U kutku duše

Potreba za stvaranjem dugo se u meni skrivala

 

 

Razgovor s umjetnicom Vlastom Pastuović Aleksić.

• Gospođo Pastuović Aleksić, Vi imate vrlo zanimljivu karijeru, nakon pravnih znanosti, upisali ste  umjetničku akademiju u Ljubljani i nakon toga se intenzivno bavite umjetnošću.

– Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja u Centru za upravu i pravosuđe 1982., upisala sam Pravni fakultet u Zagrebu. Na 3. godini prekinula sam studiranje, zaposlila se, ali i počela intenzivno slikati. Od 2000. godine članica sam Hrvatsko društvo likovnih umjetnika – HDLU. Do danas sam realizirala 21 samostalnu izložbu slika i preko 70 skupnih izložbi. Sudjelovala sam kao gost izlagač  na Expo Art '97 u Francuskoj, gradu Turckhaimu, gdje sam iste godine imala i samostalnu izložbu. 2010. godine zajedno sa 13 kolega iz Hrvatske i regije, sudjelovala sam na skupnoj izložbi pod nazivom „Inter Imago New York“ u MC Gallery u New Yorku. Od 2015. članica sam i novoosnovanog Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb – HDLU Zagreb. 2013. godine završila sam verificirani program poslovnog usavršavanja iz područja menadžmenta u Poslovnom učilištu Filaks u Zagrebu. Godine 2015. diplomirala sam na preddiplomskom sveučilišnom studiju (240 ECTS bodova) na visokoškolskoj ustanovi za područje slikarstva – College of  Visual Arts (Arthouse) u Ljubljani. U svibnju ove godine  završila sam i diplomski sveučilišni studij (60 ECTS bodova) te stekla akademski naziv – magistra likovnih umjetnosti.

 

• Zacijelo nije bilo lako s tim iskustvom sjesti iznova u studentske klupe i prepustiti se učenju?

– Kada smo u mladim formativnim godinama, kada smo u srednjoj školi i na fakultetu, učimo jer „moramo“. Učimo kako bismo se osamostalili, zaposlili, dobili „kruh u ruke“, a cijeli taj proces popraćen je velikim pritiskom i očekivanjima roditelja, okoline… S druge strane prihvatiti se učenja u zrelim godinama sasvim je drugačije iskustvo. Tada se uči jer se to stvarno želi, jer čovjek voli učiti to što uči, jer ga to što uči zanima. Nitko ga na učenje ne prisiljava, on ne mora učiti, ali želi. Užitak je učiti na takav način i to je fantastično iskustvo. Moj prosjek ocjena je 9, diplomirala sam i magistrirala sa ocjenom 10.

• Vi ste slikali zapravo cijeloga života, samo je likovnost bila ponešto potisnuta? Što su bili Vaši omiljeni motivi?

– Da, ta potreba za stvaranjem dugo se u meni skrivala u nekakvom kutku duše, da bi se poslije razmahala i dobila krila. Početci mog umjetničkog stvaranja vezani su za odlaske u prirodu i  slikanje na otvorenom. Slikala sam pejzaže, nešto manje mrtve prirode.

 

• Što je odlučilo ili Vas posebno potaknulo da i formalno budete akademski slikar?

– Godinama sam osjećala da stojim na mjestu u likovnom smislu. Željela sam napredovati, žudjela sam za mentorskim vođenjem. Jedino rješenje je bilo školovanje.

 

• Što je ključna karakteristika Vašeg slikarskog opusa?

– Ruski slikar Vasilij Kandinski govorio je da je apstrakcija jedina konkretna stvarnost jer su upravo boje, linije i oblici na dvodimenzionalnoj plohi jedino što je stvarno te da slikarstvo treba osloboditi ovisnosti o materijalnom predmetu, da naslikani predmet šteti njegovoj umjetnosti, težio je tome da naslika vlastite doživljaje. Stoga uviđamo da je apstraktna odnosno nepredmetna umjetnost (na prividno paradoksalan način) više mimetička od slika realizma. Pod fenomenom apstrakcije podrazumijeva se napuštanje mimetičkog pristupa. Mene zanima slikarsko istraživanje koje polazi od vidljivih predmeta čije oblike procesom dekonstrukcije reduciram na apstraktnu predstavu. Talijanski kritičar umjetnosti Lionello Venturi kaže da umjetnik koji slika stablo nije umjetnik zato što slika stablo, nego zato što slika svoj osjećaj stabla, a Miodrag Protić u Likovnim studijama i esejima piše da tajna umjetnosti nije u stupnju u kojem se slika približava stvarnom objektu, već u stupnju u kojem se od objekta udaljava. Moj cilj je dekonstruirati strukturu tradicionalnog umjetničkog jezika. Propitujem gdje prestaju granice objekta, a gdje počinje slika. Želim uputiti na to da je umjetnost simbolički jezik te da kao takav ne predstavlja, nego predočava.

• Realizirate i čisto figurativni ciklus.

– Slikanje ljudskog lika predstavlja tradicionalnu estetiku lijepog i uzvišenog. Crtala sam i slikala prijatelje koji su mi  htjeli pozirati.

 

• Ne bježite niti od apstrakcije, koja mi se čini vatrenija, neobuzdanija, gotovo u potpunosti oslobođena.

