se ne zna...). Za njega mi Hrvati ostajemo i dalje ono što smo uvijek bili: esktremisti, nasilnici, „ustaše“…, i, on nam to bez ikakvoga kompleksa i zadrške sipa u lice ima već više od 27 godina, različitim povodima (a i bez povoda) u različitim oblicima i na razno-razne načine. Za njega je Republika Hrvatska samo novi izdanak NDH i svi smo potencijalna opasnost, ne samo za Srbe nego i za sve druge.
 
To je njegova "vizija" Hrvata i hrvatske države, ne od jučer, nego od kad je počeo javno istupati. I koliko god se mi trudili pronaći nekog sličnog njemu na hrvatskom političkom nebu, ne  će nam to uspjeti. Ono što je Svetozar Pribićević jako dobro znao prije više od 80 godina (da Srbima u Hrvatskoj budućnosti nema bez demokratskog sporazuma s Hrvatima i uvažavanja njihovih interesa kao većinskog naroda), našem Miloradu još uvijek nije stiglo u sivu moždanu koru. On (Milorad) je jedan, jedinstven i neponovljiv kao političar i to u onom najnegativnijem smislu, kao destruktivac i prljav igrač (kad smo već kod toga, moram napomenuti da ja dotičnog „gospodina“ promatram isključivo kroz prizmu političara i da me uopće ne zanima kao čovjek niti mi je namjera, ne daj Bože, na njega ići s bilo kakvim osobnim diskvalifikacijama, pogotovu ne uvrjedama). Dakle, Milorad Pupovac se od početka svoga javnog nastupanja (prosinca 1991. godine, u okviru „Srpskog demokratskog foruma“, pa dalje preko SNV-a i SDSS-a) bavi političkom diverzijom i destrukcijom, odnosno, pokušajima opstrukcije i rastakanja hrvatske države.
 
Taj prljavi specijalni rat u kojemu ne bira sredstva odvija se pred našim očima već gotovo tri desetljeća i tu je doista bilo svega i svačega. Ne ću sad na ovom mjestu ponavljati sve ono što je u tom smislu poduzimao Milorad kako bi nas oblatio, oklevetao, kompromitirao i ponizio pred svijetom, kako bi pokvario odnose između Srba i Hrvata, niti ću se baviti usputnim epizodama njegovih brojnih degutantnih performansa u Saboru i izvan njega – a čiji su ciljevi bili isto to –, neću spominjati ni huškačko pisanje tjednika 'Novosti' koji je pod njegovom upravljačkom palicom, samo ću podsjetiti da je izmišljao „ugroženost Srba“ u Hrvatskoj i u vrijeme krvave velikosrpske agresije i nakon nje, onda kad ama baš nikakvoga razloga za to nije imao, pa kako neće sad, kad mu skupina primitivaca i nasilnika da za takvo što povoda? Milorad je „ugrožen“ oduvijek. Čak i od kriške limuna. Vjerojatno i od vremenskih prilika, plime, bure, juga, da ne spominjemo bljeskove i oluje. „Ugroženo“ je jednako tako i onih 6-8 % Srba u Hrvatskoj koji ga uporno biraju za svoga političkog predstavnika zadnjih 25 godina, dok onih preostalih preko 90 % (i nešto više) pripadnika ove manjine koja ne izlazi na izbore ili glas poklanja nekom drugom – nitko ne pita za mišljenje!?
 
Oni nisu važni. Jer, Miloradu i društvu iz SNV-a i SDSS-a ta je „ugroženost“ strategija, politički program i sredstvo reketarenja hrvatskih vlasti, od 1990. godine do danas. Zato su ga ne bez razloga i prozvali „etnobiznismenom“, a tim ga je pridjevom počastio i sam ljevičarski predsjednik dr. Ivo Josipović (jednom prigodom kad mu je ovaj stao na žulj). I sasvim mu je svejedno koliko će njegovih sunarodnjaka izaći na izbore... 10.000, 500, 200, 50... važno je da ga opet biraju, pa opet, opet, opet...i tako u nedogled. Njemu ta ratoborna manjina treba, jer bez njih ne bi bio ono što jest. Kao što treba i Dejanu Joviću, Borislavu Miloševiću i ostalima iz te branše.
 
Za Milorada Pupovca ne postoji velikosrpska agresija. Ni srpski masovni zločini „ne postoje“.To je „fikcija“ i „izmišljotina“ nas „ustaša“. Postoje samo „ugroženi Srbi“, njihova prava, njihove žrtve, njihova „patnja“ i njihov interes. Svaki njihov zločin (pa i masovni nad žiteljima Vukovara, Borova Naselja, Škabrnje, Široke Kule, Baćina, Joševice, Kostrića, Skele, Struge Banske, Petrinje, Majura, Balinaca, Četekovca, Saborskog, Sotina, Lovasa, zločin na Ovčari i u Veleprometu…), samo su „pojedinačni incidenti“ za koje je „kriv politički vrh SAO Krajine“, a ne oni koji su etnički čistili Hrvatsku 90-ih i masovno ubijali, dok su naši uvijek „masovni“, „organizirani“, „sustavni“, pa i kad su u pitanju samo indicije da je na nekom području tijekom rata od naših snaga ubijen neki Srbin. I naravno, sve to Milorad potom vezuje za Jasenovac i tim lažnim mitom tuče kao teškom artiljerijom (da se poslužim njihovim izrazom), nemilice i bespoštedno. On odavde, Vučić, Šešelj, Vulin, Dačić i srpski popovi odande (iz Srbije i s političkih tribina u Jasenovcu).
 
I s tim i takvim Miloradom i bratijom koja ga okružuje, Andrej Plenković je kao predsjednik Vlade sklopio savez, na sramotu i štetu svih nas, samoga sebe, pa u konačnici i svih građana iz redova srpske manjine u Hrvatskoj koji su lojalni građani i grade sebi i svojoj djeci budućnost u ovoj zemlji. Ne znam je li on konačno toga svjestan i hoće li mu Bog otvoriti oči (možda će oni povremeni odlasci na svete Mise u katedralu ipak pomoći?), ali bilo bi jako dobro da se to dogodi – zbog svih nas. Jer u svemu tomu, za hrvatsku je državu, hrvatski narod i građane koji žele živjeti normalno u Lijepoj našoj sasvim svejedno kako će na kraju završiti političari Andrej Plenković, Milorad Pupovac ili bilo tko drugi iz tog kruga. Ali, nije i ne može nam biti svejedno što će biti s nama, ovom zemljom i našom zajedničkom budućnošću. Kad kažem: „s nama“, mislim na sve Hrvate, ali i građane drugih nacionalnosti, kojega goda da su podrijetla, vjere, svjetonazora ili boje kože. Na sve one koji u Hrvatskoj vide svoju Domovinu i žele joj dobro.
 

Zlatko Pinter

Anketa

Tko je po Hrvatsku i Hrvate opasniji?

Srijeda, 18/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1200 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević