– Čekaj malo! Ne mogu tek tako doći. K’o muha bez glave. Još uz to i nepozvana. Jesi li nas, bar, najavila?
– Jesam, nego što? Ne misliš, valjda, da tvoja draga prijateljica, ne zna za red?
– Hajde, molim te, ne lupetaj! A smije li se znati, molit ću lijepo, kod koga to mi idemo?
– Ma, kod našeg patera! Čula si za njega?
– A-ha! Jesam, jesam. Čula i čitala. To je, sigurna sam, onaj svećenik kojemu je najveća hrvatska župa bila na kotačima, zar ne?
– A odakle ti to znaš? Reci mi od koga si saznala?
– Pa netko mi je od naših, ovdje, pokazao i poklonio kopiju cijelog teksta. A tekst me toliko oduševio da ga skoro cijeloga znam i napamet.
– E, baš fino! Jer ćeš sada imati prigodu, s njim se i upoznati i porazgovarati.
I evo nas u trenu na putu za Mulhose. Vožnja je ugodna i mirna. Bez zastoja i bez nezgoda. Ivanka i ja šutimo. Svaka utonula u svoje misli i svaka brine svoje brige.
– Bože moj dragi, kakva tuga i nepravda! Ovdje, u bijelom svijetu, živi jedan ovakav čovjek, a da nitko o njemu, bar kod nas, ne napisa u novije vrijeme, ni jednu jedinu riječ. I da nitko, ama baš ništa, tamo o njemu ne zna – provali odjedanput iz mene.
– Zašto tako malo znamo o svojima? Zašto tako malo cijenimo sve svoje, ma gdje oni bili? Kakvi smo to mi ljudi?!
–Ta, što se čudiš, moja Lucija!? Tolike smo puste godine ovdje strahovali. Bojali se. I skrivali od straha u mišje rupe. Znaš li ti da su, uz svaki dolazak svih onih silnih glavešina iz bivše države, svi naši istaknuti ljudi, ovdje u Francuskoj, završavali u pritvoru? Pa ti je, kao posljedica svega toga, ovaj strah koji i dan-danas imamo. Udaljili smo se međusobno. Stavili zidove… Zaboravili. Ali postoji ovdje, draga moja, bezbroj takvih divnih, a nažalost i neznanih ljudi, kao što je naš pater. Na tisuće i tisuće…
Tako ti je to, moja Lucija! Postoje na tisuće i tisuće običnih malih ali velikih ljudi, koji su, svaki za sebe, priče nenapisane. Postoje tisuće i tisuće velikih i nesebičnih ljudi. Ljudi velikih djela i velikog srca.
– Nevjerojatno je što je sve proživio taj čovjek u svome životu – govorim naglas, obraćajući se Ivanki. A onda iz torbe vadim kopiju teksta o pateru, i dok se vozimo prema Mulhouseu, čitam po tko zna koji put, tiho u sebi, iako ga znam skoro cijelog napamet. Čitam tekst o njegovim početcima i njegovom mučnom i teškom životu, u godinama poraća.
„ Ima u Francuskoj svećenik koga zovu pater Joannes. Župa mu je velika koliko i cijela Francuska, a crkva mu se kreće brzinom od stotinjak kilometara na sat. Po cestama i autoputovima te zemlje. Sigurno nema hrvatskog svećenika koji bi imao veću župu, a manju i bržu crkvu“, zapisali su u jednom hrvatskom vjerskom glasilu, daleke tisuću devetsto šezdeset i sedme godine.
***
– Kako je patru, zapravo, pravo ime i prezime? – pitam, dok se vozimo, svoju prijateljicu. Želeći prije našeg susreta s paterom, još nešto više o njemu i saznati.
– Znamo ga svi kao Ivana Joannesa Šumanovića, ali ga mi zovemo, pater Joannes, onako kako su ga zvali svi naši ljudi, daleke šezdesete, ovdje u Francuskoj.
