Rezultat detuđmanizacije i dekroatizacije

Arsenu Bauku isti su dragovoljci HOS-a i razbijači izložbe fotografija u Novom Sadu

Da nije bilo dugotrajnoga procesa detuđmanizacije, ustvari dekroatizacije, nikakvih problema sa spomen pločom poginulima dragovoljcima, bojovnicima HOS-a u Jasenovcu ne bi bilo. Velika većina onih koja bi se s njom uopće suočila, pred njom bi se tiho naklonila, neki pomolili, a o nekoj prigodi zapalili svijeću. Neki, rijeđi prošli bi pored nje šutke, misleći si svoje, neki bi im opsovali mater u sebi, neki pljunuli u sebi, neki pljunuli malo dalje… Jednostavno, ništa se u medijima ne bi dogodilo.

Arsene, ovo su ostatci izložbe u Novome Sadu!

Ta mala spomen ploča medijski, a kamo li politički, ne bi bila ni zamijećena, kao što nije zamijećeno ni osnivanje manastira SPC-a u Jasenovcu davne dvije tisućite. Kud baš u Jasenovcu novi manastir državne srpske crkve. Ali, bilo pa prošlo. Tako bi bilo da nije tog procesa rashrvaćivanja Hrvatske kojega bismo, kako ne bismo bili lašci i licemjeri, mogli odrediti i kao rat protiv Hrvatske u miru. On se intenzivnije počeo valjati Hrvatskom već 1996., nakon Oluje – a simbolički, medijski, politički tome je najviše pridonio prosvjed za radio stojadinku, ustvari pokušaj državnog udara u ratnom stanju u trenutku odsutnosti Predsjednika države iz zemlje zbog liječenja, u vrijeme ustavno polupredsjedničkog sustava.

Taj prosvjed, kako vrijeme teče, biva sve brojniji i brojniji. Nabujajo je već na sto dvadeset tisuća, a i dalje će, „ako bude sreće“ možda i do milijun duša. Onda, a čemu laži, dvije tisućite se dekroatizacija nastavila – u višestranačkoj kombinaciji: Ivica Račan, Dražen Budiša, Zlatko Tomčić, Radimir Čačić, Ivan Jakovčić i Zlatko Kramarić.  Stipu Mesića, toga tipa prigodničarskog zjevača ustaških pjesama, gubitnika dolarskih čekova, dilera državnih dokumenata, krivokletnika… da ni ne pridodajem. Sanader nastavio istim tragom, pa svejedno završio u zatvoru, o Kosorici ne bih trošio riječi. Nastavio „gUjolovac“  Ivo Josipović, a već zaboravljeni Zoka sveo priču na „mi“ ili „oni“. Karamarko je pokušao zaustaviti taj poodmakli proces pa izgubio zasad političku glavu – bacili ga ispod Mosta.

Tko i što je to napalo Hrvatsku 1990.?

Danas, ali zapravo već duže vrijeme, Hrvatska se ruši na općoj temi tzv. „konzervativne revolucije“. Metodološki boljševički ona je strateški cilj, a taktički se zatim, za napade, razrađuje na niz „podtema“, „podnaslova“ u različitim društvenim područjima. Pritom su ona zapravo isključivo u sferi tzv. „nadgradnje“: kulturi, obrazovanju, medijima, vjeri, obitelji, seksu… I, dakako, Domovinski rat, s njim branitelji, dakle već povijest jedna je od glavnih meta. Ako pak nije ona onda je prapovijest Drugoga svjetskog rata meta i tema,  a najvažnije je kako Domovinski i branitelje nekako povezati s ustašama. Kako negdje pronaći ustašku kapu, to je bilo nešto ranije, a sada je u modi lov na „prvo bijelo polje“, ZDS i slične „guje“ kako bi se pokazala navodna „re-fašizacija“.  

Očekivano je to i rezultat je dekroatizacije, a u bitnome u neodgovarajućem, netočnom odgovoru o prirodi Domovinskog rata, ustvari obrane od srpske nacional-socijalističke agresije. Ona je u bitnome baš takva: nacional-socijalistička. Ima svoj Mein Kampf, Memorandum SANU i još sličnih „spisa“, svoju nacional-socijalističku partiji, SPS, svoga vođu, Vožda Miloševića, svoj Wehrmacht, JNA, svoju manjinu u Hrvatskoj i BiH („sudetski Srbi“), organiziranu tajnu službu, SDB, srpsku Udbu s mrežom diljem bivše Jugoslavije (BIA), te nekoliko desetaka raznih paravojnih formacija, uglavnom četničkih. Cilj je također isti, osvajanje tuđih teritorija, uglavnom kao Drang nach Westen.

Agresija je pripremana tipično, marševima (tzv. antibirokratska revolucija) te medijski, knjige, kazališne predstave, novine, radio, TV Beograd, Novi sad, Podgorica, pritom je Goebbelsa bilo više a ne samo jedan. Razlika u odnosu na njemački nacional-socijalizam je u tome što on nije imao svoju ni crkvu ni religiju, stvarao je novu, dok je uz srpski čvrsto stajala Srpska pravoslavna crkva, dapače dala mu je možda i najvažniji „materijal“ – dva mita: kosovski i jasenovački, a u oba je preuveličano stradanje u središtu. Tako se osamdesetih pa nadalje u Hrvatskoj tražilo „ustaše“, kojih ovdje nije odavno bilo: trećina je pobijena još 1945., trećina emigrirala, a trećina se, neki i nakon robijâ, pokorila. O stradanju i većem civila i Hrvata da ne pišem.

Od pokorenih i u Hrvatskoj ostalih „ustaša“ (dakle Hrvata) neki su zinuli 1971., pa su 1972. dobili svoje. Rekao bih, da je netko od 1972.  u Hrvatskoj tražio „ustašu“, ma i benignog nacionalistu, ni svijećom ga ne bi našao. Ta i takva agresija u izvedbi je imala sve elemente nacionalsocijalizma: sprženu zemlju, logore, organizirane deportacije stanovništva radi etničkog čišćenja (Ilok), progon pučanstva s najlon vrećicom iz domova, razaranje gradova (Vukovar) u operacijama, bombardiranje i granatiranje, te genocid (Vukovar, Ovčara, Srebrenica…). U toj agresiji je u Hrvatskoj poginulo više od pedeset posto civila, žena, djece. Kakvu su oni kapu nosili ili rubac ili su bili gologlavi? Zar se itko uopće usudi nakon što se Vukovarom orila ona ljudožderska: „Bit će mesa, klat ćemo Hrvate“, a čuvala ih u razorenom gradu zvijezda petokraka s obje te strane pitati kakav grb na rukavu ili kapi je poginuli branitelj nosio? Itekako se usudi, i više je nego spreman – i priča je opet ista, kao i u onodobnoj pripremi srpske nacionalsocijalističke agresije – „ustaše“, „fašizacija“ „zmija-guja“… A čemu to najviše sliči ako ne na „kondicijske pripreme“ za isto. Uostalom i zastupniku u Hrvatskom saboru Arsenu Bauku isti su dragovoljci HOS-a i razbijači koji su polupali izložbu fotografija iz Vukovara 1991. u Novom Sadu (tek?) ovih dana.

Mato Dretvić Filakov