Get Adobe Flash player
Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

Nije Putin slučajno vratio Boga u ustav. Ne, ne. Bila je to priprema za...

Tko treba vladati Hrvatskom?

Tko treba vladati Hrvatskom?

Ova vremena zaslužuju katolički odgovor     Kroz...

Boji se savjeta za gospodarstvo

Boji se savjeta za gospodarstvo

Plenkovićeva demagogija o reprezentativnoj...

Nikakve koristi od gradonačelnikova

Nikakve koristi od gradonačelnikova "delanja"

Mnogi su se rodili u Petrovoj bolnici iz koje sad bježe rodilje i porađaju...

Je li sada jasno tko je Plenković?

Je li sada jasno tko je Plenković?

Nije on kriv za potres i zarazu, ali je kriv za mnoge druge...

  • Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

    Zapisi iz doba Corone - Svjetski koronski rat

    četvrtak, 02. travnja 2020. 15:00
  • Tko treba vladati Hrvatskom?

    Tko treba vladati Hrvatskom?

    ponedjeljak, 30. ožujka 2020. 21:29
  • Boji se savjeta za gospodarstvo

    Boji se savjeta za gospodarstvo

    četvrtak, 02. travnja 2020. 14:54
  • Nikakve koristi od gradonačelnikova

    Nikakve koristi od gradonačelnikova "delanja"

    srijeda, 01. travnja 2020. 09:36
  • Je li sada jasno tko je Plenković?

    Je li sada jasno tko je Plenković?

    srijeda, 01. travnja 2020. 09:31

U vrijeme Titina jugokomunističkog režima nisi niti u Americi bio siguran

 
 
Luj Adamič (Grosuplje, 23. III. 1898. – Milford, 4. IX. 1951.) je rođen u siromašnoj seljačkoj obitelji s 13-ero djece, pa se nakon školovanja u Grosuplju i Ljubljani, gdje je završio tri razreda gimnazije, iselio 1913. u Sjedinjene Američke Države. Ispočetka je živio u kalifornijskom San Pedru u kom je već postojala velika kolonija imigranata sa dalmatinskih otoka i radio kao obični fizički radnik. Od tamo je postao dopisnik časopisa slovenskih emigranata Glas naroda, iz New Yorka, koji mu je objavio prve literarne pokušaje.
https://images-na.ssl-images-amazon.com/images/I/41pcJNb16LL._AC_SY445_.jpg
Kad su Sjedinjene Američke Države ušle u Prvi svjetski rat 1917., prijavio se kao dobrovoljac, pa je sudjelovao u posljednjoj godini rata na zapadnoj fronti. Odmah po završetku rata - 1918. dobio je američko državljanstvo, i nastavio živjeti u San Pedru (u njemu je živio do 1929. tad se preselio u New York). Pored novinarstva Adamič se počeo baviti i prevođenjem, jedno od prvih djela koje je preveo bio je Yerney's Justice (Hlapec Jernej in Njegova Pravica) Ivana Cankara kojeg je objavio - Vanguard Press 1926. Od tada je Adamič počeo živjeti baveći se isključivo pisanjem i literaturom, bio je vrlo produktivan za nekih 25 godina, objavio je 20 romana i novela i preko 500 članaka, i to na engleskom, slovenskom, srpskohrvatskom i ruskom. Prvo djelo na engleskom kojim je skrenuo pažnju na sebe bilo je Laughing in the Jungle (Smijeh u džungli) kog je objavio 1932., u njemu je Adamič u stilu autobiografije, ironički opisao neuspjeh američkog melting pota. Za nju je nagrađen guggenheimovom stipendijom za studijski boravak u inozemstvu, on ju je iskoristio tako da se po prvi put vratio u domovinu. Ta iskustva iznio je u svom slijedećem romanu - The Native’s Return 1934., u kom je ispričao priču o čovjeku koji se više nemože priviknuti na svoj nekadašnji život na selu. Nakon tog je objavio svoja slijedeća dva bestselera, 1935. Grandsons i 1936. Cradle of Life, a nakon tog - 1937. svoju prvu novelu The House in Antigua. Njegova sljedeća knjiga - My America iz 1938., bila je mješavina između memoara i socijalne filozofije, u kojoj je opisao svoj san o jedinstvenoj američkoj naciji. Adamič je doista vjerovao da Amerika ima veliki potencijal, ali je i strahovao zbog napetosti između različitih etničkih manjina i statusa quo u koji je zemlja ušla, mislivši da je to početak njenog kraja. Počevši od 1940. uređivao je časopis Common Ground (Zajednička zemlja), koji je analizirao međurasnu kulturu Sjedinjenih Američkih Država. Sljedeće godine osvojio je nagradu Anisfield-Wolfa za roman From Many Lands. Adamič je bio neobično senzibilan za politička zbivanja svog doba, pa ga je duboko pogodila okupacija i razbijanje Jugoslavije za Drugog svjetskog rata, u kom se on opredijelio za Josipa Broza Titu i njegov komunistički pokret, kog je bezrezervno podržavao za vrijeme i nakon rata.
 