– A kako se on ovdje, baš u Francuskoj, uopće našao?
– A kako? Pa kao i većina nas u to vrijeme. Pobjegao u bijeli svijet. Pred kamama i progonima. Ranjene duše i slomljena srca. I nosio, kao i svi mi, sve svoje sa sobom. I u sebi.
I bol i rane… I tugu i gorčinu. I ljubav i čežnju. Emigrantsku. Nosio… sa sobom. Kao tisuće i tisuće prije i poslije njega. Ovdje u tuđini.
A teška je i gorka tuđina. Teška!!! A čežnja vuče…Zov rodni… I Domaja.
„Otežale noge. Srce skamenjeno.
Tuđina šuti Daleki puti…
O, doma! Doma !!!
Jecaji guše.Odjeka nema.
Tuđina šuti.
Srca nesmiljena“ – recitira Ivanka jednu moju, nedavno napisanu pjesmu.
– Ne govori ništa! Nemoj mi ništa pričati! Ne dolijevaj mi vrelo ulje na živu ranu! Vidiš, znam veoma dobro kako je to! Ta ista nas je sudbina, evo i sada, sve snašla.
Prekidam ju pokretom ruke, jer sam skoro na rubu plača. Sve mi se skupilo. I guši me. I boli.
Ne mogu disati! Tuga se skupila. Pritišće… I jad. I čežnja. I strah i briga… I bijes.
–Dosta ih jada ubilo, što nam uradiše!? Što nam učiniše, prokletnici!? – nastavljam u sebi, jer ako još koju naglas progovorim, rasplakat ću se.
–Oh, Bože, Bože, dokle!? Ljudi zvjerski poubijani. Sve nam srušeno. Sve uništeno…I sve se ponavlja. Po tko zna koji put. Posvud bespuće i beznađe. Izbjeglice… Prognanici… Od nemila do nedraga. Po tuđini… Po bijelom svijetu… Znam, grijeh je proklinjati! Ali ne mogu drugačije! Ne mogu…ne mogu zaboraviti!
– A oprostiti?
– Oprostiti!? E, moja Ivanka! A komu oprostiti i kako oprostiti? Zar za ubice, silovatelje, koljače, otimače i palikuće ima oprosta? Ne, ne znam. Možda kasnije. Možda. Kad rane zacijele… Oprostiti ali ne i zaboraviti. A sada neka im Bog sudi. Samo se u Njegovu pravdu ufam. Stići će ih! Kad – tad…
A ovdje tuđina. Tuđina k’o tuđina! Sam si. Sam u svijetu koji ti nije sklon. U svijetu u kome su zlotvori tvoju sliku pravili po vlastitom uzorku. U svijetu u kome su ti svi mogući grijesi ovoga svijeta tovareni na leđa. Da bi se uljepšala slika barbara koji su te gazili i uništavali. I da bi se njih doživljavalo onako, kako oni to osobno i žele.
– Ali nisu uspjeli!!! Nisu nas uspjeli slomiti. Ni našu ljubav ni našu vjeru. Ni snagu našeg čovjeka…
– O čemu ti to? – pita me Ivanka, čudno me gledajući.
– Oh, Bože moj, zar sam počela, sama sa sobom, pričati i naglas? Ne boj se, ne boj! Nisam još prolupala! Samo me malo prodrmalo sve ovo što si mi dosad ispričala o prošlosti patera Joannesa.
– Čudno, zar ne? Priča o prošlosti, a toliko slična sadašnjosti. Kao da nam se prošlost stalno ponavlja i ponavlja…
– Evo i sada isto… A mi ništa iz nje ne naučismo, zar ne!? Pitam se i ja, po tko zna koji put, koliko nam se samo puta povijest mora ponoviti, da bismo mi, unatoč svemu, iz nje nešto i naučili?
