Hrvatski Fokus
Kultura

KAMENITA ULICA – Branimir Tomas

Pri Sjevernim vratima Staroga grada

 
 
Posljednja ulica, već pri Sjevernim vratima Staroga grada, sa svega nekoliko kućnih brojeva, od davnina se nazivala Kamenitom, Kamenitom ulicom. Dakle, tu ulicu je činilo s lijeve strane pet, većinom oronulih jednokatnih kuća a desnu tri slična jednokatna izdanja i samo jedna dvokatnica na samome početku.
Ova je ulica, na temelju povijesnih izvora, uglavnom živjela mirno, ponekad su, a to je jedino bilo zanimljivo, u njoj su ponekad stanovali gradski službenici u usponu, očekujući promaknuće i preseljenje u središte Staroga grada. Ti gradski suci nisu u povijesti ostavili značajniji trag osim bilježenja svoga časnog imena u časnim listinama.
Na svoj način lijepa, mirna gradska ulica s odabranim stanovnicima, tiha i povučena u beskonačnim povijesnim vrtlozima.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/07/kamenita-vrata.jpg
U njoj se nikada nije dogodilo ništa što bi izazvalo opće zgražanje, kažu, nije bilo čak ni preljuba.
Dosadna ulica ali za primjer građanima, govorilo se.
Ipak, postojale su u povijesti ulice i izvjesne, zamršene epizode i o kojima se nije mnogo govorilo, najčešće se u razgovorima te teme preskakale.
Naime, prije nekih šezdesetak godina u Kamenitu se ulicu, dekretom vlasti, doselio s obitelji, točnije suprugom i tek rođenim sinom, sudac Anton Tomas,
Po svemu se novodoseljena obitelj u cijelosti uklapala u predodžbu o stanovnicima Kamenite ulice. Pročulo se odmah, kako je sudac Tomas, netom po dolasku, bio obaviješten kako ga očekuje, vrlo skoro, imenovanje u Visoki sud.
Tomasova supruga Vera, profesor fizike, za kratko je vrijeme počela predavati u 2. gimnaziji, dok se o dječačiću Branimiru brinula Marica B., udovica iz sela iz okolice grada.
Godine su lagano, bez većih napora klizile kroz Kamenitu ulicu, sudac Tomas nedavno je primio čast Predsjednika Visokog suda, a supruga Vera već je neko vrijeme bila postavljena na čelo gimnazije, kao njezin direktor.
Drugu gimnaziju, završavao je i njihov sin Branimir, visoki, suhi mladić, šutljiv i sasvim nedruželjubiv.
No zanimljivo je to da je obitelj Tomas i dalje nastavila živjeti u Kamenitoj ulici, unatoč nove važne dužnosti suca.
Istinu govoreći, obitelj Tomas je koristila šesterosobni stan u jedinoj dvokatnici u Kamenitoj ulici i govorili su, lijepo im je ovdje a prostora imaju i previše.
 
Kod suca Tomasa, na česte večernje prijeme dolazili su svi iz vrha vlasti, umjetnici, javne osobe, poznati i priznati. Gospođa Vera je s Maricom B. priređivala sjajne domjenke o kojima su građani često šaptali i svakome je bila iznimna čast kada bi bio pozvan u Kamenitu broj 2.
Branimir Tomas je u međuvremenu odlučio uz strašnu zapanjenost roditelja ne upisati studij medicine jer su svi Tomasi bili liječnici, osim oca Tomasa koji se davno dvoumeći upisao pravo i nikada nije zažalio.
Naime, Branimir Tomas je odlučio otići na more, želi oploviti svijet kao mornar a onda će vidjeti.
I tako je i bilo.
Mladić se uskoro otisnuo na more kao pomoćni kuhar na trgovačkom brodu pod francuskom zastavom.
Roditeljima je njegov odlazak doista vrlo teško pao, fizičko i duševno su trpeći silne muke propadali iz dana u dan, nezaustavljivo.
Za nekoliko mjeseci sudac Tomas je zamolio umirovljenje i dobio ga. Isto je učinila i supruga Vera.
Posve su se povukli iz javnosti, domjenke višu nisu priređivali, zahvalili su se i Marici B., koja se vratila nezadovoljna u svoje selo.
Sjedili su nijemi, nepokretni satima u dnevnom boravku, svatko uronjen u svoje mutne misli, ponekad progovarajući.
-Je li se javio?
-Je li pisao?
Branimir se rijetko javljao kratkim pismima. Pisma su ukazivala na trag njegova kretanja po svjetskim morima.
Dvadesetog svibnja ove godine navršilo se punih jedanaest godina otkako je Branimir otišao ploviti.
U međuvremenu se nakupilo gotovo dvadesetak njegovih kratkih poruka s raznih strana svijeta, a koje su žalosni roditelji ljubomorno čuvali.
 
