HrvatskaŠumski zakon 4 by HF07/11/2016 Švrakac u niskom letu Bilo je to vrijeme koje nosilo je tugu – u ta doba su slavuji odlazili k jugu… Ostajala pusta gnijezda u lugu i slutnja na zimu, crnu i dugu. Spuštala se jata prema Mljetu, pozdravljajuć Švrakca u niskom letu. Doleprša do njeg jedna mala ptica, iz njegove Šume, ona ista lastavica. Letjela dugo, dobrih šest sati, pa riješila do njeg, da malo svrati. Uruči mu pozdrave od njegove rodbine, i odleprša dalje, put druge domovine. Društven, kakav je već Švrakan bio, pet je dana s galebovima slavio. Istina, napravio je dobro djelo, al, na kraju, na šta se sve to svelo… Pričali kako pripravit koje jelo, takmičili koji će više ubacit u ždrijelo i koji će što glasnije da podrigne… Pa kad lasta ode, riješi da i on krila digne. Veliko mišljenje o ljudima i nije stekao, i da odlazi, nije ništa rekao. Dočim su djeca bila druga vrsta, potpuno iskrena, uvjerenja su imala čvrsta. Da odlazi zauvijek, nekako su znala i ručicama za njim dugo, dugo mahala. Nikada više ne će bit takve ptice, prošaptalo je jedno malo, uplakano lice. Jedva je dočekao da kući stigne i cijelu Šumu na noge digne. Pozdravio i izljubio sa svima, i znanima i neznanima. Morao im ponavljat nekoliko puta kako se odvijala bitka ljuta. Iznenada, njegovo srce ludo skoči zabuljen u njene velike oči! A bila to prava krasotica sjajnog perja i blijedoga lica. Gledala ga jedan trenutak dugi pa se okrene i nekud izgubi. Svi drugi postanu manji od makovog zrna, pred očima vidio samo njena pera crna. Poslije toga više ništa nije bilo isto, promijenio se Švrakan, skroz, načisto. Sjedio satima zagledan u rijeku, pokušavajuć smislit pjesmu neku. Napokon se sjeti jedne, što je učio u školi, o Romeu i Juliji, patnji i boli. Al to baš i nije bila neka fora, da se zbog ljubavi umrijeti mora. I nikad se ne bi ponio kao Romeo, da bi svoju draganu u smrt poveo. Sjeti se, pero u tintu smoči i ljubavno pismo joj sroči. Ne boj se, nije onaj Shakespeare, njega nema više, ovo ti tvoj, samo tvoj, Švrakan piše. Otkad te vidjeh, nisam više svoj! U meni, draga, tek je, nespokoj! Pošalji mi bar pisamce, ja te molim, jer ja tebe jako, jako volim. A dočim bane proljeće, svaki ću ti dan brati cvijeće. I šaljem ti spomenar, Švrakano mala, i čuvaj ga dobro, to mi je baka dala. Tu sve o djedu i baki piše i takve ljubavi nisam vidio više. I znaš što još? Kažu da sam na djedu, i po naravi i po izgledu… Sljedeća tri dana nije ni jeo ni spavao, čekao poštara i pomalo očajavao. Kad je skoro većnadu izgubio, poštar se s pismom pojavio. Mirisalo na ljubav, na nadu, proljeće… Otvori ga ustreptao, pun zanosa i sreće. Dragi Švrakane! Naslov da bolje ne može! Čitajući dalje, pocrveni od kandže do gole kože… Hvala ti za spomenar, kakav divan dar. Zaista su ti djed i baka bili rijedak par. Ne treba nam Shakespeare, ovo je poezija. Nađimo se večeras, spomenar, ti i ja. Bilo je kasno veče. Vidio je samo njenu sjenu… Pričala je dugo, zaneseno, o svemu. Slušaj, rekla je – čut ćeš rijeku gdje teče, i vjetar što piri, i nosi dašak sreće… I mjesec što viri i nemir unosi, i lisku goni pred vodomara, pa se uznosi. Ništa nije govorio. Gledao je i slušao… Ako to nije bila ljubav, onda on ništa nije znao. Kasno je reče – i sljedeće što je pamtio bio je poljubac majušni… Koji je žario… Sljedećih dana odlazio do ogledala često, satima motrio svoje lice i ono mjesto. Čuvao onaj osjećaj, mali poljubac na obrazu. Al, nije je htio zvati vani, po ovom mrazu. Stigla veći zima duga i ljuta, u Šumi se od snijega nije vidjelo ni puta. To jutro ustane i napiše pismo… Jedina moja, dugo se vidjeli nismo. Znaš, Švrakano moja, mi smo rijetka vrsta i spasiti nas može samo ljubav čvrsta. Zato budi strpljiva i čekaj proljeće… Kad vidiš da mraz niz rijeku kreće doći ću i donijeti jaglace i ljubičice, i ukrasit tvoje lijepo, drago, lice. Gledao je za poštarom, dok je odmicao brijegom s pismom u torbi, stazom prekrivenom snijegom. Nekakav ga nemir držao ispred kuće… Kad jeknu Šuma! Gromovito prasne! Puče! Slutnja ga zgromi, srce mu stane, kad prestravljen poštar pred njega bane. Ono je lovac s puškom bio i bojim se, da je Švrakanu ubio! Baš sam joj pismo bio donio, kad se podmuklo, niotkuda stvorio. Mislim da je zapravo, htio mene pogodit, ali, na žalost, tako se zna dogodit. Obnevidio od suza i boli, jurne kroz grmlje, do one koju voli! Ležala nepomično! Crvenim snijegom prekrivena. I spomenar, kraj pisma njegova, neotvorena… Zdenka Bilobrk