I opet nas rastjeraše po bijelom svijetu. I opet ista tuga, ista bol, ista čežnja. Steže i steže… Moja Ivanka, moja Ivanka! Kada sam došla ovamo kao izbjeglica, i prvi put ovdje nazočila Svetoj Misi, vjeruj mi, plakala sam, k’o kišna godina. Suze same teku. Ridam bez prestanka. Skrivena u jednom kutu. Ali, u isto vrijeme, osjećam i nekakvu puninu i neki unutarnji mir. Nešto posebno i uzvišeno. I sve su mi se slike iz djetinjstva vratile. Vratila mi se i sjećanja na zajedničke obiteljske odlaske u crkvu, na moju ruku u toploj majčinoj ruci… Vratila mi se i sjećanja na toplinu majčinoga zagrljaja, na blagovanja Božića i Uskrsa. Na zajednička iščekivanja i dolaske Svetog Nikole. Vratila mi se sjećanja i na sve druge, i one bolne i one drage, uspomene… Pa onaj opojni miris tamjana. Pa zvuk crkvenog zvona… Pa njegov odjek dok izlazimo iz crkve. Pa ja dok skakućem uz mamu, i čvrsto držim i stežem njenu ruku. A dok upijam njenu toplinu i njenu blizinu, osjećam se sigurnom i zaštićenom od sveg zla i svih nedaća koje su u to vrijeme prošli moj otac i moja majka.
–E, moja Lucija, moja Lucija! Svima nam je bilo tako. I, unatoč, prohujalim godinama, i dan-danas je tako. Pitaj samo velečasnoga – kako je njemu bilo! Pitaj ga, zašto je često, kako on kaže, znao "otrčati" do Trsta, odavde iz Francuske, i preko bodljikave žice, koja mu se bolno usijecala u "gladno" srce, udisati i upijati, u mirisna jutra… mirise rodne. Udisati na daljinu, a znati da te negdje tamo, u rodnom mjestu, netko čeka. I tuguje…
– Kakvo li je tek njemu to bilo mučenje?! – zaključuje s bolnim uzdahom Ivanka.
– Znam, znam da je tako. Nikome, a pogotovo nama koji smo bili prisiljeni bježati s rodnih ognjišta, nije lako. Niti je ikada bilo lako. Nije lako ni zaboraviti a ni oprostiti. Koliko li sam samo puta molila Boga za utjehu, za nadu!? Da izdržim… Da mi mržnja ne otruje dušu… Da se ponovo uspravim i dignem… Pa da se vratim… Koliko samo puta???
Oh, Bože, Bože! Da mi je samo, jedan jedini put, slobodno prošetati Mostarom! Osjetiti blagost i toplinu dodira svjetlosti i sunca. Udisati mirise behara u proljetna jutra. Obići Cim i Iliće … Posjetiti grobove dragih… Ispričati se s njima… Koliko puta?
– E moja Lucija, moja Lucija! Svima nam je tuga ista. Samo se nama čini da je naša najteža! I ja govorim to isto, kao Ti i pater, za svoju Liku. A pater govori isto što ti i ja – ali za svoj Travnik.
„ Da mi je samo“ –kaže on – „još jedanput proći Travnikom i zapjevati iz sveg glasa Lijepu našu“!
– Eh, da nam je!!! Da nam je… bar, jednoga dana!!!
***
Vožnja se otegla k’o gladna godina. Mulhouse, mjesto u kojem živi pater Joannes, udaljeno je od našega mjesta stanovanja, jedno tri sata vožnje autom.
– Kakav sada izgleda pater Joannes?– pitam znatiželjno.
– Sitan, slabašan čovjek. Ali, unatoč godinama, pun volje i neke duboke unutrašnje snage . Isti kao što je bio i šezdesetih godina. Kakav je bio tad, takav je i sad. Doduše, dobio je podosta sijedih i koju boru više, ali to je onaj isti pater Joannes.