Adamič je bio žestoki protivnik britanske vanjske politike premijera Winstona Churchilla, pa je 1946. napisao fikcijski roman Dinner At The White House (Večera u Bijeloj kući) događaj u kojem su uz predsjednika Franklina Roosevelta prisutni Churchill i Adamič. Nakon što ju je nakladnička kuća Harper & Brothers odobrila, između stranica 151. i 152. umetnuta je dodatna fusnota u kojoj se tvrdi da se Churchill protivio Narodnooslobodilačkoj fronti Grčke, jer je ona namjeravala smanjiti kamatnu stopu koju je Grčka plaćala londonskoj banci - Hambros. U fusnoti se nadalje objašnjava kako je banka Hambros spasila Churchilla od bankrota 1912. Roman je objavljen sa inkriminiranom fusnotom, a po jedan primjerak poslan je svim članovima britanskog parlamenta. Kad je Churchill za to doznao, angažirao je odvjetnike i tužio izdavača za klevetu. Harper & Brothers priznali su da su tvrdnje neistinite, kao i sam Adamič, koji se ispričao. Izdavač je morao isplatiti i pozamašnu odštetu oko 5000 tadašnjih funti. Nakon svršetka rata, posjetio je domovinu po drugi put 1949., tad je primljen za dopisnog člana Slovenske akademije znanosti in umetnosti. Kad se vratio u svoj mirni Milford u kojem je živio od 1937., nakon što se preselio iz New Yorka, na osnovi impresija iz domovine, napisao je knjigu The Eagle and the Roots (Orao i korijeni). Adamič je u dobi od 55 godina, pronađen mrtav u svom stanu, s puškom u rukama. Njegova smrt bila je prvorazredni politički događaj toga doba i skandal, brojni analitičari raspisali su se da se radi zapravo o ubojstvu vezanom uz njegove političke stavove, dok je službena istraga utvrdila da se radi o samoubojstvu zbog depresije i psihičkih poremećaja.(t.t.)

Praktični katolici nisu primani u hrvatsku diplomaciju niti kao niži službenici

 
 
U emigraciji vidjeli su neprijatelje oni koji nikada željeli čuti za Bleiburg i križne hrvatske putove. Njima je bila strana sveopća pomirba Hrvata i hrvatstva. Ti, Manolićevi HDZ-ovci, nikada i nigdje nisu mogli predstavljati više od 10 posto Hrvata, ali su zato zauzeli u ime HDZ-a više od 90 posto državnih funkcija. Josip Manolić je neosporno pridonio ostvarenju hrvatske državnosti, ali je on dalju izgradnju te države zamišljao prema zapadnim standardima, a to znači da se nije slagao s bitnim Tuđmanovim političkim odredištima. Tuđman je, osjećajući u državi suprotstavljenost dviju političkih tendencija, zaključio da su »strani scenaristi… došli do zaključka«, da treba ići »na raskol HDZ-a«.
https://www.hazud.hr/portal/wp-content/uploads/2016/01/UDBA-MANOLI%C4%86-MESI%C4%86-640x360.jpg
Franjo Tuđman i zbog okupiranosti mnogobrojnim brigama nije imao veći utjecaj na izbor mnogih kadrova vlasti pa se tako dogodilo da se (prema nekim analitičarima) u Ministarstvu vanjskih poslova, odnosno u diplomatskoj službi, zaposlilo samo oko 20 posto državotvornih Hrvata. Praktični katolici nisu primani u hrvatsku diplomaciju niti kao niži službenici. Ubrzo nakon nastanka države prepoznatljivi pojedinci (bez Tuđmanova znanja) poduprli su na inzistiranje Zapada uvoz sekti u Hrvatsku (na primjer mormona) premda su mogli biti svjesni da pretežni dio uvozne ideologije služi određenim inozemnim strukturama radi uništavanja hrvatskoga duhovnog identiteta. Istodobno su strani plaćenici, na određenim položajima u Hrvatskoj (a koji su bili i dobri poznavatelji zapadnih putova droge!) naređivali SZUP-u da uhodi pravovjerne katolike svećenike posebno po sveučilišnim gradovima. Nekršćanski i protukršćanski elementi, koji su od početka zavladali HDZ-om od stranačkoga vrha do temeljnih ogranaka, pripremili su i to pod kršćanskim prividom, kasniji gospodarski, a time posljedično, i politički slom Hrvatske.

