Balkanizacija Balkana iznutra i izvana

Angela zavrće ruke, Erdoğan širi islam, Ameri se vrte u krugu, Rusi traže izlaz, Kinezi obnavljaju svileni put…

 

 

Zar nije još prošli tjedan zvonilo i šarenilo se  po „mainstream“ mediji  kako će sutra, prekosutra izbiti rat na Korejskom  poluotoku. Pa nije, kako smo i pisali, a ni te „sankcije“ nisu Bog zna kako pooštrene. Ne će više Sjeverna Koreja moći izvoziti neke „krpice“ u Kinu, a i malo će im sustegnuti uvoz  nafte. Možete si zamisliti kako je sjevernokorejska nuklearna i balistička, dakle vojna industrija nastala na plećima tekstilne industrije. Kad bi to bila istina, kad bi se ikoja nuklearna sila razvila na šivanju gaća – e pa svaka baba krojačica, svaki dida krojač već bi odavno, ako ne oni onda njihovi unuci imali pod šivaćim strojem – barem malu atomsku bombu, veličine igle. Za „šivaćim strojem“ bilo je to davno doduše, bila je navodno jedna bomba, ali ona seks koja je pjevala: „Sjedila sam za mašinom/ šila sam/ pitali me oficiri čija sam…“ Al' bješe to davno u nekom vremenu kad su žene još „palile“ i kod muškaraca.

Karl Erjavec (lijevo)

 

I što sad? Korejski poluotok će idućih tjedan, dva biti miran, Rusi dovršavaju rat u Siriji, car Putin se složio(?!) s dolaskom „plavih vojnika“ na istok Ukrajine pa bi se sukob tamo mogao neko vrijeme zamrznuti. 

 

Jemen

 

U Jemenu traje jedan potpuno zaboravljeni i u mediji nevidljivi rat kojega protiv tamošnjih šijita, Hutija, vodi Saudijska Arabija. Na regionalnom planu riječ je o sukobu Saudijske Arabije i Irana, podržava Hutije. Djeluje ovdje i Al Quida, Muslimanska braća… Većinu teritorija drže milicije saveznice Saudijaca, ali uglavnom slabo naseljenog, izuzimajuću Aden, dok Sanu i naseljeniji dio prema Crvenom moru kontroliraju Hutiji. Od 27 milijuna stanovnika više od polovice ovisi o humanitarnoj pomoći, 7 milijuna je izgladnjelih, životno ugroženih, tri milijuna je izbjeglica (koje zasad ne prelaze granice Jemena) hara kolera, oko 600.000 je zaraženih… A vojne industrije SAD-a, Njemačke i Velike Britanije, vjerojatno još ponekih, odlično posluju, Saudijci naručuju borbenih zrakoplova, tenkova, drugih oružja u milijardama dolara.

 

Kurdi  

 

I u Iraku je tzv „islamska država“ uglavnom poražena, dok jednom događaju medija ne posvećuje baš neku pozornost – kurdskom referendumu o nezavisnosti planiranom za 25. rujan. Erdoğan mu se žestoko protivi tvrdeći kako će donijeti „novu nestabilnost“ u regiju, a ostali se baš ne oglašavaju. Hoće li taj veliki, mnogoljudni narod, konačno dobiti svoju državu, te tako „skrojiti“ novi zemljovid Iraka i Sirije, veliko je pitanje. Nitko od kurdskih susjeda, niti država u kojima Kudi žive, toj se državi ne veseli, a iz Bagdada se protive referendumu. Njena sudbina ovisit će prvenstveno o Americi koja je Kurde zadnjih desetak godina podržavala, ali je nejasno hoće li ići do priznanja kurdske nezavisne države. Uloga Rusije također će biti značajna, a čini se kako i Amerikancima i Rusima nezavisna kurdska država geopolitički odgovara. Ima toga još, nu trenutno je u sjeni, kao Libija.

 

Tzv. Balkan

 

I tako, nekako se čini da bi idući tjedan mogao biti relativno miran, pa hajdemo, a kamo nego li na Balkan, među „Balkance“ kako su nas sve odavno počastili Nijemci, a zatim to prihvatili svi zapadnjaci, poglavito protestantsko-anglosaksonskog podrijetla. „Balkan“, „Balkanci“, „balkanizacija“… daleko su od bilo kakve tzv političke korektnosti; mnogima ovdje realno to zvuči kao kad se Afroamerikancu obrate s „Niger“, al' to je tako, ne mijenja se, pa takvu komunikaciju moramo uzeti u obzir i spoznati: ne žele nam baš dobro, namijenili su nam druge, nevažne uloge itd. Ovdje je veselo „miriše na sukobe“ ili se već odvijaju.