Uvijek u pokretu. Uvijek spreman pomoći potrebitima. Osnažiti volju i izliječiti dušu. Pružiti utjehu… Iako je život i na njemu, ostavio svoj neizbrisivi trag.
Uskoro stižemo. Moja prijateljica zvoni. Čuje se bat koraka koji se ubrzano primiču ulaznim vratima. Vrata nam otvara sitan i prilično nizak čovjek. Blagih očiju, iskrenog, toplog i srdačnog osmijeha. Žustrim pokretom ljubazno nas poziva u svoj dom.
– Ista snaga i ista energije o kojoj smo maloprije pričale, zar ne? – tiho mi šapuće Ivanka.
– Samo pretpostavljam – dodajem i ja poluglasno – da su bore malo dublje i da svaka od njih ima svoju zasebnu priču.
– Upravo ste onakvi kakvim Vas je Ivanka opisivala. A kaže da se nimalo niste promijenili od šezdesetih, od kada ste došli u Mulhouse – obraćam se pateru Joannesu, i počinjem ga i nehotice, malo pomnije, promatrati.
– Draga gospođo Lucija – mogu Vas tako zvati – jer mi je Ivanka puno o Vama pričala. Lijepo bi to bilo o čemu Vi pričate, kad bi to zaista bilo tako. Ali, hvala dragom Bogu, još se može!
– Izvolite! Uđite, uđite! Kava je već pripremljena – poziva nas unutra ljubaznim glasom pater. – Samo bez žurbe! Imamo, Bogu dragom hvala, puno vremena za razgovor! – obraća nam se opet velečasni.
Svi troje sjedamo za stol. U tišini. I s velikim guštom ispijamo pravu pravcatu domaću kavu.
Razgledavam malo prostor u kojemu prebiva pater Joannes. Niti sam znatiželjna, niti imam takav običaj, ali mi je ovo prvi put u životu, da sam se našla u jednom takvom okruženju.
Sobica skromna. Sa skromnim namještajem. Skoro asketska. Cijeli prostor odiše mirom i spokojem. I velikom dozom mjere. Kakva i priliči božjem pastiru. A kakav je pater Joannes, takvo mu i okruženje! Skromno i nenametljivo.
Šutnja mi se, ipak , učinila malo predugom, a ja nemam baš puno strpljena ispijati kavu u nedogled. Želim saznati, iako dosta znam, što više detalja iz paterovog života. Za takvo što sumnjam da ću imati još koju prigodu. Htjela bih prva probiti led, ali mi je pomalo neugodno, odmah navaljivati. Situaciju ubrzo spašava, sa svojim prijedlogom, Ivanka.
– Lucija bi htjela o Vama saznati nešto više, jer kako ona kaže, možda jednoga dana napiše i neku interesantnu priču o Vašem životu. Zato smo se i uputili ovamo, u Mulhouse.
– Kakvu priču??!! Pa ovakvih priča, dijete moje, ima ovdje na tisuće i tisuće. I svaki je ovdje naš čovjek– roman i priča za sebe. Ja sam samo jedna mala karika u lancu priča o našim stradanjima. I ništa više!
– Ne bih se baš složila s Vama. Vi ste, kao što sam i čula, suviše samozatajni i skromni, pa ne želite o sebi puno govoriti.
– Ne, nije to baš tako! Istina je samo da ima još mnogo zaslužnijih ljudi od mene. Ljudi o kojima vrijedi i pisati i govoriti.
– Ali, velečasni, ja bih baš s Vama ali o Vama, željela razgovarati!
Recite mi, molim Vas, gdje ste rođeni, kako je sve počelo i kako ste dospjeli ovamo?