Nije nevažno reći, Branimir u proteklih jedanaest godina niti jednom nije pokucao na vrata roditeljskog doma.
Dvadeset i prvoga svibnja, već su prošla dvadeset i dva sata, Veru i suca Tomasa iznenadilo je zvono na vratima.
Pred vratima je stajao visoki, suhi muškarac, tamnog tena.
-Dobra večer majko, izusti čovjek.
-Branimir, Branimir, jaukne Vera.
Sudac Tomas je s nevjericom gledao u iscrpljena čovjeka s nekoliko vidljivih ožiljaka na licu.
-Sine, sine, to si ti?
-Da, ja sam, ja sam Branimir.
Te večeri, u svega nekoliko rečenica, Branimir je ispričao svoj protekli život.
Da, plovio sam pod raznim zastavama, dvije, tri godine. Onda su me uključili u organiziranu dobavu materijala za neke luke. Zatim sam i sam organizirao rad s tim lukama i sada sam tu.
-Što si organizirao?, upita ga nervozno otac.
-Sve što im je trebalo a mogli su platiti.
-I što ćeš sada? , istim će tonom otac.
-Ne znam, moram se najprije odmoriti i tada ću vidjeti.
Branimir se poslije obilne večere i dugotrajne posjete kupaonici povukao u svoju staru sobu na počinak.
Sudac Tomas je gledao u svoju ženu a ona u njega u potpunoj tišini.
Branimir se zadržao u roditeljskom dom svega par dana.
Kao što se iznenada i pojavio tako je i nestao četvrtog dana, u rano jutro, samo se iskrao.
 
Ovih dana, Kamenita ulica doživjela je još nešto, nešto u prilog svojoj povijesti.
U ulicu se doselio mladi sudac Markoni sa svojom suprugom Sanjom, pravom ljepoticom.
Ulica i dalje živi svoj istinski, predodređeni život, mrmljali su njezini stanovnici.
Koliko je već godina proletjelo kada je sudac Tomas napustio ovaj jedini svijet, a ubrzo za njim otišla je i njegova supruga. Niti na jednom sprovodu nitko nije opazio osobu koja bi sličila njihovom izgubljenom sinu u prostranstvima svijeta jer svi bi ga oni prepoznali, onako visokog, suhog, dostojanstvena držanja, kao otac.
Zanimljivo je spomenuti kako nitko nakon smrti supružnika Tomas nije preuzeo ostavinu, niti, stan, umjetnine. Stan je i dalje bio sa svim stvarima zapečaćen.
Danas se slučajno, na ulici, ispred kuće u kojoj je odnedavna stanovao, sudac Albert Markoni umalo sudario s pogrbljenim likom. Suho se tijelu uspravilo i pogledalo u Markonija.
Sudac je osjetio neugodu.
-Oprostite, prozbori sudac.
-Hm, da, oprostite, prosikta nepoznati.
Sudac ga je pozorno promatrao dok je tamni čovjek nastavio govoriti.
-Ovdje sam nekada davno stanovao.
-Tko ste vi, upita ga sudac.
-Ja sam Branimir Tomas, pomorac, moj je otac bio sudac.
-Čuo sam zanimljivu priču o vama. Došli ste preuzeti nasljedstvo?
-Da, želim to što prije riješiti i otići.
 
Već idućeg dana Branimir Tomas je potpisao dokumente, preuzeo i odmah preko odvjetnika Carskog pustio u prodaju i stan i sve u njemu, ne ustežući se nimalo.
Ulica je još neko vrijeme prepričavala zagonetni povratak Branimira Tomasa, pitajući se stalno, je li to zaista bio pravi Branimir Tomas jer pravi bi Branimir Tomas sada bio ugledni liječnik a ne povinuti stari čovjek kome je sunce spalilo kožu da prekrije ožiljke.
 

Miroslav Pelikan

Povezani članci

Izgubljena zvijezda

HF

Slikarstvo Duška Šibla

HF

Sve radim iskreno i otvorena srca

HF

Hrvatski jezik

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...