 

Slovenija, podalpski Balkan

 

Krenut ćemo od zapadnog balkanskog repa, od Slovenije, zemljopisno – podalpskog Balkana. Oni se odavno prema svima istočno od Sutle i potoka Gradne – osim Srba – odnose  kao prema „Balkancima“, u njihovoj inačici „južnjacima“, praveći se kako su odavno odatle utekli. Nisu, ne znam je li to na našu žalost ili na radost, ali Slovenija, poglavito njena politička elita, ponaša se kao „Balkanci veći od Balkanaca“. Podsjetit ću na njihove ucjene Hrvatske u procesu  pristupanja Euniji, pa na arbitražu, koju se potkopali kao zadnji „balkanski lopov i špijun“ zajedno.

 

I sad kad Hrvatska tako zagađenu arbitražu o granici smatra nevažećom deru ju-slovenski balakanoidi, poput ministra Erjavca, prijeti blokadom cesta u turističkoj sezoni, čak je bila i krenula. Slijedi blokada ulaska u OECD i još puno toga, a sad je na redu sjednica parlamentarnoga odbora koji treba istražiti je li Slovenija sposobna vojno provesti arbitražu. Bože, svašta, ali valja se pitati s kojim saveznikom Slovenija računa, jer sigurno nije sama, a taj će se uskoro pokazati.

 

Koplje s Balatona na Hrvatsku

 

Isto koplje za Slovencima (blokada ulaska u OECD) uvremenila je (timing) i bacila na Hrvatsku i Mađarska – blokirala nas je zbog Ine, sudskih procesa oko nje. Razumijem ljutnju Mađara zbog traljavosti tih procesa, pa i više od toga, ne bi me čudilo da su nas ovako kaznili  prije ili poslije, ali da se skupa sa Slovencima nabace istim kopljem, blokadom, to jednostavno nije dobar, blago rečeno diplomatski potez. Objašnjenje koje su dali Predsjednici kako to „nije povezano“, nije ni iskreno ni istinito, već žalosno – pogotovo kad se zna kako za mađarska ulaganja nije u Hrvatskoj bilo prepreka.

 

BiH

 

Tamo je situacija i više nego zamršena. Na strani bosanskih Srba su Srbija i Putin, na strani Bošnjaka Erdoğan (u trenutnoj ljubavi s Putinom), Saudijska Arabija, UAE, Iran… Njemačka zagovara nekakvu „građansku državu“, blijedu anacionalnu, neizvedivu, neprovedivu, na čijem žrtveniku bi prvi trebali biti žrtvovani Hrvati. Arapski bogataši tamo grade zatvorene gradove… Na strani Hrvata samo je Hrvatska, nešto malo jače nego proteklih godina. Kao i za vrijeme rata Alijini Bošnjaci i danas udaraju žešće na slabijega, tamošnje Hrvate, nego na Dodika i Srbe, njega skoro ni ne dotiču. Glavna meta im je trenutno napad na Pelješki most, realno i most Eunije na hrvatskom i eunijskom teritoriju. Ugledali su se pritom i na Slovence.

 

Druga po značaju je Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, još nedavno slavljena kao „kraljica Balkana (ne ćeš „kraljevstva“). U napade na nju uključili su Alijini Bošnjaci i „Majke Srebrenice“, doista u najmanju ruku neukusno. O tome što su joj sve izgovorili različiti gosti, bošnjački analitičari, bolje je ni ne spominjati. I samo zbog toga što je rekla istinu o utjecaju islamskog fundametalizma u BiH, te opasnosti od terorista, posebno boraca iz Sirije i Iraka, isilovaca ratnika povratnika. Ti „građanski“ Bošnjaci trenutno drže  fige za „dobru“ drugostupanjsku presudu hrvatskim optuženicima u Haagu – i „bolju“ od prvostupanjske.  Veće kazne. Vesele se kako će odmah tužiti Hrvatsku i stisnuti ju jače nego što su Srbiju. Ne bi oni u Euniju, oni bi radije u Tursku.

 

Srbija pak, Vučić i Dodik, u kolopletu s rješavanjem kosovskog pitanja, priznanja Kosova, spremaju nekakvu „deklaraciju“ o „kulturi i jeziku i sl.“ bosanskih Srba (oni kažu samo „Srba“) koja će imati ulogu nekakvog Načertanija iz XXI. stoljeća. Ne treba ni sumnjati kako se smjera, posebno u slučaju priznanja Kosova – formalnog ne će biti, ali neformalno je već tu – ujedinjenje srpske republike sa Srbijom. Generalna proba referenduma je već bila, a ta namjera se ni ne taji, a za to će imati i podršku Rusije. Ni ovi Srbi ne bi u Euniju, kakav NATO, i oni bi u Rusiju.