– Rođen sam, započinje svoju priču pater Joannes, u Travniku tisuću devetsto dvadeset druge godine, gdje sam i završio klasičnu gimnaziju. Dolazi i četrdeset prva. I sve se mijenja. Umjesto svećeničkog zvanja, kojeg sam priželjkivao još od ranog djetinjstva, po očevoj i mojoj osobnoj želji, stupio sam u hrvatsku vojsku. Sjećam se, kao da je to bilo danas, očevih riječi:
,Sine, idi u vojsku, a ne u sjemenište! Pa, ako u ratu, ne daj Bože, i pogineš, bit ću jednako s tobom ponosan, znajući da si dao život za našu Hrvatsku.’
– I te sam riječi, nastavlja pater drhtavim glasom, primio kao sveti zavjet, i njih se i u ovim poodmaklim godinama, s ponosom sjećam. Vidite, pogledajte ovo!!! Ovdje su sve moje svetinje…
Pokazuje nam velečasni, s velikom bojazni i štovanjem, kao da se boji da ju ne povrijedi, jednu malenu drvenu škrinjicu.
– Evo, ovo vam je, pokazuje nam pater s ponosom, moja osobna knjižica pripadnika regularne hrvatske vojske i poručničke oznake, a ovo je vojnički remen s hrvatskim tropletom i našim starim grbom, utisnutim na metalnu kopču.
Ivanka i ja radoznalo razgledamo paterovu osobnu knjižicu i njegov vojnički remen s našim starim povijesnim grbom.
–Pogledaj, molim te, obraćam se Ivanki, pa ovo je isti grb kao što je i onaj na krovu crkve Svetog Marka u Zagrebu!
–Jest, jest. To je naš najstariji povijesni grb– objašnjava pater. –Sam Bog zna u kojem je stoljeću nastao. Postoje oko njegovog nastajanja i mnoge legende. A kaže tako jedna legenda, kako je hrvatski kralj Držislav (spominje se i ime kralj Suronja), zarobljen od Mlečana, igrao šahovski meč u kojem mu je protivnik bio dužd Petar II. Orseolo. Kralj Držislav je dobio sve tri partije i time zadobio slobodu, a po nekim verzijama i vlast nad dalmatinskim gradovima. Nakon toga je stavio šahovsku ploču u svoj grb. Ali prvi, stvarni arheološki nalazi koji potvrđuju postojanje ovakvog hrvatskog grba, datiraju iz petnaestog stoljeća.
– Baš Vam hvala na ovoj Vašoj maloj lekciji iz naše povijesti. Eto, naučile smo i nešto što dosad nismo znale. A što Vam je ovo? –obraćam se pateru Joannesu i pokazujem na nekakve sitne kamenčiće, razasute na dnu škrinjice.
– A ovo je još jedna moja velika svetinja. Ovo su, ovo su-uuuu… kamenčići s groba našeg mučenika, našeg kardinala Stepinca – ganut do suza, nastavlja pater.
– I nikad se, i nizašto na svijetu, od njih ne ću rastati. Niti odvojiti. I u grob će ići zajedno sa mnom – dodaje pater sa sjetom u očima.
Prisjeća se tako pater Joannes svih svojih patnji, nesigurnosti, i svih svojih pogubnih dana bježanja i sakrivanja. I bezbroj puta izravnog gledanja smrti u oči. Prisjeća se i Bleiburga, i engleskih sabirnih logora, bijega i konačnog dolaska u Rim, gdje se „potucao od nemila do nedraga’’… Sve dok nije pronašao utočište u crkvi Svetog Jeronima u Rimu. I tek tada ispunjava svoju i očevu želju, pa pušku kojom je branio Domovinu, zamjenjuje za „mironosni križ", kako reče sam velečasni. I postaje svećenik. A nakon nekoliko godina djelovanja u Italiji, tisuću devetsto šezdeset i druge, dolazi u Francusku.
I nikad nije pokleknuo. I nikad izgubio vjeru i nadu da će doživjeti slobodnu i neovisnu, dragu mu domovinu Hrvatsku.
***
– Zbilja, gdje Vi imate crkvicu? – postavljam isto pitanje iz teksta i govorim, skoro cijeli odgovor, sama unaprijed.