– Dvodimenzionalna ploha je mjesto radnje mojih lirskih apstrakcija. Slobodnim kretanjem organskih i anorganskih oblika, linija, točki, mrlja, nastojim prikazati sukob između pokreta i mirovanja, napetosti i opuštenosti, tamnog i svijetlog, borbu svjesnog i nesvjesnog. Moj likovni govor karakterizira neposrednost i trenutačnost stvaranja. Puštam intuiciji da me vodi. Boje koristim kao elementarno izražajno sredstvo, slikovne elemente svodim na elementarno. Boju nanosim spontano i snažno, a u potezima kistom vrlo sam dosljedna. Gradim obojene plošne oblike. Johannes Itten u svom djelu „Umjetnost boje“  piše  da je smisao i zadatak svakog umjetničkog nastojanja oslobođenje duhovne suštine oblika i boja te njihovo izbavljenje iz zatočenja koje im nameće ovaj svijet predmeta, i da se upravo iz takvih nastojanja rodila nepredmetna umjetnost.

 

• Radite u akrilu i kombiniranoj tehnici.

– Jedan moj ciklus pod nazivom „Simulakra“ napravila sam u kombiniranoj tehnici. Igrala sam se rekompozicijom kolaža, kombinirajući monotipiju, crteže tušem i temperom na papiru. Kad kao slikarsku podlogu koristim platno, boju nanosim u nekoliko slojeva, i tada mi odgovara da se podloga brzo osuši; stoga jako volim raditi s akrilnim bojama.

 

• Bavite se i dizajnom.

– Dizajniram i izrađujem unikatni modni nakit. Broševe i ogrlice.

 

• Radite i unikatni nakit od svile.

– Godinama sam istraživala svilu kao slikarsku podlogu. Kolažirala sam  fragmente oslikane svile i ručno rađenog papira. U jednom trenutku, sasvim spontano, motivi sa slika iskočili su u prostor, plošno se pretvorilo u trodimenzionalno i zaplesalo u prostoru poput malih mobila  – žičanih, i od svilenih latica načinjenih konstrukcija. Od toga trenutka, moja likovna igra krenula je u novu avanturu. Počela sam izrađivati cvjetne modne dodatke od rukom oslikanih listova svile, žice, staklenih i Swarovski perlica. 2013. godine taj nakit sam registrirala kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo u kategoriji industrijskog dizajna.

 

• Ne zaboravimo keramiku.

– Keramika je zajednički naziv za sve proizvode koji su napravljeni od gline. Za keramiku se kaže da najvidljivije sjedinjuje one mitološko – filozofske elemente za koje su stari Grci pretpostavljali da grade svijet: zrak, zemlju, vodu i vatru. Rad s glinom iziskuje jako puno strpljenja, predanosti i eksperimentiranja. Za mene, modeliranje u amorfnoj glini predstavlja kreativni susret sa zemljom. Keramika je priča o zemlji, identičan je to grumen zemlje od prapočetka svijeta. Članica sam Hrvatskog keramičkog udruženja – Kerameikon iz Varaždina. Do sada sam imala 8 samostalnih izložbi keramike i 7 skupnih žiriranih izložbi.

• Kako vidite suvremenu umjetnost? Gdje očitavate vlastitu poziciju u njoj?

– Glavno obilježje suvremene umjetnosti jest sveobuhvatnost stilova, krajnja otvorenost i raznovrsnost. Suvremena je umjetnost promijenila našu svijest o realnosti svijeta te smo suočeno s pojmom „kraja umjetnosti“. Suočeni smo s radikalnom dekonstrukcijom slike, ali i s beskonačnim umnažanjem slika u društvu spektakla u kojem živimo. Suvremeni umjetnik slobodan je raditi što god želi i na koji god način želi. Slika danas poprima novu ulogu, što ukazuje na novu dijalektiku slike s onu stranu tradicionalne ikonologije. Američki likovni kritičar Clement Greenberg ističe da je u slučaju slikarstva bitno da je slika ravna površina do određenog stupnja prekrivena bojom. To znači da u slikarstvu nestaje iluzija i da ona sada teži apstrakciji kao svome konačnom cilju.

 

Karakteristika apstraktnoga umjetničkog djela sadrži koncept da ona ne zavisi od prikazivanja stvarnog svijeta i oblika, već od vlastitih formalnih zakona. Suvremena  umjetnost izbjegava biti  uvučena u igru pred-stavljanja svijeta. Perspektiva je izum renesanse, a služila je kao sredstvo kojim se prikazivanje svijeta organiziralo unutar slike korištenjem rešetke perspektive. Nasuprot rešetki perspektive, stoji apstraktna rešetka koja ne teži tome da unutar slike ucrtava prostor neke sobe ili pejzaža, već da prikaže površinu slike kao takvu. Slika je ploha, i to je njezina najveća stvarnost. Stoga, ja želim slikati sliku, a ne iluziju. Na mojim slikama uočava se plošnost, geometrizacija, što u umjetnosti predstavlja krajnji odmak od prirode. Ja ne želim oponašati oblike iz prirode. U svojim slikama odbacila sam predmetnost. Smatram da osjećanje predmeta vrijedi više od samog predmeta.

 

• Što je trenutna novost u atelijeru?

– Trenutačno radim na platnima nešto većih formata, 100 x 120 cm, u tehnici akrila.

 

• Obvezno pitanje za kraj, planovi…?

– Na moju veliku radost Galerija osmijeha u Radićevoj ulici u Zagrebu prihvatila je moj likovni projekt za izlaganje u ovoj godini, tako da ću imati dosta posla oko realizacije te samostalne izložbe.

 

Miroslav Pelikan