 

Srbija-balkanski Heartland

 

Srbi su sredinom devedesetih godina otkrili geopolitiku, dvadeset i više godina poslije Hrvata (prof. Radovan Pavić) kao znanost pa se mnogi tamo sada njome intenzivno bave – moram priznati dio njih i vrlo uspješno, osim raznih „ludaka, bitangi i zlikovaca“ (rječnik Ducija Simonovića, poznatog košarkaša), manipulatora i rasista (svi Hrvati su po njima „ustaše“, ili i nema ili ih se kao “ustaše“ može već nekako eliminirati). Glede geopolitike situacija je u Hrvatskoj trenutno, nažalost, jadnija. Dobro, neka Srbija bude balkanski Heartland, kopneno jezgro bez izlaza na more. Nalazi se u NATO-ovom okruženju, od Turske do Kopra. Crna Gora je nedavno postala  članica, a za Makedoniju se predpostavlja kako će se i njezin prijam ubrzati, navodno su Grci pristali na neku inačicu imena Makedonije.

 

NATO-va baza, Bond Still, je odavno na Kosovu. Na istoku je isto, Bugarska, Rumunjska, Mađarska. Većina susjeda, Hrvatska, Mađarska, Rumunjska i Bugarska su i članice Eunije, kamo i ona stremi, u procesu je. U NATO ne će, vojno vježba s Rusima i Bjelorusima u Srbiji blizu hrvatske granice i s jednom nogom bi u Euniju, a s drugom u Rusiju. Kako tako „široko“ zakoračiti? Istina i mnoge eunijske države bi slično, ali Ameri to zasad ne daju. Dopustit će jednom i to, ali tek kad se oni prvi „pomire“ s Rusima što zasad ne će američka „država u državi“, ili „duboka država“, ustvari američka vladajuća „paradržava“. (Ah, kakva li je tek to geopolitička tema, ali drugom zgodom.)

 

Kako bilo na tom preostalom „balkanskom Heartlandu“ mnoštvo je utjecaja: američki, britanski, njemački, francuski se nekako pogubio, pa eunijski. Rusi su se poslije dvijetisućitih značajnije vratili, a Kinezi su tamo otprije, a i trenutno grade. Sada intenzivno rade na balkanskoj dionici „puta svile“ od Soluna do Budimpešte, nešto se već i gradi, pri čemu se prvenstveno računa na željeznicu iako se spominjao i kanal Solun – Dunav što je sasvim izvedivo. Samo Eunija već (zar?) osjeća ugroženost od kineskog gospodarskog prodora pa će ga po svemu sudeći barem kočiti, dok će se on morati probijati i uskoro kroz dvije NATO-ve članice, Grčku i Makedoniju.  

 

Srbija je nedavno s njom skoro zaratila, kao u ratnom stanju povukla je sve diplomatsko osoblje iz veleposlanstva. Makedonci su naime optužili Srbe da su za svoj i za račun Rusa pokušali spriječiti formiranje makedonske vlade. Posebno su optuživali (legalni diplomat) zastupnika BIA-e u srpskom veleposlanstvu u Skoplju Batu Živaljevića kako je sudjelovao u neredima i nasilju u Sobranju. Imali smo čast, dotični obavještajac je sličan posao radio i u srpskom veleposlanstvu Zagrebu za mandata Ive Josipovića. U tom napadu i košmaru u Sobranju sudjelovao je jedan lik u majici HOS-a! Navodno neki Igor Jug, Hrvat rodom iz Kumanova, pripadnik makedonskih „Lavova“, jedinice poput „Crvenih beretki“ (Legija, atentatori na Đinđića…), prijatelj sa srpskim kriminalcima i „psima rata“ iz BiH (srpski izvori). Na internetu se predstavljao kao Černozemski (atentator Vlado Černozemski na kralja Aleksandra Karađorđevića). 

 

Baš mi je onako uzorna operacija pod tuđom zastavom („false flag“). Taj makedonski „hosovac“ inače je negdje nestao. Spominje se neki manastir, pa se možda zamonašio. E, to bih volio vidjeti – monaha hosovca! Što vam je balkanski medijski rat! Ovdje, u Makedoniji, u Sobranju, bilo bi za očekivati da se pojavio neki četnički vojvoda, tamo su se i pojavili prije sto i više godina. „Frljali“ bombe po Bugarima, Makedonce nisu ni priznavali. Tamo ih više nema ni za predstavu pod „tuđom zastavom“. I pravilo je, tamo gdje su haračili, bacali bombe i pjevali „spremt'e se, spremt'e se…“ također ih nema, a što je zanimljivije – nema, ili je tamo malo i Srba.

 

Najbolji s Mađarskom

 

Od susjeda Srbi trenutačno imaju najbolje odnose s Mađarima. Nedavno je OTP banka (koja je kod nas kupila i Splitsku od Francuza) kupila Vojvođansku banku (od Grka), a ima još investicija. S Rumunjima stvari ne stoje baš najbolje zbog vlaške manjine na istoku Srbije. Mnogi mladi Vlasi (Rumunji) studiraju u Rumunjskoj (i Srbi iz Banata), žestoki srpski nacionalisti vade Rumunjima i stare račune iz ladice, a poznato je kako su oni najveći stručnjaci za podnošenje „starih računa“ drugim narodima – što stariji to bolji. S druge strane odnosi Mađara i Rumunja su poprilično zategnuti, pa vjerojatno i odatle nešto „zrači“.

 

S Bugarima također ima nešto problema s bugarskom manjinom u Srbiji, nu oni se „susreću“ i u Makedoniji (više od sto godina uostalom). Odnedavno su odnosi Makedonije i Bugarske poboljšani, a treba imati u vidu i činjenicu kako (srpski izvori, navedeni obavještajac Bata Živaljević) navodno 130.000 Makedonaca ima bugarsko državljanstvo. Osim njegove privlačnosti zbog bugarskog članstva u Euniji to ima i drugi, ako ništa rezervni značaj u slučaju jačeg pritiska Albanaca na Makedoniju, te naravno, činjenice da se dio Makedonaca osjeća Bugarima.

 

Kosovo ne ću ovdje spominjati, tamo je trenutačno formirana vlada u kojoj su Srbi dobili tri ministarstva i potpredsjednika. Albanija se trenutačno drži po strani. Što se Crne Gore tiče, službena Srbija se puno ne pača u njezino članstvo u NATO-u, ali ju zato „duboka Srbija“ nikako ne ostavlja na miru i prijeti kako će tamo kad-tad ponovno doći.

 

E sad oko tog „balkanskog  Heartlanda Njemačka („Berlinski proces“) želi stvoriti zapadnobalkansku carinsku uniju (Srbija, Kosovo, Albanija, Makedonija, Crna Gora, BiH). Bila bi to neka vježba prije njihova prijma u Euniju, svjesna je naime da to ne će ići ni brzo ni lako – pa za početak „vježba laka“, a ujedno takva je unija dušu dala za eunijsku, prvenstveno njemačku robu. Vučić se hvali i odličnim odnosima s Angelom Merkel. Eto dva puta je zavrnula ruku Hrvatima: prvi puta Milanoviću, valjda u vezi one bedaste blokade kamiona, a nedavno Plenkoviću zbog taksi za carinski pregled prehrambenih artikala. U ovom slučaju u krivu su i Vučić i Angela, takse su bile dobro došle svima, pa bogme i pravim vrijednim srpskim poljoprivrednicima, proizvođačima kvalitetnih proizvoda (povrćari, voćari i dr.) odvajale bi ih od švercera tko zna kakve robe i odakle. Nu, bitno je kako Angela zavrće ruke našima, a gladi Vučića. Hoće li to konačno jednom Srbi u njemački zagrljaj? Hoće, naročito ako Nijemci konačno padnu Rusima oko vrata. Amerikanci zasad kažu: „malo morgen“.

 

Vladajuća Srbija i Vučić imaju i mnoštvo unutarnjih problema, a najviše se trenutno, simbolički gledano, plaše – žute patke. Ne biste vjerovali, žute plastične patke. Ta žuta patka i nije tako bezazlena moram im priznati. Ona je znak nove Kominterne, umjesto petokrake, srpa i čekića. Toliko je moćna da ista patka napada i Putina (sumnjam doduše da baš često, vjerojatno samo jednom) ali nasrće i na Donalda Trumpa. Iza žute patke su „civilni“ udrugari, ustvari novi profesionalni revolucionari aktualnog odsječka globalne „permanentne revolucije“. Je li ju tko vidio u Zagrebu, ako nije eto je uskoro. Što sve službena i neslužbna „duboka“ Srbija čini Hrvatskoj nema potrebe ponavljati. Morat ću početi risati ove odnose. Jednostavnije je, a bila bi to odlična slikovnica iz koje bi se još sve prašilo.

 

Mato Dretvić Filakov