–Imam tu dolje,veli on i pokazuje kroz prozor, parkirana je na cesti. Pomislih da se veseljak šali, ali zaista na cesti stoji oveliki kamionet Ford. Na staklu mu znak križa. To je moj župni stan i moja kapelica"–govori svećenik – a stado mi je rasuto po cijeloj Francuskoj.
– Bože dragi, Bože dragi, kakvo iznenađenje?! Pa gdje ste to našli???– uzbuđeno pita velečasni. Ne mogu vjerovati da ste to negdje uspjeli pronaći!
– Pa, malo sam se potrudila i nabavila kopiju kod nekih naših ljudi.
– Ni u najluđem snu nisam mogao sanjati da bi netko to još mogao čuvati. Zaista sam i iznenađen i obradovan.
***
I eto, tako je počeo svoj rad pater Joannes, ovdje u Francuskoj. I imao je najveću hrvatsku "župu" na kotačima.
– A bile su to godine intenzivnog rada – nastavlja pater. –Trebalo je ljudima pomoći, cijeliti rane, pridizati nade, podržavati duh. I bistriti pojmove. Privoditi ljude normalnom životu. A onda dolaze godine ekonomske emigracije. Pridošli neki novi ljudi. Doduše naši, ali nekako drugačiji. Drugačijih nazora i usmjerenja. I nanovo razasutost. I nanovo… nitko nikom ne vjeruje. I svatko u svakoga sumnja.
Trebalo je mnogo snage i strpljivosti. Mnogo ustrajnosti. Ne pokleknuti i ne posumnjati. Davati sudove, ali ne i suditi. Razumjeti i praštati. Spašavati što se spasiti može, a da iza vihora ne ostane pustoš.
I evo, danas, dragom Bogu hvala, imamo svoju Hrvatsku.
NAŠU HRVATSKU – ZAUVIJEK!!!
U poodmakloj sam životnoj dobi, ali mi je Svevišnji, po svojoj namjeri, ostavio prilično dobro zdravlje – nastavlja pater. –Nije to bez nekog razloga! Njegovoj se svetoj volji prepuštam. Sretan sam što mi je podario mogućnost dati Domovini sve što sam mogao i znao. Jer, ” kud kod idem sa mnom je Hrvatska.”
Lijepa naša me je pratila tijekom cijelog mog života. Kao neka naporedna crta. Kao krvotok. Kao spona s mojim korijenjima. I premda kroz napor, ali još uvijek sa snagom i ushitom, za sretnu budućnost, lijepe nam i drage nam Hrvatske, kličem za Boga i dragi nam hrvatski dom!
"Rasuli smo se po bijelom svijetu, trbuhom za kruhom. Ali, imamo župnika. Kao i kod kuće. Svećenika velika srca i čvrste vjere. Stavio crkvu na kotače, tjera je brzinom od sto dvadeset kilometara na sat i juri za nama kao pastir za raspršenim stadom. I nalazi nas… I pomaže nam sačuvati vjeru naših djedova.
Proveli smo s njim i Uskrs. S njime je i Domovina bila tako blizu. Poslije podne smo ga ispratili. Pošao je u slijedeći grad gdje ima naših da i njima donese radost i dah dragih uspomena".
– Eto, vidiš, obraća mi se Ivanka s ponosom, takav je bio naš velečasni, Ivan Joannes Šumanović. Takav je bio nekad, a takav je ostao i svih ovih godina njegovog redovništva. I nikad napisana niti izgovorena riječ zahvale, ne će biti dostatna za ono što je pater učinio za sve nas, ovdje u tuđini.
Prošle su godine i godine. Napustio nas je naš pater Joannes. Nema ga više među nama. Otišao je u neki bolji i pravedniji svijet. Otišao je čovjek. I manje je ljudi.
Ali, uspomene na njega, kao svaki pošten i ljudski trag, ostale su u srcima svih onih koji su ga poznavali i voljeli.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više