 

Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata, Laus, Split, 2000., https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=14&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwj2nIfS7eLnAhXWrIsKHcSrByAQFjANegQIBRAB&url=https%3A%2F%2Fwww.hkv.hr%2Fimages%2Fstories%2FDocuments02%2FIvan_Muzic_Masonstvo_u_Hrvata.pdf&usg=AOvVaw38tK1sTAYmPfLMU6DrCo-X

Prije skidanja spomen-ploče Stjepanu Javoru, treba sa zemljom sravniti grob Stjepana Radića

 
 
"[NOVOJUGOSLAVENSKA POLITIČKA POLICIJA NA DJELU]
PATROLA POLITIČKE POLICIJE u obličju Sanje Modrić na jednome je zagrebačkom zidu ustanovila novu diverziju protiv socijalističke i samoupravne Jugoslavije. Nije to spomen-ploča drugu Aleksandru Rankoviću-Leki koja se desetljećima kočoperi pred očima zagrebačkih srednjoškolaca, nego je riječ o spomen-ploči Stjepanu Javoru, istaknutome pravaškom političaru, predsjedniku Građanskoga kluba Hrvatske stranke prava i zagrebačkome oblasnom zastupniku. Skupa s nekoliko desetaka (!) hrvatskih omladinaca i intelektualaca, Javor je uhićen ujesen 1929. godine. Bio je među onima koji su, na zgražanje hrvatske i europske javnosti, strahovito mučeni te u proljeće 1931. izvedeni pred zagrebački Sudbeni stol kao delegirano sudište po odluci Državnoga suda za zaštitu države, zloglasne institucije jugoslavenskog režima.
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn%3AANd9GcTtXBXPqfBnRTJwx8MaqITfF-Lfad3pANb9uZGOqoh38SNfBKBu
Stipe Javor
 
Kao i dvojica osuđenih na smrt na tom procesu (Marko Hranilović i Matija Soldin), na sudu je izjavio da se smatra državljaninom zarobljene Hrvatske. Hranilović i Soldin su obješeni 25. rujna 1931., a Javor je otpremljen na izdržavanje 20-godišnje kazne najprije u Lepoglavu, a potom u Srijemsku Mitrovicu, gdje je 27. ožujka 1936. i umro od posljedica mučenja i bolesti. Na njegovu se je sprovodu okupilo, računa se, oko 100.000 ljudi. Uz pristanak dr. Vladka Mačeka i vodstva HSS-a, pokopan je u mirogojskim arkadama pored Stjepana Radića.
 
Budući da novojugoslavenska politička policija Javoru i danas predbacuje da je surađivao s Antom Pavelićem, potrebno je taj prijedlog proširiti, pa sa zemljom sravniti i Radićev grob – kao što su tzv. antifašisti sravnili desetke tisuća grobova – te svagdje izbrisati spomen ne samo Mačeka, koji je za Javora objavio sažalnice i slavio ga u stranačkim publikacijama poput Hrvatskog dnevnika i Evolucije, nego i desetaka drugih političara i i intelektualaca koji su s Pavelićem surađivali, poput Milana pl. Šufflaya i Ante Trumbića. Jer, što kažu Titovi pioniri: sve je to ista hrvatska bagra!
 

Zlatko Hasanbegović, Blok za Hrvatsku

Anketa

Čega se više bojite?

Nedjelja, 05/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1108 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević