Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Hrvati u Baru – »ostatci ostataka«

U Baru živi najjužniji autohtoni ogranak hrvatskog naroda

 
 
O Hrvatima i o hrvatskoj zajednici u gradu Baru i njegovoj okolici u Hrvatskoj se zna malo ili gotovo ništa. Međutim, povijesna vrela pokazuju kako je riječ o gradu iznimno bogate prošlosti, stoljećima uronjenom u dio hrvatske povijesti i kulture. O povijesti grada Bara, značajnim osobama na polju crkvenog djelovanja, umjetnicima i književnicima, u ovom prilogu piše Baranin, pravnik Vladimir Marvučić, također se podrobno obazirući i na sadašnje stanje i perspektive Hrvata u tome gradu.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/01/www.matica.hr_slike_hr_hr2007_2_STG25975.gif
O Hrvatima i o hrvatskoj zajednici u gradu Baru i njegovoj okolici u Hrvatskoj se zna malo ili gotovo ništa. Međutim, povijesna vrela pokazuju kako je riječ o gradu iznimno bogate prošlosti, stoljećima uronjenom u dio hrvatske povijesti i kulture. O povijesti grada Bara, značajnim osobama na polju crkvenog djelovanja, umjetnicima i književnicima, u ovom prilogu piše Baranin, pravnik Vladimir Marvučić, također se podrobno obazirući i na sadašnje stanje i perspektive Hrvata u tome gradu.
 
Na pitanje »gdje živi najjužniji autohtoni ogranak hrvatskog naroda«, većina bi hrvatskih žitelja odgovorila – »u Boki kotorskoj«. Ovom prigodom nećemo se baviti onima koji, na žalost, ne znaju za postojanje hrvatskog naroda južno od Prevlake, tj. današnje granice između Hrvatske i Crne Gore. Rijetki su, u postotku gotovo zanemarivi, oni koji bi utvrdili da hrvatski etnički prostor seže i južnije te da obuhvaća i grad Bar i okolicu. Čuđenju, uvrijeđenosti i zamjerkama na takvu neinformiranost nema mjesta. Posljedica je to višestoljetne asimilacije, progona, iseljavanja, nerijetko i smrti kao poželjnijeg odabira od gubitka vjerskog i etničkog identiteta. Memoricid, tj. programirani zaborav, logična je posljedica kulturocida koji mu je prethodio, zbog čega danas gotovo nitko (ili malo tko) ne dovodi u vezu grad Bar i njegovu inače prebogatu povijest sa sveukupnom hrvatskom poviješću.
 
Grad Bar nalazi se u južnom dijelu Crne Gore, na obali Jadranskog mora. Najveći je primorski grad, a treći po veličini u Crnoj Gori, ujedno je i najveća luka u državi. Jedina je općina u Crnoj Gori koju zapljuskuju dvije velike vode: na jugu Jadransko more, a na sjeveru Skadarsko jezero. Među planinama koje ga okružuju najviša je Rumija (1593 m). Gradsko područje ima više od 30 000, a područje općine oko 45 000 žitelja. Na posljednjem popisu Hrvata je bilo samo oko 300. No, popis po vjeroispovijedi pokazao je da u općini ima oko 3300 katolika. Značajan dio toga broja čine ljudi hrvatskog etničkog podrijetla. Asimilacija, strah, stoljetni progoni ili pseudokonformizam učinili su da se najveći broj katolika, ne očituje Hrvatima, iako podrijetlom, to jesu. Katolici, samim tim i Hrvati, u barskoj općini žive u sljedećim naseljima, odnosno katoličkim župama: Sutomore, Brca, Sušanj (Kotorska biskupija), Zupci, Bar, kao i u gotovo potpuno iseljenim župama Šestani i Livari (Barska nadbiskupija). Prvih se pet župa nalazi uz more, a posljednje dvije s onu stranu planine Rumije, uz obalu Skadarskog jezera. Specifičnost barskog područja jest da su to najjužnije autohtone župe u kojima se mise služe na hrvatskom jeziku. Susjedna općina Ulcinj jest i govorno i misno područje albanskog jezika, premda je prije samo nekoliko desetljeća i ondje postojala hrvatska misa.
 
Toponimi Bara i okolice, kao i patronimi, zorno svjedoče o kršćanskom, katoličkom, dakako i hrvatskom karakteru njegovih negdašnjih, ali i sadašnjih žitelja. Naselja kao što su: Sutomore (sv. Marija), Sutorman (sv. Roman), Sustaš (sv. Anastazije-Staš), Suban (sv. Urban), Lovrijenac (sv. Lovro), Bartula (sv. Bartol), Menke (sv. Dominik), Brbot (sv. Barbat), Maruškovo, Borisi (po prezimenima barskih plemićkih obitelji), Spič (lat. hospitium), Ratac, Zaljevo, Mirovica, Gretva, Marovići, Hrvaćevo, Nehaj, Mikulići, Ilino, Cesardol itd., te prezimena kao što su Hrvatin, Lukšić, Brkan, Kovač, Zanković, Zgradić, Medović, Madžar, Filipović (Spič), Matković, Paladin, Vitić, Peranović, Talić, Glavanović, Kalica, Carević (Sušanj), Antuničević, Marinović, Vreteničić, Dumezić, Vicković, Ivović, Ćetković (Zupci), Dabović, Stanković, Djurović, Vučetić, Markoč, Marković, Barlović, Pavlović, Janković, Tagić, Lukić, Čelić (Šestani), Alferović, Debelja, Marović, Nogić, Martinović, Tripović, Ivanković, Kirović, Trceta (Bar ili neposredna okolica) uvjerljivo potkrepljuju prethodnu tvrdnju.
 
Smješten između Jadranskog mora i planinskog vijenca koji ga dijeli od kontinenta, obrubljen pitomim i plodnim poljem, grad Bar (lat. Antibarum, tal. Antivari) svojim je iznimnim klimatskim i uljudbenim uvjetima oduvijek bio mjestom privlačnog življenja. Bar čine i njegovi žitelji različitih nacija i vjera, gdje su, tijekom povijesti, neizbrisiv trag ostavili i Hrvati te više od desetak narodnih nošnji (poglavito ženskih), među kojima najveći broj čine katoličke, svojim sačuvanim detaljima na odjevnim predmetima posvjedočuju o utemeljenosti zapadne uljudbe na tom prostoru. Također, jezično bogatstvo sa starim dijalektima u selima nadomak gradu, očuvanim staroslavenskim poluglasom te riječima kao »kruv«, »njetko«, »gredem« ili »dragovoljno« rječito pokazuju, unatoč svemu, neuništivost hrvatskoga narodnog jezika.
 
Barski prekrasni krajobraz uljepšava jedna od najvećih maslinada na cijelom Jadranu (više od 100 000 stabala), među kojima se izdvaja maslina na lokalitetu Mirovica, stara više od dvije tisuće godina, jedna od četiri najstarije masline na svijetu.
 
»Hrvatski Pompeji«
 
Povijesne su prilike razlog da je malo toga očuvano i da o Baru (naravno, riječ je o Starom gradu) možemo govoriti kao o »hrvatskim Pompejima« – tj. raskošnoj prošlosti i sadašnjosti u ruševinama. No, riječ je o tako znakovitim ruševinama (u kojima se mogu pronaći fragmenti pletera, natruhe glagoljice, prekrasni nadbiskupski i plemićki obiteljski grbovi, ostaci romaničke, gotičke i renesansne ornamentike, iznimni primjerci venecijanske keramike i stakla) da su i eruditi, ali i skeptici poput Krleže, bili zadivljeni monumentalnošću i osobitošću staroga grada Bara.
 
Bar je jedan od naših najznačajnijih i najstarijih primorskih gradova. Spominje se još u ranom srednjem vijeku. Do pred kraj 16. stoljeća Bar je bio tipičan renesansni južnodalmatinski grad pod mletačkim vrhovništvom koji se ni po čemu nije razlikovao od svojih zapadnih susjeda. Bio je to grad bogata kulturnog, obrtničkog te nadasve duhovnog života. Tijekom povijesti promijenio je brojne uprave (Bizant, dukljansko-zetske vladare Vojislavljeviće i Balšiće, Nemanjiće, bosanske banove, ugarsko-hrvatske kraljeve, srpske despote, mletačke duždeve, otomanske i austrijske careve, crnogorske i jugoslavenske vladare). Pretpostavlja se da je u kraćem povijesnom razdoblju imao status gotovo u potpunosti slobodnoga grada, tj. komune. Na vrhuncu uspona, Bar je imao gotovo pet tisuća žitelja, od toga više od 70 plemićkih obitelji, više od 30 crkava, samostana i kapela, na desetine plemićkih palača, raskošnu sakralnu i profanu heraldiku, vlastiti novac, gradski statut te ustroj tipičan za primorske gradove toga razdoblja. Naime, gradska vijeća (patricijsko i pučko) često su bila staleški antagonizirana, što je 1512. dovelo do poznate (i krvave) »pobune pučana», uz onu hvarsku, najpoznatije na istočnoj obali Jadrana.
 
Jedna od institucija koja je nemjerljivo značajna za sveukupnu povijest Bara, ali i cijele regije, nedvojbeno je Barska nadbiskupija, nekoć ugledna i moćna metropolija i primasija pod čijom je jurisdikcijom bilo prostrano područje koje danas zahvaća više država. Utemeljen kao biskupija još u ranom srednjem vijeku, o čemu svjedoče ostaci ranokršćanske crkve iz 6. stoljeća, priznajući jedno vrijeme vlast Splitske i Dubrovačke metropolije, biva uzdignut u status nadbiskupije 1089. Kako u pisanim vrelima potvrđuju križarski ratnici koji su prolazili tim krajevima, Bar je, uz Zadar i već spomenute Split i Dubrovnik, postao jedan od četiriju dalmatinskih metropolija.
 
Neprijeporno posvjedočenje katoličke vjere
 
Bilo kao plemići, pučani ili seljaci, Barani i žitelji okolnih regija (Spič, Zupci, Šestani) su od davnina ljubomorno čuvali svoj identitet, navlastito vjerski, ostajući vjerni Katoličkoj crkvi i Kristovu namjesniku na Zemlji i u vremenima najvećih iskušenja. U gradu se od brojnih sakralnih objekata svojim značajem isticala barska prvostolnica, katedrala svetog Jurja (nastala na mjestu još starije crkve sv. Teodora), najvjerojatnije sagrađena u 11. stoljeću, poznata i po tzv. »Barskim epitafima«, latinskim natpisima visoke umjetničke, no nadasve duhovne vrijednosti. Osim katedrale, neizostavno se mora spomenuti glasovita benediktinska opatija svete Marije, u narodu poznata kao Gospa Ratačka, smještena na poluotočiću zvanom Ratac u Spiču, nekoliko kilometara zapadno od Bara. Benediktinci su taj samostan učinili poznatim svojim iznimnim i neumornim duhovnim djelovanjem, slijedeći svoj redovnički »credo« Ora et labora (»moli i radi«), pa je Ratac stoljećima bio stjecište brojnih hodočasnika, ne samo iz Bara nego i iz Kotora, Dubrovnika i cijele regije.
 
Spomenimo ovom prigodom i znameniti franjevački samostan sv. Nikole, poslije sv. Marka, u Starom gradu, koji je potkraj 13. stoljeća utemeljila kraljica Helena Anžuvinska. Osim benediktinaca, franjevaca i dijecezanskih svećenika, u Baru i okolici djelovali su i dominikanci, konventualci, cisterciti, koludrice, klarise, a u novije vrijeme i isusovci, salezijanci, križarice, služavke Malog Isusa, franjevke. Mnogi Barani koji su odabrali svećeničko zvanje, stoljećima su se školovali u slavenskim (ilirskim), poslije hrvatskim kolegijima u Fermu i Loretu, kao i u Rimu, pri Hrvatskom zavodu svetog Jeronima, čija je punopravna članica bila i ostala Barska nadbiskupija. I među barskim nadbiskupima bilo je mnogo ljudi »naše krvi i jezika«. Neovisno o kraju iz kojeg su dolazili (Šimun Vosić – Istra; Ambroz Antun Kapić, Marin Bici – Kvarner; Grgur Grisogono, Andrija Ugrin, Ivan Dubrovčanin, Frano Leonardis, Josip Maria Bonaldi, Šimun Milinović – Dalmacija; Toma Medvidović – Hercegovina; Andrija i Vicko Zmajević – Boka, kao i barski plemići Marin Žaretić i Ivan Balcan, te Marko Đorga i Marko de Lukis (iz neposredne okolice Bara), svi odreda su upamćeni kao dobri i krotki pastiri, ali kada treba i neustrašivi propovjednici i navjestitelji Riječi Božje.
 
Primat ipak pripada onima koje mjesna predaja poznaje kao »barske mučenike« koji su u teškom vremenu turskog ropstva radije odabrali smrt nego se odrekli križa i vjere u Gospodina Isusa Krista. Među njima je najpoznatiji barski nadbiskup Ivan Bruno, sudionik Tridentskog sabora, prijatelj svetoga Karla Boromejskoga, koji je prilikom turskog zauzeća Bara 1571. zarobljen i odveden na otomanske galije te je mučenički skončao u poznatoj bitci na Lepantu iste godine. Predaja spominje i mnoge druge mučenike koji su ubijeni 1571, 1588. i 1649, najčešće u turskim osvetničkim pohodima prilikom neuspješnih pokušaja oslobađanja Bara od Mlečana. Osim nadbiskupa, Barani su Katoličkoj crkvi podarili brojne svećenike, redovnike i redovnice. Primjerice, ni jedna hrvatska iseljenička skupina u Mlecima, uzevši u obzir brojnost te skupine, nije dala toliki broj duhovnih zvanja poput Barana, a brojnim barskim svećenicima, poput mučenika fra Sebastijana (16. st.), odvažnoga misionara i kroničara Svete Stolice Jurja Vuškovića (17. st.), do šestanskog iseljenika u Zadru i šibenskoga biskupa-glagoljaša Ivana Petanija (19. st.), mogao bi se posvetiti zaseban uradak. To je posljedica duboke utemeljenosti katoličke vjere na tom prostoru, koja je zahvaljujući neprekidnom trajanju Barske nadbiskupije, unatoč povijesnim burama, ipak opstala.
 
Pop Dukljanin i Barski rodoslov
 
Osim Barske nadbiskupije, drugi temeljni »stup« na kojem počiva povijest Bara, samim tim i Hrvata u Baru i okolici, jest Sclavorum Regnum (Kraljevstvo Slavena), poznatiji kao Ljetopis popa Dukljanina, a u nekim kasnijim prijevodima i prijepisima i kao Hrvatska kronikaIl Regno degli SlaviBarski rodoslovAnnalesRegnum Dalmatiae et Croatiae Historia, itd. To djelo, nastalo upravo u Baru u 12. stoljeću, jedan je od stožera hrvatske (i ne samo hrvatske) povijesne, kulturne i religijske memorije. Iako od mnogih osporavan, Sclavorum Regnum je nezaobilazno vrelo za gotovo sve povjesničare i književnike s tih prostora. Spomenimo samo da su prijepise, prijevode ili tekstove o njemu objavljivala i takva imena kao što su Marko Marulić, Ludovik Crijević-Tuberon, Dinko Zavorović, Jerolim Kaletić, Mavro Orbini, Ivan Lucić, Andrija Kačić Miošić. Predug bi bio popis onih koji su se u 19. i 20. stoljeću koristili citatima ili fragmentima toga djela ili ga komentirali i koristili kao vrelo, što pokazuje njegovo veliko značenje.
 
Mišljenja o autoru Ljetopisa su podijeljena. Dok znatan broj povjesničara drži da je pisac najvjerojatnije bio Baranin ili iz neposredne okolice (gotovo svi se slažu da je riječ o benediktincu), crkveni povjesničar Eduard Peričić iznio je smjelu pretpostavku da je to zapravo barski nadbiskup Grgur Grisogono, rodom Zadranin. Upravo iz tog djela saznajemo neke podatke iz najranije povijesti Hrvata, kao što je Duvanjski sabor (kojemu neki povjesničari niječu vjerodostojnost), gdje se Bar spominje kao jedna od biskupija »Crvene Hrvatske« (»Croatia Rubea«). Najpoznatiji je dio djela Sclavorum Regnum životopis svetog Vladimira, dukljanskoga kneza i mučenika, čije je štovanje rašireno od hrvatskih paulina do grčkih monaha. Njegov kreposni i sveti život te velika, no prerano okončana ljubav s makedonskom princezom Kosarom poslužili su kao nadahnuće brojnim umjetnicima, od kojih su ih mnogi prepoznali kao preteče mnogo poznatijih Romea i Julije. Zanimljiv je i za barsko područje karakterističan drevni lokalni kult iznošenja križa sv. Vladimira na vrh Rumije o blagdanu Presvetog Trojstva u kojem su nekoć sudjelovali pripadnici svih vjera. Odnedavno je ta svetkovina narušena jer na njoj posljednjih 15 godina sudjeluju pripadnici samo jedne vjere. Isto se može reći i za dvooltarne crkve (s katoličkim i pravoslavnim oltarom), karakteristične osobito za područje Spiča, gdje su posljednjih godina neke nasilno »pretvorene« u jednooltarne.
 
Iako iznimno značajna, ta knjiga nije jedini pisani trag o gradu Baru. Još dublje u povijest (10. ili 11. stoljeće) seže čakavska priča o Mirakulima Svetog Mikule Barskog (čuva se u Bodleiani u Oxfordu), koja osim religioznog i povijesnog ima i lingvističko značenje, jer je, kako se pretpostavlja, napisana na čakavici, danas u lokalnim govorima živoj samo u segmentima. O štovanju sv. Nikole rječito govori više crkava posvećenih tom svecu, čije su moći u obližnjem Bariju, kao i drevni drveni kip koji se čuva u istoimenoj crkvi u selu Zupci kraj Bara. Naziv Sclavorum Regnum na najbolji način demantira sve one koji Baru i njegovu žiteljstvu žele zanijekati slavenski, samim tim i hrvatski karakter. Ako se već u 12. stoljeću (događaji i osobe koji se opisuju u Ljetopisu iz još su ranijeg razdoblja) spominju Crvena i Bijela Hrvatska te mnogi manje ili više poznati događaji iz rane hrvatske povijesti, postavlja se pitanje zašto bi netko u gradu u kojem nema Hrvata pisao o njihovoj prošlosti.
 
Znameniti Barani – prinosnici hrvatskoj i sredozemnoj kulturi
 
Treći temeljni »stup« na kojem počiva barska povijest, samim tim i povijest Hrvata u Baru, jesu sami Barani ili ljudi iz njegova izravnog okružja, bez obzira na to jesu li živjeli u njemu ili su, spletom nesretnih povijesnih okolnosti, morali napustiti svoj rodni kraj i nastaviti život u egzilu od Venecije do Dubrovnika. Već smo u prethodnim poglavljima opisali neke barske nadbiskupe, rodom Barane, kao i brojne svećenike. No, Barani su, iako stoljećima predodređeni za duhovna zvanja, bili nadaleko poznati i po drugim zvanjima. Primjerice, barski notari, pisari, epistolografi, bili su nadaleko poznati: Šimun Domazijan u Drivastu, Kamilo Besalio u Dubrovniku te Ivan Krstitelj Bianchi u Veneciji, svojim prekrasnim pisarsko-kaligrafskim djelima pronose nadaleko slavu Bara. Isto to čine, samo slikarskom kičicom, Dominik Nikolin i Marin Orso, barski iseljenici u Veneciji. Nikša Radaković, barski iseljenik u Zadru, upravo u gradu poznatom po iznimnoj zlatarskoj tradiciji, postaje jedan od najznamenitijih majstora tog zanata. Miho Brajkov, također Baranin, u Dubrovniku – gradu čudesne arhitekture, u 14. stoljeću gradi svoje remek-djelo, znameniti klaustar samostana Male braće. Neki Barani, poglavito plemići, bili su i uzorni diplomati, zastupnici i časnici: već spomenuti nadbiskup Marin Žaretić, Nikola Bolšić, Bartol Bačić, te Markantonije i Bernard Borisi, koji je i utemeljitelj mjesta Funtana u Istri. Bilo je i vitezova – Marko de Samuelis u doba poznato kao »pokret kršćana« za oslobođenje od otomanske vlasti, kao i odvjetak plemićke obitelji Maruško koji je u 15. stoljeću vodio barske postrojbe u pomoć Dubrovčanima protiv humskih Kosača.
 
Zatim, Antun Prokulijan-Baranin, plemić, inelektualac, dugogodišnji splitski i šibenski kancelar, tipičan je predstavnik barske renesanse. Napisao je znamenito djelo Pohvala gradu Splitu i Dioklecijanovoj palači, u kojem na nekoliko mjesta s naklonošću govori i o svom rodnom Baru. Pisao je na više jezika. Suvremenik je i poznanik jednog od najvećih hrvatskih duhovnika, Šibenčanina Antuna Vrančića, kojeg preporuča za kardinala u pismu upućenom papi Piju V. Još je jedan predstavnik barske renesanse na prijelazu u barok i Viktor Besalio, također barski plemić, padovanski student i zatim dubrovački kancelar. Pisao je poeziju na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku. Gundulićev je suvremenik, stoga mu je i posvetio epigram, u kojem kaže: »Ono što je David ispjevao na hebrejskom, te pjesme na citri, hrvatskoj ti ponovno pružaš domovini, o učeni Gunduliću«. O njegovu ugledu u Dubrovniku zorno govori njemu u čast posvećena pjesma dubrovačkog pjesnika Mažibradića.
 
Barani su bili i zapažen dio hrvatske dijaspore u negdašnjim Mlecima. Hrvatska bratovština svetog Jurja i Tripuna u Veneciji (Scuola degli Schiavoni) je ustanova od iznimnog značenja za sve hrvatske iseljenike u Mlecima, osobito one s istočne obale Jadrana. Pouzdano se zna da su barski iseljenici bili među utemeljiteljima, a u prvim stoljećima postojanja te bratovštine i među najbrojnijim članovima. Čak se i ime bratovštine možda duguje Baranima, jer je među većim i značajnijim gradovima jedino Bar za patrona imao sv. Jurja.
 
Druga je značajna hrvatska ustanova na talijanskom tlu Ilirski, poslije Hrvatski zavod sv. Jeronima, koji je stoljećima okupljao svećenike iz našeg naroda i s našeg prostora. Povijesnom ironijom, upravo će Barska nadbiskupija biti u središtu pozornosti tzv. »svetojeronimske afere« (1901). Naime, jedino će Sveta stolica i papa Lav XIII. tada braniti interese hrvatskog naroda u njegovoj želji da Zavod, umjesto već zastarjelog ilirskoga, dobije hrvatsko ime. Sve ostale europske države manje ili više će se protiviti promjeni imena Zavoda, u čemu će uz Italiju, Englesku, Francusku, Rusiju, Srbiju i nešto manje Austro-Ugarsku, Crna Gora izričito tražiti vraćanje starog naziva ili dodavanje, uz hrvatski, i srpskog prefiksa. Tumačenja nekih povjesničara da su za neuspjeli pokušaj promjene imena Zavoda zapravo odgovorni tadašnji barski nadbiskup Šimun Milinović i tada potpuno marginalizirani katolici i Hrvati Barske nadbiskupije, vrlo su tendenciozna i površna, jer se iz prethodno izrečenog lako da zaključiti da su povijesne okolnosti hrvatskom narodu tada bile iznimno nesklone.
 
Dapače, upravo plijeni hrabrost i dosljednost hrvatskih biskupa koji se zbog dnevno-političkih interesa velikih sila nisu željeli odreći jedine biskupije (i vjernog joj puka) koja se u tom trenutku nije nalazila pod vrhovništvom Beča. Na žalost, Hrvatski zavod sv. Jeronima je danas ostao jedina drevna ustanova u kojoj su, makar i formalno, zastupljeni Hrvati i katolici Barske nadbiskupije. Ovdje je zanimljivo spomenuti da se u Crnoj Gori, za razliku od Hrvatske, gdje su stoljećima bili sinonimi za hrvatstvo, izrazi »ilirski«, »ilirstvo« ili »Ilirik«, gotovo u cijelosti poistovjećuju isključivo s Albancima i njihovom poviješću.
 
Prekid povijesnoga tijeka
 
Dolazak Turaka početkom kolovoza 1571. naglo će, surovo i bespovratno promijeniti tijek barske povijesti. Tada počinju, u kontinuitetu od više od tri stoljeća, veliki progoni, nerijetko mučenja i ubojstva, otimanje vlasništva i dobara, rušenje i pljačkanje crkava, u nekim slučajevima (katedrala sv. Jurja, franjevački samostan) i oskvrnuće pretvaranjem u džamije. Nastupa razdoblje intenzivne islamizacije, što će katolike, samim tim i Hrvate, u Baru opredijeliti za iseljenje i progonstvo. Na tom putu bez povratka, najčešće su postaje, odnosno iseljeničke kolonije bile u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Istri, te osobito Veneciji. Upravo u otomanskom razdoblju prekida se prirodna veza Bara sa zapadnim susjedima. Renesansni grad postaje turska kasaba, patricije i pučane zamjenjuju age, begovi, raja i maloazijski nomadi, a umjesto zvuka katedralnih zvona čuju se orijentalne molitve s minareta. Povijest Hrvata u Baru u tom je razdoblju dramatično istovjetna s poviješću Hrvata u Bosni i Hercegovini.
 
Razlike nastaju nakon Berlinskoga kongresa 1878. godine, kada zapadni dio barske općine (Spič), kao i Bosna i Hercegovina, nakon oslobođenja od Turaka prelaze pod austrijsku vlast, dok grad Bar i ostatak općine pripadaju kneževini Crnoj Gori. Istodobno, župe Spič i Sušanj nakon 800 godina pod Barskom nadbiskupijom, prelaze u nadležnost Kotorske biskupije, dok župe Bar, Zupci, Šestani i Livari ostaju u okviru svoje matične nadbiskupije. Granica posve neprirodna, jer prolazi između istog naroda i nekoć jedinstvenoga gradskog distrikta. Mnogi, međutim, argumentima koji imaju veze sa svim osim sa znanošću, i tada, nažalost i danas, tvrde kako je to »prirodna granica«, »granica civilizacija« i slične neutemeljenosti. Najbolji demanti takvih tvrdnji gotovo je identična narodna nošnja susjednih sela Sušnja i Zubaca, kao i zajednički običaji, govor, vjera i etnička svijest. Po istoj logici, hrvatskim se proglašavaju oni krajevi Austro-Ugarske gdje nema ni jednog Hrvata. Državno se poistovjećuje s etničkim, što je posve pogrešno. Jednako tako, albanskim se proglašavaju svi krajevi koji su bili pod otomanskom vlašću, premda u mnogima od njih uopće nema Albanaca. Mletačka i turska Albanija, koje su zemljopisni, a ne etnički pojmovi, poistovjećuju se s albanskom državom, nastalom tek u 20. stoljeću. Velikosrpski projekt, za razliku od prethodnih, nije »opterećen« poistovjećivanjem etničkoga s granicama tuđih carstava, želeći sve »srpske« prostore objediniti u jedinstvenu unitarnu državu.
 
Osim islamizacije, Hrvati su u Baru kroz povijest bili izloženi i posrbljavanju (u vrijeme Nemanjića, ali i tijekom 19. i 20. stoljeća), talijanizaciji u vrijeme Mletaka, te albanizaciji u turskom razdoblju, ali i u najnovije vrijeme. Također, projekt tzv. »integralnog« – trokonfesionalnoga crnogorstva umnogome niječe i relativizira kulturni, etnički i vjerski identitet Hrvata u Crnoj Gori.
 
Izazovi novoga doba
 
U vrijeme kneževine, poslije kraljevine Crne Gore bio je zagarantiran samo vjerski identitet, a nacionalna odrednica na popisima nije postojala. Hrvati iz Bara i okolice su s velikom dobrohotnošću i oduševljenjem dočekali Crnogorce kao svoje osloboditelje. No, vlast, opijena idejama panslavizma i integralnog srpstva, poseže za asimilacijom, što je osobito bilo vidljivo tijekom svetojeronimske afere, koju smo detaljno opisali. Nakon stvaranja Kraljevine SHS, velikosrpski pritisak i asimilacija se intenziviraju, čemu mnogo pridonose ugledni pojedinci među katolicima i Hrvatima, deklarirajući se kao »Srbi-katolici«.
 
»Živopisni« primjer te etničke »skupine« su crnogorski ministar pravde u vrijeme svetojeronimske afere Lujo Vojnović, rodom Dubrovčanin, koji je nastupao s izrazito protuhrvatskim stajalištima, kao i barski nadbiskup dr. Nikola Dobrečić, rodom Baranin, koji je u razdoblju kada se na svim katoličkim crkvama od Kotora do Zagreba prigodom tisuću godina od krunidbe kralja Tomislava (1925) postavljaju prigodne ploče, na crkvu svetog Nikole uz nadbiskupsku palaču postavio ćirilični natpis, njegujući bliske veze s dinastijom Karađorđević. Nadalje se i srednjovjekovna titula barskih nadbiskupa »Primas Srbije« namjerno krivotvori i mijenja u »Primas srpski«, a u novije vrijeme prisutne su terminološke manipulacije poput »Barska arhiepiskopija«, »Barska arcibiskupija« i sl. Premda je neprijeporno da je Barska nadbiskupija izravna nasljednica drevne Dukljanske nadbiskupije, naziv koji rabe neki suvremeni povjesničari (»Dukljansko-barska nadbiskupija«) ovdje je potpuno pogrešan jer ako se u javnome imenu neke dijeceze i spominje ime utrnule (nad)biskupije (što ovdje nije slučaj), ono nikada ne može biti ispred aktualnog imena.
 
Nakon Drugoga svjetskog rata, dolaskom komunista, mnogi su katolici i Hrvati osuđeni i zatvoreni u najgore zatvore, kakav je bio slučaj s Božom Antuničevićem iz Bara, rodom iz obližnjeg sela Zupci, koji je potpuno nevin osuđen na višegodišnju robiju. Uz etničku, prisutna je i konfesionalna bastardizacija, jer se Katolička crkva i općenito sve religije proglašavaju »ostacima mračne prošlosti« i »retrogradnim snagama«. Hrvati se sve više počinju očitovati kao Jugoslaveni, Crnogorci-katolici, Bokelji, Primorci, itd. Prisutan je i osjećaj tzv. kriptohrvatstva, tj. straha da se hrvatski nacionalni osjećaj javno deklarira. Zanimljivo je da su asimilirani pripadnici hrvatskog naroda često najgorljiviji u nijekanju postojanja hrvatskog naroda na tim prostorima. Neki hrvatski intelektualci u Baru zbog iznošenja istine o položaju svojeg naroda bivaju osuđeni u vrijeme »Hrvatskog proljeća«. Prof. Ivo Vicković iz Zubaca kod Bara je, dopisujući se s dr. Vladom Gotovcem i drugim prvacima Hrvatskog proljeća, osuđen za verbalni delikt i višegodišnju zatvorsku kaznu. Žalosno je da taj čovjek, danas u dubokoj starosti, živi bez mirovine u staroj, zapuštenoj obiteljskoj kući.
 
Mali je broj autora koji su u novijem razdoblju pokazali interes za barske Hrvate. Ipak, spomenut ćemo neke: Ivan Frano Jukić, Ivan Marković, Krunoslav Draganović, Ratko Perić, Eduard Peričić, Ankica i Josip Pečarić te u najnovije vrijeme Lovorka Čoralić. Konačno, riječ-dvije i o kraju 20. stoljeća, kada je na Hrvatsku izvršena agresija, sa svim zločinima, nesrećama i patnjama koje rat donosi, a pojedini njezini gradovi i krajevi doživjeli pravu golgotu. Tijekom Domovinskog rata, iz kojeg je nakon gotovo jednog tisućljeća ponovno stvorena potpuno neovisna hrvatska država, Hrvati izvan Hrvatske, kao i oni na okupiranim teritorijima, nalaze se u iznimno teškoj situaciji. Izloženi su svakodnevnim pritiscima, prijetnjama te mnogi od njih napuštaju svoje domove.
 
U Baru i okolici tih godina nisu rijetke prijetnje telefonom, kamenovanje katoličkih i hrvatskih kuća i crkava, pucnjava, postavljanje eksploziva ispred crkava i domova. Jedino je pribježište u tom trenutku bila Crkva, gdje su ljudi mogli donekle slobodno iskazati svoju vjersku i nacionalnu pripadnost. Primjerice, u župi Bar 1996. počeo je izlaziti, entuzijazmom župnika i nekoliko mladih vjernika, list katoličke mladeži Sveti Nikola, u trenutku pojavljivanja jedini list na hrvatskome jeziku u Barskoj nadbiskupiji. Posljednjih dvadeset godina o župama Bar i Zupci, kao što smo rekli, najjužnijim u kojima se misi na hrvatskom jeziku, duhovno su se skrbili redovnici Hrvatske provincije Družbe Isusove. Također, u župi Bar bile su sestre Svetoga Križa, služavke Malog Isusa i franjevke, od kojih su većina bile Hrvatice. Zanimljivo je napomenuti da su časne sestre križarice imale veliku zajednicu u Baru (oko 35), po brojnosti treću u Hrvatskoj provinciji Sestara Svetoga Križa, odmah iza Đakova, središta Provincije i Zagreba.
 
Desetljećima danonoćno radeći u barskoj bolnici, pomažući svim ljudima bez obzira na vjeru i naciju, bile su cijenjene i omiljene od svih. Na žalost, 2006. je i posljednji hrvatski župnik napustio župu Bar i Barsku nadbiskupiju. Isto se dogodilo i s redovnicama. Na taj način kida se i posljednja spona između Bara i ostalih biskupija hrvatskoga govornog područja. Crkva u Hrvata ne može u potpunosti izbjeći odgovornost za takvo stanje, premda razloge treba tražiti i u golemom broju duhovnih zvanja među kosovskim Albancima, nezainteresiranosti i ravnodušnosti dijela hrvatskog svećenstva i redovništva za taj dio »Božjeg puka«, kao i u nepostojanju duhovnih zvanja u onom dijelu Barske nadbiskupije gdje se misi na hrvatskom jeziku. Naime, posljednji svećenici s područja barske općine zaređeni su prije više od pola stoljeća i ni jedan od njih nije više među živima. Ipak, unatoč svim povijesnim burama i potresima, progonima i asimilaciji, ljudi na tim prostorima nikad nisu prekinuli vezu s Crkvom kao zemaljskim domom Gospodina Isusa Krista, očuvavši zavjet i vjeru svojih predaka.
 
Posljednjih nekoliko godina Hrvati u Baru su se, osim kroz Crkvu, gdje, kako smo naveli, njihov utjecaj sve više slabi, organizirali i kroz Hrvatsko građansko društvo Crne Gore, najveću udrugu Hrvata u Crnoj Gori. Osnivaju se i neke manje zavičajne udruge, članstvo kojih ne čine samo građani hrvatske nacionalne pripadnosti (»Šestani«, »Zupci Production«, »Šušanj za Mediteran« i dr.). Barska podružnica HGDCG je tijekom proteklih pet godina pridonijela očuvanju nacionalne i vjerske samosvijesti, povijesno-kulturne baštine, jezika, pisane riječi, folklora, običaja itd. U ožujku 2004. u Baru je održana III. skupština HGDCG, po mnogima jedna od najbolje organiziranih. Bila je to rijetka prigoda da Bar i tamošnje Hrvate posjete visoki dužnosnici Vlade Republike Hrvatske, kao i da se javno prikažu hrvatska državna i nacionalna znamenja (zastava, grb i himna). HGDCG-podružnica Bar je ovih godina bila organizator i suorganizator brojnih kulturno-umjetničkih zbivanja (tradicionalni Božićni koncert, izložbe slika i fotografija, alternativni igrani film, izdavanje knjiga, književne večeri, etnografska smotra, hodočašća, humanitarne djelatnosti, objavljivanje tekstova iz povijesti, ali i suvremenog života Hrvata u Baru u Hrvatskom glasniku, glasilu udruge). Za sve to, barska podružnica je na nedavnoj V. skupštini HGDCG u Kotoru dobila priznanje od Središnjice kao najbolje organiziran ogranak Udruge. Odnedavno u Baru djeluje i ogranak jedine hrvatske političke stranke u Crnoj Gori – Hrvatske građanske inicijative.
 
Hrvatska radio-televizija je u proteklih nekoliko godina snimila više zapaženih dokumentarnih emisija o povijesti i sadašnjem trenutku Hrvata u Baru, (Barska nadbiskupija-Reliquiae reliquiarumŽivot prof. VickovićaTragom Arbanasa), kao i cijeli niz priloga za »Korijene«, »Mir i dobro« i druge programe HRT-a. Ti su programi realizirani uz pomoć barskih članova HGD, kao i novinara HRT-a iz Dubrovnika Boža Vodopije i producenta HRT-a iz Zagreba Josipa Barlovića, rodom Baranina.
 
Poziv Republici Hrvatskoj – vapaj zaboravljenih sunarodnjaka
 
Jedan je od temeljnih problema pripadnika hrvatskog naroda u Baru i okolici i nepriznavanje od državnih vlasti Republike Hrvatske u ostvarivanju prava na hrvatsko državljanstvo i težak, mukotrpan put za rješenje tog egzistencijalnog pitanja. Zbog povijesnih specifičnosti, odnosno vlasti koje nisu blagonaklono, čak ni elementarno korektno, gledale na izjašnjavanje svojih podanika kao Hrvata (za razliku od npr. Austro-Ugarske, gdje je to bilo dopušteno) te izloženosti konstantnoj asimilaciji, ovdašnji Hrvati su teško mogli pismenim dokumentom dokazati svoju etničku pripadnost. Da je to tako, potvrđuju primjeri izvan Bara, gdje su se, unatoč različitim uvjetima, Barani neprijeporno očitovali Hrvatima. Tako su već spomenuti svećenici iz Bara u Rimu bili pitomci Hrvatskog zavoda sv. Jeronima, barski iseljenici u Mlecima utemeljitelji i istaknuti članovi Hrvatske bratovštine sv. Jurja i Tripuna, a Barani, osobito Zupčani u Carigradu bili potpisivani kao »Hrvat-baše«. No, nadamo se da će taj iznimno veliki problem o čijem rješenju ovisi dalja opstojnost hrvatskoga nacionalnog bića u Baru biti uskoro riješen, na zadovoljstvo ovih ljudi, ali i Matice. Hoće li Hrvati u Baru, metaforički rečeno, biti »Palestinci« ili »Kurdi«, odnosno hoće li nakon svih patnji i iskušenja doživjeti »priznanje«, ili će i dalje biti, kao u parafraziranoj izreci mudrog Stjepana Radića (čijih je pristaša bilo i u ovim krajevima), »guske u magli«?! Odgovor na to pitanje nije jednostavan ni jednoznačan, ali u golemoj mjeri ovisi o državnoj skrbi Matice i njezinoj spremnosti te sveopćoj razboritosti da to bolno pitanje jednom zauvijek bude povoljno i sveobuhvatno riješeno.
 

Vladimir Marvučić, Hrvatska revija, 2, 2007.

Povezani članci

Žigmanovljena nagrada “Emerik Pavić”

hrvatski-fokus

Biti Hrvat u Crnoj Gori

hrvatski-fokus

MOJA SOBA U TUĐINI

HF

»Pivčiji salaš« u Bikovu

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...